Kako su ruske tajne službe proizvele špijunsku aferu u Srbiji da bi dodatno destabilizirale JI Europu

Nacional je doznao ključne razloge zbog kojih je nekoliko zapadnih obavještajnih službi zaključilo da iza posljednje špijunske afere u Srbiji stoji Rusija i njeni agenti koji žele narušiti sigurnost u regiji

Ruska obavještajna služba, po svemu sudeći, samostalno je proizvela i u javnost plasirala veliku obavještajnu aferu u Srbiji u koju srbijanska BIA, u suradnji s lokalnim tabloidima, pokušava uvući hrvatsku SOA-u. Nacional je tijekom vikenda od izvora bliskog hrvatskoj vladi i sigurnosnom miljeu doznao ključne razloge koji su u toj eksplozivnoj špijunskoj aferi naveli više zapadnih obavještajnih službi na zaključak da se radi o velikoj ruskoj obavještajnoj operaciji s ciljem destabilizacije sigurnosti na području jugoistoka Europe.

Ta velika obavještajna afera u Srbiji izbila je 17. studenoga, kada je nepoznata osoba korisničkog imena “kdjuey” otvorila račun na Twitteru i sa svog računa na YouTubeu kreiranog istoga dana u 16.30 sati, objavila videozapis u kojem Georgy Viktorovich Kleban, časnik ruske vojne obavještjne službe GRU i donedavni pomoćnik ruskog vojnog izaslanika u Srbiji, daje mito umirovljenom potpukovniku Vojske Srbije Z. K.-u, inače visokopozicioniranom srpskom agentu. Na snimci se jasno vidi kako srpski špijun i ruski obavještajac razmjenjuju vrećice. Rus je svom srpskom kolegi dao bijelu vrećicu u kojoj se nalazio novac. Tri dana kasnije javnosti se obratio načelnik BIA-e za analitiku Relja Željski i potvrdio autentičnost snimke, navodeći da se na njoj nedvojbeno nalazi ruski obavještajac. U neuobičajenom i nervoznom istupu Željski je rekao da se obavještajno subverzivni rad koji se odvija u Srbiji, ne treba povezivati samo s Rusijom, već da u cilju ostvarivanja svojih interesa takve aktivnosti intenzivno provode SAD, Velika Britanija, Francuska, a od regionalnih igrača Hrvatska i Albanija. Hrvatska je tada prvi put spomenuta u kontekstu te afere. Dva dana kasnije srbijanski portal Kurir.rs objavio je da je u obavještajnu aferu uključena i hrvatska služba te da iza svega stoji NATO s namjerom da naruši odnose Beograda i Moskve te poljulja vojnu neutralnost Srbije. Kurir je tih dana objavio da su snimku vjerojatno napravili hrvatski agenti koji su pratili primopredaju, što su s veće udaljenosti uočili pripadnici srbijanskih sigurnosnih službi koji su se tamo nalazili. Dan poslije toga tabloid Informer objavio je kako se sumnja da je Kleban bio suradnik neke zapadne obavještajne službe, vjerojatno britanske SIS, a istoga dana, 25. studenoga, tabloid Srpski telegraf istaknuo je da će biti objavljene snimke zapadnih obavještajaca i da će se dokazati tko radi protiv Srbije.

Bio je to tek uvod u daljnju histeriju srpskih tabloida pod kontrolom Aleksandra Vučića. Visoki izvor blizak hrvatskoj vladi za Nacional je izjavio kako postoji više razloga koji upućuju na to da su navedene tvrdnje srbijanskih službi i tabloida potpuna izmišljotina. Taj izvor o tome je rekao:

“Sporni video profesionalno je snimljen u velikoj tajnoj operaciji u koju je bilo uključeno više osoba i nekoliko kamera, od kojih je jedna bila postavljena u kafić u kojem su se susreli, a jedna unutar automobila srbijanskog časnika. Dakle, radilo se o snimanju sastanka za koji se unaprijed znalo gdje će se i kako odviti, a snimanje je unaprijed pripremljeno i očito ga je obavila tehnički opremljena skupina obavještajnih profesionalaca. Srbija je službeno demantirala da su oni snimili video. Dakle, snimila ga je neka strana služba u srcu Srbije. A jedine službe koje imaju neometano kretanje po Srbiji su ruske službe. Štoviše, u BIA-i su se dodatno ponizili kada su izjavili da oni uopće nisu mogli snimiti taj susret jer su se bojali kontrapratnje koju je postavio ruski obavještajac u glavnom gradu Srbije. Čak i ako srbijanske službe lažu i ako su baš one snimile susret, to znači da neka strana služba ima pristup njihovim najtajnijim operacijama i tajnim snimkama. A dobro se zna tko bi to mogao biti.”

Srpski tabloidi objavili su da je u obavještajnu aferu uključena i hrvatska služba te da iza svega stoji NATO s namjerom da naruši odnose Beograda i Moskve te poljulja vojnu neutralnost Srbije

Isti izvor naveo je da je video vjerojatno snimljen upravo kako bi se pustio u javnost. Primijetio je i da su svi bitni detalji susreta jasno vidljivi, da su kamere postavljene idealno te nastavio:

“Posebno je znakovito da srbijanski časnik primljeni novac u kuverti broji ispred kamere postavljene u svom autu. Pomnijim pregledom snimke vidi se da ruski obavještajac čak u jednom trenutku u kafiću i gleda u kameru koja ih snima. Osim toga, video je objavljen nakon što je ruski obavještajac napustio Srbiju, a netko se dodatno potrudio zaštititi identitet srbijanskog časnika koji je novac primio. Da je video objavljen s namjerom da našteti ruskim interesima, onda ne bi štitio identitet ruskog plaćenika niti bi se čekalo da on mirno napusti Srbiju prije objave.”

Prema navodima istog izvora, postoje još neke okolnosti koje sugeriraju da Rusija potpuno kontrolira srbijanski vojni i sigurnosni sektor. Prva je ta što se srbijanske institucije ne usuđuju procesuirati svog špijunskog časnika koji radi za Ruse. O tomu je izvor Nacionala rekao:

“Uzimajući u obzir operativnu složenost snimljenog videa i činjenicu da je GRU vojna služba, postoji mogućnost da su video za Ruse snimili upravo iz vojne sigurnosne službe VBA. Naročito jer su iz BIA-e potvrdili da oni nisu mogli napraviti snimku zbog ruske protupratnje, koju su za ruske potrebe moguće provodili upravo pripadnici VBA. Znakovito je da su iz BIA-e vrlo brzo potvrdili autentičnost snimke iako je nisu snimili. Ili im je pokazana ranije, kao prethodno upozorenje. Za Vučićevu osobnu sigurnost vjerojatno je najpogubnija mogućnost da je snimku na ruski nagovor napravila i plasirala proruska struja unutar srbijanskog vojnog i sigurnosnog sustava. Što bi značilo da Rusija kontrolira srbijanski vojni i sigurnosni sektor i da je u stanju, kad god to poželi, destabilizirati ključne srbijanske institucije. A to bi značilo da mogu koristiti srbijanske službe i vojsku za svoje interese.”

Izvor Nacionala zaključno je naveo da sve navedeno jasno pokazuje da će nakon tog slučaja Srbija biti još podložnija ruskim utjecajima i nastaviti raditi na destabilizaciji svog šireg susjedstva s ciljem da jugoistok Europe pretvori u zonu nestabilnosti i sukoba. Srbija bi u takvom kontekstu i dalje bila protkana velikosrpskim ekstremizmom, mržnjom prema zemljama zapadne demokracije i SAD-u te “bratstvom” s Rusijom. A sve to opisuje se kao razlog za pokretanje te operacije.

Rusija je i ranije s teritorija Srbije pokretala medijske i obavještajne operacije. GRU je pokušao izvesti državni udar u Crnoj Gori uoči ulaska Crne Gore u NATO. Organizirali su ga operativci GRU-a Eduard Šišmakov i Vladimir Popov uz pomoć prosrpske oporbe u Crnoj Gori i bivših pripadnika srpske žandarmerije. Nakon što je puč propao, po Šišmakova i Popova u Beograd je stigao prvi čovjek GRU-a i odveo ih u Rusiju. Tada se vidjelo da srbijanske službe ne mogu ili ne žele kontrolirati i štititi svoj teritorij od ruskih operacija te da se čelnici ruskih službi po Beogradu šetaju kao po Moskvi. Otprilike je tako bilo i u najsvježijoj operaciji.

