LEO LEMEŠIĆ: ‘Planiram novu plovidbu oko svijeta, ali neću se vraćati doma kao prvi put’

Leo Lemešić, 51-godišnji nautičar i pustolov koji je preplovio pet oceana i posjetio 50 država svijeta, spojio je ljubav i posao pa na Braču vodi nautičko sidrište. Kaže da je sezona izvrsna, ali on se već sprema na novo putovanje

Leo Lemešić, 51-godišnji nautičar i pustolov koji je jedrilicom oplovio cijeli svijet, vlasnik je nautičkog sidrišta u Milni na otoku Braču. Iznimno je zadovoljan nautičkom sezonom i ističe da je nautički turizam apsolutno najizdržljiviji dio turizma. Svibanj i lipanj je njegovo sidrište završilo s dobrim rezultatima, a srpanj i kolovoz bili su izvrsni, kao u najboljim godinama:

„Unatoč tome što je Hrvatska ušla u crveno na ‘korona-karti’, i rujan i listopad bi mogli biti dobri kad je nautički turizam u pitanju. Sezona je bila puno bolja od naše spremnosti za nju. Ja sam jedan od onih koji manje ovise o pripremi sezone, ali ipak vidim da bi možda bilo još bolje da smo se do kraja pripremili. Nautički turizam je najmanje izložen koroni, najžilaviji je to dio turizma. Što podrazumijeva sidrište? Uvalu u kojoj su svi usidreni, neki restoran u koji nautičari mogu ući ili ne moraju, ući će ako se osjećaju sigurno. Ako ne, objedovat će na brodu. Sigurnije je sve to nego na nekoj prenapučenoj plaži. Stoga smatram da se nautičari na hrvatskom Jadranu osjećaju sigurno“, kaže Lemešić koji cijeli život živi uz more i s morem.

Jedrilica Dora kojom je Lemešić u sklopu projekta Sharedreams od 2010. do 2016. preplovio svijet; kod prijatelja u Južnoafričkoj Republici koji ima ljubimca leoparda. FOTO: Privatna arhiva Lea Lemešića

Svoj je posao spojio s pravim guštom pa je tako, ističe, stalno na moru, ide na regate, jedri, kad je more daleko od njega jedan veliki dio njegove snage i odlučnosti naprosto kopni. Mora biti uz more i zahvalan je, kaže, na onome što mu je priroda vratila te se nada da je nije razočarao i da mu neće neke stvari naplatiti. Suživot s prirodom i odnos prema prirodi u jedrenju posebno dolaze do izražaja. Leo Lemešić čak je pet i pol godina bio na brodu, oplovio je cijeli svijet – na 18 metara dugoj jedrilici Dora, marke Beneteau, u okviru projekta Sharedreams preplovio je pet oceana i posjetio 50 država svijeta, a na palubi njegova broda izmijenilo se preko 120 članova posade. Na put oko svijeta krenuo je u listopadu 2010., a vratio se, simbolično, na blagdan sv. Duje, u svibnju 2016., pa je osim svetom Nikoli, zaštitniku mornara, na uspješno završenom putovanju zahvalio i zaštitniku Splita. Leo Lemešić kaže da to iskustvo smatra prije svega življenjem na moru:

„Upravo zato sam išao na dulji put, išao sam nekim zaobilaznim putem da bih što dulje ostao na moru. Cilj mi nije bi da dokažem da mogu, znao sam da mogu jer sam cijeli život s jedrilicama, s morem, nije mi to bio problem. Ali najteže je bilo organizirati život bez mene u Hrvatskoj. Meni, stoga, najteže nisu bile neke opasnosti koje su me mogle čekati, već upravo ta odluka da ostavim sve iza sebe. Kad je samo putovanje u pitanju, najteže u tih pet i pol godina plovidbe bilo mi je prvih petnaest dana plovidbe Mediteranom. Sve loše što se moglo dogoditi, dogodilo se, a ono što je trebalo biti dobro, pošlo je po zlu. Kada smo došli do Gibraltara, kao da je veliko sunce izašlo i nikada do dana današnjeg nije zašlo.“

‘Živim na moru i od mora, ujedinio sam svoje hobije i ostvario sve svoje želje’, kaže Lemešić. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Jedrilicom koju je posudio od prijatelja Marina Bosotine prešao je 66 tisuća milja udaljenosti. Kaže da je mogućnost odustajanja bila minimalna – mogla ga je zaustaviti samo viša sila. Iako su neki Hrvati već napravili slično, uspješno oplovili svijet, Lemešić kaže da su svi oni već bili „u godinama“ kad su se odvažili na to putovanje. Već su se bili situirali, odlazili su u mirovinu, pa nisu zapravo stigli živjeti s promjenama koje su im se dogodile na tim putovanjima:

