Krešimir Zimonić ove godine napunio je 60 godina života i punih 40 godina umjetničkog djelovanja. Na početku karijere, krajem 70-ih, bio je jedan od strip autora slavnog likovnog pokreta Novi kvadrat. Jedan je od osnivača i dugogodišnji umjetnički direktor poznatog Salona stripa u Vinkovcima. Tijekom karijere pet godina je obnašao funkciju umjetničkog direktora Festivala animiranog filma, u čijem je vijeću djelovao više od 20 godina. Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog društva autora stripa te grafičko-likovni umjetnik Modre laste kojom je strip približio najmlađima. Stripove i ilustracije objavljivao je u brojnim magazinima i novinama poput Poleta, Studija, Modre laste, Erotike, Vjesnika, Večernjeg lista, Stripoteke i Fokusa te ilustrirao brojne knjige i plakate. Režirao je i pisao scenarije za brojne animirane filmove, za koje je dobio niz priznanja tijekom tih izuzetno kreativnih 40 godina umjetničkog djelovanja. Godine 2000. odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Posljednjih nekoliko godina posvetio se kroz platformu Edit Comics edukaciji djece i mladih o medijskoj kulturi, s naglaskom na animirani film i strip. U razgovoru za Nacional najavio je retrospektivnu izložbu, otkrio zašto se nekoć tradicionalni Salon stripa u Vinkovcima više ne održava te zašto je prestao crtati stripove.

NACIONAL: U Vinkovcima će se 10. studenog u Galeriji Slavka Kopača održati vaša retrospektivna izložba. Hoće li to biti pregled svih vaših radova od kraja 70-ih ili će biti naglasak na neku određeno razdoblje karijere?

Poklopile su se neke godišnjice, 50 godina galerije u Vinkovcima i mojih 40-ak godina javnog umjetničkog djelovanja. Kako su moji počeci vezani za Vinkovce, drago mi je što će retrospektiva biti baš tamo. Znači od 1975. godine pa nadalje.

NACIONAL: Dakle, od pojave Novog kvadrata?

Ne. Razmišljao sam da krenem od još ranijeg razdoblja, s obzirom na to da je prva knjiga koju sam ilustrirao objavljena 1975., što je bilo prije Novog kvadrata. Tada sam još išao u školu. Bile su to ilustracije za knjigu jedne vinkovačke pjesnikinje. Tih godina uređivao sam i školski list koji se dijelio u 1000 komada, a u kojem su izlazili i prvi stripovi. Znači, sami početak. Te godine je u Pegazu, časopisu za teoriju i historiju stripa koji je izlazio u Beogradu, objavljen i moj prvi veći strip i veliki intervju pa 1975., odnosno 1976. smatram godinama početka mog umjetničkog djelovanja. Novi kvadrat formalno je djelovao od 1977.

NACIONAL: Cijene li vas u Vinkovcima kao umjetnika i sugrađanina koji je puno napravio za grad?

S obzirom na to da sam ja otišao u srednju školu u Zagreb s 15 godina pa se potom vraćao u Vinkovce, neki me ne doživljavaju kao Vinkovčanina. Vraćao sam se jer smo radili Salon stripa u Vinkovcima pa mi je i prostor Galerije Slavka Kopača u kojem će biti i moja izložba dobro poznat.

NACIONAL: Zašto je Salon stripa koji ste vi pokrenuli i dugi niz godina bili mu na čelu, napustio Vinkovce, s obzirom na to da je to jedna od važnijih manifestacija o stripu u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj se u međuvremenu pojavilo nekoliko novih festivala stripa, a u regiji ima ih barem 10-ak pa vinkovački Salon više nije toliko izniman. Osim toga, on ne treba ovisiti o meni, vrijeme je da ga preuzme netko mlađi. Ključni razlog je taj što nam je pretprošle godine Ministarstvo kulture odobrilo samo 7000 kuna pa smo vratili taj novac i odustali, nadam se privremeno.

NACIONAL: Pokazuje li to odnos države prema stripu?

Ne bih rekao. Strip je otkriven i prihvaćen kao umjetnička forma. Istovremeno ga još uvijek tretiraju kao dio tržišta. Festivali stripa koji se odražavaju u Hrvatskoj uglavnom pozovu nekoliko autora koji onda crtaju za publiku, a usput se prodaju stripovi. U prvom planu nije izložbena djelatnost. Salon stripa je u svoje vrijeme bio važan jer je okupljao sve domaće autore s ovog područja. Bile su važne zajedničke izložbe i vrednovanje produkcije. Imali smo i nagrade u pojedinim kategorijama za najbolje autore i projekte, što dotad nije postojalo, a ta tradicija nije drugdje nastavljena.

