LINIJA ŽIVOTA: Kojim pravom Hrvatska popuje Sarajevu

Nije hrvatski problem u BiH Željko Komšić, nego moćni Dragan Čović koji već godinama zgrće blago, podiže rezidencije, premješta tokove rijeka, plete vlastitu klijentelističku mrežu, širi hobotnicu dok Hrvati grcaju u nevoljama i bježe u svijet

Za izbore u Mostaru, prve nakon punih dvanaest godina, održavanje kojih je nametnuto odlukom Europskog suda za ljudska prava, službeni je Zagreb pokazao snažnu zainteresiranost. Andrej Plenković ustrajno je slao svoje ministre u pohod preko granice kako bi sudjelovali u izbornoj kampanji bosanskohercegovačkog HDZ-a. Nije to bila pomoć bliskoj stranci u drugoj državi, nego je HDZ-ovo osvajanje Mostara napuhano do važnosti gotovo pa prvorazrednog nacionalnog interesa. Kao da je riječ o državnom pitanju, a ne – eventualno – o stranačkoj suradnji.

Državni vrh Hrvatske, i predsjednik Republike i premijer, intenzivno se običavaju baviti susjednom državom. Prošloga je tjedna povodom četvrt stoljeća od potpisivanja Daytona, mirovnog ugovora kojim je okončan krvavi rat u Bosni i Hercegovini, u Zagrebu organizirana međunarodna konferencija na kojoj je Plenković, izričito usuglašen sa Zoranom Milanovićem, gudio o tome što bi ta država imala smatrati svojim prioritetom. Hrvatski je premijer već duže vrijeme snažno posvećen slanju poruka o navodno teškom položaju bosanskohercegovačkih Hrvata i potrebi promjene tamošnjeg izbornog zakona, kako bi se onemogućilo ponavljanje slučaja Komšić, zbog participacije bošnjačkih glasova spornog izbora hrvatskog predstavnika u tročlanom Predsjedništvu BiH. O problematičnom izbornom zakonu u državi kojom sam upravlja Plenković ne govori. Premda je Ustavni sud, ima tome već više od deset godina, tražio promjenu zakona jer postojeći falsificira biračku volju građana Hrvatske.

Ni šef se države tom temom ne bavi. Ali se na Bosnu i Hercegovinu i tamošnja izborna pravila stalno popikava. Metafora o sapunu i parfemu najnoviji je biser u niski njegovih prekograničnih provokacija. Ničim izazvan Milanović se nedavno osjetio pozvanim docirati onima koji bi načelo konstitutivnosti naroda kombinirali ili supstituirali s načelima građanske države. Kao da je gospodar Svemira ili barem neke svjetske velesile, hrvatski predsjednik prema BiH šalje poruku da se nitko ne treba zanositi „kako će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda“, poentirajući da je građanska država za njih „daleki, daleki san“ jer je „prvo potreban sapun, a onda parfem“.

U Sarajevu su vrisnuli. Možda najžešći Željko Komšić u pretjeranom će granatiranju hrvatskog predsjednika optužiti za šovinizam i fašizam, što samo govori o razini frustracije. Bosna i Hercegovina jako je frustrirana Milanovićevim gotovo pa konstantnim omalovažavanjem. Uručenjem visokog državnog odličja čovjeku koji je u Sarajevu optužen za težak ratni zločin, uz prezrivu izjavu da mu se baš fućka što će o njegovoj odluci misliti u BiH. Zatim pozivanjem na Pantovčak i ugošćavanjem deklariranog razbijača Bosne i Hercegovine Milorada Dodika. Pa učestalim ironiziranjem i patroniziranjem, kao da je BiH maloumna država.

Kojim se pravom državni vrh Hrvatske smatra pozvanim popovati susjedima o unutarnjem uređenju njihove države? Da se netko u Sarajevu, ili bilo gdje u svijetu, prema Hrvatskoj tako ponaša, da se javno počne nabacivati idejama kako je urediti, sve bi se živo ovdje, i država i javnost, s punim pravom diglo na noge. Ali, mudrovati o internim stvarima BiH, to se nekako uobičajilo. Sve pod firmom u hrvatskom Ustavu ubilježene obaveze briganja o tamošnjim Hrvatima. Hrvatski Ustav, međutim, vrijedi samo u granicama hrvatske države. Ne može diktirati odnose drugim državama. Ideja da bi službeni Zagreb, kako otkriva ministar Grlić Radman, u najavljenom procesu približavanja Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracijama pokušao preuzeti lidersku ulogu, posve je nerealna. Hrvatska je tu mogućnost možda i definitivno proigrala.

