Kad je američki predsjednik Abrahama Lincoln (1809. – 1865.), nakon ogorčene borbe s političkim protivnicima, u SAD-u dokinuo ropstvo – što se smatra jednim od najvećih civilizacijskih pothvata u povijesti – nije slutio da će se trgovina ljudima, sinonim za robovlasništvo, dvjestotinjak godina poslije razmahati u cijelom svijetu, a najviše u Europi. U Lincolnovo vrijeme trgovalo se ljudima prisilno dovedenim iz Afrike na jug SAD-a, gdje su danonoćno radili na poljima pamuka, a trgovci ljudima morali su kupcima jamčiti da je njihova „roba“ zdrava i snažna. U današnje doba, tijekom ubrzana razvoja suvremenog neorobovlasničkog sustava, najunosnije se trguje nogometašima. Nekadašnji trgovci ljudima danas se nazivaju nogometnim menadžerima, a ljudska „roba“ ne prodaje se za nekoliko centa ili „kikiriki“ nego za vrtoglave svote izražene u stotinama milijuna eura. Nogomet je najpopularniji, najuzbudljiviji i najunosniji sport na svijetu koji na stadione privlači milijune ljudi, a sve je popraćeno marketinškim megabiznisom. Atletika, nekadašnja „kraljica sportova“, izgubila se u vrtlogu nogometnih milijuna eura zarađenih u prijelaznom roku masovne trgovine ljudima.

Potraga za talentima

Tisuće nogometnih skauta (Body Huntera) luta svijetom u potrazi za malodobnim nogometnim talentima. Mnoge nalaze u najsiromašnijim afričkim zemljama, a sve ostalo ovisi o trgovačkom umijeću posrednika u „lancu sreće“ koji će anonimnog mladića lansirati u nogometnu orbitu. Svi će profitirati: i menadžeri, i vlasnici klubova, i mladi talenti koji će svojim prihodima nahraniti mnoga gladna usta u Kamerunu, Obali Bjelokosti, Kolumbiji ili Brazilu.

To je svijet u kojem živimo i svako bi čuđenje, a osobito kritika, bili deplasirani. Ipak, to nas ne priječi u razmišljanju o fenomenu nogometne tržnice analitički i s otklonom, pokušavajući proniknuti u njegovu srž. Jednako kao što mnogi – sa strahom ili nadom – pokušavaju proniknuti u smisao i ciljeve razvoja umjetne inteligencije.

Kad manje upućeni gledaju utakmice engleske, francuske, talijanske ili španjolske nogometne reprezentacije, a osobito utakmice njihovih ligaških klubova, nisu posve sigurni gledaju li neku afričku ili europsku nacionalnu vrstu. Običnim ljudima nije sasvim jasno kako nečije nogometne noge vrijede stotinjak milijuna eura, a znanstvene ili umjetničke glave neznatno više od potrošačke košarice. Odgovor je uvijek isti: tržište. Ili magični „mercato“, kako sve češće govore i pišu naši sportski novinari, kreatori inventivnih jezičnih umotvorina, primjerice, uvriježene fraze „u fazi obrane, u fazi napada“. Nije li jednostavnije reći „u obrani ili u napadu“? Mogu li objasniti o kakvoj je to „fazi“ riječ?

Kad im ponestane mašte i znanja, onda u studio pozovu sukomentatore koji odrađuju posao za koji su plaćeni voditelji emisija. Sukomentatori nas iscrpljuju analizama igre i gomilanjem patetičnih superlativa o nogometnim genijalnostima, redovito u pozi akademika koji raščlanjuju najvažnije probleme suvremenog svijeta. Jesu li legendarnim reporterima Mladenu Deliću i Ivi Tomiću za prijenos utakmica trebali sukomentatori?