„Treba to napraviti što prije pa sam ja to učinio u svojim 40-ima, što znači da uživam u svemu što sam doživio na tim putovanjima, u tom jednom velikom bogatstvu. Živim s promjenama. Od malih nogu sam to želio, to je bio moj san i uspio sam ga ostvariti, živim na moru i od mora, ujedinio sam svoje hobije i ostvario sve svoje želje. Puno sam planirao, puno istraživao prije puta, jer je putovanje uključivalo zonu Pacifika koju je trebalo posjetiti van zone uragana, a to je značilo boraviti ondje u isto vrijeme kad je nama turistička sezona u jeku. Stoga sam tijekom ljeta dolazio kući i onda ponovno odlazio. Sad već planiram novo oplovljavanje oko svijeta, ali neću se vraćati doma kao prvi put.“

 

‘Jako je važno pridržavati se prirodnih zakona, što znači da ne uzimaš od prirode više od onoga što ti treba jer ti inače može nemilosrdno vratiti’

 

Osim plovidbe i boravka na moru, najveći užitak mu je, naravno, bilo upoznavanje zemalja, ljudi, običaja, posebno na dalekim morima. Jako je važno, ističe, pridržavati se prirodnih zakona, što znači da ne uzimaš od prirode više od onoga što ti treba, pa uzmeš čak i nešto manje od toga, jer inače ti priroda može nemilosrdno vratiti sve što si uzeo. Priroda je prema njemu, kaže, zaista bila blaga, a lako i brzo saznaš da je čovjek čovjeku najveći neprijatelj:

„Na putovanju nisam doživio opasnosti svojstvene pomorcima, s obzirom na nepoznate i daleke zemlje, pa nije čest slučaj da se doživi piratstvo, čak i svjedoči kanibalizmu koji još postoji u nekim izoliranim kulturama. Svega toga na mom putovanju nije bilo, najviše zbog dobrog planiranja i izbjegavanja opasnih zona, ali i zbog mog iskustva u plovidbi i komunikaciji s ljudima. Posebno do izražaja u takvim iskustvima dolazi instinkt, koji se na moru izoštri. Dakle, najvažniji je suživot s prirodom koji kao posljedicu ima jačanje duhovnosti pa čovjek shvati – i tako se zatvara krug – da što manje uzima, više dobije natrag.“

Na pitanje koje su zemlje ili područja na njega ostavili najdublji trag, odmah odgovara – otoci na Pacifiku. Tropska udaljena područja, posebno otoci Pacifika, Lemešiću su omiljena destinacija zbog posve drugačijeg načina života, koji je zapravo u suprotnosti od onog zapadnog. Ljudi u tim zajednicama oslanjaju se na sebe, solidarni su, opušteni:

„Uvijek je ključna dobra priprema putovanja. Kad dođete u tako udaljene zemlje, narodima koji nisu navikli na turiste, posebno na bijele ljude, trebate se uklopiti i naučiti nešto o njihovim običajima. Primjerice, ne smiješ ni u jednom trenutku biti viši od poglavice, dakle, ako si viši, moraš hodati pogrbljeno da izgledaš niže jer tako pokazuješ poštovanje. A oni nisu visoki, poglavice znaju biti visoki svega metar i pol! Isto tako, uvijek moraš donijeti neki poklon, to su uglavnom neke stvari koje nisu skupe nego su samo teže dostupne takvim zajednicama koje nikad ne napuštaju svoje otoke. Najčešće je to pribor za hitnu pomoć koja je uvijek potrebna ili pomagala za školu. U razgovorima s lokalcima koji su znali trajati i nekoliko sati, toliko sam informacija dobio, ali važno je slušati i prilagoditi se njihovom načinu života. Oni su skeptični prema dolasku stranaca jer znamo nositi viruse ili neke druge bolesti koje za njih predstavljaju fatalni problem, a inače ih u njihovim zemljama uopće nema – jer su izolirani. Stoga je potrebno neko vrijeme dok ne uspostaviš komunikaciju, neki odnos s njima, dovoljan da te prime u svoju zajednicu.“

Otočje Vanuatu, na vrhu vulkana Marum; Lemešić se okušao u podvodnom ribolovu tijekom boravka na Maldivima; na otoku Bagaman u sklopu otočja Calvados (Papua Nova Gvineja). FOTO: Privatna arhiva Lea Lemešića

Lemešić je opisao neka svoja iskustva s lokalnim stanovništvom tijekom svog boravka na otočjima Pacifika. Primjerice, pomagao im je u gradnji:

