Predstava „Smrt na dopustu“ prema romanu portugalskog nobelovca Joséa Saramaga „Kolebanje smrti“, premijerno je 8. ožujka izvedena u zagrebačkom Kerempuhu i to je bio prvi put da se taj tekst postavlja na hrvatske kazališne daske. Bavi se pitanjem života nakon smrti te kako bi izgledao život da smrt ne postoji. Iako nastaje prema predlošku, zapravo je riječ o autorskom projektu redatelja Kokana Mladenovića, koji prvi put radi s ansamblom Kerempuha. Nacional je porazgovarao s dvoje mladih glumaca iz ansambla, Josipom Anković koja je u Kerempuhu zaposlena od rujna i Karlom Mlinarom koji je član ansambla od 2017. godine. Josipa Anković pripisala je pokoju sijedu u svojoj kosi upravo čestim razmišljanjima o tome koliko je nepošteno što će njeni bližnji, a i ona sama, umrijeti, pogotovo zato što postoji mogućnost da nakon smrti nema ničega.

„I zato često volim pitati ljude, ponekad čak i taksiste koje prvi put vidim u životu, jesu li ikada doživjeli nešto nadnaravno. Oni koji mi odgovore da nakon smrti slijedi ništavilo, s njima tu temu ne ‘potežem’ i zabranjeno je i njima potezati, negativa mi ne treba u životu. Neki moji dragi stariji morali su mi obećati da će se, kada umru, pojaviti u obliku leptira i sletjeti na javorov list kako bi mi se javili i pokazali da nisu nestali. Otkad pamtim, smišljala sam načine kako prevariti smrt ili kako saznati što se dogodi nakon smrti. Sljedeća misija mi je otputovati na Šri Lanku ili u Indiju, šuška se da bih tamo mogla dobiti odgovor. A odgovori na ta pitanja u ovoj predstavi definitivno su životni. A ako su životni, to znači da su i humoristični, i plemeniti, i tužni, i hrabri, i pakosni, i površni, i duboki, i poučni, i neugodni. Jako mi je važan humor, jer bez humora ima umora. Ovo sam sad smislila. Dođite na predstavu, tamo je humor bolji“, poručila je Josipa Anković.

Tijekom procesa rada s Mladenovićem, naučila je, kaže, da je najljepše raditi predstave u kojima autorski tim i glumci cijene ideje, a ne izvore ideja. Ansambl joj je postao obitelj, o čemu je rekla:

„Kokan Mladenović je inteligentan i duhovit i vjerujem da ćemo uz njegovo vodstvo imati hit predstavu. Moja uloga je smrt, ali smrt s malim slovom. Smrt uzima tijelo djevojke i iskušava život. Smrt uči o životu, smrt uči živjeti. Zahvalna sam zbog činjenice da sam primljena u ansambl, učim od svojih starijih kolega. Učim i od slobodnih umjetnika. Učim biti plemenita, a dok učim, učim i kako moći u isto vrijeme i živjeti. Učim i kako učiti. A što se tiče ograničavanja kreativnosti, smatram da ako prihvatite nešto što inače ne biste, onda ćete i naučiti nešto o sebi što inače ne biste naučili. Ako ne prihvatite nešto što inače ne biste, onda ćete ostati to što jeste, ostat ćete isti. Ostat ćete, a ne ići. Možda je to odgovor samoj sebi i svojoj brizi o smrti.“

Karlo Mlinar i Josipa Anković članovi su ansambla zagrebačkog satiričnog kazališta Kerempuh. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Do njezina angažmana u Kerempuhu došlo je, ističe, tako što je Sonja Kovačić, ravnateljica Kerempuha, pratila njezine ispite još na Akademiji, a kada je došla na poziciju ravnateljice, zaposlila ju je i na tome joj je jako zahvalna. Zaposlena je od rujna i ovo će biti njezina sedma premijera. A zašto satira?

