Ivan Čupić osvojio je tri titule Lige prvaka, a za Tempo kaže da se vratio u reprezentaciju jer želi osvojiti zlatnu medalju na Europskom prvenstvu u rukometu koje se igra u siječnju sljedeće godine

U klupskoj karijeri Ivan Čupić osvojio je sve. Bio je tri puta europski prvak, prvi put s poljskim Kielceom 2016. godine, zatim dvaput s makedonskim Vardarom 2017. i 2019. godine, s time da je upravo Čupić 2017. postigao pobjedonosni gol u posljednjoj sekundi finala protiv PSG-a. Nakon svih tih klupskih uspjeha odlučio se ove godine vratiti u PPD Zagreb.

Reprezentaciju je početkom 2018. godine napustio, ali se dvije i pol godine kasnije odlučio vratiti iz mirovine. Povratak nije bio uspješan, hrvatska rukometna reprezentacija doživjela je ove godine debakl na Svjetskom prvenstvu, a zatim se nije uspjela plasirati na Olimpijske igre. No Čupić ne odustaje te će biti najstariji igrač u reprezentaciji koja će od 13. do 30. siječnja sljedeće godine igrati na Europskom prvenstvu koje se održava u Mađarskoj i Slovačkoj. Hrvatska će igrati u skupini sa Srbijom, Francuskom i Ukrajinom, i to u mađarskom Segedinu. Tim povodom Čupić je za Tempo sumirao svoju klupsku i reprezentativnu karijeru i najavio Europsko prvenstvo.

TEMPO: Odakle vam motivacija za igranje u reprezentaciji u 36. godini? Već ste se jednom oprostili od reprezentacije, pa se vratili, pa ove godine doživjeli dva razočaranja – neodlazak na Olimpijske igre i neuspjeh na Svjetskom prvenstvu.

Kao i svaki sportaš, sanjaš zlato kada igraš za Hrvatsku, sanjaš da si na vrhu Europe i svijeta ili da osvojiš Olimpijske igre. Bez obzira na to koliko godina imam, motiva za igranje za Hrvatsku nikada mi nije nedostajalo. Kad sam se oprostio na dvije godine i uzeo pauzu, shvatio sam da će mi jednoga dana biti krivo ako ne probam osvojiti zlato s reprezentacijom. Ne želim se pod stare dane kajati, da mi bude krivo što nisam još jednom probao. Nadao sam se da će to biti na Olimpijskim igrama, a sada ću, ako budem zdrav, probati osvojiti zlato na Europskom prvenstvu. Ako budem zdrav, probat ću još jednom i nakon toga. Taj nedosanjani san o osvajanju zlata s Hrvatskom goni me i tjera da probam sve dok sam zdrav.

TEMPO: Znači li to da početkom godine, nakon neuspjeha na Svjetskom prvenstvu i kvalifikacijama za Olimpijske igre, niste pomislili – što sve ovo meni treba?

Normalno da mi je sve to teško palo – i Svjetsko prvenstvo, a posebno kvalifikacije za Olimpijske igre. Mislim da smo prema kvaliteti trebali biti na Olimpijskim igrama, ali spletom okolnosti nismo. Kako
se to kaže, ono što te ne ubije, to te ojača. Prelomio sam u glavi da ću, dok je motiva, želje i prvenstveno zdravlja, što je u mojim godinama na prvom mjestu, pokušavati i dalje.

Na Svjetskom prvenstvu 2009. godine odigranom u Zagrebu, Čupić je izabran u najbolju sedmorku prvenstva. FOTO: IMAGO SPORTFOTODIENST/GuliverImage

TEMPO: Stariji igrači često ne shvaćaju da bi se trebali povući jer, s obzirom na godine, ne mogu više igrati na vrhunskoj razini.

Viđao sam brojne sportaše, vrhunske igrače, koji pod kraj karijere nisu mogli davati maksimum. Glava je mogla, ali tijelo više nije to moglo podnositi. Sam sam sebi obećao da ako tako nešto primijetim kod sebe, ako primijetim da se više mučim no što uživam, onda džaba snovi, džaba ugovori, odmaknut ću se. No dok tijelo sluša, dok nisam teret ni sebi ni drugima, onda mislim da sam zaslužio, nakon svih ovih godina rada i truda,
ostati u ovom poslu koji volim. Dok je god tako, dok noge prate glavu, bit ću tu. E, sad, hoće li to biti još mjesec dana ili pet godina, to će odlučiti tijelo a ne ja.

