Izvana uj, iznutra fuj! S jedne strane Schengen i euro, s druge strane porušena i zaboravljena Banija. Slavlje zbog trajnog podizanja rampi na granici sa Slovenijom i sramotni izostanak premijera i njegovih ministara s obljetnice katastrofalnog potresa koji je Petrinju, Sisak i Glinu zavio u crno. Topli zagrljaji s Ursulom von der Leyen, šeficom Europe, hladni prezir prema ljudima osuđenima na već treću zimu u ledenim kontejnerima. Kava na centralnom zagrebačkom trgu s briselskom vlastelom koja mu cvrkuće „my dear Andrej“ i potpuna ogluha na prosvjede nevoljnika koje je vlast iznevjerila u obećanju obnove i dostojanstvenog života. Razdragano intimiziranje s vladarima birokratskih struktura po Bruxellesu i strah od vlastitog naroda od kojega se čelnici hrvatske države odvajaju blindiranim automobilima i barikadiranjem Markova trga. Europa bez granica i željeznim ogradama okovana zgrada hrvatske vlade. Udomaćenost u Europi, neukorijenjenost, gotovo strano tijelo na Baniji. Sjaj i bijeda vlasti Andreja Plenkovića kondenzirani u samo dva dana na razmeđu godina.

Ostvarenje ciljeva

Hrvatska je ostvarila sve svoje strateške, političke i državničke ciljeve – ushićeno je na svečanosti priključenja schengenskom režimu poručio hrvatski premijer. Postpotresnu obnovu očito ne smatra nekim spomena vrijednim ciljem. Da mu je važna, onda bi se njegova vlast, valjda, potrudila da postradalima na Baniji nešto od obećanoga napokon i izruči. Ne bi dopuštala ministru Paladini da javno tvrdi kako za sporost obnove nema krivaca s imenom i prezimenom. Nitko, dakle, nije kriv što je cijela jedna regija još u razvalinama, ali je premijer Plenković neizrecivo, kapitalno zaslužan za Schengen i euro. Uglavnom, Hrvatska se uspješno integrira u Europu dok unutar sebe ostaje opasno dezintegrirana. Prije svega podijeljena na vlašću privilegiranu manjinu i socijalno deklasiranu većinu. Da mu ne kvare slavlje, Andrej Plenković zaboravio je ljude na Baniji, ali je preskočio i predsjednika Republike. Zoran Milanović nije uključen u proslavu pristupanja Schengenu i eurozoni. Da premijer zasluge ne bi morao dijeliti. Da bi sav uspjeh sebi mogao prisvojiti.

Topli zagrljaji s Ursulom von der Leyen, šeficom Europe i hladni prezir prema ljudima osuđenima na već treću zimu u ledenim kontejnerima najbolja su slika vladavine Andreja Plenkovića. FOTO: Emica Elvedji/PIXSELL

Nepozvanog šefa hrvatske države u svom je govoru spomenula samo predsjednica Slovenije Nataša Pirc Musar, koja je izrazila nadu da će i s njim moći razgovarati i surađivati. Tako se eho velike krize u funkcioniranju vlasti, krize izazvane otvorenim neprijateljstvom između predsjednika i premijera, ni tom prilikom nije mogao izbjeći. Hrvatska država trpi veliku štetu zbog blokada koje su rezultat do bjesomučnog sukoba dovedene „tvrde kohabitacije“ između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Prvi ljudi Hrvatske bez kočnica i srama međusobno se napadaju i blate, stvarajući veliku pometnju i nered u vrhu države. Zbog njihova uličarskog nadvikivanja trpi cijela nacija. Uredno je funkcioniranje države u resorima u kojima njih dvojica dijele nadležnost – vanjskoj politici te vojnim i sigurnosnim pitanjima – otežano, čak i sasvim onemogućeno.

Udar na Milanovića

Nakon što se prebrojao i shvatio da nema dovoljno ruku za Milanovićev opoziv, Plenković sada sanja o tome da mu sreže ovlasti. Prvo se vanjskoposlovnjak Gordan Grlić Radman nedavno isprsio s idejom da Hrvatska treba „ići u smjeru većih ustavnih ovlasti Vlade u području vanjske politike“, a potom je i premijerov posebni savjetnik, bivši ministar Mate Granić, to prisnažio. Odgovarajući na pitanje o inicijativi ino-ministra, i Granić se zalaže za prelazak na „čisti model parlamentarne demokracije u kojem će svu operativnu vlast imati Vlada“. Svoj izbor objašnjavajući „potpunom blokadom sustava u posljednje dvije godine koja proizlazi iz nedovoljno jasnih diplomatskih ustavnih rješenja“, odnosno – kako je to sam precizirao – Milanovićeve blokade procesa imenovanja veleposlanika, kao i kadrovskih rješenja u Ministarstvu obrane i sigurnosnim službama. Izjava vazda opreznog Granića samo potvrđuje da se u Plenkovićevom krugu intenzivno mozga o tome kako neugodnog šefa države pretvoriti u fikus s Pantovčaka. Odnosno, kako da se sva vlast u državi koncentrira u premijerovim rukama i da je ni s kim, čak ni rubno, ne mora dijeliti. Kao sve bi u Hrvatskoj krenulo kao podmazano samo da mu Zoran Milanović ne smeta. Da ga ne mora sretati niti se o bilo čemu s njim dogovarati. Da ga nema.