„Oduvijek sam voljela nasmijavati ljude, odmalena promatram i nesvjesno učim što je duhovito i zašto je nešto duhovito. Na trećoj godini glume pitali su nas u kojem se kazalištu vidimo i ja sam ‘kao iz topa’ odgovorila: Kerempuh! Doduše, u tom trenutku to mi je izgledalo lagano kao što je lagano otići do Mjeseca. Na sceni se osjećam kao netko tko ima veliku odgovornost prema ljudima koji su tu, kao netko tko im može popraviti dan, dane, tjedne. Osjećam se kao kod kuće. Kazalište, kao i samu umjetnost, volim jer je put prema nečemu, a ne prikazivanje nečega“, objasnila je Josipa Anković.

Nakon ove premijere počinje raditi na još jednoj predstavi Kerempuha, „Ubojstvu u Orient Expressu“ Agathe Christie u režiji Sare Stanić. S njom će u toj predstavi igrati i Karlo Mlinar, kolega iz ansambla i partner u aktualnoj predstavi „Smrt na dopustu“.

Karlo Mlinar istaknuo je da su se tijekom cijelog procesa pripreme „Smrti na dopustu“ bavili improvizacijama i razgovarali o smrti, o vlastitom viđenju smrti. Zaronili su u sebe, svoj osobni svijet i promišljanja.

„Svi se u životu nađemo u situaciji, posebno ako nekoga izgubimo, kada se zapitamo što se događa nakon smrti, kamo idemo. Ali kao što sam rekao, duboko smo zaronili u sebe i počeli smo o tome intenzivno razmišljati i razgovarati i najljepše mi je bilo to što je ego bio izvan prostora kazališta zato što smo razgovarali o nečemu puno većem od svakoga od nas, o smrti, koje se svi zapravo bojimo, zanima nas, intrigira, svi želimo znati ima li života nakon smrti. Lijepo je bilo čuti od kolega što misle o tome, kako doživljavaju smrt. Sve je baš nalikovalo autorskom projektu, jako puno smo mi sami doprinosili, redatelj je puno materijala izvlačio iz nas samih pa je proces bio vrlo specifičan. To je za mene bilo fantastično iskustvo, svakoga dana smo nešto novo donosili, pjesmu, monolog, neki dio teksta. S Kokanom Mladenovićem bilo je predivno raditi. On je obrazovan, pametan i duhovit čovjek, probe su najprije bile ispipavanje, zato što se nismo poznavali, a bavimo se intimnim pitanjima. Što smo više radili, to smo postajali prisniji. On lijepo vodi glumca kroz proces stvaranja“, smatra Mlinar.

Budući da je „Smrt na dopustu“ gotovo pa autorski projekt Kokana Mladenovića, Mlinar je objasnio da se radi prema drugačijem principu. Kada glumac dobije tekst kao predložak, to je kao kada Bogdan Diklić kaže o svom liku „niti je on ja niti sam ja on, mi smo jedno“, rekao je Mlinar te nastavio:

„Taj proces spajanja tebe s likom, to poosobljavanje tog lika sebi, to je sasvim drugačiji proces od ovoga. Kad je autorski projekt u pitanju, a ova predstava gotovo pa jest autorski projekt, nemaš tekst već ga stvaraš sam, tekst izlazi iz tebe i tvojih kolega. Malo je teži taj proces improvizacije zato što se više izložiš, dulje to sve traje. Stalno dolazi novi tekst tijekom procesa rada pa malo izgleda neorganizirano, iscrpljuje. Kad znaš da si spreman, to je trenutak kad na sceni znaš što govoriš, koju dramsku situaciju igraš i u tom trenutku te ničega nije strah. Znaš kad se to dogodi. Zato se ja bavim ovim poslom jer od tog trenutka ne postojiš ti već samo tvoj lik. Ne postoji bol, izađeš na scenu i nema boli, nema problema, prisutan si. To je najljepša stvar. Stajati na sceni je najljepši osjećaj, zaista. Osjećam se kao da sam ponovno dijete i igram se, kao da nikad neću odrasti i ući u taj odrasli ili kvazi-odrasli svijet koji nameće niz pravila. Primjerice, šećem psa u pidžami, a moji susjedi samo kažu ‘ma, on je glumac, oni su takvi, to je okej’. Nema to veze s tim da sam glumac, takva sam osoba, nego treba ostati dijete koje ne poštuje te nametnute društvene konstrukte. Uvijek kad igram predstavu ja se igram i uživam. Takav moj karakter pomaže mi u komunikaciji s ljudima, otvoren sam, iako volim i samoću“.

