„I still don’t know what I was looking for

And my time was running wild

A million dead-end streets

Every time I thought I’d got it made

It seemed the taste was not so sweet

So I turned myself to face me

But I’ve never caught a glimpse

Of how the others must see the faker

I’m much too fast to take that test“

---

„Ja još uvijek ne znam što sam tražio

A moje je vrijeme podivljalo

Milijun slijepih ulica

Svaki put kad sam pomislio da sam uspio

Učinilo se da okus nije tako sladak

Pa sam se okrenuo prema sebi

Ali nikad ga nisam vidio

Kako drugi moraju vidjeti lažnjaka

Prebrz sam za taj test“

David Bowie

Vlast je snažna, Trg sv. Marka za opoziciju neosvojiva je utvrda. Vladajući ostavljaju dojam da čvrsto koračaju prema novoj izbornoj pobjedi. Svim aferama, skandalima i makinacijama unatoč. Moć vlasti, potvrđuje se to, najjači je lijepak. Partneri, oni koji „beskompromisno“ dižu ruke ne pitajući ni za što, ostaju vjerni interesima. Pardon, HDZ-u.

Prošloga je ljeta u ovo doba situacija bila vrlo slična. Toliko da sam bio gotovo siguran kako će izbori biti na jesen. Dapače, i okladio sam se u izbore prije proljeća 2023. Sve se činilo savršenim za vlast koja će osvojiti još jedan mandat: sigurnost uvođenja eura te ulazak u okvir schengenskog dogovora početkom 2023., nakon uspješne turističke sezone, pod utjecajem katarske nogometne bronce i s otvorenim Pelješkim mostom – može li se i zamisliti bolja scenografija nove pobjede Andreja Plenkovića? No prošlo ljeto donijelo je „prvu plinsku aferu“. Situacija se nije samo činila razorno ozbiljnom. Bila je. Pokazala je takvu razinu obezvrjeđivanja državnog utjecaja u najvećoj naftnoj kompaniji, izostanak kontrole nad upravljanjem energetskim resursima, sve uz nezamislivo osobno bogaćenje, da je postalo jasno da bi vladajući to mogli prestati biti. Izbori na jesen više nisu bili opcija. Ali… nije se dogodilo ništa. HDZ je zadržao premoćno anketno vodstvo.

Ovo je ljeto serviralo političko-plinske repete. Rim je imao punske ratove, a naši su ratovi „plinski“. Valja u Hrvatskoj napustiti otrcanu frazu o ljetu kao sezoni kiselih krastavaca, ono je u nas „sezona jeftinog plina“. Nakon afere zasjedanje izvanredne sjednice Sabora bilo je pompoznije medijski popraćeno i od Rozgina ljetnog hita, gotovo kao da je „Ti si htio van iz priče, gurala sam na mišiće“ pjevala premijeru. A kada se „plinska afera 2.0“ upakira uz inflaciju koja već dvije godine obezvređuje ljudske egzistencije, ponovno se otvara pitanje hoće li HDZ biti kažnjen. No ma koliko tenzije rasle, ishod je politički ponovno „u ništa“.

Predvidiva je monotonija naše političke zbilje, one u kojoj su korupcija i kriminal toliko očite ne-teme za hrvatsku javnost, takve da nimalo ne motiviraju bunt ili gađenje u društvu, čak ni najblažu anketnu prijetnju smjenjivošću vlasti. Vjerojatno upravo razmjeri devijacija banaliziraju značaj kriminala do mjere da nema nikakvog, kamoli presudnog, utjecaja. Sve upućuje na to da se u nas poštenje i zakonitost ne isplate, da je narodu od vladavine prava intrigantnija vladavina hulja, da bi prije glasali za radijaciju no demokraciju. Stoga mi je dobra ljetna mozgalica pitanje što bi, ili tko, HDZ moglo srušiti…

Krenut ću od posve nemoćnih, opozicije! Skup je to, na nesreću političke zbilje, prilično netalentiranih i nezanimljivih epizodista. Naravno, uz iznimke. Recimo, Raspudići. Nisu moj izbor, ali osvježenje su u Mostu, „oživjeli“ su ih. Inicijativa Marije Selak Raspudić oko saborskog Poslovnika pokazuje lucidnost i političku logiku. I Dalija Orešković i Katarina Peović djeluju dosljedno, svaka na svojoj političkoj poziciji, u njihovim političkim raspravama postoji sadržaj, a ne samo parlamentarna forma. I tako još par opozicijskih aktera – to je to. Stoga opozicija i nije neki protivnik, već prije najvažniji saveznik Andreja Plenkovića. Gotovo svaki napad na Vladu, čak i u slučajevima ozbiljnih kršenja zakona, na koncu ispadne fijasko, bod za vlast. To jer su napadi neartikulirani, a i opozicija teško kreira vlastite akcije, mahom čitaju što mediji pišu pa to ponavljaju. Ne vidim kako bi se tako neuvjerljivi mogli nametnuti kao alternativa. Pa i najgoroj vlasti. Ali ima li tko može?

