Tko su ljudi koji svojim odabirima doprinose boljem ili lošijem rejtingu političara i političkih stranaka, koji se iz tjedna u tjedan ili iz mjeseca u mjesec prezentiraju građanima putem anketa, odnosno istraživanja javnog mnijenja? Kakva su njihova razmišljanja ne samo o političarima i aktualnim predsjedničkim izborima, nego što ih muči, s kojim se problemima suočavaju, koga za to krive i misle li da im političari mogu pomoći da žive bolje?

Nacional je prisustvovao prvom od triju snimanja nove emisije ‘’N1 Fokus’’ koja je s emitiranjem počela prošlog četvrtka na N1 televiziji i koja bi trebala dati ne samo odgovore na ta pitanja, već i bolju sliku o tome kako se formira ono što se u konačnici naziva javno mišljenje. Uoči prvog kruga predsjedničkih izbora emitirat će se još dvije emisije, a svaki put bit će postavljena specifična tema koja povezuje dvanaest ljudi različitih profesija, različite dobi, iz različitih dijelova Hrvatske koji se međusobno ne poznaju. U prvoj emisiji tema je bila želja za odlaskom iz Hrvatske, ali i to kako ona utječe na političke odabire. Dvanaest ljudi, od kojih većina nikad nije imala nikakvo televizijsko iskustvo, prvi put u životu našli su se u studiju pred kamerama i govorili su o tome kako se osjećaju, što ih muči i kako to utječe na njihove političke stavove.

Prva je emisija pokazala da nitko, ili pak gotovo nitko od sudionika ne vjeruje da je bilo koji od predsjedničkih kandidata vrijedan da mu se pruži prilika za mandat i da nikome ne vjeruju. Jedan od sudionika čak je procijenio da Mislavu Kolakušiću “treba liječnik”, ostali smatraju da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije pokazala ništa u dosadašnjem mandatu čime bi zaslužila još jednu priliku, da je Miroslav Škoro “zabavljač” koji ništa konkretnoga nije učinio ni u dosadašnjem zastupničkom mandatu u Saboru, a da je “Ministarstvo vanjskih poslova najbolje pokazalo kakve ljude proizvodi”, što se odnosilo na Zorana Milanovića. O ostalim kandidatima znaju vrlo malo ili ništa.

Studio N1 televizije nova je sredina za sve sudionike emisije. Čeka ih 12 visokih bijelih stolica složenih u dva reda. U njih su uperena svjetla reflektora, a iz pozadine ih snimaju četiri kamere. Nekoliko minuta prije početka snimanja isprobava se ton, prisutni moraju izgovoriti nekoliko rečenica da se vidi jesu li im mikrofoni dobro postavljeni, šminkerica obilazi sve govornike i nanosi im završni dodir pudera, a njihov domaćin Hrvoje Krešić na liniji s režijom provjerava je li sve u redu i može li se početi. Direktor N1 televizije i voditelj ‘’Novog dana’’ Tihomir Ladišić pozdravio ih je prije nego što su se upalili kamere:

“Još jednom vam se želim zahvaliti, želim zahvaliti i agenciji koja je radila s vama, puno nam je pomogla. Ovo je nešto što sve televizije na svijetu rade, mi prvi put to radimo u Hrvatskoj i pokušat ćemo na drugačiji način od ovih anketa koje gledamo stalno, iz tjedna u tjedan, čuti prave, stvarne ljude i njihova razmišljanja i probleme.”

‘Ovo rade sve televizije na svijetu, a mi prvi put u Hrvatskoj. Pokušat ćemo na drugačiji način čuti stvarne ljude i njihova razmišljanja i probleme’, kaže Tihomir Ladišić

Ladišić odlazi, a Krešić prije službenog početka snimanja izgovara nekoliko riječi o sebi da bi opustio goste pa im govori kako je proslavio treću godinu rada na N1 televiziji te da ga je upravo na taj prvi dan, kad je počeo raditi, supruga nazvala iz rodilišta jer im se rodio sin. Prije toga radio je osam godina kao reporter na RTL televiziji i osam godina kao novinar Novog lista. Kaže da mu je najveća profesionalna frustracija bila kad je pola sata prije potresa u Fukushimi poletio iz zračne luke u Japanu i živ i zdrav stigao na pariški aerodrom: “Ja sam vjerojatno bio jedini putnik koji je bio nesretan što se izvukao na vrijeme, jer mi je propala reportaža.” Otkriva i neke anegdote sa svojih javljanja uživo, gdje najodgovornijim ljudima u državi ispred Vlade i Sabora postavlja logična, ali za njih neugodna pitanja, zbog čega je već neko vrijeme “na ledu” i kod premijera Andreja Plenkovića:

