Te noći, 15. travnja 1912., pola sata nakon ponoći, usred ledom okovanog Atlantika, dotad najveći i najraskošniji putnički brod na svijetu – Titanic – u samo dva i pol sata potonuo je na dno oceana, nakon što je udario u ledenjak. Od 2224 putnika i članova posade broda koji je plovio iz Southamptona prema New Yorku, poginulo je dvije trećine ljudi – oko 1500. Spašeno je samo njih 706. Nitko nije očekivao da će Titanic na svom prvom putovanju doživjeti takvu katastrofu, bio je to prema tadašnjim vjerovanjima nepotopiv brod, čudo tehnike koje je zadivilo svijet. Najsuvremenije uređenje, raskošni saloni i dvorane, luksuz na moru te impresivna veličina broda činili su Titanic zaista vrijednim imena grčkih mitoloških bića po kojima je dobio ime.

No Jack Phillips i Harold Bride, telegrafisti Titanica, najsuvremenijim izumom Nikole Tesle, panično su 15. travnja u ponoć i 30 minuta slali telegrame kojima pozivaju u pomoć šifrom CQD (CQ je značio “opći poziv svim radio stanicama”, a bio je skraćenica za Come Quick, odnosno dođite brzo. Slovo D u nastavku označavalo je riječ “danger” ili opasnost. Već je tada za ovakve situacije bila u upotrebi šifra SOS, ali trebalo je nekoliko godina da se i službeno uvede). Nekoliko brodova primilo je poziv s Titanica kojim se upozorava na veliku opasnost i potonuće gigantskog broda. Međutim, jedan je brod bio relativno blizu koordinatama koje su telegrafisti Titanica izrecitirali – Carpathia. Udaljen 50-ak milja ili nešto više od sto kilometara od mjesta potonuća Titanica, Carpathia, odnosno brodski kapetan Henry Arthur Rostron, odmah je promijenila smjer i krenula prema ledenjacima. Nekoliko sati kasnije Carpathia je ušla u povijest kao brod kojim su spašeni preživjeli s Titanica.

Carpathia, odnosno značenje tog broda u spašavanju preživjelih i njezino mjesto u povijesti, zaintrigiralo je Slobodana Novkovića koji je pet godina istraživao sve o Carpathiji, ali i ljudima koji su na tom brodu radili ili onima koji su kao putnici odlazili u bolji svijet. Zanimljivo je to što je Carpathia itekako važna i za Hrvatsku jer ne samo da su kao članovi posade na Carpathiji radili Hrvati, njih 84, a bilo je i sedam hrvatskih putnika, već je redovita ruta Carpathije išla kroz Rijeku, tadašnju važnu luku Austro-Ugarske. Sve to, nakon što je napisao dvije knjige o Titanicu, Novković piše u novoj knjizi “Carpathia – Brod heroj u sjeni Titanica”, upravo objavljenoj u izdanju Naklade Uliks koja će se predstaviti 3. svibnja u riječkom pomorskom muzeju. Kako je objasnio Novković, njegova fascinacija Titanicom traje 40-ak godina:

“To je sve počelo kao dječja zanimacija, uvijek sam volio povijest, a posebno su me zanimali neki događaji koji su u sebi imali dozu misterije – piramide, atentat na američkog predsjednika Kennedyja, pa onda i Titanic. Pročitao sam jednu, pa drugu knjigu, pogledao film iz 1958. i nekako ulazio sve dublje u tematiku. Neka su se pitanja odgovorila, ali još više njih se otvorilo. To je hobi koji je izmaknuo kontroli. Intenzivno se bavim temom Titanica od 1982. godine, a kad je 1985. otkrivena olupina Titanica, onda se i interes u svijetu ponovno javio. Kako sam ja živio u Švicarskoj, ondje sam išao i u školu, imao sam pristup literaturi njemačkog i engleskog govornog područja o toj tematici. U Jugoslaviji se vrlo malo toga dalo naći kad je riječ o Titanicu. Nabavljao sam tako knjige, odnosno roditelji su mi ih nabavljali, pa sam dosta toga o tom brodu saznao i došao u kontakt s vodećim svjetskim stručnjacima, s kojima sam i danas u bliskim kontaktima”.

Novković je početkom 1990-ih mobiliziran, a u jedinici je bio s tadašnjim doministrom kulture Brankom Čegecom koji je tada pokretao svoju izdavačku kuću Meandar. Čegec je na fronti imao i tri knjige o Titanicu koje je Novković, naravno, čitao. Nakon nekog vremena Čegec mu je predložio da napiše knjigu o Titanicu, a kako se u Hrvatskoj nikad nije pisalo o činjenici da je 30 hrvatskih putnika izgubilo život na Titanicu, 1997. nastala je prva knjiga “Titanic između povijesti i mitologije”, a doživjela je tri izdanja. Sretna okolnost bila je činjenica da je upravo u to vrijeme izašao hit film “Titanic” Jamesa Camerona, jedan od najuspješnijih svih vremena, s dvije milijarde dolara zarade i 11 nagrada Oscar, jednako koliko su ih osvojili “Ben-Hur” i “Gospodar prstenova: Povratak kralja”:

“Nakon te knjige dobio sam jako puno pitanja o hrvatskim putnicima koje sam u knjizi samo spomenuo. Tako je nastala i druga koja je trebala biti samo prošireno izdanje, ali s obzirom na to da sam pronašao toliko materijala, 2006. nastala je nova knjiga ‘Titanic-Hrvati u katastrofi stoljeća’. To je bio prvi put da se pisalo o hrvatskim putnicima na Titanicu, a od nekih sam čak i pronašao i objavio fotografije. Nakon nekog vremena shvatio sam da se tu ima još ponešto ispričati, posebno zbog značenja koji je Carpathia imala za Hrvatsku, tada u sastavu Austro-Ugarske. Kako i naziv nove knjige kaže, taj je brod bio u sjeni Titanica, ali smatrao sam da se to herojstvo mora nekako vrednovati, to je priča koju vrijedi ispričati”.

Istražujući, Novković je dobio vrlo interesantne podatke o Carpathiji i shvatio da ne samo oni koji su trebali biti spašeni već i oni koji su spašavali, imaju iznimno zanimljivu priču. Bili su to dramatični trenuci te noći na Carpathiji, nije to bila obična akcija spašavanja:

“Bilo je puno sretnih okolnosti, kao ona da je brod uopće ‘nabasao’ na preživjele jer je telegrafist s Titanica dao pogrešne koordinate pa je struja nosila čamce s preživjelima ravno prema Carpathiji. Posada na čelu s kapetanom donijela je odluku koja je promijenila sudbine mnoštva ljudi. Atmosfera na Carpathiji također je nešto što sam želio na neki način dočarati. Budući da je u to vrijeme vladalo nevjerojatno povjerenje u nepotopivost Titanica, putnici na Carpathiji odbijali su povjerovati da je brod promijenio smjer zato da bi pomogao putnicima s Titanica. Bili su uvjereni da je riječ o nekom kvaru na Carpathiji i dugo vremena posada ih je uvjeravala da je s Carpathijom sve u redu”.

Slobodan Novković knjigom o Carpathiji prije svega je želio odati počast toj posadi koja je riskirajući vlastiti život i sigurnost – ubrzavajući brod 20 posto od maksimalnog kapaciteta – jurila kroz ledenjake ne bi li spasila nesretne ljude. Posebno je želio odati počast i hrvatskim članovima posade i putnicima koji su sudjelovali u nečemu tako važnom. S obzirom na to da je Hrvatska te 1912. bila dio Austro-Ugarske, bilo je izazovno pronaći točne podatke, jer su prezimena, a ponekad i imena, bila u najvećoj mjeri talijanizirana. Podaci o većini Hrvata na Carpathiji postojali su i prije, ne potpuno precizni, a Novković je pronašao još njih osam koji su radili na brodu, uglavnom kao strojari ili konobari, ali bilo je medicinskog osoblja i prevoditelja. Ta noć 15. travnja 1912. na mnoge je članove posade Carpathije djelovala tako snažno da su ubrzo nakon tog događaja odlučili napustiti plovidbu. Drugi su pak ostali vjerni moru, ali su ih slike te noći proganjale cijeli život. Neki hrvatski mornari su svoje dojmove prenijeli novinarima onoga doba, pa su tako ostale sačuvane izjave Josipa Desantija, Dragutina Margana, Mate Peršića, Mate Santaleze. Onime što su tada pružili mogli su se ponositi, a jedini znak zahvale – uz neke manje ili veće svote novca – bila je brončana spomen-medalja koju je svaki mornar Carpathije dobio kao znak zahvale od preživjelih žena 1. razreda s Titanica. Te male medalje sa slikom Carpathije u okruženju ledenih santi s jedne strane, te tekstom zahvale na drugoj strani, jedini su pisani spomen na taj događaj u našoj zemlji.

A i oni su postali rijetki:

“Hrvatski članovi posade u najvećoj mjeri bili su iz Rijeke ili Labina, u to je vrijeme bilo vrlo uobičajeno da ljudi iz tog područja rade na brodovima, kao što je tako i danas. Svi su oni sudjelovali u akciji spašavanja preživjelih s Titanica. Ovo je prvi put da su na jednome mjestu popisani svi hrvatski članovi posade, s fotografijama i podacima nekih od njih koje sam prikupio iz intervjua iz novina ili s njihovim potomcima. Labinjanin Fabio Juričić, moj blizak prijatelj, praunuk je člana posade Carpathije Jakova Kranjca. On posjeduje medalju svog pranone, kako ga zove, koju su dobili svi članovi posade za iskazanu veliku hrabrost”.