Posljednji su tjedni nosili vijesti o štrajku sudskih službenika. Nije to bilo nimalo politički bezopasno, pa i bez obzira na to što je na koncu premijer ne odveć darežljivom povišicom lakonski predriblao vodstvo sindikata. Sindikati u uvjetima inflacije i rasta troškova života postaju ozbiljni akter zbivanja, opasni interpreti nezadovoljstva građana. Kratkovidno bi ih bilo podcijeniti, tu su lekciju u Vladi, vjerujem, naučili. Jer čak i kada vlast pobijedi štrajkaše, to lako može ispasti samo prikrivanje poraza. A i pobjeda može biti skupa. Stoga kad se sprema izborna godina, a inflacija ne staje, pametna vlast neće igrati na pobjedu sindikata već izbjegavanje borbe uopće. Posebno kada na jesen kreću kolektivni pregovori u državnim i javnim službama, pregovori u kojima će se sindikati željeti „zaštititi“ od zakonskog uređenja plaća u javnom sektoru kojim bi mogli izgubiti neke sadržaje uređenja prava radnika.

Naravno, pragmatik kakav jest, Andrej Plenković će, a uz inflaciju proračun se dobro puni, sindikatima na jesen dati ponudu koju neće moći odbiti. Recimo, 15 posto. Tko tome može reći ne, sve i ako je inflacija i više obezvrijedila prihode? Možda, pride, obeća ponovno uspostaviti Ured za socijalno partnerstvo, dajući sindikatima na važnosti. Takav paket, vjerujem, osnažit će snishodljivost nekih sindikalnih čelnika. Ključnih. Stoga će, ustvari, energija sindikata da od Vlade zatraže uvjerljivije dokaze pravednosti prema građanima, da zajamče da novac neće curiti u privatne džepove, prigodne predizborne ceremonije i kupovinu glasova izgradnjom Potemkinovih sela u stranačkim utvrdama, biti samo potencijalna. Sindikati, na nesreću vlastitu, nisu svjesni koliko njihova pozicija jača u politici uz lošu opoziciju: na zalaganju za život u uređenom društvu, borbi za zakonitost, otvorenost, profesionalnost i odgovornost vlasti, ne samo da bi mogli graditi bolju egzistenciju članova ili zaposlenih, već i prisiliti vlast da građane poštuje. Prema tome, sindikati ipak neće biti faktor smjene vlasti.

Idemo na sljedećeg. HDZ sȃm. Neki informirani ljudi kažu da nezadovoljstvo u stranci nije samo sporadično već podosta organizirano podmetanje vodstvu. Vladati omogućavanjem svakoj struji da ima svoju „tezgu“, nije odveć dobar scenarij kako oslabiti protivnike. Upravo suprotno. To Plenković nije shvatio na vrijeme. A pred izbore nije vrijeme za rat s konkurentima koji trebaju donijeti glasove.

Naravno, vlast je tepih pod koji se mogu pomesti stranački ratovi, no pitanje je do kada. Nezadovoljstvo neće postati zadovoljstvo čak ni uz izbornu pobjedu. A apetiti rastu. Taj ozbiljan protivnik aktualnom stranačkom vodstvu i vlasti, međutim, nije iracionalan. I time je, zapravo, sam sebe obesnažio. U političkoj haiku logici „ako pomažeš u pobjedi, jačaš Andrejeve strukture, ako zapodjeneš bitku, gubiš vlast“, koristoljubivi oponenti radije će čekati da sam premijer ode na zamišljenu krunidbu u Bruxelles, no što će riskirati i vlastiti poraz. A to, kao i kod sindikata, utječe na snagu neprijatelja koji se nećka.

Posljednji kojeg, iz maslinika u Podgori, vidim kao ozbiljnog protivnika novoj pobjedi HDZ-a jest Andrej Plenković, glavom i bradom.

Zamislite da sedam godina niste apdejtali Windowse. Ili još uvijek koristite android iz 2015. Programi se sporo otvaraju, a lako ruše. To je ono što je sam Plenković sebi učinio. Neprovođenje kritičnih reformi može stvoriti dojam stabilnosti, u epidemiji biti argument da ponoviš pobjedu. No ne možeš i treće izbore dobiti nečinjenjem. Ili, možda se čini da možeš ako oni koji ti trebaju puhati za vratom imaju „političku astmu“, hiperventiliraju već na prvoj stepenici. No i bez njihova truda dostigne te vrijeme. Nisi ništa uredio, ništa unaprijedio, država nije sposobna ništa obnoviti od potresa, poplava, ne može učiniti ni porezni sustav, ni mirovinsko osiguranje, ni zdravstvo pravednijim. Tu mahanje zastavama EU-a, zazivanje Schengena i eura, preleti Rafala neće pomoći da te narod ne prozre. I prezre. Ili ipak hoće. No kratko, do iza izbora. A tada, željet ćeš otići, ne jer moraš već zato što želiš kad shvatiš da vođe ne stvaraju karakteristike, već situacija. I intuicija. A za gubitnike ne trebaju poseban strah ili lijenost, dovoljno je samo ne shvatiti da nešto treba poduzeti.

Ipak, od ova tri aktera kladio bih se da ništa biti neće. Volio bih da okladu izgubim. No bojim se da ćemo i nakon ljeta živjeti intrige i prevare, a slušati obećanja i planove. A neće više biti cvrčanja cvrčaka iz maslinika da se i to lakše prihvati.