U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 1. srpnja otvara se velika retrospektiva kipara Ivana Kožarića (Petrinja, 1921. – Zagreb, 2020.) pod nazivom “Retrospektiva – jedna od mogućih 100”, umjetnika koji je obilježio hrvatsku suvremenu umjetnost druge polovice 20. stoljeća u međunarodnom kontekstu galerijskih zbivanja, velikih međunarodnih kustoskih selekcija te antologija europske i svjetske skulpture. Iznimno raznovrsni opus u kojemu su objedinjeni najrazličitiji materijali, stilovi, postupci i ideje, od rane faze figurativne skulpture iz pedesetih godina 20. stoljeća, preko rušenja barijere između figuracije i apstrakcije u pedesetima i šezdesetima do konceptualnih umjetničkih praksi od sedamdesetih godina do danas, Kožarića još jednom potvrđuje kao umjetnika koji je sustavno radikalizirao pitanje kreativne slobode i skulptorskoga medija. Ovom velikom retrospektivom, čiji su autori koncepta i postava Iva Rada Janković i Vladimir Čajkovac, i koja je realizirana u suradnji s Gliptotekom HAZU-a, MSU želi odati počast umjetniku s nešto više od 300 djela iz svih razdoblja njegova skoro sedam desetljeća dugog stvaralaštva.

U Kožarićevu opusu sažeti su svi važni prevratnički stilovi i postupci umjetničkih praksi 20. stoljeća: od uporabe gotovih, nađenih predmeta i elemenata (tzv. ready-madea), asamblaža, kiparskih instalacija, tzv. skulpture u proširenu polju, ambijenata, akumulacija, do radikalnih svođenja skulpture tek na ideju o volumenu i značenju ili izlaganja cijelog sadržaja prenesena umjetnikova ateljea u javnom galerijskom prostoru.

Od vrsno usvojena kiparskog zanata iz klase profesora Kršinića, Radauša i Augustinčića na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti do najradikalnijih demonstracija mentalnog sklopa dade, Kožarić je stvarao djela koja nadmašuju gotovo cijelu recentnu kiparsko-konceptualnu praksu u Hrvatskoj. Ono što ga posebice izdvaja u korpusu hrvatske suvremene umjetnosti jest činjenica da nikada nije slijedio jedan stil ili pravac, slavnijeg inozemnog umjetnika ili robovao bilo kakvoj ideologiji. “Početkom 1950-ih, kada počinje samostalno izlagati, njegova djela posve su sinkrona progresivnoj struji poratnog egzistencijalizma. Humanu formu oslobađa svakog suviška naracije i pretvara u univerzalni znak. Još u to vrijeme, uz istraživanje mogućnosti bogatog vokabulara koje je u naslijeđe ostavila umjetnost moderne, eksperimentira s posve apstraktnim formama, da bi krajem 1950-ih, kada boravi na stipendiji Fonda Moša Pijade u Parizu, počeo još radikalnije sažimati i apstrahirati skulpturalni izraz, intenzivno zaokupljen negativnom formom – prazninom”, navodi u pratećem tekstu kataloga kustosica Iva Rada Janković. Upravo će ga ta djela približiti tek formiranoj neoavangardnoj grupi Gorgona (1959. – 1966.), kojoj se priključuje povratkom u Zagreb 1960., odbivši ponuđenu mogućnost da u Parizu ostvari europsku karijeru. Naime, Kožarićeva duboka odbojnost prema svim konvencijama, kalupima i ograničavanju umjetničkih sloboda manifestno se poklapala s idejama neformalne protokonceptualne grupe Gorgona.

Autorica izložbe Iva Rada Janković (lijevo) za Nacional je govorila o tome kako je s Vladimirom Čajkovcem (na glavnoj fotografiji) pripremala retrospektivu kipara Ivana Kožarića (desno) i po čemu se ona u pristupu i konceptu razlikuje od svih dosadašnjih umjetnikovih retrospektiva. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Antun Maračić

Iako su u njegovu velikom opusu jasno odgonetljivi stilski modeli nadrealizma, neo-dade, konstruktivizma, minimalizma, Arte Povera (siromašne umjetnosti), anti-forme, land arta te postupci i materijali bliski tendencijama novog realizma (asemblaž, akumulacija, stvarne i artificijelne ambalaže predmeta), Kožarić je uvijek ostao prepoznatljivo svoj, bez mogućnosti poistovjećivanja s nekim stranim umjetničkim veličinama. Kritika je brzo prepoznala kako su za Kožarićeve raznorodne umjetničke realizacije invencija i intuicija svrsishodnije oružje od konvencionalnih postupaka oblikovanja i doista se i ovom retrospektivom do kraja potvrđuje Kožarićeva pozicija “nekonvencionalne osobnosti bez presedana u novijoj umjetničkoj povijesti”.