Da bi predvidjeli rezultate neke utakmice, sportski novinari zbrajaju procijenjenu vrijednost igrača pojedinih klubova pa onima koji raspolažu većim „kapitalom“ prognoziraju bolji rezultat. Izjave trenera pojedinih klubova uoči utakmica na granici su retardiranosti („Dobro ćemo se pripremiti“, „Dat ćemo sve od sebe“, „Nadamo se pozitivnom rezultatu“ itd.). Igrači u tome nimalo ne zaostaju.

Vrhunski biznis

Svaki bi sport trebao biti igra i natjecanje, odmjeravanje umijeća, talentiranosti, izdržljivosti, upornosti, tjelesnih i psihičkih predispozicija. I zato je sport privlačan i potreban milijunima ljudi širom svijeta. Nogomet je puno više od toga: vrhunski biznis u kojem se cijela plejada menadžersko-klupskih mešetara u neorobovlasničkoj maniri obogaćuje na talentiranoj mladosti. Sve je manje igra, a sve više trgovina ljudima. U prijelaznom roku poprima oblik bestidnosti, popraćene nagađanjem, poluinformacijama i raspaljivanjem najnižih strasti. Tužne sudbine nekih naših nogometaša, poput nespornih talenata kao što su bili Marko Pjaca ili Mislav Oršić, nitko i ne spominje.

Važno je samo koliko je love neki šeik ponudio Messiju ili Ronaldu. U biznis su se uključili i Amerikanci (baš čudno!) i Kinezi (još čudnije!), zemlje koje imaju veze s nogometom koliko i Hrvatska s kriketom i kung-fuom. Bogate arapske zemlje, kojima dolari šikljaju iz pijeska, bahato se nadmeću u kupnji vrhunskih svjetskih nogometaša, nadajući se dijelu plijena u tom lukrativnom biznisu.

Cijela ta priča oko nogometa postaje sve gadljivija i sve nas više udaljuje od izvornih vrijednosti i ljepote tog planetarno prihvaćenog i uzbudljivog sporta, za koji ne baš uvijek imućna publika – otimajući se za preskupu ulaznicu – izdvaja i posljednji cent.

Škola ili lopta?

Roditelji ozbiljno razmišljaju trebaju li sinove slati u školu ili im, čim prohodaju, uvaliti loptu među noge i poslati ih na livadu. Jedino je nogomet disciplina u kojoj bi se mogla zaraditi ozbiljna lova, a znamo da ne postoji roditelj koji bi posumnjao u multitalentiranost svog sina – treba se samo odlučiti je li to nogomet ili tenis. Svjetski uspjesi braće Sinković samo su usputna vijest. Hvalevrijedan humanitarni teniski turnir Zaklade Marina Čilića u Zadru manje je važna vijest od nagađanja koliko će love na nogometnoj tržnici ugrabiti Mbappé ili Benzema. Fenomenalna plivačica Dina Levačić preplivala je sedam svjetskih tjesnaca, ali što je to u usporedbi s nagađanjima oko transfera Livakovića, Livaje ili Gvardiola? Nekad smo bili vaterpolska i košarkaška svjetska velesila, sada smo među neuspjelim kvalifikantima. Nogomet je novcem zasjenio sve ostale sportove. Krovnim nogometnim organizacijama, kao što su FIFA i UEFA, trebao bi neki novovjeki Abraham Lincoln.

Nasreću, imamo nogometnog izbornika Zlatka Dalića, dostojanstvenog čovjeka koji – za razliku od prenapuhanih manekena Guardiole i Mourinha – apelira na poniznost, zalaže se za uporan rad i dostojanstvo, a to je ono što nedostaje hrvatskom i svjetskom nogometu. Ali i Republici Hrvatskoj.

Svemu napisanom nije povod milijunski prijelaz Joška Gvardiola iz Leipziga u Manchester City. Neka mu je sa srećom, njemu i njegovoj obitelji, on je samo posljedica svijeta u kojem živimo. Kakvom – procijenite sami.