TEMPO: Tri puta ste osvajali Ligu prvaka, a sve je počelo tako što ste odlučili napustiti njemački klub Rhein-Neckar Löwen i stabilnost koju ste tamo imali da biste potpisali za poljski Kielce koji je tek gradio vrhunsku momčad. Zašto ste napustili njemačku sigurnost i otišli u poljsku neizvjesnost?

Moj motiv u rukometu nikada nije bio financijski. Nikada nisam trčao u bogate klubove, nikada nisam traži svoj komfor već sam uvijek tražio izazove, uvijek sam tražio neku novu motivaciju. S financijskog aspekta u Löwenu sam u te dvije godine imao sigurnost, ali klub je, po meni, bio neambiciozan. Tražio sam neki ambiciozniji klub, klub koji je željan onog što sam i dočekao, a to su finala Lige prvaka i osvajanje titula. Koliko god u Löwenu imao financijsku sigurnost, koliko god igrao u njemačkoj ligi koja je bila najgledanija rukometna liga u kojoj sam se mogao promovirati na bezbroj načina, nisam mogao uživati u rukometu onako kako sam ja htio. Otišao sam u neizvjesnost, ali u nešto ambicioznije, u nešto što će me zadovoljiti kao igrača. I tako sam otišao u Kielce kao što sam, iako smo bili na krovu Europe, otišao u Vardar koji je tada bio ambiciozan projekt. I tada sam vidio neki novi izazov, što me nekada dovodilo do čudnih odluka i igranja za čudne klubove. Ispostavilo se da sam igrao u velikom Kielceu, u velikom Vardaru, dok sam Löwen vrlo brzo ostavio po strani. Nije se uklapao u moj mentalitet.

TEMPO: Znači li to da ste u Löwenu samo odrađivali posao?

U Löwenu se odrađivao posao, pos’o-kuća, kuća-pos’o. To je bio pravi njemački mentalitet – financijski uredni, trening kampovi uredni, hoteli, avioni, sve na vrhunskoj razini – ali sportski dio nije nudio pritisak, frku, nervozu, onu napetost koja me diže. Tada se osjećam komfornije no kada je, kako se to kaže,
‘ladovina. Nisam ja za takav mentalitet.

‘Kad sam se oprostio na dvije godine i uzeo pauzu, shvatio sam da će mi jednoga dana biti krivo ako ne probam osvojiti zlato s reprezentacijom’

TEMPO: I u Kielceu i u Vardaru na čelu kluba bio je financijski jaki sportski fanatik. U Kielceu je to Bertus Servaas, je li vas njegov sportski fanatizam privukao?

Da, jest, kada sam odlazio u Kielce razgovarao sam s njime. Još uvijek smo u dobrim odnosima, čujemo se, čestitamo jedan drugome pobjede. Kada vidiš čovjeka koji ulaže svoj novac, svoje vrijeme, stavlja obitelj po strani zbog tog kluba, onda je to nešto što te zadivi. Isto se dogodilo kada me Sergej Samsonenko pozvao u Vardar. On je bio još ambiciozniji, bio je i u ženskom rukometu kao i u nogometu, ali bio je slab na nas rukometaše. Sa Sergejem sam kućni prijatelj. Kada vidiš koliko je tim ljudima stalo do uspjeha, kada vidiš kako izdvajaju svoj novac i svoje vrijeme za nas kako bismo se dobro osjećali, imali dobre stanove i dobre automobile i da bi dobro igrali, onda te to i emotivno privuče. I u Kielceu i u Vardaru sam se predivno osjećao baš zbog te obiteljske atmosfere u klubu i oko kluba, gdje su vlasnici kluba proživljavali s nama i svaki trening i svaku utakmicu.

TEMPO: Prošle godine Bertus Servaas je rekao kako napušta Kielce zbog financijskih problema, što bi dovelo klub do ruba bankrota, a ove godine je produžio ugovor s trenerom Talantom Dušebajevom i njegovim sinovima. Kako je to moguće?

Servaas sve to doživljava vrlo emotivno, ima svojih i euforičnih i depresivnih dana. Tijekom četiri godine provedene u Kielceu sudjelovao sam u tri, četiri situacije gdje bi on rekao nešto slično da bi se nakon tri dana predomislio. Znate, u bilo kojem poslu, pa i u rukometu, ne valja govoriti vruće glave. Servaas je veliki emotivac koji na klub gleda kao na svog sina, na svoju obitelj. Mislim da on, bez obzira na to kakva će biti njegova financijska moć, nikada neće otići iz Kielcea. On zna da se klub zbog njega podigao na višu razinu te će on učini sve da ga na toj razini i održi. Bez obzira na to što je već nekoliko puta rekao da odlazi, on neće otići tek tako.