Usamljeni Plenković

Hrvatska ne može odigrati ulogu produžene ruke Zapada prema Bosni i Hercegovini kao prvo zato što njena politika u svijetu ne prolazi. Ni predsjednik Milanović ni premijer Plenković na međunarodnoj sceni ne nalaze saveznike. Njihove su zamisli suprotne svemu što trenutno zastupaju Amerika i Europska unija. S dolaskom je novog američkog predsjednika Joea Bidena već najavljen veliki povratak SAD-a na Balkan. Bosna i Hercegovina trebala bi dobiti značajnu pomoć kako bi napokon postala funkcionalna država. U nedavnom saslušanju pred jednim odborom američkog Kongresa naznačene su glavne odrednice tog zaokreta: u suradnji s EU-om značajna preinaka Daytonskog sporazuma, odnosno promjena Daytonom definiranog ustroja BiH, zatim ne samo deklarativno zauzimanje za jedinstvenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, izrada novog Ustava koji bi jačao središnju vlast, odnosno državne institucije, osnaživanje građanske opcije, što prema najavama podrazumijeva i umanjivanje ili ograničavanje ovlasti entiteta.

Premda nešto manje izričita, na sličnom je tragu i Europska unija. Premijer Plenković valjda je svima po Bruxellesu probio uši svojim drukanjem za promjenu bosanskohercegovačkog izbornog zakona, ali potporu nije dobio. Bez obzira na to što njegov karikatura-ministar Grlić Radman tvrdio. Hrvatska je u svom guranju ideje o federalizaciji BiH, lošoj kamuflaži za projekt formiranja trećeg, hrvatskog entiteta, ostala usamljena. Štoviše, izaziva podozrivost i sumnje, kao podrivač EU politike. Na prošlotjednoj zagrebačkoj konferenciji visoki europski predstavnik za vanjsku politiku Josep Borrell ističe da BiH mora odbaciti uskogrudne definicije nacionalnih interesa i korištenje etničkih ili religijskih identiteta za podjele, umjesto za suradnju i ujedinjenje – „Identitet može biti poguban!“ – što se poklapa s najavama američkog predsjednika Bidena, a suprotno je hrvatskim službenim stavovima.

U političkom bratstvu Andreja Plenkovića i Dragana Čovića, demonstracije kojega već godinama gledamo i s ove i s one strane granice, hrvatski premijer dao se instrumentalizirati u funkciji jedne grabežne klike. PHOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL

 

Milanovićeve i Plenkovićeve ideje o uređenju Bosne i Hercegovine trenutno podržavaju samo Rusija i Milorad Dodik. Tako će ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov prije nekoliko dana za svog boravka u Zagrebu reći da je Moskva potpuno suglasna s hrvatskom stranom u tome da svaki narod u BiH treba izabrati svoje predstavnike. Rusija inzistira na nediranju u Daytonski sporazum. Tvrdi da Dayton, pa onda i Bosna i Hercegovina kao država dva entiteta i tri konstitutivna naroda, nema alternativu. Hrvatski se državni vrh nada da se američke najave o novoj politici prema balkanskoj regiji neće realizirati. HDZ-ovi eurozastupnici javno špekuliraju o tome da će predsjednik Biden imati mnogo posla i kod kuće ili tvrde da je „Bosna i Hercegovina europsko pitanje“, da EU u tom pogledu „mora insistirati na svojoj strateškoj autonomnosti“. Otvoreno navijaju protiv savezništva Amerike i Europe u politici prema BiH. Drugo, Hrvatska prema Bosni i Hercegovini ne nastupa konstruktivno, nego destruktivno zbog svog jahanja na etničkom principu. Tradicija uvažavanja činjenice da tu državu grade tri naroda vrlo je duga. Hrvati su nezadovoljni, tim se argumentom služe svi, od Pantovčaka i Banskih dvora do šefa bosanskohercegovačkog HDZ-a Dragana Čovića. Ali, nitko u Bosni i Hercegovini ne može biti zadovoljan, osim onih koji na podjelama profitiraju. Nije problem u obespravljenosti, kako će reći Grlić Radman, ili u nezastupljenosti Hrvata, kako ponavlja Plenković, nego je ključni faktor nefunkcioniranja Bosne i Hercegovine u apsolutiziranju nacionalnog principa. Tezu o obespravljenosti Hrvata ruši činjenica da oni u Federaciji drže polovicu vlasti i koriste svoju veto poziciju, premda su Bošnjaci oko četiri puta brojniji.