Gluma je njegov životni izbor još otkad je bio dijete. Svoju prvu predstavu napravio je kad mu je bilo sedam godina, u vrtu:

„Došla je glumica Mirjana Rogina, koja je bila mamina prijateljica. Uzeo sam mamine hlače, prošio ih, napravio kostim, pozvao neke ljude, ali su nakon što je predstava krenula drugi ljudi počeli dolaziti i sjedati. Stoga je Mirča predložila mami da me upiše u Učilište, živio sam za to, zaista. I evo, ljubav prema glumi nije nestala, radim najljepši posao na svijetu.“

Scena iz predstave u kojoj glumci nastupaju kao kor. FOTO: Kerempuh

Karlo Mlinar je u ansamblu Kerempuha od 2017., nakon što je prošao audiciju za predstavu „Šest likova traži autora“ Olivera Frljića i dobio ulogu. Iako je, kaže, tijekom osnovne i srednje škole bio u Učilištu ZKM-a, a nakon toga i ZKM-ov stipendist, u Kerempuhu se zaljubio u dinamiku ansambla, sviđa mu se kako stvari funkcioniraju, to je jedna velika obitelj, homogena, koja jako puno radi. U „Smrti na dopustu“ Mlinar igra više uloga.

„Svi osim Borka Perića i Josipe Anković igramo niz različitih uloga od kojih su neke korske, a neke veće. Mi činimo to društvo koje je važno u Saramagovom romanu ‘Kolebanje smrti’, odražavaju odnos društva prema smrti. U jednom trenutku pomisle kako je besmrtnost idealna i onda na kraju shvate koliko je to problematično, pa se bavimo palijativnom skrbi, domovima za starije i nemoćne. Sve to ne može trpjeti veliku količinu života pa iz toga proizlaze veliki sarkazam i ironija i shvatimo koliko smo mi ljudi zapravo ovisni o smrti iako je se bojimo. Iz ovog iskustva naučio sam puno o ansamblu, o ljudima s kojima radim. Sad su mi puno bliži, puno je intimniji naš odnos zbog tih pitanja o kojima smo raspravljali. Puno je drugačija energija, još smo homogeniji, prisniji“, rekao je Mlinar.

Karlo Mlinar u ansamblu je šest godina i to smatra blaženstvom. U vezi s time opisao je svoje iskustvo iz New Yorka:

„U New Yorku sam se 2019. bavio modelingom i tako sam upoznao neke ljude koji su me uputili na audiciju za jednu predstavu koja je zbog covida odgođena i evo, prošloga ljeta napokon je održana premijera. Predstava se zvala ‘Unseen’, redatelj je bio Isaac Bush, igrala se u kazalištu Brooklyn Art House. To je bilo divno iskustvo, a s obzirom na to da je riječ o trilogiji, idućeg ljeta radim drugi, a ljeto nakon toga završni dio. To je bila i jest prekrasna prilika za mene, upoznavanje svijeta, drugačijeg načina glume, drugih ljudi, to je fizički teatar, nešto skroz drugačije, nešto što te hrani. Igrao sam u SAD-u tijekom ljeta, oni nemaju ansamble već igraju svaki projekt nakon što prođu audiciju. To je horor. Kad sam im rekao da tijekom ljeta imam dva mjeseca plaćenog odmora, oni su pomislili da sam ja hrvatska Meryl Streep, teško im je shvatiti da je to moguće. Članstvo u ansamblu zaista je blaženstvo, imamo stalne prihode i radimo. To nas, naravno, u jednoj mjeri ograničava kao glumce jer moramo odbiti neke projekte, ali to se dogodi jedino ako je malo vremena za organizaciju, ako prekasno dobijemo ponudu. Inače je sve tako lako dogovoriti s Kerempuhom, samo trebaš na vrijeme reći kad si zauzet zbog nekog drugog projekta. Ali umjetnička sloboda se članstvom u ansamblu nimalo ne ograničava. Ja sam iz radničke obitelji. Kad sam ušao u ansambl, rekao sam im da će uvijek imati prednost nad drugim projektima. I da glumim drvo, odrađujem svoj posao i zarađujem plaću, kao i drugi kolege, radnici koji održavaju pozornicu ili čistačica.“

