Ako u smrti novinara Vladimira Matijanića zaista nije bilo nikakve greške zdravstvenog sustava, kako to tvrdi ministar Beroš sa svojim „stručnim povjerenstvom“, onda je taj sustav monstruozan. Čovjeka su pustili da umre, bez potrebne liječničke pomoći, ali sve je, vele, bilo po pravilima službe. Njihova interpretacija tragične Matijanićeve smrti neće i ne može umiriti cijelim slučajem uznemirenu javnost. Može je samo dodatno zastrašiti i konsternirati.

Dakle, Berošev inspekcijski gremij nakon trotjednog opserviranja po svim u slučaj uključenim zdravstvenim ustanovama tvrdi da značajniji stručni propusti nisu utvrđeni. Čak su pokojniku pokušali imputirati da je za svoju smrt, valjda, sam kriv, insinuirajući da je bio nemaran pacijent, da se nije cijepio, niti je svoje kronične bolesti kontrolirao i uredno liječio. Ali, iza novinara Matijanića ostali su snimljeni njegovi uporni, višednevni, uzaludni pokušaji da dobije potrebnu zdravstvenu pomoć. Cijela je Hrvatska mogla čuti kako naziva doktore, govori im o svojim teškim dijagnozama, koje ga u kombinaciji s Covidom čine visokorizičnim pacijentom. Jednako je tako cijela država mogla slušati i što su mu odgovarali, kako ga danima muvaju, bez lijeka, bez hospitalizacije, sve do fatalnog ishoda.

Ako ministar Beroš tvrdi da sustav u slučaju Matijanić nije napravio nikakvu ozbiljnu grešku, to znači da je hrvatskom zdravstvu sasvim u redu da teški bolesnik s Covidom i dodatnim komorbiditetima ne može dobiti potreban pregled. To znači da je sustav postavljen tako da najteže pacijente danima ostavlja bez potrebne pomoći. Da ljudima kojima je promptno nužna bolnička skrb odgovara neka stoje doma i pišaju u lonac. Svojim tumačenjem Beroševi doktori javnost pokušavaju uvjeriti kako je s pravilima liječničke struke posve u skladu da se čovjek koji će sat-dva kasnije biti mrtav ne hospitalizira. Ili da u Splitu, po veličini drugom gradu u Hrvatskoj, nema potrebnog lijeka koji bi trebao prevenirati teži oblik bolesti, premda ga je država navodno nabavila.

Da je ministar sa svojom stručnom svitom u Matijanićevom tretmanu našao neku grešku ili devijaciju, onda bi se javnost mogla nadati njihovom ispravljanju. Tvrdnjama da propusta nije bilo, gadljivim pokušajem pranja od bilo kakve odgovornosti, implicitnom porukom da ništa ne treba mijenjati, doktorska družba zapravo naručuje ponavljanje sličnih slučajeva. Ohrabruje nemarno, nehumano i smrtonosno funkcioniranje zdravstva. Ako je sve to što se s Vladimirom Matijanićem u četiri dana agonije dogodilo zaista bilo u skladu s predviđenim standardima zdravstvenog sustava, onda to znači samo jedno – da je Hrvatska razvila monster-sustav. To je krajnja konsekvenca sramotnog inspekcijskog nalaza s kojim je ministar Beroš – fuj ministar! – kratkoumno i bestidno izašao pred javnost.