“Premijer me izbjegava u širokom luku. Istina, pozdravimo se mi uredno, ali već dvije i pol godine ne želi mi dati intervju”, kaže i sliježe ramenima. Onda objašnjava kako je emisija zamišljena:

“Ovo zvuči malo grubo i nedefinirano, ali mi i želimo da tako bude. Ankete koje gledate iz tjedna u tjedan objašnjavaju nam na koliko je posto Kolinda, na koliko posto Milanović, na koliko posto su HDZ, SDP, Hrast ili tko već, ali mi se ovdje ne želimo baviti suhoparnom statistikom. Mene zanimaju vaše emocije. Ne želim od vas čuti veliku, turbo-mudru političku analizu. Ja želim vidjeti i želim da svi ljudi koji nas gledaju vide što to muči prosječnog čovjeka u Hrvatskoj i u kojem trenutku vi mislite da vam netko može i može li vam zapravo itko pomoći te na koji način vi možete povući potez da se osjećate bolje. I mislite li da cijeli naš politički sustav, a u konačnici i država imaju smisla. Tako se nemojte ni u jednom trenutku ustručavati reći ono apsolutno prvo što vam padne na pamet.”

Potom je pitao goste imaju li oni za njega neka pitanja.

“Jeste li još na Twitteru?” pitala je jedna studentica. “Jesam, iako u zadnje vrijeme malo manje tvitam nego inače”, kaže Krešić, provjerava s gostima jesu li im udobne stolice pa se kreće na posao. Krešić objašnjava:

“Ono zbog čega smo se mi svi ovdje okupili i zbog čega je agencija s kojom surađujemo vas odabrala je to da dijelimo zajedničku misao i zajednički stav da nismo baš sretni sa stanjem u kojem se Hrvatska danas nalazi, odnosno stanjem u kojem se društvo nalazi. Ovako ću vas pitati, dignite ruku tko je ovdje ljut. Slobodno dignite ruku.”

Više od polovice prisutnih podiglo je ruku.

“Zbog čega ste vi ljuti, što vas ljuti najviše u ovom trenutku u Hrvatskoj?” pita Krešić. Prvi odgovara Anđelko, bivši branitelj. On zaključuje da je sve crno. Druga govornica kaže da je ljuta jer je njezino dijete magistriralo ekonomiju, a na burzi su mu ponudili da upiše tečaj za njegovatelja pa je odlučilo otići iz Hrvatske.

Slijedi drugo pitanje: “Tko ima nekoga u obitelji ili zna nekoga tko je napustio Hrvatsku i otišao trbuhom za kruhom?”. Gotovo svi dižu ruke. Krešić pita jednog od prisutnih: “Kako se vi zbog toga osjećate?”. On, 36-godišnji elektrotehničar koji servisira računala odgovara: “Iskreno, drago mi je da je otišao. I ja planiram otići.”

Odgojiteljica u vrtiću kaže da su joj, dok razmišlja o budućnosti dječice koju odgaja, osjećaji pomiješani jer je i njezina kći otišla u inozemstvo, iako je završila stomatologiju, što je profesija koja bi i u Hrvatskoj trebala garantirati dobru zaradu.

“Sretna sam da je ona sretna i da je našla neki bolji put, ali kao mama sam jako tužna. I kad gledam tu djecu koja su prekrasna i puno ulažu u Hrvatskoj, pomiješani su mi osjećaji. Bojim se da će velika većina njih morati otići vani jer će svi oni izrasti u pametne ljude, a naše društvo ne voli pametne ljude. Oni vole ljude koji ne razmišljaju svojom glavom jer njima mogu manipulirati.”

Dvojica iza gospođe kimaju glavom. Krešić pita: “Voli li Hrvatska, voli li hrvatsko društvo pametne ljude? Imaju li pametni ljudi perspektivu u Hrvatskoj?”

“Pa imaju, odlaze vani”, odgovara Tomislav.

“Dakle”, pita Krešić, “perspektiva pametnih ljudi je da odu van?”

