“Kad mi poštar penziju donese

svi iz moje porodice ’oće da me bese

joj, poštare, di su resto pare

šta da jedem

ako kupim kafu i cigare

Stig’o mi na vrata

pismeni podatak

da ću primam, da ću primam

bednički dodatak”

Boris Bizetić

Nova fasada na polurazrušenoj zgradi. Ulaštene nove felge pored hrđavih pragova. Prekrasne cipele. Blatnjave. To je naš mirovinski sustav. Ne samo on. Ali i on. Zašto? Ne poštujemo struku. Kompromisi dolaze “po narudžbiˮ politike, ne slijede potrebe društva, ne zbivaju se prema prijedlogu znalaca, ne uvažavaju ekonomske mogućnosti i postulate.

Volim sastanke Katedre. Dobar smo radni kolektiv. Sastanci se odvijaju obično uz ručak, pokoju čašu vina, a već to vrijedi sastančenja. No, danas o trećem. Na sastancima razgovaramo o materiji kolegija, radnom i socijalnom pravu. Ako tko nije popratio kakvu nevjerojatnu ideju, proizišlu iz neobuzdane ambicije, najčešće politike, obrnuto proporcionalnu stručnosti i sposobnosti predlagača, to podijelimo, prepričamo. Ne znam bi li to bilo tračanje politike i političara, najčešće onih iz resora rada i socijale? Ili je to samosažalijevanje? Ponekad pokušavamo dokučiti tko je učinio najviše štete. Ministar ovaj ili onaj? Ili je samo svaki sljedeći lošiji od prethodnog? Koji je državni tajnik neznalica, koji pomoćnik ministra ulizica? Prisjećamo se vremena kada je Vera Babić bila dužnosnica, razumna i stručna, kada je Krešo Rožman okupljao struku i diskutirao prijedloge. Ili kada je Dušanka Marinković Drača sa sindikalne strane stručno secirala svaki prijedlog. Bismo li to mogli nazvati nostalgijom za boljim vremenima? Ili je u zbilji utjecaj politike na stručne sadržaje danas nikada veći, stručnjaci i znalci nikad manje konzultirani, nomotehnika na nikada gorim razinama?

Živimo u vremenu u kojem politika pozicijskom silom većine u Saboru od svega čini politički igrokaz, za sebe podršku može ostvariti najprimitivnijom kupovinom zastupnika, a demagoškim potencijalom najbesmislenije pa i štetne odluke, jer je oportuna, pridobiti narod, birače. Naša aktualna vlast kao da jest poklonik nametljivog Trazimaha, kojem “pravedno nije ništa drugo doli korist jačega”!

Mirovinski sustav i mirovinsko osiguranje upravo su ta tema. Stručna, profinjenih organizacijskih zahtjeva i analitičkih kapaciteta, relevantna u okviru nacionalne ekonomije. Tema povodom koje je svakom racionalnom potrebna pomoć mojih kolega s katedre, znalaca s Ekonomskog fakulteta, stručnjaka s Ekonomskog i Instituta za javne financije. Ali u nas, našu politiku to zapravo ne zanima, za njih to je predmet demagogije, populizma. Svaka “nesrboljupkaˮ iz Gorskog kotara ili gradonačelnik iz Novske sve znadu. Što će im Vukorepa ili Potočnjak? Bejaković ili Nestić? O mirovinama – znaju. O Zakonu o radu – naravno! O socijalnoj skrbi – tek su tu genijalni. Uz to, pretpostavljam, razvijaju i lijek za ćelavost, eliksir vječnog života, pomadu protiv žuljeva, a političko blato pretvaraju u zlato. Pardon, u glasove. Rezultati, naravno, alanfordovski. Upravo za “Jeste li čuli da?” i Ripleyjevo “Vjerovali ili ne”.

Mirovinski sustav područje je u kojem smo, posljedično privatizacijskoj ekonomskoj kataklizmi devedesetih, od 1998. do 2001. proveli ozbiljnu reformu. Rijetka, ako ne i jedina prava, domišljena reforma, kojom je sustavno odrađen ozbiljan posao, u posljednjih trideset godina. Doneseno je desetak zakona, uvedena tri mirovinska stupa. Započeta izgradnja suvremenog, održivog i transparentnog sustava osiguranja dohotka za slučaj smanjenja ili gubitka radne sposobnosti zbog starosti, invalidnosti ili gubitka uzdržavatelja, sustava koji ekonomski održivo podržava ravnomjeran raspored potrošnje kroz životni ciklus. Ali i djeluje na uklanjanje siromaštva minimumima mirovinskih davanja. Cilj je bio jasan – dulji ostanak u svijetu rada – prethodno narušen dokupima mirovina i bijegom u invalidske mirovine koji su poslužili kao spas od neizvjesnosti na tržištu rada osamdesetih i devedesetih. To bi vodilo i povećanju održivosti sustava, djelovalo na primjerenost mirovina, njihovu individualnu izdašnost.

