Rukometni klub Vipers treći put je osvojio Ligu prvaka, ove sezone pojačan Katarinom Ježić koja je spletom nevjerojatnih okolnosti došla u grad na jugu Norveške

Rukometašice Vipersa iz norveškog grada Kristiansanda prošle su nedjelje po treći put zaredom osvojile Ligu prvaka. U ovogodišnjem osvajanju titule sudjelovala je i 30-godišnja Katarina Ježić, inače kapetanica hrvatske ženske rukometne reprezentacije, koja se nevjerojatnim spletom okolnosti našla u norveškoj ekipi. Naime, članica Vipersa je također hrvatska reprezentativka Ana Debelić. Kako je početkom godine ostala u drugom stanju, morala je uzeti pauzu i na njezino mjesto početkom veljače došla je Katarina Ježić.

Katarina Ježić djevojka je iz Novog Vinodolskog koja je rukometnu karijeru započela u riječkom Zametu. Kao kvalitetnu pivotkinju vrlo su je brzo angažirali mnogi klubovi, a najdulje se zadržala, šest godina, u mađarskom Siofoku. Uslijedio je odlazak u turski klub Kastamonu da bi u veljači potpisala za Vipers. U razgovoru za Tempo Katarina Ježić govori o okolnostima odlaska u Vipers, svojoj karijeri i reprezentaciji koja će krajem godine nastupiti na Svjetskom prvenstvu.

‘Jedne večeri nazvala me je Ana Debelić i rekla mi da je trudna, zbog čega Vipers traži pivota, te me pitala kakva je moja situacija i bih li došla u njihov klub’

TEMPO: Nakon što je Vipers treći put postao prvak Europe, u hrvatskim medijima pojavili su se komentari da su Norvežani nekada učili od nas, a sada mi trebamo učiti od njih. Što bi se to moglo i trebalo učiti od norveškog ženskog rukometa?

Mislim da je prvenstveno u pitanju škola rukometa, način na koji oni ulažu u rukomet, način na koji se ponašaju. Mislim da je tu velika razlika. S druge strane, djeca, odnosno igračice koje treniraju, od početka vide sebe u profesionalnom sportu. Kod nas je drugačije, uđe se u pubertet, a tada dosta talentiranih djevojaka odustaje. Mogla bih vam nabrojiti pet igračica iz moje generacije koje su mogle uspjeti i postati vrhunske rukometašice, ali su odabrale nešto drugo. To u Norveškoj nije slučaj. Oni podržavaju tu djecu, daju im mogućnosti, otvaraju im sva moguća vrata kako bi one još više zavoljele rukomet i nastavile dalje. To je ono što je najvažnije, a sve to povezano je i s ulaganjem u sport jer imaju podršku i države i sponzora. Na kraju krajeva, norveške rukometašice su uspješne pa kada ih neko dijete gleda na televiziji i vidi da stalno osvajaju medalje, onda je normalno da želi postati dio te ekipe. Osim toga, mentalitet je u Norveškoj drugačiji.

Katarina Ježić kapetanica je hrvatske rukometne reprezentacije koja će u prosincu ove godine igrati na Svjetskom prvenstvu koje će se održati u skandinavskim zemljama. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

TEMPO: Kada spominjemo sponzore, čelnik Vipersa je Terje Marcussen kojeg nazivaju „kraljem čipsa“ jer je u devedesetima stvorio, a prije nekoliko godina i prodao kompaniju Sørlandschips. Je li u Norveškoj normalno da uspješni vlasnici kompanija ulažu u ženski rukomet?

U Norveškoj je čast uložiti novac u ženski rukometni klub. S jedne strane, radi se o poslovnom potezu, s druge strane sigurno postoji ljubav prema sportu. Iskreno, u ovom kratkom razdoblju nisam upoznala Marcussena, pročitala sam u novinama da ima tvornicu čipsa tako da ne znam puno o tome. Ne znam ima li ulaganje u sport veze s poreznim olakšicama, ali to što rade, rade jako dobro.

TEMPO: Spominjalo se da klub ima proračun od 21 milijun norveških kruna što je 17,6 milijuna eura. Pored takvog proračuna igračicama ništa ne nedostaje, zar ne?

Definitivno je tako. Oni znaju kojim iznosom raspolažu tijekom godine, nude igračicama novac u tim okvirima i zato je tamo sve posloženo na visokoj razini.

TEMPO: Vaš prelazak iz turskog kluba Kastamonu u Vipers izgledao je poput napetog filmskog trilera jer ste, zapravo, trebali potpisati za rumunjski klub Dunărea Brăila. Što se, zapravo, dogodilo?