“Da, jer sve iznad prosjeka ovdje se nekako gura u prosječnost”, kaže drugi sugovornik.

“Dakle, hrvatsko društvo nije društvo koje cijeni dobar uspjeh?” pita Krešić.

Jedan od prisutnih ima zanimljiv odgovor:

“Zapravo, društvo da, društvo se voli podičiti uspješnim pojedincima iz nacionalnog korpusa, ali rukovodeće osobe, znači ljudi koji su na položaju, to baš i ne vole.”

Simptomatična je činjenica da su svi sudionici kazali da za sebe ili svoju djecu ne vide budućnost u Hrvatskoj koju ocjenjuju “crnom”, smatraju kako se u društvu ne cijene pamet, znanje i uspjeh i da to nisu vrijednosti koje su ključne prilikom zapošljavanja te ih takva atmosfera u državi jako ljuti. Zanimljiva je i primjedba Anđelke koja je kazala kako je njezin suprug, bivši branitelj, ogorčen jer je “oružjem branio zemlju u kojoj njegovo dijete ne može živjeti”, što je neprihvatljivo. S njezinim stavom složio se i bivši branitelj Anđelko koji je konstatirao i da se osjeti snažna polarizacija unutar braniteljske populacije. Sudionici su konstatirali kako mnogi branitelji, da su znali u kojem će se smjeru razvijati hrvatsko društvo, ne bi krenuli u rat. Nitko od njih ne vjeruje da će predstojeći predsjednički izbori išta promijeniti nabolje u društvu, iako velika većina njih namjerava izaći na biralište. Svima je zajednički pesimističan pogled na budućnost Hrvatske, a pritom im nije strano i sarkastično se poigrati nekim izjavama i postupcima pojedinih predsjedničkih kandidata. Ivan je jedini sudionik koji je kazao kako ne namjerava izaći na izbore i da bi se trebao dogoditi potpuni “reset” kompletnog društva i načina razmišljanja svih građana Hrvatske da promijeni mišljenje i izađe na biračko mjesto. Antonela smatra da je hrvatsko društvo nefunkcionalno i sumnja da će izlaskom na izbore išta promijeniti. Posebno je ogorčena bila Marina koja je kazala kako ni njezina kći koja je otišla iz zemlje nije vidjela budućnost u Hrvatskoj. “Kome dati glas kad svaki kandidat u predsjedničku utrku ulazi zbog svojih privatnih interesa?” pita se Marina i oštro upozorava: “Pogledajte, korupcija je svuda, policija, vojska… Na što sliči ovo društvo?”.

Anđelka upozorava da se ovršuju obični građani zbog dugova od nekoliko kuna, a “lopovima koji ukradu milijune skida se kapa”. “Dokle god se tako razmišlja i tako živi, u državi napretka nema”, konstatirala je. Slično razmišlja i Arno, čija je sestra također otišla u inozemstvo i koji kaže da su mu nudili posao na nekom od znanstvenih instituta ili državnih institucija “ako potpiše članstvo u stranci”, što je njemu neprihvatljivo. Tomislav kaže kako nema visoko mišljenje o stanju u Hrvatskoj te da i on planira otići u inozemstvo, a drugi Tomislav kaže kako je bez stranačke iskaznice nemoguće naći kvalitetan i dobro plaćen posao, s čime se složila i Anita. Ivan kaže kako od novog predsjednika očekuje da bude moralan i da se ne povodi za interesnim grupama, a vjeruje i kako je problem u ovom slučaju “trgovanje interesima”. Brojne su zamjerke i predsjedničkim kandidatima i stanju u društvu uputili sudionici koji ne vide konkretne interese od funkcije predsjednika. “Kakve koristi hrvatski građani imaju od institucije predsjednika? Je li ekonomska situacija u državi bolja? Je li se nešto promijenilo? Nije. Ako situacija ostane ovakva kakva je sada, predsjednik nam uopće ne treba jer ne donosi ništa dobroga”, smatra Marina i dodaje da predsjednik ne bi smio dolaziti ni iz jedne stranačke grupacije. Anđelko kaže kako su svi političari, počevši od Vlade i Sabora, korumpirani i da je “samo pitanje kada će se sve u državi urušiti samo od sebe”. Nitko od njih ne vidi svijetlu točku u društvu niti vjeruje da je politički vrh spreman uhvatiti se u koštac s lopovlukom i korupcijom u društvu. “Sve se zna, svi znaju tko su lopovi, no ništa se ne mijenja”, kaže Tomislav.

Emisiju ‘’N1 Fokus’’ analizama i komentarima upotpunili su sociolog Dražen Lalić i psiholog i stručnjak za istraživanje tržišta Igor Dušanović koji su ocijenili da su svi sudionici vrlo konkretno i jasno artikulirali sve probleme u društvu koje dobro prepoznaju. Vrlo su upozoravajućom okarakterizirali činjenicu da se nijedan sudionik nije mogao sjetiti nijedne teme ili slogana koje je u dosadašnjem tijeku neslužbene predsjedničke kampanje otvorio ili izrekao neki kandidat.

Direktor hrvatskog programa N1 televizije Tihomir Ladišić objasnio je da je prošlotjedni ‘’N1 Fokus’’ tek prva u seriji od tri takve emisije koje će se emitirati do predsjedničkih izbora. “U prvoj smo emisiji okupili 12 glasača koji su izrazito nezadovoljno situacijom u društvu i čiji su članovi obitelji ili prijatelji upravo zbog tog nezadovoljstva već napustili Hrvatsku. U drugoj emisiji imat ćemo posebno zanimljivu debatu u kojoj ćemo okupiti deklarirane glasače najznačajnijih kandidata, odnosno ljude koji znaju kome će dati svoj glas na izborima. U posljednjoj emisiji koja će se emitirati neposredno uoči predsjedničkih izbora okupit ćemo ljude koji su sigurni da će izaći na birališta, ali još nisu odlučili za koga će glasati, i to su, prema anketnim istraživanjima, predstavnici glasačkog tijela koje čini između sedam i 10 posto glasača. Očekujem da će upravo te emisije biti najzanimljivije”, rekao je Ladišić.

Potvrdio je da je gledanost ‘’N1 Fokusa’’ bila odlična i da im je glavni motiv bio promovirati novu televizijsku formu kakva nije postojala u hrvatskom medijskom prostoru i da se predsjednički izbori prate na drugačiji način. “Htjeli smo vidjeti tko su pravi glasači čiji se stavovi u javnosti ne čuju i na koji način doživljavaju predsjedničke kandidate i njihove poruke”, objasnio je i dodao kako je emisija apsolutno ispunila njihova očekivanja, ali i da su i sudionici bili vrlo zadovoljni sudjelovanjem i pozitivnom atmosferom u studiju. I novinar N1 televizije i voditelj prve emisije ‘’N1 Fokusa’’ Hrvoje Krešić Nacionalu je kazao da je od nove televizijske forme dobio i više nego što je očekivao. “Tražili smo emotivnu reakciju sudionika i način na koji oni reagiraju na predsjedničke kandidate, ali i na političku situaciju u Hrvatskoj koja je kontekst ovoj političkoj utrci, jer smo pretpostavili da taj emocionalni aspekt identificiranja s nekim od kandidata igra veliku ulogu u donošenju odluke. I to smo i dobili. Namjera nam je bila shvatiti kontekst grupe građana koji su izrazito nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, ali i da vidimo kako reagiraju na neke predsjedničke kandidate. I dobili smo doista vrlo iskrene izjave i momente od kojih vam doslovno zastane dah”, rekao je Krešić. Kazao je i kako su sudionici bili izuzetno zadovoljni mogućnošću da izraze svoje stavove i mišljenje jer su, kako je rekao, bili izuzetno frustrirani činjenicom da ih kao građane “nitko ne doživljava” i da nikoga ne zanima što oni žele reći.

Ovaj put putem N1 Fokusa poslali su vrlo duboke i snažne poruke političarima: da obične građane Hrvatske muče stvarni egzistencijalni problemi zbog kojih u sve većem broju odlaze u inozemstvo i da ih bole nepravda, korupcija, nepotizam i zapošljavanje ljudi po stranačkom ključu, a ne jeftina politikantska prepucavanja i prizemne svađe na saborskim sjednicama? Hoće li političari shvatiti da je velikoj većini građana teško prihvatiti činjenicu da se stranačka iskaznica i “poznavanje pravih ljudi na pravom mjestu” cijeni više od rada, školovanja i znanja, što je jedan od glavnih motiva odlaska iz zemlje?