Često glumci znaju reći da u ansamblu nakon dugog niza godina zna doći do zamora jer su na sceni s istim ljudima. U ovih šest godina koliko je član ansambla Kerempuha, iako to nije velik ansambl – samo je 24 glumaca – Mlinar kaže da se dogodi da s nekim kolegama ne radi jako dugo, čak i godinama, te dodaje: „Stoga nemam osjećaj da igram uvijek s istim kolegama. Uostalom, i da jest tako, kada igraš s istim ljudima, to može biti odlično zato što znaš tko je u čemu najbolji, kako će reagirati u nekim situacijama, već znaš kako ćeš se prilagoditi, to je zaista obitelj. Kad je u pitanju Kerempuh, prvotno sam više naginjao ZKM-ovu repertoaru, ali otkad je Sonja Kovačić ravnateljica, redatelji koje dovodi, repertoar koji slaže, to je apsolutno genijalno. Oduševljeni smo, mlada je, a s puno iskustva, voli glumce, želi da napreduju, repertoar je sve bolji.“

Karlo Mlinar svoju je priliku za ulazak u ansambl dobio. To je razlog više da cijeni svoje mlade kolege na nezavisnoj sceni, koji, kako smatra, rade odličan posao: „Ta scena je apsolutno genijalna, obožavam nezavisnu scenu, podržavam sve što rade i treba ih podržati. U krajnjoj liniji, ako ti mladi ljudi u nekoj kasnijoj fazi života žele prijeći u ansambl, treba im se to olakšati. Jer njihove mirovine bit će nedopustivo male, to je horor. Moramo im biti podrška. To su prekrasni mladi ljudi koji rade prelijepe kvalitetne stvari.“

Kao što mladi umjetnici na nezavisnoj sceni pišu, glume, režiraju, produciraju, tako se i Karlo Mlinar vidi i u nekim malo drugačijim vidovima umjetnosti. Završio je školu dokumentarnog filma i trenutačno je u fazi režije dokumentarnog filma.

„Dobio sam novac od HAVC-a, prošli smo faze razvoja scenarija i razvoja projekta i sad smo u fazi proizvodnje. Snimali smo u Albaniji, a riječ je o ženi koja je 2003. postala udovica i samohrana majka, HIV pozitivna, saznala je da joj je muž umro od AIDS-a, a HIV je dobio transfuzijom krvi 1993. i zarazio nju i troje od četvero djece. Tada u Albaniji nije bila dostupna terapija za HIV pozitivne pacijente, dakle, našla se u državi u kojoj su joj liječnici rekli da može umrijeti jer joj ne mogu pomoći, a azil nije mogla dobiti. Ona je dobila otkaz, djeca su izbačena iz vrtića, škole, strašno nešto. Ali ona je sve promijenila. Osnovala je organizaciju kojom je omogućila besplatnu terapiju HIV pozitivnim pacijentima. Dakle, albanska Erin Brockovich koja je stala naprotiv sistema i pobijedila ga. Upoznao sam je u avionu, malo smo popričali i odlučio sam snimiti dokumentarac. Trenutačno dogovaramo koproducente, lijepo se razvija. To novo iskustvo, u kojem sam redatelj i pišem dio scenarija, nešto je posve drugačije i baš me ispunjava“, zaključio je Karlo Mlinar.