„Sjedim na sjednici

Skrolam ispod stola da se ne vidi

I gledam moj interview ima puno ružnih komentara

Zašto me ne vole

Zašto o meni ružne stvari govore i

Zašto se rugaju mojoj diplomi iz Mostara

To mi nije jasno

Odakle

Takve riječi opake

Je l to tako strašno

Šta trudim se

Zaposlit svoje rođake

Jer to su dobri ljudi, side u svom uredu

Igraju Solitaire dok svira Oliver

Kol’ko kod se trudim sjebat cilu državu

Glasat će za mene svake 4 godine

Al ove izbore to neće biti dovoljno

Sidim u stožeru izgledam zlovoljno

Još nije gotovo

Čeka se dijaspora

O moj bože

5 miljuna glasova

Totalna pobjeda“

Andrija Vujević

Prehladiš se pa kašlješ. Ako imaš temperaturu – hladno ti je. Kad si pijan – pričaš gluposti i sramotiš se. A kad vidiš Plenkovića koji uzdigne obrvu na spomen „najvećeg usklađivanja mirovina“ ili Bakića koji, mašuć’ rukama, smušeno najavljuje podizanje starosnih mirovina deset posto (da mu pomognem, ako pomoći ima, on ustvari misli na podizanje udjela prosječne starosne mirovine u prosječnoj plaći 10 posto, na 53 posto), kad osjetiš svu silinu ljubavi za umirovljenike kod „onog-koji-se-vidi-kao-budući-premijer“ dok najavljuje rast prosječne mirovine na 750 eura, znaš što je. I odmah krene strah, s razlogom, jer očito je – izbori su pred nama.

Pred svake izbore kreću emocije politike prema građanima. Političari svih boja i (ne)ukusa zajedno u velikom bedemu ljubavi. A prvi kojima se „cigla prodaje“, pardon, pri vrhu reda za muljanje jesu – umirovljenici. Kao što i varalice najlakše varaju starije, predstave im se da su iz policije i da im trebaju predati, što ja znam, neke novčanice jer da su krivotvorene, tako i politika, sve politike svoje šibicarenje prvo oprobaju kod generacije 65+. Tako je i ovaj rujan mjesec ranog gugutanja, tepanja, nebrojenih srcedrapajućih izljeva pažnje, najugodnijeg laskanja. Sve prema umirovljenicama i umirovljenicima. Naši dosad neotkriveni penzioneroljupci razmeću se poznavanjem problema umirovljeničke dobi, a kad čovjek sva obećanja, sva ta ozbiljna hofiranja našim starijim građanima čuje, zapita se treba li se, ne daj Bože, spremati i na epidemiju gerontofilije.

No nešto jest posebno u vezi nepobitnog ovog znaka da se izbori približavaju: Agrokor se zamračio jednom, plin se prodavao dvaput, ali ovo smo varanje vidjeli već mnogo puta, pred svake izbore. I još uvijek prolazi.

Evo, recimo, što mislite kada je izgovorena sljedeća rečenica: „Drugi stup sve se više pokazuje kao promašaj pa postoji ideja da se revidira“? Odgovor: jedan i jedini, neponovljivi dr. Ivo Sanader, 2007. Tko je izustio: „Drugi mirovinski stup je uništio kompletan sustav“? Ljubo Jurčić, 2023. Ova dva izričaja iste priče dijeli ni manje ni više no 16 godina, u kojima smo birali pet saborskih saziva. U tih istih 16 godina umirovljenicima su se udvarali svi silni hrvatski politički Gordoni Gekkoi koji su tako političkoj prevari podarili i socijalnu dimenziju.

Po čemu su tlapnje o mirovinama toliko drage našim političarima? Pa, neiscrpan je „prevarantski potencijal“ mirovinskih obećanja, obmana se isplati još od povrata duga umirovljenicima s početka dvijetisućitih, preko svih izmjena mirovinskih formula do usklađivanja, dodataka. A i obraćaju se najslabijima i najkrhkijima, onima čija nada premašuje i nepovjerenje u političare. Pa sada, kada je mirovinski sustav još izloženiji gospodarskim rizicima, fragilniji zbog inflacije, obećanja idu još dalje u maštu i SF. No nada…

Neki „čvrsto“ obećavaju rast mirovina ili njena udjela u prosječnoj plaći. Drugi idu i dalje, jamče fiksne iznose: rast prosječne mirovine s 500 na 750 eura. I gledaju nas u oči! Nisu rekli odakle sredstva jer… kako i bi. Ovaj bi rast, radi se o matematici, podrazumijevao povećanje ukupnih sredstava za mirovine upravo 50 posto. A ako doprinosi ostaju jednaki ili rastu s plaćama po skali inflacije, tada iz proračuna treba dati gotovo dvostruko od sadašnjeg iznosa. E, taj dio nisu pojasnili.

Kraj mandata nikada nije vrijeme financijske skrbnosti, ljudske poniznosti ili poučavanja o uštedama. Ne, zbor političkih šibicara pozicije i opozicije nadmeće se velikodušnošću obećanja pod parolom „ne može ti nitko toliko dati koliko ti ja mogu obećati“. A kroz samo koji mjesec nova će vlast plaćati obećano. Ili, vjerojatnije, priznati da je sve bila nedomišljena i nepromišljena – šala. Kisela poput Kunderine.

Istina općenito u nas slabo stoji. Pred izbore je tek nitko ne želi čuti. Iluzije, zablude, čak i ironija, prolaze bolje. Neće gorostasi demagogije i političke neiskrenosti reći da niske mirovine nisu zavjera ni namjera, već saldo posljednjih tridesetak godina političkih i gospodarskih promašaja. Ostvarenja baš takvih obećanja kakva su upravo počeli davati. Mirovine su takve jer, naprosto, imamo velik, prevelik broj umirovljenika na broj osiguranika. Oko 1,25 milijuna na 1,55 milijuna osiguranika. Uz to, velik broj umirovljenika razmjerno su rano umirovljeni, s malo godina života i još manje staža. A, nasreću, živimo sve dulje. U našem mirovinskom sustavu manje od 60 posto potrebnih sredstava za ukupni godišnji iznos od gotovo sedam milijardi eura, prikupi se doprinosima. Tu leži problem. Preostalih 40 posto samo za I. stup stiže iz Državnog proračuna. Plastičnije, kad kupite proizvod ili uslugu koji koštaju 100 eura, u toj je cijeni iznos PDV-a od 20 eura. Od tog iznosa oko trećinu, šest do sedam eura, ide za I. stup. Moglo bi se reći da realna stopa PDV-a u stvari iznosi 16 do 17 posto. Sve ostalo su mirovine!

Nisu apsolutni iznosi problematični. Ali udio od oko 12 posto BDP-a, koliko naš mirovinski sustav obuhvaća – jest, osjetno je viši od prosjeka država članica OECD-a koji je oko osam posto. To govori i o dimenziji našeg gospodarstva i njegovoj opterećenosti mirovinskim sustavom. A to se prelijeva na tržište rada, poskupljuje rad.

Posebna je meta drugi mirovinski stup. Ima li ukusnijeg oblizeka za političare od milijarde u imovini tog stupa… Zamislite koliko je to farbanja tunela, obnova pruga, investicija u državni booking, aviona i helikoptera… A teren se već godinama priprema za ukidanje drugog stupa. Eto u hipu novca za dizanje mirovina, za trajne dodatke, promjenu načina usklađivanja. I još štošta.

Mirovinski sustav silno je složen. To ne govore. Zadiranje u njega bez promišljenog cilja i realnih očekivanja, dugoročno može rezultirati samo neposrednim gubicima. Koji će pogoditi točno određene društvene skupine. Umirovljenike ili, češće, osiguranike. Kratkoročne koristi ispravnih reformi teško su vidljive pa izazivaju protivljenje osiguranika i razočaravaju umirovljenike. No samo ispravno ciljane i provedene, mogu očuvati mirovinski ekosistem u uvjetima života i rada koji su sve složeniji. I sve se brže mijenjaju.

Ono što politika neće ni spomenuti, kamoli najaviti, jest potreba za reformom mirovinskog sustava, prvenstveno kroz sužavanje, ne povećavanje, mirovinskih prava. A i to usporedo s ozbiljnim reformama na tržištu rada, u gospodarstvu općenito. Potrebni su mehanizmi koji potiču dulji ostanak na tržištu rada. Valja sustavno poticati dobrovoljno mirovinsko osiguravanje. Namjesto promašenih priča, radno sposobnom stanovništvu treba pojašnjavati kako se u većoj mjeri sami moraju brinuti za starost. Očekivanja građana od javnog mirovinskog osiguranja i države općenito trebaju biti realna. A politička obećanja to nisu. Ne, u Hrvatskoj je jasno političko pravilo da ne postoji stvar koju politika neće obećati, a još opasnije, ponekad će upravo najluđa obećanja i htjeti provesti. Sve samo kako bi se priskrbilo političke poene, glasove i izbor.

Zaključak ovih obećanja jest ona Sun Tzuova: „Svaka je bitka odlučena i prije no što se vodi.“ Zato, uz ova obećanja očekujte prevaru. Bitke su već odlučene. Možda će umirovljenici i dobiti veću mirovinu, ali to će plaćati poduzetnici i radnici, sadašnji osiguranici. Ili ni oni. Prevareni mogu biti ili umirovljenici ili osiguranici. Ili svi. Stoga ne očekujte više mirovine, očekujte štetu! Jer pravi motiv i nisu mirovine. Nije ni zapošljavanje. Ni spašavanje radnika u stečaju. Ne, motiv je politička moć, pobjeda na izborima. Uz ovisne građane, klijentelu, grupe kojima se daju obećanja.