IRIS BIŠKUPIĆ BAŠIĆ UPRAVO JE OBJAVILA KNJIGU ‘ZBIRKA TRADICIJSKIH DJEČJIH IGRAČAKA’

Uz stotu obljetnicu zagrebačkog Etnografskog muzeja, povjesničarka umjetnosti i etnologinja Iris Biškupić Bašić upravo je objavila opsežnu knjigu „Zbirka tradicijskih dječjih igračaka“ u izdanju Etnografskog muzeja, posvećenu igračkama ruralnih krajeva Hrvatske koje su izrađivali i još rade odrasli i sama djeca. Uz materijale koji danas čine Zbirku igračaka u muzeju, obrađeni su lokaliteti s cjelovitim popisom majstora i obrta. Na četiristo stranica, knjiga je ilustrirana obiljem igračaka, a pregledan i vrlo efektno koncipiran dizajn knjige potpisuje Nikolina Jelavić Mitrović.

Iris Biškupić Bašić počela se rano u svojoj karijeri baviti proučavanjem dječjih tradicijskih igračaka, a dobivala ih je još u djetinjstvu na poklon. Organizirala je do sada brojne izložbe posvećene igračkama, a 2016. objavila je jednako tako opsežnu publikaciju, monografiju o „Zbirci dječjih igračaka i igara“ iz Etnografskog muzeja, u kojoj su obrađene domaće tvornice dječjih igračaka, ali i edukativne i didaktičke igračke do danas. „Shvatila sam i kroz stručnu literaturu da je to vrlo zanemarena tema i prvu sam izložbu o dječjim igračkama napravila još 1988. godine. Ni u Etnografskom muzeju se prije mene nitko nije ozbiljno bavio dječjim igračkama pa sam se odmah počela time baviti i odlaziti na teren, kako bih upoznala građu, ljude i život tih majstora“, pojašnjava muzejska savjetnica Iris Biškupić Bašić. Od 2009. godine zahvaljujući njezinom predanom radu, hrvatske tradicijske igračke dobile su UNESCO status kao zaštićena nematerijalna baština.

Dugo je, primjerice, tragala za dokumentacijom o igračkama i majstorima iz Zelova u Dalmatinskoj zagori jer su joj kazivači na terenu govorili kako se tamo oduvijek izrađuju igračke uz lule, kamiše i diple te kako lijepu zbirku tih igračaka čuva Etnografski muzej u Splitu. „Proširila sam našu muzejsku zbirku upravo s tim igračkama iz Zelova i imala sam sreću jer je 2000. zadnji majstor Jakov Deloš prestao raditi igračke. Muzej čuva i dokumentaciju prve hrvatske Zadruge za izradu dječjih igračaka u Vidovcu, koja je osnovana 1932. godine, a praksa postoji još od 19. stoljeća.

Svugdje su se djeca igrala pa tako u zbirci muzeja postoje i igračke koje su izrađivala i djeca po čitavoj Hrvatskoj, a materijali nisu bili samo obrađeno drvo, već i kukuruzovina i loza, no organizirana izrada igračaka za prodaju postojala je prema tumačenju autorice knjige na nekim lokalitetima poput prigorskog sela Vidovca, Zelova i Hrvatskog zagorja stoga što su oni na hodočasničkom putu prema velikim svetištima: „U Sinju je to Gospa sinjska, u Zagorju je Marija Bistrica. Prvo su znali napraviti od drva hodočasnički štap, a kasnije ga preoblikovati u sviralu ili čekić pa bi to donijeli djetetu. Zato su tradicijske igračke i opstale do danas u Zagorju, a pomogle su ženska Udruga za očuvanje i promicanje hrvatskog kućnog obrta sa Ženkom Frangeš i barunicom Turković, Zavod za kućnu radinost i u konačnici narodne Rukotvorine kao trgovina koja je plasirala i igračke. Promišljalo se o igračkama“, tumači Iris Biškupić Bašić. Ovisno o lokalitetu gdje se njegovalo lončarstvo, postoje i keramičke igračke poput svirala, posuđa i životinja ili igračaka od pruća ako je kraj bio vezan uz obrt košaraštva. Repertoar motiva ide od životinjskog svijeta – leptira i konjića – namještaja poput zipki i ormarića, do glazbala, a danas su inspirirani prometalima poput auta, aviona, traktora, autobusa, helikoptera, što je blisko današnjoj djeci.

Igračke u 20. stoljeću nisu bile i ostale samo dijelom narodne tradicije, još se avangardni Bauhaus u Njemačkoj 20- ih godina bavio dizajnom igrački od prirodnih materijala, kao ravnopravnom umjetničkom djelu. „Poznato je da je Njemačka središte izrade dječjih igračaka, još od 14. stoljeća, i postojali su važni centri, poput nirnberškog bazena. Svaki lokalitet je imao svoje specifičnosti koji je inspirirao i arhitekte i umjetnike“, ističe autorica knjige. Veliku šansu za igračke od prirodnih materijala vidi i u činjenici što sve više roditelja ne želi djeci kupovati masovno proizvedene jeftine industrijske igračke koje su pune teških metala, plastike, štetnih boja i često opasnih dijelova. „Naše igračke su od drva, majstori koriste ekološke boje, rukom je svaka drugačije oslikana pa ne postoje dvije identične igračke. One su samo slične. Uzrastu djece prilagođene su i veličinom. Ima logike da se djeca vesele i da posežu za takvim igračkama, a da roditelji to slijede. S izložbom o dječjim igračkama bili smo do sada na dvanaest lokacija unutar Hrvatske i po tomu se vidi interes za temu, a aktivirali su se i umjetnici i zlatari koji su počeli kao motiv raditi male igračke kao motiv nakita“, tumači Iris Biškupić Bašić.

Danas je veliki broj majstora preminuo, ali nastavlja se obrt u mladim generacijama iz obitelji koje žive na spomenutim lokalitetima. „Ministarstvo kulture se jako trudi da njeguje tu baštinu, iako je podrška države još uvijek premala za opstanak obrta općenito. Trebalo bi školovane majstore i obrtnike poticati da nemaju tako velika porezna davanja i da imaju besplatne štandove na sajmovima, jednako kao što u obiteljskom obrtu smije sudjelovati čitava obitelj, a ne samo odrasli. To je dio tradicije. U sklopu akcije HGK ‘Drvo je prvo’ kolegica Mirjana Drobina i ja smo napravile projekt ‘Dajmo djeci korijene i krila’ u sklopu kojeg smo podijelili djeci tradicijske igračke u 115 vrtića i svaki je vrtić dobio paket od 50 igračaka. Bit svega je da su uključe gradovi i županije i moram reći da za to postoji veliki interes, a time pomažemo i majstorima i obrtu. Neće svi vidjeti igračke u muzeju ili na nekom proštenju, i upravo je dolazak u vrtiće bio pravi potez. Posebno se veselim novom stalnom postavu Etnografskog muzeja na 2. katu, gdje će biti prezentirana Zbirka igračaka i gdje će djeca moći boraviti i provoditi vrijeme, educirati se i igrati ne samo s tradicijskim igračkama. Mi kao matični muzej moramo biti uzor i poticaj drugima kao muzej koji čuva vrhunsku građu“, istaknula je za Nacional Iris Biškupić Bašić.