TEMPO: Je li vas itko ikada, u Kielceu ili Vardaru, pitao kako možete igrati na vrhunskoj razini, a nedostaje vam jedan prst?

Kada se to dogodilo, 2008. godine, prvih godinu, dvije bilo je dosta tog propitkivanja. Novinari, navijači, treneri su pitali, da bi to kasnije postao moj brend, ako takav nesretni slučaj može biti brend. Nakon toga više se nitko na to nije obazirao. Svi su se navikli, kao i ja, na to da je to tako, da je to normalno.

Čupić je prvi put osvojio rukometnu Ligu prvaka s poljskim Kielcem 2016. godine, a zatim još dva puta s makedonskim Vardarom, 2017. i 2019. godine. FOTO: IMAGO IMAGES/ALEKSANDAR DJOROVIC/GuliverImage

TEMPO: U slučaju Vardara poklopilo se nekoliko stvari, fanatični vlasnik kluba, ali i još fanatičniji igrači. Vi ste 2017. u polufinalu Lige prvaka pobijedili Barcelonu, a zatim u finalu i PSG koji je tada kupio sve najbolje na rukometnom tržištu.

Kada postoje ambicija i želja, kada se sinkronizira svlačionica kao što je bila sinkronizirana u Vardaru, kada postoji glad za pobjedom i iskusnih i manje iskusnih igrača, onda je nebitno tko je s druge strane. Tada smo samo mi bitni. Bitno je uživati u igri i podrediti se timu, pri čemu je nebitno igraš li jednu ili 60 minuta. Kada tako razmišlja 20 igrača, onda proračun kluba i imena igrača na papiru nemaju toliko veliku važnost. U Vardaru su se pri skautiranju tražili ambiciozni igrači, a vlasnik Sergej Samsonenko ih je dobio tako što ih je uvjerio da će Vardar biti veliki klub, veliki europski brend. Mislim da su svi igrači, kao i ja, došli na temelju toga što su bili željni dokazivanja i gladni uspjeha. U svemu tome došlo je do sinkronizacije igrača s trenerima. Svi ti igrači kasnije su se prodali u veće klubove s većom tradicijom. Ti su igrači sada nositelji u klubovima u kojima sada igraju.

TEMPO: Je li netko pomislio da je nemoguće da se u Skoplju stvori europski rukometni prvak? Je li se netko pribojavao da će taj projekt propasti u roku od tri ili šest mjeseci?

Nije, znali smo da je Samsonenko ozbiljan biznismen koji je imao bezbroj poslova i koji je u Makedoniju došao poslovno. On je pronašao hobi u rukometu. Krenuo je na zdrav način, kroz infrastrukturu, gradnju dvorane i hotela, prije no što je počeo dovoditi ozbiljne igrače. Skoplje je veliki grad, lijep za život, sve je to bilo ukomponirano u lijepu priču. Nije to išlo preko noći, da se kupe dva, tri jaka igrača i očekuje uspjeh. Samsonenka više nema u klubu, ali sva ta infrastruktura je ostala te se taj način poslovanja pokazao ispravnim.

‘Moj motiv u rukometu nikada nije bio financijski. Nisam trčao u bogate klubove i nisam tražio svoj komfor, već sam uvijek tražio izazove’

TEMPO: Što se od svega toga može primijeniti u PPD-u Zagreb?

Kada govorimo o mladim igračima, onda moramo znati da sada vladaju Instagram i Facebook, menadžeri i milijun savjetnika. Trčanje za novcem preko noći i preskakanje stepenica u svakom sportu, pa i u rukometu, nije dobra stvar. Svaki mladi igrač mora imati svoj način sazrijevanja, ne treba gledati samo financijski aspekt, već treba gledati igrački napredak. A onda će ponude klubova i novac doći sami od sebe. To nas nekoliko starijih u klubu pokušavamo objasniti mlađima, da ovdje sada imaju sve što im treba za razvoj. A kada dosegnu potrebnu razinu, onda će doći novi i veliki klubovi. Treba sazreti, treba birati klubove u kojima možeš napredovati.