Osim što je na njoj radilo 84 Hrvata, Carpathia je iznimno važna za pomorsku povijest Hrvatske, točnije Rijeke. Carpathia, brod srednje veličine dugačak 170 metara, širok 20, maksimalne brzine oko 15 čvorova ili 28 km/h, sagrađen je u brodogradilištu Wallsend Shipyard u Newcastleu. Gradnja Carpathije započela je 10. rujna 1901., a brod je porinut 6. kolovoza 1902. Carpathia je kao kraljevski putnički brod bila ovlaštena za prijevoz pošte, a uz prijevoz putnika bila je predviđena i za transport smrznutog mesa iz Amerike u Europu. Brod je mogao primiti sto putnika u 1. razredu, 200 putnika u 2. razredu i čak 2000 putnika u 3. razredu. Na svoje prvo putovanje krenula je 5. svibnja 1903. iz Liverpoola, svoje matične luke, prema Bostonu. Putnički brod Carpathia bio je vlasništvo britanske parobrodarske kompanije Cunard Line, koja je 1903. godine otvorila prekooceansku liniju Rijeka – New York. Svaka dva tjedna jedan je brod iz Cunardove flote kretao iz Rijeke prema Americi noseći na svojim palubama iseljenike Talijane, Hrvate, pokojeg Austrijanca te Mađare u najvećem broju. Ti su polasci putničkih brodova čak postali popularni društveni događaji koji su okupljali veliki broj posjetitelja i koji bi Rijeku oživjeli svaka dva tjedna. Jasno je stoga da se mnogo naših ljudi prijavljivalo za služenje na tim plovilima. Prema dostupnim podacima, u razdoblju od devet godina, od 1904. do 1912., iz Rijeke je na Cunardovim brodovima otputovalo oko 300.000 iseljenika. Izbijanjem rata između Velike Britanije i Austro-Ugarske ta je linija ukinuta, a posljednji Cunardov brod koji je napustio Rijeku bila je upravo Carpathia, 22. srpnja 1914.

Kako kaže Novković, Rijeka nije dobro iskoristila činjenicu da je upravo taj grad bio jedna od redovitih postaja Carpathije:

“Rijeka je bila vrlo važna luka u to vrijeme. Carpathia je imala nekoliko luka prije polaska za New York, a osim Rijeke to su bili Napulj, Genova, Mesina, Trst. I tog travnja 1912. Carpathia je išla na svoju rutinsku plovidbu prema Rijeci i dogodila se ta tragedija s Titanicom. Ja sam u dva navrata pokrenuo inicijativu da se u Rijeci posadi Carpathije podigne neki spomenik. Čak su mene i spomenutog Fabija Juričića primili u gradskom poglavarstvu, ali očito Riječani nisu dovoljno zainteresirani za ovakvo što te se nakon tapšanja po ramenu i obećanja da će se nešto takvo napraviti, nije dogodilo ništa. Bilo bi lijepo da se takvo što moglo napraviti do iduće godine, kad Rijeka postaje Europska prijestolnica kulture, ali možda se u budućnosti nešto takvo i dogodi”.

Nije samo ovaj dio povijesti ostao nezamijećen već i činjenica da se upravo u Rijeci, u Pomorskom muzeju, čuva jedan od pet spasilačkih prsluka preživjelih s Titanica. Još četiri se nalaze u SAD-u i Kanadi, a jedini je to prsluk u ostatku svijeta. Potomci Josipa Cara, koji je taj prsluk uzeo s Titanica, 1938. predali su ga u Muzej, gdje je ostao zagubljen sve do 1999. Danas je dio stalnog postava i dio posebne priče, bliske poveznice Rijeke s Titanicom i Carpathijom.

A osim hrvatskih članova posade, na brodu je bilo i nekoliko hrvatskih putnika. Jedna od njih je Marija Aliuš-Bartowski, učiteljica iz Krndije kod Našica, koja je Carpathijom otišla u Ameriku a četiri mjeseca poslije vraćala se kući i to, igrom slučaja, ponovno na Carpathiji:

“Ona je pisala brodski dnevnik iz kojeg se, zapravo, najviše vidi ta neka atmosfera koja je vladala na brodu, svakodnevni život. Najvažniji događaji su bili objedi i mise, a ostatak vremena na brodu zapravo je bio prilično dosadan i jednolik. Najviše me zanimao, naravno, taj 15. travanj i boravak na Carpathiji te dramatične noći. Osim zapisa iz dnevnika, sačuvana je i razglednica Marije Aliuš-Bartowski koju je slala svojoj obitelji s Carpathije četiri dana nakon potonuća Titanica, 18. travnja 1912. Razglednicom ih obavještava da kasni, pa piše: ‘My Darling! Radi brodoloma Titanica vraćamo se u New York. Bili smo već četiri dana na putu. U noći s 14. na 15. IV. dogodio se brodolom. Najveći i najmoderniji svjetski brod White Star Linea. Utopilo se blizu 2000 ljudi, spasili smo oko 700, brojevi se još točno ne znaju. Večeras ćemo biti u New Yorku. Grozna nesreća. Brod je naletio na santu leda, a led je brod raskolio na dvoje. Od pet brodova, mi smo prvi stigli na mjesto nesreće, brod je već bio potonuo ali 17 čamaca plovilo nam je ususret. Bili smo 60 milja udaljeni od mjesta nesreće. Voli vas majčica. Valjda 8. ili 9. svibnja bit ćemo u Trstu, gdje ćemo se iskrcati‘”.