NACIONAL: Znači li to da je Salon stripa u Vinkovcima zapravo bio ‘’odskočna daska’’ za autore stripa?

Kada smo krenuli 1984., otkrivali smo velikane domaćeg stripa, kao što su Jules Radilović ili Ivica Bednjanec koji su godinama radili, a nisu dobivali nikakvo priznanje, niti se znalo tko su oni. Ujedno je to bila i prilika da se predstave novi, mlađi autori koji kvalitetno rade. Danas je vrlo mala produkcija u Hrvatskoj. Nema ni revija ili novina koje bi redovito objavljivali stripove pa naši crtači rade često za inozemne izdavače. Neki su se odselili, neki rade odavde. Zbog toga je teško sve njih staviti pod isti nazivnik jer to više nije hrvatski strip zato što se radi po licencama ili nečijim scenarijima, ili je riječ o Marvelovim junacima. Većina toga je ipak američki, talijanski ili francuski strip, bez obzira na to što su crtači iz Hrvatske.

NACIONAL: Dugi niz godina bili ste predsjednik Hrvatskog društva autora stripa pa ste vjerojatno i najpozvanija osoba da komentirate aktualnu stripovsku scenu u Hrvatskoj koja se čini izuzetno jakom, uzme li se u obzir doista velik broj crtača kao što su Danijel Žeželj, Igor Kordej, Goran Sudžuka i Esad Ribić koji rade za inozemne izdavače.

Uvijek smo imali kvalitetu. To naše društvo, magazin Patak koji smo uređivali i izdavali, Salon stripa i izložbe radili smo upravo zato da pokažemo da imamo kvalitetne autore i da to nije samo zanatska, nego i umjetnička kvaliteta. Međutim, mi smo malo tržište. Nije to samo problem u Hrvatskoj. Postoji nekoliko jakih država poput Francuske, Amerike, Japana i Kine koje imaju stotine crtača pa se na ovako malim jezičnim područjima ne isplati izdavati strip, niti izdavačima ulagati u produkciju premijernog stripa.

NACIONAL: Ali imamo autore koji su itekako dobro plaćeni za svoj talent i vještinu. Kako im omogućiti da ostanu u Hrvatskoj te stvaraju i promoviraju hrvatski strip?

Ma to je dobro. I nogometaši odu u inozemstvo kada su dobri, ali se vrate kada trebaju igrati za reprezentaciju. To su naši crtači i sve što oni naprave je super. U inozemstvu ipak imaju priliku razvijati talent i mogućnosti. Postoji puno kvalitetnih autorskih radova, ali i onih koje možemo smatrati šundom jer je to dio tamošnje produkcije. Velika je to skala.

NACIONAL: Zašto karikatura i ilustracija nestaju iz tiskanih medija?

Ne znam. Karikatura je bila prisutna sto, dvjesto godina. Dolaskom digitalne tehnologije crtež je pao u drugi plan. Imate karikature i na internetu, ali su to često razne fotomontaže. To je danas moderno. Kvalitetan crtež sve se manje njeguje, a ni ilustracija nema više toliko. Ostale su najčešće u knjigama za djecu. To se ne događa samo kod nas, nego je to svjetski proces. Neke stvari odlaze, a neke nove dolaze.

NACIONAL: Koliko je razlog nestanku karikature njena karakteristična kritika društva i političara na vlasti? Neki dan je poznati srpski karikaturist Dušan Petričić nakon dugogodišnje suradnje u Politici dobio otkaz, navodno zbog karikature koja se nije svidjela srpskom premijeru Aleksandru Vučiću.

Ja nisam toliko radio karikature koliko ilustracije koje su ponekad bili politički komentari. Mislim da je više stvar duha vremena, nekad je to zanimljivo, nekada nije. Petričić je sjajan karikaturist i ilustrator, ali ne bih ulazio u razlog njegova otkaza. Postoji jako puno tema za jednog karikaturista. Možda je i njemu dosadilo dan za danom crtati karikature na račun jednog čovjeka. Nevolja je ako umjetnost postane otvorena propaganda, bilo da se za nešto ili nekoga zalaže ili je uporno protiv nečega ili nekoga.

NACIONAL: Jedan ste od inicijatora i pokretača tečaja Edit Comics za edukaciju djece i mladih o medijskoj kulturi, s naglaskom na animirani film, film općenito i strip. O čemu se radi?

Ja u tome sudjelujem, a pokretač je Toni Šarić, direktor DORF-a. To je platforma u kojoj djeluje desetak udruga iz desetak gradova s ciljem da se educiraju djeca pa radimo razne radionice i izložbe. Najviše sam doprinio izložbama i projekcijama filmova. Povezali smo to i s dokumentarnom TV serijom ‘’Strip u Hrvatskoj’’ koju je producirala naša umjetnička organizacija Anima. Sad snimamo drugu sezonu te serije iako je drugi producent, ali smo kolege Matija Pisačić, Irena Jukić-Pranjić i ja ponovo uključeni. O stripu se i dalje relativno malo zna. Animacija je doživjela veliki bum zadnjih desetak godina zahvaljujući baš toj digitalnoj tehnici jer uz pomoć kompjutora autorima više ne trebaju skupe kamere i trik stolovi. Animirani film danas se može snimiti u kućnoj radinosti, pa tako i u školi. Pogotovo stop animacija. To klince jako zanima.

NACIONAL: Koliko su djeca educirana o stripu, s obzirom na digitalnu tehnologiju u svakodnevnom životu?

Nije više strip toliko popularan kao nekad. Nama kao djeci on je bio najvažnija stvar na svijetu. Nije bilo toliko ni televizije, kompjutora i interneta. Danas je taj zabavni dio života negdje drugdje. Strip je ipak relativno teška disciplina. Svi mogu malo probati crtati stripove, ali samo oni koji osjete sklonost i shvate da im je to izražajno sredstvo i da ga vole, u njemu ostaju. Paradoksalno je to da se danas stripom bavi više ljudi nego prije 30 ili 40 godina, iako je manje komercijalan i manje isplativ. Ne zahtijeva veliku investiciju, a kao forma puno toga omogućuje. Na likovnim akademijama studentice i studenti prihvate se stripa jer je sjajna forma za ispričati priču i graditi vlastiti likovni izričaj.

NACIONAL: Koliko je vizualna kultura važna za edukaciju djece i mladih u Hrvatskoj?

Strahovito je važna, ali svi znamo da se kod nas stalno smanjuje broj satova likovnog odgoja. Kao da se ljudi moraju usput sami educirati. Nisam siguran hoće li novi kurikulum nešto promijeniti jer nisam primijetio da se povećao broj sati likovnog. Strip je ušao u školske programe još prije 15-ak godina, ali uglavnom u sklopu hrvatskog jezika pa se više uči kao narativna forma, a ne likovna.

NACIONAL: S platformom Edit Comics obilazite Hrvatsku upravo da biste dodatno educirali djecu i mlade. Kakvi su rezultati?

Dubravko Mataković i ja smo jednom prilikom pitali u jednom razredu koliko njih čita strip i samo su dvojica učenika dignula ruku. Nama je to danas pomalo bizarno jer smo nekada svi čitali stripove. Oni se danas bave nekim drugim stvarima, ali nađemo zajednički moment. Većini je ipak to otkriće, da sami mogu biti tako kreativni. Nekako sam predvidio ovu situaciju jer sam uvijek volio SF pa sam slutio da će budućnost donijeti neke nove medije i nove mogućnosti, a strip će otići u povijest umjetnosti. Ali nisam baš mislio da bi se to moglo dogoditi još tijekom mog života. Prekrasno je što se dosta ljudi bavi stripom, ali od toga ne mogu svi živjeti. Forma je sjajna, ali nije sve komercijalno isplativo.

NACIONAL: Možda bi autori stripova trebali prodavati originalne table.

I to tržište sve više oživljava. Već je postalo normalno da se takve table u Americi prodaju za veliki novac. Neke klasične stvari dostižu na aukcijama i cijenu od nekoliko desetaka tisuća dolara. I ilustracije i karikature. Nedavno je jedna originalna ilustracija Normana Rockwella prodana za 42 milijuna dolara. Taj posao koji je nekada bio podcijenjen jer nije visoka umjetnost, dobiva danas na cijeni.

NACIONAL: Bili ste jedan od čelnih ljudi Svjetskog festivala animiranog filma i često vas spominju kao čovjeka koji ga je etablirao u svijetu. Zašto više niste u organizaciji Animafesta?

Ja sam preko 20 godina bio u vijeću i pet godina umjetnički direktor festivala. Postoji pravilo da ne možeš ipak vječno biti na nekoj funkciji pa sam to prepustio mlađima.

NACIONAL: Kako biste ocijenili stanje animiranog filma u Hrvatskoj?

