Cvjetanju prakse kontejner politike svakako doprinosi i potpuno neodgovoran, nonšalantan odnos rukovodstva Sabora prema političkoj trgovini i pretrčavanju. Gordan Jandroković ne smatra potrebnim otvoriti raspravu o preslagivanju parlamenta u Bandićevoj režiji, a još manje da bi se od tog nakaznog inženjeringa ogradio

Andrej Plenković baš je poput nekog novovjekog Poncija Pilata oprao ruke, odbacujući bilo kakvu odgovornost za sada već mahnito narastanje kluba saborskih zastupnika pod kabanicom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji podebljava njegovu parlamentarnu većinu i osigurava mu komforno vladanje Hrvatskom. To nije moja odgovornost – uporno ponavlja premijer, tvrdeći da poplava prebjega nema veze ni s njegovom Vladom niti s njegovom Hrvatskom demokratskom zajednicom. Nitko od njih, kaže, nije prešao u HDZ. Po njemu, pretrčavanje proizlazi isključivo iz slabosti opozicije, doslovce, slabosti HSS-a, slabosti SDP-a i slabosti Mosta. Smatram apsolutno nedopustivim da stranke koje gube potporu i zastupnike, vlastite greške prebacuju na druge – goropadi se Plenković, samog sebe predstavljajući kao žrtvu nepravednih optužbi. Premda je kristalno jasno da od zastupničkog stampeda u Bandićevo krdo osobno izvlači debelu korist. Nemoguće je ne vidjeti da je postao trenutno glavni profiter sada već silno razgranate prakse političkog presvlačenja kaputa.

Valjda je zato reagirao tek kad su ti procesi potpuno eskalirali, pretvarajući se u prvorazredan ne samo politički skandal. Bandićevo furiozno vrbovanje zastupnika, suprotno rezultatima izbora, počelo se prelijevati prema pravosudnim institucijama. Iako je i dosad bilo prilično jasno da je fatalna privlačnost zagrebačkog gradonačelnika vrlo prozaičnog, koliko se sada čuje i šuškavog porijekla, kap previše bilo je dovlačenje HSS-ova Mladena Madjera kao trinaestog člana tog umjetno, mimo izborne volje građana, stvorenog kluba. Milan Bandić ponavlja greške Ive Sanadera: ne zna se zaustaviti. Njegova je politička korupcija kompulzivnog karaktera. Više nije samo moralno i pravno pitanje, nego je postala bolest.

SABORSKI MILIJUNSKI TRANSFERI

Madjerove su kćeri, brzo se saznalo, zaposlene u zagrebačkom holdingu. Zatim je šef HSS-a Krešo Beljak svoga dojučerašnjeg kolegu prijavio Uskoku, javno iznoseći sumnje da je u njegovom slučaju riječ o navodno vrećama kuna plaćenom transferu. U javnost je dospjelo i svjedočenje SDP-ova Zvane Brumnića koji otvoreno govori o tome da su mu Bandićevi izaslanici za presvlačenje dresa nudili tri milijuna kuna. Indicije su takve da ih jednostavno više nije moguće prešućivati. Zato je premijer krenuo u akciju vlastitog tuširanja.

Andrej Plenković potpuno je u pravu kad odgovornost za maligan proces promjene tabora adresira i na opoziciju. Naravno da u toj političkoj šaradi nema nevinih. Opozicionari i njihove stranke sudjeluju u nastanku Bandićeva Frankenštajna. Otkriva se da nije samo lažljivi HNS, koji je izdao svoje birače, nego su i SDP i HSS sve do vrha nakrcani kvarljivom robom, puni pojedinaca koji će sami sebi ne samo pljunuti u usta, nego i skočiti u vlastiti trbuh. Premijer je u pravu kad rivalima iz opozicije poručuje da se zapitaju o vlastitoj kadrovskoj politici: „koga su i kako stavljali na izborne liste“. Također je u pravu kad tvrdi da ne znaju zadržati ljude. „Vjerojatno su nezadovoljni i nesretni tamo odakle odlaze“, kaže za stranačke preletače. Može se razumjeti bijeg iz neke od opozicijskih stranaka. Ali ono što je mnogo teže razumjeti i što premijer Plenković prešućuje, prelazak je pod Bandićeve skute. Ako nema nekih skrivenih osobnih interesa, onda je to ravno bravuroznom skoku s konja na magarca.

HDZ-OVI PRODAVAČI MAGLE

Zanimljivo, kad distribuira odgovornost za zloćudnu praksu političkog prelijetanja, Andrej Plenković potpuno prešućuje odgovornost Milana Bandića koji, u najmanju ruku, problematičnim sredstvima skuplja otpadnike u svom klubu – kontejneru. Premijeru tu ništa ne smrdi. Ne brine ga što zagrebački gradonačelnik u parlamentu kupuje ono što na izborima i u javnosti ne može zaraditi. Jedva je prošao u Sabor, stranka mu u istraživanjima ne prelazi tri posto podrške, ali je u dvije godine s jednog osvojenog mjesta narastao do statusa po brojnosti treće zastupničke snage. Plenković ne smatra potrebnim komentirati ni indicije da se Bandić, pecajući svoje političke somove, služi nekim demokratskim standardima neprimjerenim ješkama, političkom trgovinom, zapošljavanjem rodbine ili, kako je to jedan od upecanih izvolio formulirati, brigom za budućnost svojih akvizicija. Premijer tek s lakim smiješkom, tobože ironično, spominje „pomalo kolekcionarsko prikupljanje zastupnika“. Da je Bandićeva zbirka sabornika rezultat ilegalne kupovine to, izgleda, nije uspio registrirati ili ga nije zasmetalo.