„Ne mogu čak reći ni da su to bile kuće, već neki objekti koji se koriste za stanovanje ili za škole. Bio sam s njima nekoliko dana i ponudio neke savjete i rješenja koja su u našoj civilizaciji nešto što se podrazumijeva, ali do njih takva saznanja još nisu došla. Pa sam im rekao kako se ti objekti mogu izgraditi za jedan dan, a ne za pet. Međutim, oni imaju svoj raspored, svoj način života. Drugi primjer je kad sam išao s njima u ribe. Oni ribu love po pet, šest, deset sati, love je zajedno, u velikoj skupini. Kad sam im rekao da je moguće tu svu ribu uloviti u puno kraćem roku, pitali su me ‘ali ako ulovimo ribu u dva sata, što ćemo raditi onda cijeli dan?’ Dakle, ne žure, sve što rade čine s ljubavlju, divan je to život. U takvim dalekim zemljama ljudska riječ je ispred bilo kakvog interesa. Još uvijek se može naići na takva mjesta, iako ih je sve manje jer je turizam učinio svoje. Posebno tu mislim na Francusku Polineziju gdje se, unatoč velikoj udaljenosti od kopna, itekako vidi francuski utjecaj. Sve je teže odoljeti naletima zapadne civilizacije. Upravo takva mjesta, udaljena, na koja se ne može doći zrakoplovom ili velikim brodom kao turist, već ona do kojih se morate potruditi da biste ih posjetili, ta mjesta su mi najdraža. Tonga, Vanuatu, male otočne državice u Pacifiku oduševljavaju me jednostavnošću i opuštenošću.“

Upravo zbog takvog načina života Lemešić je, boraveći na pučini, tisućama kilometara udaljen od doma, imao puno vremena za razmišljanje. O čemu? Najprije o svim temama i problemima koje je ostavio iza sebe. Nakon toga ne razmišlja ni o čemu, samo uživa u tišini. A nakon toga je počeo intenzivno moliti:

„Vjernik sam, ali nisam išao u crkvu. Duhovnost se kod mene produbila pa sam počeo doslovno osjećati Boga, počeo sam svakodnevno razgovarati s njim, najviše tako što bih mu izražavao svoju zahvalnost za male stvari, za svaki dan, za obitelj, prijatelje. Iako je ta komunikacija samo naizgled jednosmjerna, zapravo zaista osjećam njegovu prisutnost, a tako nekako ispovijedam sebe i postajem bolji čovjek. Dakle, duhovnost me dovela do takvih momenata, spoznaje, ne može se to tako lako objasniti, ali ta neka sila davala mi je snage. Prisjetiš se svega što je Isus govorio, ali smo mi blagdane pretvorili u darivanja, i to ne darivanja duhovna već ona najgora i najlakša, materijalna.“

Ulov krokodila na Solomonskim Otocima, gdje ih nije zabranjeno loviti; Lemešić je tijekom plovidbe oko svijeta doplovio i do Rta Dobre Nade. FOTO: Privatna arhiva Lea Lemešića

Kad se radi o ovakvim putovanjima, koja traju godinama, čovjeku su potrebne neke osobine koje ne pomažu samo da se lakše prebrode usamljeni trenuci, već i da se u tom iskustvu istinski uživa. Lemešić smatra da je to prije svega radoznalost, ona je najvažnija, i to radoznalost veća od onoga što se može naći na internetu, a zatim strpljivost, jer treba vremena da se upoznaju ljudi, mjesta, običaji. Kaže da i dalje traži taj osjećaj mira i spokoja:

„Da se razumijemo, svaki čovjek na svoj način može pronaći spokoj i mir, pronalazi ga. Za mene je mir ta interakcija mene i mora, dok sam na brodu. Moja ljubav prema moru dogodila se instinktivno, još od malih nogu. I moji roditelji naslonjeni su na more i na život od mora, more je dio mene. Ne svojatam ga nego se naprosto na moru najbolje osjećam, čak i kad je nevrijeme znam da ću na moru biti sigurniji jer znam kako se ponašati, nego kad sam na kopnu. I ovo putovanje bilo je zapravo organizacija života na moru kojem se želim što prije vratiti. Doma je lijepo, Hrvatska zaista pruža mnogo toga, ima i sigurnost, dostupnost, kulturu, tradiciju, ljude. Ali, nažalost, i mi smo dio onog svijeta koji se počeo mijenjati čim je turizam došao k nama. To tako mora biti, ne želim to mijenjati niti išta kritiziram.“

Leo Lemešić napisao je prije nekoliko godina knjigu „Sharedreams. Jedrima oko svijeta: Brodski dnevnik s Dore I. dio – Od Splita do Paname“ u 5000 primjeraka i sve se prodalo. Cijena je bila niska jer mu, kaže, cilj nije bio zaraditi već pomoći ljudima koji se spremaju zaploviti dalekim morima i oceanima. Tako je i on inspiraciju tražio u avanturama Jože Horvata i Nenada Vlahovića. Tijekom novog putovanja oko svijeta, na koje kreće iduće godine, Lemešić će pisati bilješke, napisati novu knjigu i nastaviti dijeliti snove.

Komentiraj