Lako je moguće da nogometni trans u koji je pala nacija Plenkoviću neće pomoći u namjeri da izborima učvrsti svoje pozicije. Zato što je posve jasno da ni HDZ niti njegov šef nemaju baš nikakve zasluge za Dalićevo osvajanje nogometnog prijestolja. Ali, još više zato što bi takve ambicije javnost mogla doživjeti kao zloupotrebu, krađu i otimačinu

Nije samo Zlatku Daliću, kako je u jednom trenutku sam rekao, srce veliko poput Moskve. Cijela je Hrvatska u ekstatičnom stanju. Nevjerojatan uspjeh hrvatske reprezentacije na Mundijalu, ali još više način na koji su se borili, daleko nadilazi granice sporta. Nogomet je igra koja zna proizvoditi masovne zanose, ali hrvatski mirakul u Rusiji pretvorio se u mnogo veću i važniju priču.

Hrvatska nije postala samo nogometna velesila – nositeljica srebra koja je uz samo mrvicu više sreće mogla dosegnuti do zlata. Hrvatska je odjednom postala sve što inače nije – uspješna, pristojna, pozitivna, silno simpatična zemljica kojom se njeni građani s razlogom mogu ponositi. Širom svijeta pobire respekt i poštovanje. Postala je živi dokaz kako mali mogu postati veliki. Strani mediji klikću “svjetskim prvacima srca”. Umjesto do jučer zakrvljenih podjela i stanja mentalnog građanskog rata, cijela se nacija ujedinila oko nogometne lopte. Trenutno se, izgleda, kolju samo još na Ibleru, ali SDP je ionako već neko vrijeme izgubljen u vremenu i prostoru.

Rezultat koji je nogometna reprezentacija proizvela u Rusiji čini se važnim za cijelo društvo. Zlatko Dalić u javnosti s punim pravom uživa status kakav je svojedobno, neposredno nakon okončanja rata, imao Ante Gotovina. Samo je general nakon oslobađanja u Haagu dočekan onako kako je jučer u Hrvatskoj dočekano Dalićevo jato. S tim da je masovni delirij sada narastao do nevjerojatnih, grandioznih razmjera. Nogometni se izbornik časti kao tvorac pobjede, čovjek koji je naciju odveo u donedavno nezamislive nove dane ponosa i slave. Santo subito! Mnogi će sada govoriti o njegovim liderskim sposobnostima. Tvrde da baš takav treba i Hrvatskoj. Od grogirane je reprezentacije u nekoliko mjeseci napravio pobjednički tim. Pokazao da Hrvatska može, samo kad se hoće.

NOGOMETNI ČAROBNJAK IZ LIVNA

Ali nogometni se čarobnjak iz Livna ne može useliti na Pantovčak ni u Banske dvore. Virtuozi lopte ne mogu voditi državu ni društvene promjene. Reprezentacija je za buđenje nacionalnog ushita i energije napravila nevjerojatno mnogo, ali sada je pitanje što će s tim blagom većim od srebrne medalje na koncu napraviti politika. Prvaci države trenutno se pokušavaju prikrpiti uspjesima nogometne vrste. Ali njihove poruke kao da slute kako na tome ne može stati. Rusija ne može biti kraj, nego bi je baš oni – očekuje se, to im je posao – morali učiniti početkom priče o jednoj drugačijoj, boljoj i uspješnijoj Hrvatskoj. Predsjednica tako izjavljuje da “ovaj trenutak optimizma može pokrenuti pozitivne procese i dovesti Hrvatsku do gospodarskog uzleta”. Premijer u nekoliko navrata spominje “snagu preokreta” , pa tvrdi kako je vrijeme da sami sebe “gledamo kao zemlju autoriteta, a ne autsajdera”. Kao da je riječ o samopercepciji, a ne o tvrdim činjenicama! O čemu govore netom objavljene vijesti da nam je Europska komisija upravo snizila očekivani rast BDP-a. Dok se kupala u nogometnom slavlju, Hrvatska je po ekonomskim pokazateljima uspjela potonuti na samo dno Europe. Više ni Bugarska nije ispod.

Državni se vrh očito ne snalazi s pobjedom koja im je nimalo zaslužnima pala u krilo. Kao da, jadni, ni sami ne znaju što bi se s njom moglo napraviti. S jedne strane, nogometni uzlet probudio je dosad uzaludno prizivani optimizam cijele nacije. S druge strane, uspon na sportski Olimp implicitno ih delegitimira kao nesposobne da isporuče rezultat koji bi se barem izdaleka mogao mjeriti s postignućima reprezentacije. Sportski uspjesi upućuju na njihovu neuspješnost. Ekonomsko potonuće i političku apatiju Hrvatske čine još vidljivijim. Legitimno je sada postavljati pitanje zašto Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković ne mogu napraviti ono što je Zlatko Dalić tako maestralno uradio?

KAD POLITIČARI OVERDOZIRAJU JAVNOST

Iz nogometnog juriša na nebo politička elita ništa, izgleda, nije naučila. Ali se jako uključila u općenarodno slavlje. Što je načelno u redu. Dobro je da se politički prvaci druže s građanima. Nesimpatično je kad pokušavaju zajahati tuđe uspjehe. Uvijek gladna kamera i javne pozornosti šefica je države svojom napornom i raspojasanom sveprisutnošću – svakom loncu poklopac – overdozirala javnost. S nešto više decentnosti mogla je postići mnogo bolje efekte. Odgovarajući kritičarima Grabar-Kitarović tvrdi da “narod ne voli političare koji djeluju kao da su progutali metlu”. Ali zbog njenog ponašanja društvenim su se mrežama zavaljala nagađanja što li je to predsjednica mogla progutati. Debata koja nije dokaz njene omiljenosti, nego skandaliziranja javnosti.