Ali nije problem Hrvatske u loše skrojenom odnosu između dvaju brda vlasti. Nije problem u ustavnom rješenju. Ustavni stručnjaci reći će da je podjela vlasti namjerno ugrađena u hrvatski Ustav. Tako profesor Branko Smerdel, kao vjerojatno najveći znalac ustavnog prava, na društvenim mrežama objašnjava da je „dioba vlasti, kao sredstvo kontrole i ograničavanja vlasti, jedan od velikih izuma razboritog dijela čovječanstva“. Također otkriva da su je pisci hrvatskog Ustava ciljano „smjestili tamo gdje leži istinska moć – u izvršnu granu vlasti! Bolje dva, makar posvađana, nego jedan kojem se nitko ne usuđuje suprotstaviti!“ zaključuje Smerdel.

Prepravljanje Ustava po mjeri Grlić-Radmanovih i Granićevih ideja vodilo bi potpunoj svemoći premijera. Premda je njegov utjecaj već predimenzioniran i realno kipi preko svih ustavnih odrednica. Blokade koje spominju – u imenovanju ambasadora, funkcioniranju vojske, kadroviranju sigurnosnim službama – ozbiljan su problem. Ali one nisu rezultat Ustavom navodno krivo postavljenog balansa između predsjednika i premijera, nego su prije svega posljedica njihove nespremnosti na suradnju. Ni Milanović ni Plenković ne drže se Ustavom im zadate obaveze kooperacije. Nisu na razini odgovornosti vlastitih funkcija. Umjesto suradnje, njih dvojica proizvode permanentni sukob i svojim neprijateljstvima truju i destruiraju državu. Dva egotripera cijelu su Hrvatsku spremna staviti u funkciju svojih niskih strasti i mahnite volje da se međusobno umlate. Ni jedan ni drugi nisu osobe dijaloga. Šef države konfliktna je ličnost, logoreičan, svojim monolozima sam sebe do besvijesti sposoban hraniti. Šef Vlade ludo samozaljubljen. Nitko kao ja, njegovo je geslo. Obojica će vlastite kaprice nadrediti interesima nacije. Zato je razloge krize u funkcioniranju države pogrešno tražiti u Ustavu RH. Nije kriv Ustav, nego dvojac nositelja vlasti kojima su vlastite ustavne obaveze mrtvo slovo na papiru.

Najveći podbačaji

Da nije problem u Ustavu, nego u načinu na koji ga državni prvaci primjenjuju, govori i činjenica da se najveći podbačaji događaju upravo u resoru u kojem Vlada svoju vlast baš ni s kim ne mora dijeliti. Gdje može raditi što god hoće. Gdje joj se šef države u odlučivanje nimalo ne miješa, gdje joj o njemu ništa ne ovisi. Mnogo gora od zastoja u izboru diplomata, vojaka ili sigurnjaka, potpuna je blokada postpotresne obnove. Prava katastrofa u poslu u kojem je sva operativna vlast u rukama Vlade i premijera Plenkovića. U kojem su njihove ustavne ovlasti maksimalne. U kojem nitko osim njih ne odlučuje o tome što će se raditi, tko će raditi i kako će raditi. Da mu je obnova važna, da mu je važno kako će ljudi koji su ostali bez vlastitog doma preživjeti, onda bi se Andrej Plenković valjda potrudio nešto i napraviti. Kao što se potrudio oko Schengena i eura. Onda se njegova vlast postradalima ne bi rugala. Ne bi im umjesto kuća nudila od silne upotrebe već posve izlizana obećanja o ubrzavanju obnove. Ne bi puštala glas o smjeni nadležnog ministra kako bi se njegovim glodanjem javnost mogla okupirati. Možda bi se sjetila pozvati upomoć one koji su posao dokazano sposobni obaviti. One koji su u godinu dana od velike poplave u Gunji obnovili više od tisuću kuća, od čega je skoro tri stotine novoizgrađeno. Je li hrvatska država danas nesposobnija nego 2014.?

Ili je tragična činjenica da je aktualna vlast u dvije godine uspjela izgraditi samo šest kuća, rezultat nekih drugih silnica? Možda krivo postavljenih prioriteta države? Možda kriminalnog nemara? Možda izostanka elementarnog obzira prema vlastitom narodu i njegovim mukama? Možda ustajale, zaparložene vlasti? Možda njenog načina kadroviranja? Za ministre i druge šefove obnove premijer uporno bira ljude za koje je posve lako pretpostaviti da posao neće znati odraditi. Zato je debakl na Baniji direktna odgovornost šefa Vlade. Da je njemu zaista stalo do obnove, uzeo bi ljude koji će je moći pokrenuti. Ne bi napaćene i cijelu državu maltretirao metiljanjem nesposobnih. O učincima vladavine Andreja Plenkovića najviše govori činjenica da je broj njegovih ministara koji su završili u Remetincu veći od broja kuća koje je njegova vlast na Baniji uspjela izgraditi.