Autorica izložbe Iva Rada Janković za Nacional je pojasnila po čemu se ova retrospektiva u pristupu i konceptu razlikuje od svih dosadašnjih umjetnikovih retrospektiva, kojih nije bilo malo: “Pamtim posljednju zagrebačku retrospektivu koja se održala 2005. u Umjetničkom paviljonu. Intencija da se uspostavi kronologija bila je prisutna, ali ne i konzistentno sprovedena. Izložba je bila na neki način kompromis između retrospektive i kaosa, to jest situacije koja je imanentna Kožarićevu radnom prostoru. Naime, izložba ‘Atelijer Kožarić’, koja se na poticaj kustosa i umjetnika Antuna Maračića prvi put dogodila 1993.,, pokazala je sav potencijal tog čudesnog prostora, koji je poseban upravo zato što su se u njemu kršile sve hijerarhije, to jest neprestano su se događale mijene i prevrednovanja. Antologijski radovi znali su se naći u hrpama, dok je smeće moglo postati umjetnički rad. Taj plodni kaos bio je uistinu ‘laboratorij za oživljavanje’, kako ga je nazivao, u kojemu su skulpture ili obični predmeti poput ormara ili cipela mogli dobiti novi život obojeni zlatnom bojom, nekadašnji radovi mogli su postati dijelom nekih drugih, novih, ili je neki predmet prisvojen iz svakodnevice, kao što je to kutija za sol ili boca Ožujskog piva, nekom sasvim jednostavnom gestom ili takav kakav jest mogao postati umjetnički rad.”

Taj potencijal samog ateljea, kako ističe kustosica, primijetio je još davne 1962. književnik Slavko Mihalić, koji je u svojem poetskom tekstu napisao kako primjećuje pomicanje Kožarićevih skulptura koje će on tek oblikovati ili će ih ostaviti nedodirnute, puštajući da odlaze poput vode. “Taj protočni element ateljea prepoznat je kao nešto posve iznimno, ne samo na domaćoj nego i na svjetskoj likovnoj sceni, što je potvrdilo njegovo sudjelovanje na Documenti 11, 2002. godine u Kasselu. No ne valja smetnuti s uma da su se pojedini postupci i geste događali u određenom vremenu i da je Kožarić u svakom razdoblju, od vremena kada je počeo izlagati, svojim radovima bio važan dionik likovne scene. Njegova djela nikad nisu predstavljala paradigmu nekog stila, jer ambicija da bude stilski prepoznat nije ga zanimala; bio je otvoren istraživanju i vođen nekom mišlju, idejom, tražio je najbolje rješenje za njezinu realizaciju”, tumači Iva Rada Janković.

Kada je prije točno deset godina prvi put u MSU-u priredila Kožarićevu veliku izložbu “Preko crte, radovi na papiru i ostalo”, također surađujući s tada mladim kustosom Vladimirom Čajkovcem koji je radio postav, uspostavljanje kronologije bilo je u drugom planu. Radovi su bili grupirani po tematskim cjelinama, s obzirom na to da postoje neke dominantne teme kojima se uvijek rado vraćao, doduše, uvijek na neki drugi način. “Njegova prva i do danas najveća inozemna retrospektiva, u Haus der Kunst u Münchenu, bila je slično organizirana, također po tematskim cjelinama. Kolega Vladimir Čajkovac s kojim pripremam retrospektivu i ja zaključili smo da bi sada bio izazov pokušati organizirati izložbu na klasičan način. Makar, tome opet nismo pristupili do kraja dogmatski u smislu da pratimo godinu za godinom. Odlučili smo pratiti kronologiju u smislu desetljeća, ne kako bismo markirali ‘anarhični diskontinuitet’, kojim je Želimir Koščević precizno definirao njegovo stvaralaštvo, nego smo željeli pokazati kontinuitet diskontinuiteta, u smislu praćenja tijeka velikih i naglih mijena. Naravno, anarhični diskontinuitet uvijek je negdje prisutan, s obzirom na to da je Kožarić gotovo paralelno uspijevao biti posve suvremen, ponekad čak i ići ispred svojeg vremena i usput biti anakron. Povremeno se vraćao klasičnom kiparskom jeziku, ponekad iz prozaičnih razloga preživljavanja, a ponekad i zbog unutarnje potrebe održavanja vještine zanata. No i te tzv. klasične skulpture nikad nisu klasične na neki umrtvljen, dosadan način, nego su, dapače, neobično žive”, pojašnjava Iva Rada Janković.

Kožarićeva duboka odbojnost prema svim konvencijama, kalupima i ograničavanju umjetničkih sloboda poklapala se s idejama protokonceptualne grupe Gorgona. Ivan Kožarić izlagao je na stotinjak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1960.) i Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo (1997.). PHOTO: Boris Cvjetanović, Darko Bavoljak, Nino Vranić, MSU, Saša Zinaja/NFOTO

U postavu izložbe u MSU-u svoje su mjesto pronašla ključna i antologijska djela potrebna za razumijevanje stilsko-idejno-duhovnih mijena “fenomena Kožarić”. Iako je njegova životna misija bila “razbijanje kalupa”, Kožarić je jedan od rijetkih neokonceptualnih umjetnika kojemu se pojmovi blefa i prazne dosjetke nikada nisu mogli pripisati.

Tu se nameće i Kožarićeva srodnost s nekim svjetskim modernim i suvremenim umjetnicima – po inventivnosti i nonkonformizmu, kao i činjenici da je iz bilo čega mogao napraviti autentično umjetničko djelo u kojemu smo prepoznavali značenje, a ne samo igru. “Nije jednostavno odgovoriti na to pitanje. Mnogo je inventivnih umjetnika, no ne mogu se sjetiti nijednog umjetnika čiji jezik plijeni tolikim bogatstvom, raznolikošću pa i kompleksnošću. Mislim da upravo u tome i jest njegova posebnost i da je kao takav jedan i jedinstven. Ono što mu je bilo najdragocjenije jest osjećaj slobode i to je vrlo uspješno uspio ugraditi u sve čega se dotakao. U jednom je intervjuu rekao da živi i stvara ‘izvan društvene kovačnice’, kao netko tko je ‘uspio izbjeći društvenu školu’, školu koja proizvodi ljude s identičnom likovnom izobrazbom i osjeća se toliko slobodnim da će ‘ili odletjeti u eter ili ostati na Zemlji’. Potom je sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća uputio jednu duhovitu molbu ‘Uredu za oduzimanje od slobode’ čiji su grad i adresa nepoznati i, naravno, odlučio ostati na Zemlji. Njegove ideje i postupci toliko su neobični, maštoviti, radikalni i teško ih je usporediti s bilo čime. To nije samo pitanje umjetnosti, nego čitave osobnosti – osobnosti sa stavom”, rekla je autorica izložbe Iva Rada Janković. Ona smatra da su mnoge misli koje je zabilježio jednostavne i istodobno vrlo duboke i poticajne, poput, primjerice, “Ratovati protiv mrtvila u sebi!”, “U divnim razlikama Jedinstvo!”, “Bolje umrijeti tražeći, nego živjeti bez nađenoga”. Još kao mladić, zapisao je: “Pravi umjetnik je dijete koje mnogo znade.” Svježinu djetinjeg pogleda uspio je sačuvati do kraja. “To nije samo čisti pogled djeteta nego je ujedno i pogled s kozmičke distance, a uz taj pogled idu skromnost, mudrost, duhovitost, spontanost i najvažnije – ljudskost”, istaknula je Iva Rada Janković.

Ostaje otvoreno pitanje bi li današnja hrvatska likovna scena imala taj element otvorenosti eksperimentu i zaigranosti – koja nije neozbiljna – bez umjetnika poput Kožarića i je li pretenciozno reći da je nastavio u kontinuitetu živjeti nepatvoreni duh Gorgone. “Hrvatska likovna scena je izvrsna, bogata i raznovrsna, ali svakako se slažem da bez njega ne bi bila ista. Utjecao je na brojne generacije umjetnika, pa čak i danas posve mladi umjetnici pronalaze inspiraciju u njegovim djelima. Doznala sam da je mnoge mlade umjetnike oduševio tijekom retrospektive u Münchenu i da su se znali vraćati. Kožarić je postao sinonimom kreativnog vitalizma, inspiracija za otkrivanje neistraženih mogućnosti, nemirenja s postignutim, pomicanje granica… Što se Gorgone tiče, nikad se nije slagao s tim da je to bila presudna stanica na njegovom putu. Gorgoni je pristupio nešto kasnije, s već gorgonskim radovima koji su nastali prije nego što je postao njezinim članom. Ipak, ta stanica nije bila ni nevažna, s obzirom na to da mu je društvo s kojim se osjećao bliskim, sudeći po radovima koji su tada nastali, bilo poticajno”, navodi autorica izložbe. Članove grupe kojima je spiritus movens bio Josip Vaništa, a među kojima su, između ostalih, bili Julije Knifer, Marijan Jevšovar i Dimitrije Bašičević, povezivali su slični svjetonazori, duh filozofije egzistencijalizma, sklonost mudrosti zena.

“Ti su novi avangardisti svojim idejama i postupcima išli ispred svojeg vremena – davali su prednost ideji nad njezinom realizacijom, prakticirali neke oblike umjetnosti za koje još nisu postojali termini, poput mail arta, performansa (nazivali su to foto-poziranje), umjetnosti ponašanja. No njegovali su i ono što je Josip Vaništa nazvao tamnim sastojcima gorgonske misli: apsurd i prazninu. Iako je bio i ostao kipar, kolokvijalno bi se moglo reći da je Kožarić bio jedan od ‘najotkačenijih’ članova grupe. Tim tamnim sastojcima dao je duhovitu, vedru notu. Dovoljno je sjetiti se njegovog prijedloga da se izreže, to jest modelira Sljeme (‘Neobični projekt – Rezanje Sljemena’, 1960.) ili da se učine odljevi u gipsu unutrašnjosti glava svih gorgonaša, unutrašnjosti nekoliko značajnih automobila, garsonijera, stabala – ili Proglasa kojim poziva kipare svijeta da naprave odljev Zemaljske kugle, duhovito se pitajući u jednom zapisu: gdje bi ga se zapravo moglo smjestiti? Mnogi od članova kasnije su se iz avangarde vratili u okrilje građanske umjetnosti. Kožarić i Knifer ostali su konzistentni do kraja. Knifer u ispisivanju vlastite putanje kroz apsurd anti-slike koju je pronašao u motivu meandra, a Kožarić u neprestanom istraživanju, širenju, propitivanju granica i naravi umjetnosti za koju je zaključio da uvijek izmiče i ‘čovjek joj može doći blizu, ali ta blizina kratko traje ili je opasna’”, zaključila je Iva Rada Janković.

Ivan Kožarić izlagao je na stotinjak samostalnih i oko dvije stotine skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Među važnijima su Venecijanski bijenale 1976., Bijenale u Sao Paolu 1979., Musée d’Art Moderne de la Ville u Parizu 2002., Documenta u Kasselu 2002., Pariško trijenale 2012., a velika retrospektivna izložba priređena mu je u Haus der Kunst u Münchenu 2013. godine. Autor je brojnih javnih skulptura u Zagrebu, Sisku, Rijeci, Portorožu, Mariboru, Bochumu i Issy les Moulineauxu kraj Pariza. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1997., a u razdoblju od 1997. do 2011. obnaša dužnost voditelja Gliptoteke HAZU-a. Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalih Nagrade grada Zagreba (1960.) i Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo (1997.). Kožarićeva djela nalaze se u brojnim privatnim i muzejskim zbirkama u zemlji i svijetu, među kojima su MoMA u New Yorku, Musée d’Art Moderne de la Ville u Parizu i M HKA u Antwerpenu. Grad Zagreb 2007. godine u cijelosti je otkupio Kožarićev atelje s više od 6000 djela i ostalih predmeta te ga povjerio na trajno čuvanje Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Izložba će biti otvorena do 31. listopada 2021. godine.