Za rezultate treba vrijeme. I disciplina. Političari ih nemaju. Njihovi četverogodišnji ciklusi, kombinirani s demografijom ostarjelog hrvatskog biračkog populusa, doveli su do heureke. Frankenštajnske. One koja je zloupotrijebila lakovjernost glasača i njihovu egzistencijalnu izloženost. Namjesto da pričekamo pozitivne ishode uređenog sustava, za što je trebalo dvadesetak godina, mi smo u sustav krenuli zadirati već 2013. i 2014., pa 2018. i 2019. i potom 2020. i 2021. Konačno, i prošle smo 2022. “kupovaliˮ ostarjele glasače. Za izbore 2023. Ili 2024., svejedno. Plaćanje unaprijed, pobjeda kada zatreba. Hvala Bogu! I AP-u.

U mirovinskom sustavu posljednjih petnaestak godina parcijalnim se promjenama, predizbornim ustupcima, poraznom demagogijom, sustav narušava, reforme osporavaju, sve vraća na početak, ekonomski neuralgičan, neodrživ. Glas umirovljeničke stranke, podrška umirovljenika, preskupo se plaća, iscrpljuje se one koji plaćaju – radno aktivno stanovništvo i poduzetnike – one koji će, ako mogu, svoju budućnost radije ostvarivati u inozemstvu no da podržavaju financijsku narkomaniju naših političkih asova.

Hoćemo konkretno? Evo, možemo o promjenama iz prošle godine kojima se 10 posto povećavaju obiteljske mirovine, istovremeno uvodi i mogućnost korištenja osobne mirovine i dijela obiteljske mirovine udovice ili udovca, do određenog iznosa. Jest, mirovine su niske. Da, teško se živi i od dviju mirovina, kamoli od jedne. Iznosima se vrijeđaju starije generacije koje su zaslužile ono što danas krčmimo. No je li to uvedeno zbog iznenadne skrbi za udovice i udovce niskih mirovina? Ili je bliže istini zaključak da se i time nastoji politički aktivirati birački korpus koji je (a) prilično velik i (b) ne odlazi u Irsku? Dobiti izbore, bez obzira na cijenu. Koliko god ona visoka bila. A visoka je.

I odmah da pitam: o suočavanju s neusporedivim iznosima mirovina po posebnim propisima? Ništa? Ni stava ni slova. To je račun koji već plaćamo. Dok nas naši revizionisti pokušavaju vratiti u sretnu nezavisnu 1944., kukavička nas elita svom silom želi unazaditi u mirovinsku 1996. ili 1997. Penzio-revizionisti. Kupovanje umirovljenika – kukavičje jaje naše budućnosti. Mladi u Njemačkoj i Irskoj kao zalog još jednog mandata HDZ-a.

Niske mirovine, demagogija političkog vodstva, velik broj umirovljenika, oko 1,25 milijuna na 1,55 milijuna osiguranika, sve to nosi svoje rezultate. To je saldo posljednjih tridesetak godina. Godišnji trošak veći od 6,5 milijardi eura, oko 12 posto BDP-a. Od toga ni 60 posto ne prikupi se doprinosima. Ako bismo preostalih 40 posto samo za I. stup, preračunali u prihode od PDV-a, tada možemo reći da osam do devet postotnih poena PDV-a ide samo za I. stup. Dakle, realna je stopa PDV-a 16 do 17 posto. A uz sve to udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći je nizak.

“Ej, postoje znaci, sigurni podaci”, kako pjeva Jelena Rozga, o tome zašto nam je ovako, zašto odlazimo? Hoćemo ciničnije? Sada, kada je pandemija covida-19 “povećalaˮ smrtnost, u situaciji smo da je prvi put nakon dugo vremena broj umrlih korisnika mirovine veći od broja novih umirovljenika! Je li to dobro? Ili grozno? Odlučite sami: da se veselimo nekoj budućoj epidemiji? S ciljem stabilizacije javnih financija.

„Nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake…“ Svevremenski je to sveti Pavao rekao.

Da se vratimo Trazimahu, u Platonovu opisu njegova razgovora sa Sokratom teza da je pravedno što koristi jačemu, jasno, nebranjiva je! To, jer i najudvorniji od savjeta, najsnishodljiviji od postupaka, a da bi bili korisni vladaru, jačemu, prvenstveno imaju biti stručno i znalački sačinjeni. A nisu. Ne u nas. Jer kod nas ne znaju to naši prevažni i prepametni. Oni na vlasti. Oni iz HDZ-a. Ali ne samo oni.