LIKOVNO POVEĆALO: Retrospektiva Vatroslava Kuliša uz pandemijski postav Moderne galerije

U zagrebačkoj Modernoj galeriji do kraja se srpnja može razgledati kritička retrospektiva Vatroslava Kuliša, izbor djela iz svih njegovih slikarskih faza od 1974. do 2020. godine, koju su osmislili Milan Bešlić i Branko Franceschi. Netko površniji smatrat će možda kako je od Kuliša do sada sve već viđeno, s obzirom na to da se radi o jednom od naših najpoznatijih suvremenih apstraktnih slikara. No nemojmo prenagliti: ono što slikara može uzvisiti ili uniziti jest upravo kritički odabir njegovih djela iz toliko bogate riznice slika kroz sva ova desetljeća.

I dok Kulišu nije najbolje laskao prenatrpani postav njegove ranije retrospektive u Klovićevim dvorima u Zagrebu iz 2012. godine, gdje se željelo pokazati raskoš njegove geste, kolorita i slikarske fakture na slikama iz raznih faza i ciklusa, Bešlić i Franceschi, kao Kuliševi vršnjaci i životni prijatelji, za Modernu galeriju biraju objektivno najjače slike iz svih umjetnikovih faza, odlučno, bez pogrešno usmjerena sentimenta prema umjetniku. Rezultat je do sada najbolji retrospektivni presjek Kuliševa opusa, što likovni postav te dvojice kustosa i kritičara prati u idealnom kronološkom i morfološkom slijedu. Galerija nije pretrpana djelima, a opet jednako čarobno i zatravljeno ulazimo u Kulišev svijet kolorističke apstrakcije, iznenađeni djelima velikog formata u većini dvorana.

Sve Kuliševe faze u rafiniranom postavu polako hodajući percipiramo bez neugodnih iznenađenja ili ijednog pada u kvaliteti sveobuhvatne slike, s dovoljno prostora bijelog zida između djela kao potrebnih vizualnih cezura. Mogli bismo reći da je ovo školski primjer odličnog likovnog postava veće izložbe, a opet je toliko zreo, dorađen i promišljen.

Kao potpuni kontrast Kuliševoj retrospektivi, početkom lipnja predstavljena je „Slučajna čuvaonica“, postpotresni i pandemijski stalni postav zbirke Moderne galerije, koji je novi ravnatelj Branko Franceschi osmislio u toliko stresnim uvjetima. No ono po čemu je ova interpretacija zbirke ingeniozna – protiveći se svim novim minimalističkim muzeološkim pravilima o tome kako bi se trebali raditi stalni postavi – jest ravnateljeva ideja da se svi zidovi dvorana od poda do stropa ispune najboljim hrvatskim djelima od 19. Do 21. stoljeća. Time se Franceschi sjetno vratio načinu izlaganja djela u galerijama iz 19. stoljeća, ali je i pomalo buntovnički htio pokazati kakvu sjajnu slikarsku građu 20. stoljeća čuva fundus Moderne galerije. U labavom kronološkom redoslijedu predstavljene su sve umjetnine iz fundusa koje su se spletom potrebe smještaja umjetnina iz prethodnog postava muzejske zbirke za vrijeme trajanja ranije izložbe „Ikonografija grada II“, te po evakuacijama iz potresom oštećenih depoa muzeja i ureda državne i gradske uprave kojima su posuđene, zatekle u izložbenom prostoru muzeja. Tako su izložbene galerije postale najveća muzejska čuvaonica.

„Postav kojem je kustos slučaj, a povod nužda, publici omogućuje komprimiran i saturiran pregled kako dobro poznatih tako i rijetko ili nikad izlaganih umjetnina koje se čuvaju u muzeju. Na razini prezentacije trenutni postav stoga dokida praksu izlaganja ‘najreprezentativnijih’ djela muzejskog fundusa. Umjesto da se izborom remek-djela potvrđuje uvriježen narativ o razvoju likovnosti u Hrvatskoj od sredine 18. stoljeća do danas, slučaj je otvorio mogućnost tihe koegzistencije umjetnina kojom se uvriježena remek-djela dovode u neposredan kontakt s onima koje desetljećima tavore u mraku čuvaonica da najvjerojatnije nikad ne budu izložena. Slučaj i elementarna nepogoda ne diskriminiraju, prema svemu se odnose jednako, ne poznajući i ne priznajući razlike ni hijerarhiju vrijednosti“, istaknuo je na presici Branko Franceschi.

„Slučajna čuvaonica“ podsjeća i na kronični nedostatak adekvatnih muzejskih depoa i opću nisku razinu ispunjavanja zakonom i pravilnicima određenih muzeoloških standarda. Koncept naglašava prevratnički potencijal i posljedice potresa za postavljanje pitanja o neriješenim, potisnutim i zanemarenim aspektima organizacije i rada ovog i drugih muzeja, koji postaju nevidljivi iza scenografije uvriježenog „stalnog postava“ muzejske zbirke. Izloženo je 800 umjetnina, a u čuvaonicama galerije još je više od 10.000 djela. Izložba će biti otvorena do početka sanacije zgrade. Obje izložbe su neupitni must-see!

Komentiraj