Tuđmanov grunt

Kad tvrdi da insistiranje na konstitutivnosti naroda nije nazadnjački nacionalizam i Hrvatsku predstavlja kao najbolju zagovornicu Bosne i Hercegovine, Andrej Plenković potpuno ignorira teško naslijeđe ratnih godina. Nažalost, dvosmislenost njegovih poruka kao da se naslanja na onu politiku s početka devedesetih koja je pred Haškim sudom osuđena kao zločinačka. Svjedočeći ovih dana o tijeku pregovora u Daytonu, Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske, a danas savjetnik premijera Plenkovića, detaljno prepričava kako je ondašnji hrvatski predsjednik pregovarao o kartama podjele Bosne i Hercegovine, kao da je riječ o obiteljskom gruntu Tuđmanovih. Granić takvom postupku ni danas nema prigovora. Očito da zadah faktičkog nepriznavanja ili neuvažavanja bosanskohercegovačke državne suverenosti još nije sasvim nestao. Uostalom, ako je međuetničko, hrvatsko-srpsko pomirenje postalo forte u Hrvatskoj, zašto bi za Bosnu i Hercegovinu ratni obrazac nacionalnih razdora, omraza i sukoba i danas bio jedina moguća opcija?

 

Ničim izazvan Milanović se nedavno osjetio pozvanim docirati onima koji bi načelo konstitutivnosti naroda kombinirali ili supstituirali s načelima građanske države. Kao da je gospodar Svemira ili barem neke svjetske velesile

 

Treće, Hrvatska je u svom odnosu prema Bosni i Hercegovini nevjerodostojna jer se njena politika pojavljuje u ulozi zaštitnika kriminala i korupcije. Nije hrvatski problem u BiH Željko Komšić, nego moćni Dragan Čović koji već godinama zgrće blago, podiže rezidencije, premješta tokove rijeka, plete vlastitu klijentelističku mrežu, širi hobotnicu, dok bosanskohercegovački Hrvati grcaju u nevoljama i bježe u svijet. Sporan Komšićev izbor dobro mu dođe da zamagli katastrofalne rezultate svoga višedecenijskog vladanja hrvatskim narodom u BiH. Da iz fokusa javnosti izmakne svoj često kriminalom natopljeni etnobiznis.

Govoreći o nedovršenom miru u Bosni i Hercegovini, novi američki predsjednik Biden podsjeća kako je nacionalizam prečesto pobjeđivao nacionalni interes, a bogaćenje nekolicine reforme koje bi koristile mnogima. Na već spomenutoj recentnoj raspravi u američkom Kongresu šefovi su bosanskohercegovačkog HDZ-a označeni kao „vođe etničke pljačke“, ethnic robber barons, s najavom da će se Amerika zalagati za njihovo uklanjanje iz političkog života Bosne i Hercegovine, dok se Hrvatskoj najavljuje onemogućavanje miješanja u politiku susjedne države. Dayton se danas prepoznaje kao instrument sijanja međuetničkog straha koji se koristi da bi se u njegovoj pozadini nesmetano obavilo zarobljavanje države i bezobzirna privatizacija nacionalnih resursa. Na sve to tragikomični Plenkovićev ino-ministar tvrdi da o korupciji govore samo oni koji situaciju u Bosni i Hercegovini ne poznaju.

U političkom bratstvu Andreja Plenkovića i Dragana Čovića, demonstracije kojega već godinama gledamo i s ove i s one strane državne granice, hrvatski se premijer dao instrumentalizirati u funkciji jedne grabežne klike. Njenom je razbojničkom karakteru podredio vitalne interese i hrvatskog naroda i hrvatske države. Hrvatsku je stavio u Čovićevu službu. U službu pojedinaca, grupa i struktura koje svijet, izgleda svi osim Rusije, prepoznaju kao etničku banditsku družbu.

Komentiraj