Premijer se također pokušao ukrcati na Dalićev remorker, pa je odmah najavio izgradnju nacionalnog stadiona. Pretekao je čak i Milana Bandića, dokazanog prvaka populističkog prodavanja magle koji je brzopotezno ponudio planove o Plavom vulkanu. Premda bi prvo trebao odgovarati zbog milijuna koje je utukao u Maksimir i svog prijatelja koji je igru Vatrenih, umjesto iz Remetinca, odlučio pratiti iz Međugorja. Dijeleći obećanja, kao da ništa ne koštaju, Andrej Plenković žuri se udjenuti u opće slavlje i kupiti šaku zvjezdanog praha koji se upravo trusi s krila hrvatske nogometne vrste. Ali nisu reprezentaciji noge dosad bile okovane nedostatkom sportskih terena i materijalnih uvjeta, nego mutnim poslovima i kriminalom kojima je hrvatski nogomet natopljen. Hrvatska je za rukometno prvenstvo na sličan ho-ruk način izgradila nekoliko velebnih arena koje danas gutaju pare i propadaju. Premijer bi gradio stadione, a mirovinski se i zdravstveni sustav raspadaju. Zadaća je države da prvo očisti nogometnu močvaru. Tek nakon toga, kad se stvari poslože tako da ne generiraju lopovluk, moguće je govoriti o svemu ostalom.

DALIĆEVI REZULTATI NAMEĆU NOVE STANDARDE

Jednako je kratkovidna ideja o raspisivanju izbora koja se premijeru navodno mota po glavi. Osokoljen nogometnom euforijom i optimizmom koji se trenutno razlijeva Hrvatskom, Andrej Plenković počeo je – tvrdi visoki izvor iz Banskih dvora – intenzivno razmatrati mogućnost da se hitno, odmah najesen, ide na parlamentarne izbore. Na prvi pogled ideja se čini prilično lukavom. Prvo, Hrvatska se na krijesti nogometnih uspjeha trgnula iz depresije, pa bi se, vjeruju vladajući, dio tog pozitivnog ozračja morao preliti i na njihov konto. Drugo, zasad je, navodno uspješno, zaključena drama s Agrokorom, što Plenković smatra svojom velikom zaslugom. Bilo bi pametno požuriti s izborima, dok se stvarne posljedice tog nagodbenog raspleta još ne znaju. Treće, SDP i dalje sam sebe masakrira, tako da prave opozicije trenutno zapravo nema. Vrijeme radi za Živi zid, što bi premijer htio preduhitriti.

Međutim, ta je računica upitna, vjerojatno i posve kriva. Na stranu sada što Andrej Plenković gotovo sigurno na koncu neće naći petlje da takvu odluku prelomi, pa će se i dalje taljigati kao i dosad. Ali, sve ako i odluči, lako je moguće da mu nogometni trans u koji je pala nacija neće pomoći u namjeri da izborima učvrsti svoje pozicije. Zato što je posve jasno da ni HDZ niti njegov šef nemaju baš nikakve zasluge za Dalićevo osvajanje nogometnog prijestolja. Ali, još više zato što bi takve ambicije javnost mogla doživjeti kao zloupotrebu, krađu i otimačinu. Naslov nogometnih viceprvaka ne pripada ni jednoj stranci. Kićenje tuđim perjem, sjajnim perjem koje reprezentacija nosi iz Rusije, moglo bi se vladajućima teško osvetiti. Zato bi scenarij s izborima premijer Plenković barem zasad morao zaboraviti.

Šefovi države, ni predsjednica niti premijer, očito nisu shvatili koliko neočekivani dinamitni nogometni uzgon mijenja Hrvatsku. Na novonastalu situaciju pokušavaju odgovoriti starim obrascima ponašanja. Ne vide, izgleda, da im Dalićevi rezultati nameću nove, vrlo visoke standarde. Više nije dovoljno navući nacionalni dres i spustiti se među ljude. Niti se funkcija predsjednice može svesti na beskonačno dijeljenje zagrljaja. Kolinda Grabar-Kitarović i danas funkcionira onako kako se to događalo dok joj je Zdravko Mamić bio dio prijateljskog kruga. Samo se danas nekim drugim sportskim karijatidama vješa oko vrata.

HRVATSKA SE ZALJUBILA U DALIĆA

Hrvatska može postati dobra i pozitivna priča, onakva kakvom su je svijetu predstavili hrvatski nogometni junaci, samo ako politički čelnici krenu stopama Zlatka Dalića. A to znači samo kompetencija i težak rad, a ne uhljebi i bleferi. Samo gristi do bola, do zadnjeg atoma snage. Okupljanje oko pozitivnih ciljeva, a ne prazno blebetanje o zajedništvu. Odlučni potezi i liderstvo, nikako sitno pimplanje bez rezultata. Nacionalni ponos i samosvijest, bez nacionalističkog režanja. Pristojnost i dobronamjernost. Patriotizam bez mržnje i poštovanje prema drugima.

Ako misle igrati, od hrvatskih bi se političara moglo jako puno tražiti. Zato što je jedan nogometni izbornik, donedavno gotovo nepoznat široj javnosti, pokazao da su promjene nabolje i moguće i dohvatne. Svojim serioznim odnosom prema nogometu, najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, cijeloj je naciji poklonio ogromnu radost. U nepunih mjesec dana Hrvatska se potpuno zaljubila u Zlatka Dalića.

Komentiraj