Danas postoji mnogo manjih neovisnih producenata, tu je i studij animacije na Akademiji likovnih umjetnosti te više udruga koje rade s djecom. HAVC osigurava solidna sredstva i Grad Zagreb sufinancira projekte pa je stanje puno bolje nego krajem prošlog stoljeća. U odnosu na “truli” američki kapitalizam u kojem nema državnih dotacija, nego je sve na tržištu, ne možemo biti nezadovoljni, iako trenutačno nema većih komercijalnih projekata kao što su TV serije ili dugometražni animirani film. Tehnološki uopće ne zaostajemo za drugim zemljama. Zastoj je bio tijekom 90-ih, ali smo to nadoknadili, prisutne su sve nove i stare tehnike pa su naše autorice i autori u trendu. Malo se izgubio originalni štih koji je imala Zagrebačka škola crtanog filma, taj likovni stil i način razmišljanja se raspršio. Svaki autor pokušava naći nešto svoje, pa premda bilo i neoriginalno.

NACIONAL: Je li to dobro ili loše?

Neću reći da je to loše, ali mi je krivo što se to izgubilo. Neke nacionalne kinematografije poput Poljske imaju svoj prepoznatljiv stil. Odmah možeš prepoznati kineski, poljski ili britanski animirani film. Mi kao da pokušavamo pokriti sve. Ono što je nestalo u animiranom filmu je kritički odnos prema politici i društvu. To nije u modi već desetak godina. Selekcijske komisije takve filmove odmah izbacuju jer ih ne doživljavaju kao umjetničke, nego kao propagandne filmove. Kao da ih je netko naručio. Autorski animirani film je otišao u elitističku formu zbog koje se stječe dojam da autora uopće ne zanima u kakvom svijetu zapravo živi. Publika često takve filmove ne razumije ili su joj previše apstraktni.

NACIONAL: Prošlo je 40 godina od nastanka Novog kvadrata koji je etablirao strip kao umjetnost i udario temelj stripovskoj kulturi stripa koja se otad počela razvijati. Kako biste ocijenili ostavštinu Novog kvadrata?

Teško je sažeti tu priču. To se sve dogodilo kada smo još bili jako mladi, ali je i dokaz da smo bili vrlo talentirani i vrlo radišni. U tim ranim radovima vidi se rad. Mi smo se jako trudili jer smo to jako voljeli. To je bila pozitivna ambicija da napravimo dobre stvari na samom početku. Imali smo sreću da je to prepoznato i da je te stripove nakon prvih objavljivanja prihvatila šira publika, što je utjecalo i na neke druge stvari. U kratkoj formi ponudili smo jako puno. Strip nije više bio samo zabava, nego smo ljudima ponudili i likovnost, prenesena značenja i duhovitost. Ja sam i tada govorio da novo ubrzo postaje staro. Nitko se poslije nas nije trudio to nadmašiti. Generacije iza nas vratili su se tradiciji, klasičnom stripu i komercijalnim formama pa ispada da je to što smo mi tada radili jedinstvena pojava koja se događa jednom u sto godina. Utjecali smo u to vrijeme i na ilustraciju, dizajn i animirani film jer smo i njih radili pa je to zapravo ipak generacijski fenomen. U početku je bilo otpora i kritika da nam to u socijalizmu ne treba jer se vidi utjecaj zapada, što danas djeluje jako smiješno, ali nam tada nije baš bilo svejedno. Simpatično se sjetiti tog vremena, ali i toga da smo ostavili trag kojeg se ljudi sjećaju i danas. To je bilo i prije pojave glazbenog novog vala. Gotovo da je u jednom trenutku eksplodirao drugačiji pristup suvremenim medijima i umjetnosti.

NACIONAL: Odlikovani ste Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi 2000. godine. Jeste li ikada imali koristi od tog odlikovanja?

Ma ne. Naravno da mi je drago zbog raznih nagrada, ali kada sam dobio to priznanje bio sam još mlađi pa sam pomislio da me prerano tjeraju u mirovinu. Navodno bih mogao imati sto ili dvjesto kuna veću mirovinu zbog tog odlikovanja, ako u budućnosti uopće bude još ikakvih mirovina.

NACIONAL: Zašto više ne crtate stripove koji su vas proslavili i po kojima vas ljudi još danas pamte i poštuju?

Kada sam kao klinac počeo crtati i pisati stripove, nije mi bilo važno hoće li to biti objavljeno ili naplaćeno. Imao sam sreće da je moj pristup tom mediju prihvaćen te sam godinama mogao profesionalno raditi stripove kakve sam želio. Crtanje i pisanje po narudžbi ponekad može biti svojevrsna prostitucija. Ali godine profesionalnog bavljenja tim kreativnim poslom ostavile su svoj danak, više nemam motiva raditi stripove samo za sebe, ili da ih objavljujem u fanzinima ili na internetu. Zaokružujem jedno razdoblje, ali naravno da ću se vratiti kreiranju stripova ako se ukaže zanimljiv profesionalni projekt.