I sad se ježim kada se sjetim kroz što sam sve prošla. Kastamonu je počeo imati financijskih problema. Nismo ostvarili prolazak u drugi krug Lige prvaka te su nam u klubu rekli „Cure, tko god želi, može slobodno otići. Ako imate ponudu nekog kluba, mi vas nećemo zadržavati“. O odlasku iz kluba nisam ni razmišljala jer uvijek kada potpišem ugovor, odradim ga do kraja. No situacija u klubu nije bila najbolja, da ne govorim o svlačionici, nismo dobivali plaće te je rumunjski klub kontaktirao mog menadžera. Rekli su mu da su jako zainteresirani za mene te da me žele odmah, do kraja sezone, plus još dvije godine. Budući da su pokazali interes i da su bili korektni, rekla sam – zašto ne? Sve smo se dogovorili, ugovor je bio u izradi, da bi me jedne večeri nazvala Ana Debelić i rekla mi da je trudna, zbog čega Vipers traži pivota. Pitala me je kakva je moja situacija i bih li došla u njihov klub. Ja sam osoba od riječi, ako nešto obećam, onda ću to i napraviti. No ovo mi je bila prilika života i nisam mogla sebe ponovo staviti u drugi plan. U razgovoru s menadžerom odlučili smo nazvati rumunjski klub i reći im da je ovo prilika života koja se ne može propustiti. Rumunji su rekli da nas razumiju i da ja trebam slijediti svoj cilj te mi nisu radili nikakve probleme, iako su mogli. I onda sam u istom danu potpisala ugovor s Vipersom za igranje do kraja ove sezone te s rumunjskom Brăilom za sljedeće dvije godine.

TEMPO: Kako to da niste mogli naći klub u kojem biste igrali, već vam je pomogao ovaj splet okolnosti?

Ja sam od studenoga ili prosinca prošle godine tražila klub u Ligi prvaka jer sam željela nastaviti igrati u Ligi prvaka, ali nije bilo nijednog kluba koji je za mene bio zainteresiran. Svi ti klubovi mene cijene, ali ja sam za njih preniska i oni mene nisu vidjeli kao obrambenu igračicu u sredini obrane. Zato mi se vrata nisu nigdje otvarala. Po mom dolasku u Vipers trener me je dočekao raširenih ruku i ispitao me apsolutno sve. Gdje se najbolje osjećam, što mi najviše odgovara, dao mi je povjerenje od prve sekunde mog dolaska u klub. Moram vam reći da mi je toliko drago što sam tamo dokazala da mogu igrati obranu u sredini i da visina nema nikakve veze s kvalitetom igračica.

TEMPO: Iako vaših 173 cm i nije baš malo, ali očito su smatrali da vam nedostaje još pet, šest centimetara.

Ja bih bila presretna s tih pet, šest centimetara više, barem bih lakše mogla potpisati ugovor i igrati u Ligi prvaka. No zadovoljna sam sobom, znala sam koliko mogu, ali do dolaska u Vipers nitko me nije dočekao raširenih ruku i dao mi povjerenje da mogu biti ono što i jesam.

TEMPO: Rekli ste da je tajna uspjeha Vipersa u tome što sve igračice uživaju u tome što rade. Kako to izgleda u drugim klubovima, zar se drugdje ne uživa?

To je jednostavno objasniti. Primjerice, u drugim klubovima moraš doći u teretanu u devet sati ujutro. U Vipersu dolaziš ujutro u teretanu, ali kad god hoćeš. Moraš odraditi trening, ali nitko te ne kontrolira. Svatko od nas zna što nam je posao, svatko radi svoje bez da ga itko kontrolira. U drugim klubovima uvijek ti netko stoji nad glavom, uvijek ti netko diktira što moraš raditi, kako moraš raditi. Drugi primjer je slobodno vrijeme. U Vipersu imaš dva rukometna treninga pa dan odmora, pa slijedi utakmica, pa opet dan odmora, pa onda dva treninga. Uvijek si nagrađen slobodnim danima. Ne svodi se sve na to da te netko „gazi“ što je slučaj u drugim klubovima. U drugim klubovima je nepojmljivo da dan prije utakmice nemaš trening. To mi se u životu nije dogodilo. U Vipersu sam pitala suigračice „Pa zar sutra nemamo trening? Pa slijedi nam utakmica, pa kako ću biti spremna za utakmicu?“ Zapravo, ja dolazim gladna na utakmicu, gladna, jedva čekam da utakmica počne. No sve to ovisi o igračicama. Tamo je mentalitet takav, a stranci koji dođu moraju im se prilagoditi.

Dok je bila mlađa Katarina Ježić bavila se mnogim sportovima, od nogometa i plivanja nadalje, ali je na kraju odabrala rukomet. FOTO: Petar Glebov/PIXSELL

TEMPO: Možda se taj mentalitet u Vipersu najbolje vidi u tome što golmanica Katrine Lunde ima 43 godine i vođa je ekipe.

Ona je tolika inspiracija, ne znam kako da vam to objasnim. Kada bih došla na trening, a nešto bi me boljelo ili bih bila umorna, svaka bol bi prestala kada bih nju vidjela. Meni je žao što nemaju svi priliku s njom biti u ekipi. Ona je netko koga bi trebalo gledati kao uzor.