‘Za Vučićevu osobnu sigurnost vjerojatno je najpogubnija mogućnost da je snimku na ruski nagovor napravila i plasirala proruska struja unutar srbijanskog vojnog i sigurnosnog sustava’, izjavio je Nacionalov izvor

Izvor Nacionala ovako je opisao u kojem se drugom slučaju vidjelo da srbijanske službe sudjeluju u ruskim obavještajnim operacijama u susjedstvu: “Kad je postalo jasno da u Makedoniji na vlast dolazi pro-NATO većina, Rusi su nužno htjeli destabilizirati Makedoniju prije ulaska u NATO, slično pokušaju u Crnoj Gori. Tada su izbili nasilni neredi u makedonskoj skupštini, a kamere su među nasilnim prosvjednicima snimile i Gorana Živaljevića, aktivnog djelatnika BIA-e, koji je potom protjeran iz Makedonije. Prije toga Živaljević je protjeran i iz Hrvatske, gdje je nezakonito djelovao, a danas radi u srbijanskom veleposlanstvu u BiH. To pokazuje da BIA izravno sudjeluje u ruskim destabilizacijskim operacijama u susjedstvu, izravno protiv interesa NATO-a i EU-a.”

Srbija je zbog svog zbližavanja s Rusijom praktički u sukobu s većinom razvijenih zemalja zapadne demokracije, proizvodi sukobe sa svojim susjedima, a ujedno je nesposobna početi učinkovito rješavati kosovsko pitanje koje za nju predstavlja preduvjet europskih integracija. Izvor Nacionala blizak Vladi o tomu kaže:

“Rusiji zbog sukoba sa Zapadom nikako nije u interesu stabilizacija regije i stalno Srbiju koristi da je destabilizira. Zato bi i svaki srpski pokušaj rješenja kosovskog pitanja i dogovora s Albancima bio srušen od proruskih snaga u Srbiji. Vučić u tom kontekstu igra podlu igru. Zapadu se prikazuje kao pobornik europskih integracija i osoba koja će riješiti kosovski problem, a istodobno na sva najvažnija mjesta u vanjskopolitičkim sigurnosnim i vojnim strukturama osobno imenuje izrazito proruske kadrove poput Bratislava Gašića, šefa BIA-e. Zapad je zato sve nezadovoljniji pa Rusija želi osigurati da će joj Vučić sa svojim vodstvom ostati vjeran unatoč šteti koja im proruska politika donosi. Zato Rusija s jedne strane deklarira svoje veze sa Srbijom, naoružava ih, obećava velike investicije, a istodobno im takvim špijunskim operacijama pokazuje tko je pravi gazda u zemlji. Pritom koriste sebi lojalne kadrove u srbijanskim sigurnosnim službama, svjesni višestoljetne srbijanske tradicije u kojoj se vladari brutalno uklanjaju ako počnu smetati interesima ‘duboke države’ i proruskim sigurnosno-vojnim strukturama.”

Srbija je i ranijih godina u situacijama kada bi joj to odgovaralo, objavljivala ‘spektakularne’ slučajeve špijunaže, pri čemu su se bez ikakvih dokaza objavljivala imena špijuna koji su radili za zapadne države

U spomenutom kontekstu izvori Nacionala spominju i aferu sa švercom naoružanja u koju je bio uključen i otac srpskog ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića, o čemu je Nacional ekstenzivno pisao. Tvrdi se da je i ta afera puštena u javnost radi “discipliniranja” srbijanskog vodstva. Indikativno je da je Vučić prije izbijanja tih afera zbog problema sa srcem završio u bolnici. Možda mu je predinfarktno stanje izazvao stres prouzročen ruskim pritiscima, a ne pitanja novinara koji nisu pod Vučićevom kontrolom o švercu oružja. Vučić ih je poslije optuživao da rade za američke interese.