Da Andrej Plenković pruža tihu podršku Milanu Bandiću u njegovu moralno i pravno problematičnom političkom kolekcionarstvu vidljivo je iz činjenice da su u obranu njegove prakse odmah ustali HDZ-ovi kerberi. Poput HDZ-ova glavnog tajnika, ministra Lovre Kuščevića, koji se hitro isprsio izjavama da se Uskok ne treba baviti saborskim prebjezima. Ničeg tu sumnjivog za njega nema. Ali, za razliku od premijera, Kuščević pretrčavanje u Bandićev tor jasno i izravno dovodi u vezu s HDZ-om, tvrdeći da su preletači sasvim legitimno „izabrali podržati najbolje, a to je sasvim sigurno većina koja je sada”. Vladajući, dakle, publiku pokušavaju uvjeriti da nije riječ o političkoj korupciji, nego o plemenitim porivima. Da je aktualna Vlada najbolje što se Hrvatskoj moglo dogoditi, pa je logično da joj u Saboru raste potpora. Činjenicu da javnost misli drugačije, da je prema Plenkoviću i njegovoj ekipi vrlo kritična, HDZ-ovi prodavači magle jednostavno će preskočiti.

POLITIČKI ČUDNOVATI KLJUNAŠ

Premda glumi nevinog u ludnici, premijer Plenković ne može izbjeći ni vlastitu odgovornost za bujanje prakse kojom se prepravlja i falsificira izborna volja građana. „Bandić sigurno radi za sebe“, rekao je nedavno, upitan o njegovom bjesomučnom gomilanju zastupnika. Naravno da zagrebački gradonačelnik misli prvenstveno na vlastite interese. Moćna gomilica koju je zbrda-zdola, bez ikakvog kriterija, zgrnuo u Saboru daje mu na političkoj važnosti koju na izborima ne uspijeva osigurati. Ojačava njegov utjecaj na Vladu i poziciju pred pravosudnim institucijama. Ta se ucjenjivačka moć pokazala prilikom recentnog izglasavanja zagrebačkog proračuna, kada su se potrebne tri ruke odjednom pronašle u bazenu Plenkovićevih partnera.

Ali hipertrofirani Bandićev klub, politički svojevrsni čudnovati kljunaš, sasvim evidentno koristi i Andreju Plenkoviću. Nedavno su osigurali izglasavanje odluka za koje HDZ-ovi formalni koalicijski partneri nisu htjeli dići ruku. Uostalom, sam je šef te kontejner formacije ovih dana otvoreno kao jedini smisao njihova postojanja deklarirao potporu aktualnom premijeru. „Ono oko čega naš heterogeni Klub ima čvrst stav jest da podržava Andreja Plenkovića. To je uvjet bez kojega se u ovom Klubu ne može biti“, izdeklamirao je u kamere Robert Jankovics. Dakle, nikakva politička ideja, nikakva politička platforma, nego isključivo HDZ-ova, odnosno Plenkovićeva pričuvna glasačka konjica. Čak je i Bandiću pripisana drugorazredna, gotovo sporedna uloga, što je, vrlo vjerojatno, tek manevar kako bi se premijeru onemogućio uzmak. Odnosno kako bi se javnosti, ali – još važnije – i nekim drugim kapitalnim adresama poslala poruka da su njih dvojica u tome zajedno. Ulazeći u tal sa zagrebačkim gradonačelnikom Andrej Plenković prodao je dušu vragu i Mefisto će već doći po svoje.

Cvjetanju prakse kontejner politike svakako doprinosi i potpuno neodgovoran, nonšalantan odnos rukovodstva Sabora prema političkoj trgovini i pretrčavanju u vladajuću orbitu. Gordan Jandroković ne smatra potrebnim otvoriti raspravu o preslagivanju parlamenta u Bandićevoj režiji, još manje da bi se od tog nakaznog inženjeringa ogradio, nego je samo jednom usputnom rečenicom podsmješljivo spomenuo kako strahuje da bi monster klub zagrebačkog gradonačelnika mogao preteći i HDZ. Hrvatski se sabor pretvara u karikaturu, a njegov šef zbija neslane šale, stvarajući tako dimnu zavjesu za protagoniste tog civilizacijskog urušavanja.

Na koncu, velika odgovornost za, sudeći po svemu, pravu eksploziju političke korupcije ide i nadležnim pravosudnim, represivnim i obavještajnim institucijama. Umjesto da funkcioniraju kao prva brana takvoj praksi, one je svojim nereagiranjem ohrabruju. Državno će odvjetništvo sada navodno ispitati ulogu nedopuštenih sredstava u bildanju Bandićeva kluba, ali sve dosad, dok nisu zasuti prijavama, tamo ni prstom da bi maknuli. Novi državni odvjetnik Dražen Jelenić sada ima priliku ispraviti ono što je od stupanja na funkciju uprskao i krivo odigrao. Odbacujući – činjenicama usprkos – kaznene prijave u aferi Borg, DORH je profilirao kao puki servis vladajuće politike, odnosno premijera osobno. Sada će se pokazati je li to bilo početno nesnalaženje ili svjesni izbor. Kao što je svojedobno, kad je pristao da mu kaznenim postupkom ucijenjeni Tomislav Saucha kompletira parlamentarnu većinu, Andrej Plenković napravio svoj izbor i postao rodonačelnik aktualne, FUJ koalicije. Milan Bandić sa svojom malignom tvorbom konzekvenca je takve politike. Zagrebački se gradonačelnik s vremenom razmahao, uvjeren da ono što je nekada radio tajno, odjednom ima status državne politike.

Komentiraj