TEMPO: Rukomet je sport u kojem igrači često mijenjaju klubove, ali kako to da ste vi proveli čak šest godina u mađarskom Siofoku?

To je istina. U Siofok sam došla nakon ozljede, da se vratim u formu. Ostala sam tako dugo jer mi se sviđao njihov projekt i način na koji su razmišljali. Jednostavno sam htjela doći do vrha. Osvojili smo EHF kup, ostvarili smo neke ciljeve, bili smo drugoplasirani u mađarskoj ligi te smo naredne sezone trebali igrati Ligu prvaka. No došla je korona i ta sezona je poništena jer zbog korone nije odigrana do kraja pa su u obzir uzeti rezultati prethodne sezone kada smo bile treće. Razlozi su bili politički, Ferencvaros je bio treći i ne bi igrao Ligu prvaka. Nakon toga je sve krenulo nizbrdo, klub se u međuvremenu raspao. Iako sam prošla kroz sve i svašta, meni je tamo bilo lijepo. Nije mi žao što sam tamo bila tako dugo.

TEMPO: Rumunjski klub Dunărea Brăila već godinu i pol dana ima novog predsjednika Adriana Manolea, kojeg povezuju s bivšim rumunjskim premijerom. Je li vam taj dio priče bitan?

Oni su izborili igranje u Europskoj ligi, a kada sam potpisivala ugovor, nisam znala ni tko je predsjednik. Nisam dublje išla u tu priču. Ljudi iz kluba pokazali su interes za mene, bez obzira na moju visinu, zato smatram da me oni zaslužuju.

‘Odlazak na olimpijadu sljedeće godine definitivno bi bio kruna moje karijere. Kada govorimo o ciljevima, to je jedino što mogu reći da želim i moram ostvariti’

TEMPO: Vraćate se u prosincu u Skandinaviju, gdje će se igrati Svjetsko prvenstvo na kojem će nastupati i hrvatska reprezentacija. Reprezentacija je na SP-u prije dvije godine bila 18. dok je na europskom prvenstvu prije tri godine bila treća. Što treba reprezentaciji da dođe do kontinuiteta dobrih rezultata?

Kontinuitet je opširan pojam. Kontinuitet za nekoga znači osvajanje medalja na svakom prvenstvu, za nekoga znači prolazak grupe, za nekoga znači plasman na prvenstvo. Mislim da je za ženski rukomet najbitnije kvalificirati se na svako prvenstvo. To za mene znači kontinuitet. Ako gledamo kroz povijest, hrvatski ženski rukomet nikada nije bio na vrhu i nije osvajao medalje kao rukometaši. Mislim da je svaki uspjeh kvalificiranje za prvenstvo i prolazak grupe. Apetiti su porasli nakon osvajanja brončane medalje na EP-u jer smo dokazale da stvarno možemo. Da nema ozljeda i da smo uvijek kompletne, sve bi bilo drugačije. Znate da smo bile oslabljene, nije bilo nekoliko igračica, nakon čega je teško održati kontinuitet. Govorimo o kontinuitetu osvajanja visokih plasmana. Koga nema, bez njega se može, ali za ostvarivanje velikih stvari moraš izgraditi ekipu. Situacija je u reprezentaciji sada jako dobra, mi cure smo međusobno super, dobro se slažemo, što je bitno u cijeloj priči. Jedino što želim jest da smo sve zdrave i spremne za nadolazeće izazove. A onda idemo korak po korak.

TEMPO: Nema kontinuiteta ni što se tiče olimpijskih igara, reprezentacija se nije plasirala na posljednje dvije olimpijade. Bi li odlazak u Pariz sljedeće godine bio kruna vaše karijere?

To vam i govorim, za nas je sam plasman veliki uspjeh. Odlazak na olimpijadu sljedeće godine definitivno bi bio kruna moje karijere. Kada govorimo o ciljevima, to je jedino za što mogu reći da želim i moram ostvariti, napravit ću sve da do toga i dođe. Da, to bi bila kruna moje karijere jer olimpijske igre su nešto posebno. Ali za taj uspjeh potrebno je jako puno truda i zalaganja svih nas.

TEMPO: Što pomislite kada se osvrnete na svoju karijeru i na činjenicu da vam je nogomet bio prvi sport kojim ste se bavili?

Postoji snimka na kojoj se vidi kako sam utrčala u teren i zagrlila trenera nakon osvajanja Lige prvaka. To su trenuci u kojima u svom pogledu mogu pročitati sav bol i patnju, sav trud, znoj i muku koje sam uložila, sve se to isplatilo. Bavila sam se s puno sportova, sve mi je išlo od ruke, a odabrala sam rukomet jer me on najviše usrećivao i ispunjavao. Nisam pogriješila u odabiru sporta, ali jako sam dugo čekala da mi se ostvare snovi.

Katrine Lunde ima 43 godine, brani za Vipers i norvešku reprezentaciju, a Katarini Ježić je inspiracija. FOTO: Tibor Illyes /MTI via AP/GuliverImages