Ali zato nitko iz srbijanskog vodstva nije problematizirao rusku špijunsku operaciju. Štoviše, šef analitike BIA-e objašnjavao je kako ruska špijunaža nije problem, ali je naglasio da će Srbija poduzeti mjere koje se neće svidjeti susjednim državama. Pa sve to sugerira da će Srbija i dalje ostati ruski saveznik i bez obzira na dodatno narušavanje odnosa sa zapadnim zemljama, kao što je to bio slučaj nakon vojne vježbe kada je Rusija u Srbiju dopremila sustav S 400. Zbog tog slučaja u Srbiju je hitno doletio američki dužnosnik Tomas Zarzecki, kojem su Vučićevi suradnici morali obrazložiti specifičnosti te suradnje s Rusijom. Tvrdi se da je Srbija tada za dlaku izbjegla američke sankcije.

Unatoč tomu, nastavak dobrih odnosa Srbije i Rusije dodatno najavljuje i činjenica da je u vrijeme afere srpski ministar unutarnjih poslova Stefanović potpisao sporazum o suradnji s Nikolajem Patruševim, šefom svih ruskih obavještajnih službi.

Zato i ne čudi što je Srbija pokušala skrenuti pozornost javnosti s te afere u nekom drugom pravcu – prema Hrvatskoj. Na to je SOA upozorila u svom službenom priopćenju, a slične je teze plasirala i prema više hrvatskih medija. Srbijanski obavještajni rat protiv Hrvatske u tom kontekstu započeo je priopćenjem BIA-e o podizanju kaznene prijave protiv hrvatskog državljanina Nikole Kajkića, za kojeg tvrde da ga je angažirala SOA radi stvaranja mreže doušnika u Srbiji. Odmah potom SOA je izdala priopćenje da BIA konstruira kako bi skrenula pažnju s dviju velikih političkih afera koje tresu Srbiju.

BIA je podigla kaznenu prijavu protiv čelnika hrvatskog Nacionalnog sindikata policije Nikole Kajkića i srpskog državljanina Dražena Letića zbog špijuniranja Srbije za račun SOA-e. Riječ je zapravo o slučaju starom godinu dana, kad je srpska policija po izlasku iz Srbije na ispitivanje odvela Kajkića i predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara Zoricu Gregurić. Njih dvoje tvrdili su da su se u Beogradu sastali s bivšom glasnogovornicom Haaškog suda Florence Hartmann i njezinim suradnicima radi istrage ratnih zločina. Kajkić je rekao da su ga srpski policajci više sati ispitivali, prijetili mu i fizički ga zlostavljali. Potom je nedjeljni Blic preko cijele naslovne stranice objavio ilustraciju Luke Modrića s naslovom “Luka Modrić plaćao hrvatskog špijuna u Srbiji?” Vučiću bliski tabloidi zatim su u javnost plasirali hrpu “otkrića” o hrvatskoj špijunskoj mreži u Srbiji. Letić je, kako navode, falsificirao dokumente Ministarstva obrane o osječkom županijskom državnom odvjetniku Miroslavu Kraljeviću. Zatim je, po tom “scenariju”, Kajkić tu dokumentaciju proslijedio hrvatskim desničarima pa ju je Branimir Glavaš iskoristio da zatraži Kraljevićevu smjenu. A Modrić je, kako piše Blic, pristao financirati cijelu tu špijunsku operaciju SOA-e u Srbiji jer ga je Kraljević optužio da je lažno svjedočio protiv Zdravka Mamića.

Srbija je i ranijih godina u situacijama kada bi joj to odgovaralo, objavljivala “spektakularne” slučajeve navodne špijunaže, pri čemu su se bez ikakvih dokaza objavljivala imena špijuna koji su radili za države razvijenog Zapada. Primjerice, tijekom 2016. objavljeno je da je Veljko Popara, visoki dužnosnik srbijanskog MUP-a, špijunirao za Amerikance. Iste godine počelo je suđenje bivšem generalu Momčilu Perišiću za špijunažu u korist Amerikanaca i uhićen je Čedo Čolović, bivši časnik tzv. Srpske vojske Krajine, kao hrvatski špijun. On je ekspresno osuđen na dvije godine zatvora. Indikativno, Čolović je pokazivao naznake da bi mogao svjedočiti o srpskim ratnim zločinima pa je, po svemu sudeći, uhićen za primjer drugim sličnim svjedocima srpskih ratnih zločina iz Domovinskog rata.

Komentiraj