TEMPO: Ove godine odlučili ste se vratiti u PPD Zagreb. Je li točno da vas je zvao i njemački Kiel, europski prvak iz 2020. godine?

Iskreno, imao sam dosta ponuda, nikada ih nisam imao toliko, bez obzira na svoje godine. Odlučio sam, prvi put u životu, staviti obitelj na prvo mjesto. Postojala je i opcija da ostanemo u Skoplju gdje nam djeca već par godina idu u školu. Kako je došla ponuda iz Zagreba, odlučili smo se ovdje stacionirati i graditi
zajednički život. Ja sam 15 godina bio s obitelji u inozemstvu, a sada sam se odlučio podrediti djeci i njihovim potrebama. Ne želim da ispadne da sam došao u PPD Zagreb zbog djece, ali prvi put sam više gledao interese svoje obitelji. Obitelj mi je prioritet, oni su se dosta godina žrtvovali za mene i zbog mene. Ujedno sam u razgovoru sa sportskim direktorom Josipom Valčićem naišao na novi projekt koji se gradi u Zagrebu s nas dvojicom, trojicom starijih igrača. Naišao sam na ambiciozan projekt u kojem mogu pomoći ne samo igrački već i ljudski, na terenu i izvan terena, kako bi se Zagreb vratio tamo gdje, spletom okolnosti, nekoliko godina nije bio.

TEMPO: Počeli ste igrati za reprezentaciju nakon zlatne medalje u Portugalu 2003. i olimpijskog zlata 2004. No zlatnu medalju niste osvojili. Što je nedostajalo? Laici su optuživala izbornika Linu Červara.

Uvijek je nešto nedostajalo. Teško pitanje na koje je teško odgovoriti. Uvijek bi netko drugi, tko bi osvojio zlato, bio mrvicu bolji od nas, a to je najčešće bila Francuska. Mi i u rukometu i u nogometu imamo četiri milijuna izbornika, svi sve znaju, ali to je u opisu našeg mentaliteta. Nikada jedan čovjek, bilo izbornik bilo trener, nije kriv niti je presudan u kolektivnom sportu. Uvijek treba gledati tim. Pojedinac nikada ne može osvojiti zlato. Najlakše je sjediti u fotelji ispred televizora i govoriti zašto je Lino promijenio ovog a ne onog igrača i tako dalje.

‘Bio sam 15 godina s obitelji u inozemstvu, a sada sam se odlučio podrediti djeci i njihovim potrebama. Prvi put sam više gledao interese svoje obitelji’

TEMPO: Pred početak Europskog prvenstva u rukometu više se piše o utakmici Hrvatske protiv Srbije no o utakmici protiv Francuske. Vi ste davno, 2005., izgubili na svjetskom prvenstvu do 19 godina od Srbije, koja je bila svjetski prvak. Bila je to generacija Šešuma i Nenadića, a vodio ih je Veselin Vujović. Zašto Srbija nije postala velesila u rukometu? Je li doista trebao doći španjolski trener za izbornika da bi oni postali ozbiljna reprezentacija?

Izgleda da jest. Srbija u kolektivnim sportovima ima odličnih pojedinaca, igrača koji igraju u vrhunskim klubovima, ali kada bi se okupili u reprezentaciji, to ne bi bilo dobro. Nisam baš najbolje upoznat s njihovom situacijom, ali izgleda da su dovođenjem španjolskog trenera i odlukom da se najveće zvijezde ne pozovu u reprezentaciju, već oni koji se žele podrediti kolektivu, doveli do situacije da oni tu svoju individualnu kvalitetu kroz kolektiv ispoljavaju daleko bolje. Opasni su na svim pozicijama, postali su prava ekipa. Nemaju još veliki rezultat, ali imaju odličnu ekipu i odličnog trenera. U godinu dana napredovali su 50 posto. S druge strane, Francuska je pomlađena, ali oni su najbezbolnije napravili smjenu generacija, osvojili su zlato na Olimpijskim igrama u Tokiju i imaju potencijal da opet dugo budu jedna od tri najbolje reprezentacije na svijetu. Nikada težu grupu nismo imali i nikada u težim okolnostima, jer igramo u Segedinu, u blizini granice sa Srbijom, pa će nam biti kao da igramo u Srbiji.

Na predstojećem europskom prvenstvu, smatra Čupić, Hrvatska će igrati u nikada težoj grupi, a utakmica protiv Srbije bit će posebno teška jer se igra u Segedinu, kamo će doći veliki broj srpskih navijača. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO