IVICA ČIKEŠ: ‘Operom se mogu izraziti ljubav, bol, patnja i domoljublje’

Ivica Čikeš, nacionalni prvak Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, gala-koncertom i izložbom obilježit će 30 godina umjetničkog rada. Na koncertu će pjevati operne arije, a izloženi će biti kostimi i rane fotografije iz nekih predstava u kojima je nastupao

Gala-koncertom “Ivica Čikeš – svih 30 godina… majci” 17. lipnja Ivica Čikeš, nacionalni prvak Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, obilježit će 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Dan ranije, 16. lipnja, u foyeru splitskog HNK otvorit će se prigodna izložba Siniše Vukovića “Ivica Čikeš u slici, riječi i tonu”.

Bas Ivica Čikeš rođen je u Splitu, gdje je vokalno školovanje započeo u Glazbenoj školi Josip Hatze. Kraće vrijeme studirao je pjevanje na splitskom odjelu zagrebačke Muzičke akademije u klasi prof. Cinthije Hansell-Bakić, a zatim otišao u Rim i Parmu na usavršavanje kod Maje Sunare i dirigenta Wilhelma Wodnanskog.

Debitirao je u Mozartovu “Requiemu” u konkatedrali svetog Petra u Splitu 1989., a prva operna uloga bila mu je Marchese D’Aubigny u Verdijevoj operi “La Traviata” 1992. Sudjelovao je u hrvatskim praizvedbama Verdijevih opera “I Lombardi alla prima crociata” 1994., “Attila” 2001. i “Luisa Miller” 2005., kao i u prvoj hrvatskoj izvedbi Rossinijeve opere “Il Turco in Italia” 1998. Pjevao je u gotovo svim Verdijevim operama, a njegov ostali internacionalni repertoar vrlo je raznolik – pjevao je Rossinija, Puccinija, Bizeta, Donizettija, Bellinija, Mozarta, Čajkovskog, Stravinskog. Među najvećim njegovim uspjesima ističe se nastup u Teatru Comunale u Bolonji, gdje je nastupio kao Stari Židov u operi “Samson et Dalila Saint Saënsa”, kad mu je partner bio slavni tenor José Cura 2008. te u glasovitom Carnegie Hallu u New Yorku, gdje je sudjelovao u produkciji Verdijeva oratorija “Messa da Requiem” 2013. U kazalištu Politeama Lecce na jugu Italije sudjelovao je u produkciji Bizetove opere “Carmen”, a s ansamblom Nacionalne opere iz Sofije pjevao je ulogu Filipa II. u Verdijevoj operi “Don Carlo”.

U nacionalnoj operistici otpjevao je gotovo sve glavne basovske uloge u djelima Lisinskog, Zajca, Gotovca, Tijardovića, Hatzea, Papandopula. I kao koncertni pjevač Čikeš je nanizao impozantan broj naslova, a dobitnik je niza nagrada i priznanja: “Milka Trnina” Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, “Milan Pihler” HNK Ivana pl. Zajca na Rijeci, “Vladimir Ruždjak” HNK Zagreb, “Ante Marušić” HNK Split, “Nagrada Hrvatskoga glumišta” za tumačenje naslovne uloge u operi “Mefistofele” Arriga Boita u HNK Split… Ivica Čikeš nacionalni je operni prvak i u dva je mandata obnašao dužnost ravnatelja Opere HNK Split.

Iloge Ivice Čikeša u operama: ‘Nabucco’ Giuseppea Verdija 2018., ‘Adel i Mara’ Josipa Hatzea 1993. i ‘Ero s onoga svijeta’ Jakova Gotovca 2001.. PHOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Obilježavate 30 godina umjetničkog rada predstavom i izložbom, o čemu se radi?

Riječ je o gala koncertu opernih arija, u kojem sudjeluje moja kolegica, sopranistica Lana Kos, orkestar HNK Split, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, a na izložbi će biti izloženi kostimi iz nekih mojih predstava i rane fotografije predstava u kojima sam sudjelovao.

NACIONAL: Kolika je ta brojka 30, što znači 30 godina rada jednom opernom pjevaču? Čega se najradije sjetite?

Trideset godina znači 30 godina druženja s glazbom, uživanja u njoj, edukacije, promišljanja, nadanja, ostvarenih i neostvarenih snova, kao i osjećaj zadovoljstva u konačnici.

NACIONAL: Opera je specifična umjetnost i pretpostavljam da morate biti potpuno zaljubljeni u operu da biste toliko dugo uspješno trajali, jeste li zaljubljeni u operu i što najviše volite u toj umjetnosti?

Zaljubljen u operu znači biti zaljubljen u Afroditu jer ako postoji vrsta glazbene umjetnosti kroz koju se mogu izraziti osjećaji ljubavi, bola, patnje, domoljublja, u konačnici svega onog što ljudsko biće određuje, onda je to opera.

 

‘Prva iskustva na sceni bila su kaotična – mješavina treme, straha, želje za dokazivanjem, sumnji u sposobnosti, plovidba po uzburkanom moru. Ali s vremenom nastupi bonaca’

 

NACIONAL: Vaša je bogata karijera započela 1989. u Mozartovu “Requiemu” u konkatedrali svetog Petra u Splitu, a prva operna uloga bila vam je Marchese D’Aubigny u Verdijevoj operi “La Traviata” 1992. Sjećate li se tih prvih nastupa, prvih godina, kako je to izgledalo, kakav je bio osjećaj na sceni?

Prva iskustva na sceni su bila kaotična – mješavina treme, straha, želje za dokazivanjem, sumnji u vlastite sposobnosti, figurativno plovidba po uzburkanom moru. Ali s vremenom nastupi bonaca.

NACIONAL: Nacionalni ste prvak Opere HNK u Splitu, nakon dosta vremena napokon se to nacionalno kazalište počelo oporavljati od godina nereda i dekadencije. Koliko je važno da Split ima jaku, uspješnu, kvalitetnu nacionalnu kuću?

Što se opere tiče, ne bih se složio, posljednjih godina pa i godina u širem smislu, imali smo vrlo plodonosno razdoblje u kvantitativnom i kvalitativnom smislu te smo uprizorili neke od najuspješnijih izvedbi uopće u splitskoj Operi, primjerice “Mefistofele” Ariga Boita, takve i slične izvedbe a bilo ih je, jako su važne za grad Split jer ga svrstavaju u ozbiljnu glazbeno-kulturološku sredinu Hrvatske i Europe.

NACIONAL: Imate bogatu karijeru, a najviše ste pjevali Verdija, zašto ga volite? Što je tako lijepo u njegovim operama?

Verdi je, čini mi se, izvlačeći iskustvo iz vlastita života uspio proniknuti duboko u tajne ljudskih odnosa te preispitujući u raznim operama odnos čovjeka prema obitelji, vjeri, domovini, artikulirati ispravno od neispravnog i sve uglazbiti kako može samo Verdi.

 

‘Posljednjih godina uprizorili smo neke od najuspješnijih izvedbi u splitskoj Operi. To je jako važno za Split jer ga svrstavaju u ozbiljnu glazbeno kulturološku sredinu’

 

NACIONAL: Unatoč tome što ste pjevali i još uvijek redovito pjevate u svim četirima opernim kućama u Hrvatskoj, međunarodnu karijeru niste baš pretjerano “ganjali”, zašto? Imali ste vrlo uspješne nastupe, a vrhunac vam je zasigurno bio nastup u Carnegie Hallu, ali nekako ste “pod ručnom” pjevali u inozemstvu. Je li to bilo ciljano?

Ozbiljno, odnosno učestalo nastupanje u inozemstvu podrazumijeva životni stil koji kao sam sebi postaje svrha. Smatram da glazba treba biti kreativni ukras umjetniku, u ovom slučaju pjevaču ili pjevačici, nikako ono što nas jedino određuje. Osim toga, podrazumijeva često izbivanje iz zemlje u kojoj volim pjevati, živjeti, raditi, moliti, putovati i ploviti.

NACIONAL: Kako vidite operu u Hrvatskoj, kako je publika prihvaća, kakav je repertoar, koliko je kvalitetna?

Opera u nacionalnim kazalištima ovisi o kreativnom promišljanju onih koji je vode, odnosno stupnju uspješnosti ostvarivanja simbioze publike i repertoara koji joj se prezentira.

NACIONAL: Mora li se i opera razvijati i na koji način? Je li se promijenila od početka vaše karijere?

Vremena nastanka opere, barem one klasične, bitno se razlikuju od današnjih. Danas se izvedbe preko mora medijskih platformi mogu ponavljati do u beskonačnost te se pojavljuju novi i različiti kriteriji u glazbenom smislu koji je ipak zadan, i u vizualnom koji se konstantno mijenja.

NACIONAL: Vaše kolege u HNK u Zagrebu imali su i još imaju problema s intendanticom Dubravkom Vrgoč, prosvjedovali su, ali još uvijek nisu zadovoljavajući odnosi u toj kući, kako to komentirate? Koliko je važno umjetnicima da imaju slobodu misli, u smislu da ne osjećaju stres na radnom mjestu?

U zagrebačkoj Operi sam puno radio pod raznim upravama i uglavnom sam imao jako dobra iskustva, stoga mi je jako teško komentirati odnose unutar kuće bez obzira na to što se radi o ansamblu koji doživljavam svojim, kao i splitski. Promišljanja sam da ne bi bilo fer prema ikome da iznosim bilo kakve zaključke što se tiče slobode misli, ona je obveza i privilegija svakog umjetnika i čovjeka uopće. Stoga Verdi kaže “va, pensiero, sull ali dorate”.

NACIONAL: Ministarstvo kulture i medija izradilo je Nacrt prijedloga Zakona o kazalištima i poslalo ga strukovnim udrugama, jeste li upoznati s najvažnijim odredbama? Vrlo bi sporna mogla biti činjenica da se umjetnicima uvodi revizija rada, da se ukida institut ugovora o radu na neodređeno, umanjuju se stečena prava umjetnicima. Što mislite o tome?

Nažalost, prijedlog Zakona o kazalištima nisam imao priliku pročitati pa stoga nije objektivno da izvodim bilo kakve zaključke.

Ivica Čikeš u operama ‘Nikola Šubić Zrinski’ Ivana pl. Zajca 2006. te ‘Don Giovanni’ Wolfganga Amadeusa Mozarta iste godine. PHOTO: Privatna arhiva

Komentiraj