Za ljubitelje nogometa prava nogometna sezona počinje tek sada. Završen je jesenski dio Hrvatske nogometne lige, „lige za bedaka“, kako ju je nazivao legendarni novinar Tomislav Židak, a natjecanja u Ligi prvaka ulaze u završnu fazu. Navijački sladokusci gledat će prepune europske stadione, na čijim su tribinama ispremiješani gledatelji protivničkih momčadi koji se nadmeću scenografijom i kostimografijom s obilježjima svojih klubova.

Na većinu europskih stadiona roditelji dovode malodobnu djecu bez straha da će biti ugrožena nasiljem. U nogometu uživaju i pripadnice ljepšeg spola, a gostujući navijači nisu ograđeni kavezima kojima se priječi bliski doticaj s domaćim navijačima.

Utakmice Lige prvaka nisu samo nogometno nadmetanje, nego happening i kolektivno veselje u kojem navijači uživaju u vještinama nogometnih majstora, ali i u ozračju na tribinama. U takvom ugođaju nogometna utakmica vraća se izvornom smislu sporta – sportskom nadmetanju i navijačkom ohrabrivanju natjecatelja u skladu sa sportskim pravilima.

Iako je Hrvatska već desetak godina članica Europske unije, zbivanja na hrvatskim stadionima daleko su od europskih nogometnih standarda u Španjolskoj, Njemačkoj, Portugalu, Velikoj Britaniji i drugim europskim zemljama. Veći dio onog što gledamo na travnjacima nalik je nadmetanju amatera na seoskoj livadi, a tribine su pretvorene u bojišnicu koju nadzire policija – njezino pojačano djelovanje plaćaju porezni obveznici – koja sprječava sukobe zaraćenih navijačkih plemena. Sve je češće izvanstadionsko nasilje, na unaprijed dogovorenim bojišnicama kao što je bilo za posljednjeg susreta između Dinama i Hajduka, kad su pripadnici Bad Blue Boysa i Torcide dogovorili tučnjavu oko jezera Bundek. Policija ih je u tome spriječila. Šteta. Bilo bi dobro da ih je, do sljedećeg susreta oko Dugopolja, prepustila međusobnom zamlaćivanju.

Kako europeizirati nogomet

Hrvatsku nogometnu ligu ne bismo trebali poistovjećivati s Hrvatskom nogometnom reprezentacijom, visoko pozicioniranom u europskom nogometu i sastavljenom od igrača stasalim u organiziranim europskim klubovima, prema kojima su naši klubovi nalik na seljačke radne zadruge. Ako je vrh nogometnog umijeća ono što su u tzv. derbiju pokazali Dinamo i Hajduk, onda bi zbog mizerna loptanja i posrtanja igrača na travnjaku trebalo proglasiti klupski stečaj, a preplaćenim upravama, trenerima i „igračkim zvijezdama“ naložiti da gledateljima vrate novac za kupljene ulaznice.

Može li se situacija u hrvatskom nogometu barem donekle uskladiti s europskim nogometnim standardima? Od umijeća baratanja loptom na travnjaku do uspostave kompetentnih uprava koje su se – osim rijetkih iznimaka – pokazale nesposobnim čak i u trgovanju igračima i trenerima, na čemu se, nažalost, temelji današnji nogomet. Igra je odavno zamijenjena biznisom i to je glavni izvor infekcije kojom je zaražen najpopularniji sport današnjice.

Kad je riječ o sportu, najprije bismo trebali pomesti smeće ispred svojih medijskih vrata. Mediji, osobito elektronski, znatnim dijelom snose krivicu za napuhavanje nepostojećeg i prikrivanje nogometnih devijantnosti. Iz tjedna u tjedan slušamo trivijalne izjave trenera i igrača uoči i poslije utakmica („Dobro smo se pripremili“, „Respektiramo protivnika“, „Dat ćemo sve od sebe“, „Računamo na potporu gledatelja“, „Unatoč dobroj igri nismo ostvarili željeni rezultat“ i slične fraze), a nitko se od sportskih novinara ne pita koga te banalnosti zanimaju. Najavljuju li, možda, ugledni slikari i redatelji svoje izložbe ili predstave? Ili je to rezervirano samo za trećerazredne nogometne stručnjake?

Posebna su priča sukomentatori u studiju koji si umišljaju da su akademici nogometa koji će neukom puku objasniti ono što je upravo gledao… Može li itko od njih objasniti frazu „u fazi napada“ i „u fazi obrane“? Ne kaže li se to na hrvatskom jeziku „u obrani i u napadu“?

Što je uloga urednika prijenosa? Da gledateljima posreduje trivijalnosti gostujućih „stručnjaka“? Nekad je legendarni sportski novinar Mladen Delić u radijskim prijenosima nogometnih utakmica dojmljivije dočaravao zbivanja na terenu nego danas televizijski amateri i njihovi gosti u studiju zajedno.

Zanimljivo je i novinarsko prognoziranje rezultata utakmica na temelju procjene vrijednosti igrača na svjetskom placu. Ako neka momčad vrijedi 500 nečega, a druga 200, rezultat je posve predvidiv!? Mjerni sustav nalik na onaj kojim se određuje tržišna cijena tovljene junadi.

Nedavno je završen kolektivni plač nad gorkom sudbinom navijačkih izgrednika u grčkim zatvorima, popraćen osudama tamošnjih istražnih i pravosudnih institucija. Jer se u nas huliganstvo kažnjava simboličnim prekršajnim kaznama pa bi, valjda, tako trebalo biti i u drugim zemljama.

Oslobođeni izgrednici i njihovi prijatelji koji su ih dočekali na zagrebačkom aerodromu najbolje su pokazali tko su i što su. Neoprostiva je greška Vlade što im – iz državnog proračuna – za višemjesečni boravak u grčkim zatvorima nije isplatila dnevnice.

Navijaštvo ili divljaštvo

U nas još nije jasno definirana razlika između navijaštva i divljaštva. Zdrava navijačka jezgra iz svojih redova nije uklonila kukolj koji ugrožava pristojne gledatelje i zbog čijeg izgreda omiljeni klub u blagajnu UEFA-e uplaćuje desetke tisuća eura. A dobro se zna tko izvikuje rasističke uvrede igračima i baca baklje na teren. Zašto nijedan od hrvatskih nogometnih klubova na stadionu ne izvjesi transparent „Pirotehničko i svako drugo divljaštvo nanosi golemu štetu klubu za koji navijate“. Zašto se omiljeni igrači, primjerice Petković i Livaja, uoči utakmice ne obrate potencijalnim izgrednicima apelom da se suzdrže od huliganskih ispada? Zašto hrvatska policija i pravosuđe nemaju barem približne ovlasti kao grčko, španjolsko ili englesko?

Jednostavna pitanja na koja nema odgovora. Zato treba gledati Ligu prvaka, nogomet za civiliziranu publiku koja uživa u sportskom događaju. Za divljake na našim stadionima trebalo bi organizirati nogometna natjecanja u divljini, izvan domašaja pristojnih navijača, u kojoj bi mogli odmjeriti snage s četveronožnim grabežljivcima, nenaviknutim na spodobe s palicama i bakljama.