GOST KOLUMNIST: IVAN PADJEN: O Stepinčevu priznanju NDH

Pravni razlog Stepinčeva priznanja NDH je nijekanje postojanja Jugoslavije

Okružnica nadbiskupa Stepinca kleru Nadbiskupije zagrebačke prigodom osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, 28. IV. 1941., započinje ovako:

„Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli…“

Svrha je ovog članka da postavi i dijelom odgovori na sljedeće pitanje: kojim je pravnim razlozima objašnjivo Stepinčevo priznanje NDH? Pitanje je u Hrvatskoj danas nevažno. Iako je stoljećima pravno stjecala samostalnost, uslijed lošeg odgoja i naopake naobrazbe pravo izgleda kao namazana strana na koju, po Murphyjevu zakonu, pada kruh. Onome koga ipak zanima korisno je da vodi računa o nekim teškoćama u prepoznavanju i priznavanju države, prije svega o zabludi da je država kao stvarnost različita od države kao prava.

Država je vlast

Država je vlast koja ima tri značajke. Prvo, proteže se na sve podložnike (prirodne i pravne osobe) u određenim granicama (sve manje prostorne). Drugo, upravo su te granice izvorno internacionalno pravo, koje već tako ograničava državnu vlast. Treće, unutar tih granica državna je vlast vrhovna, tj. suverena, i to, s jedne strane, po pravu i, s druge, po učinkovitosti prava. Pravno se pretpostavlja da je država najviša i sveobuhvatna vlast (zakonodavna, sudska itd.) nad svojim podložnicima i jednaka (npr. u zaključivanju ugovora) drugim državama dotle dok internacionalnim pravom nije dodatno ograničena (npr. da ne napada druge države i poštuje čovjekova prava; da se pokorava odlukama Vijeća sigurnosti UN-a). Pravo mora biti učinkovito, naročito u održanju života, tj. mira i sigurnosti.

Njemački pravnici na prijelazu u 20. stoljeće razlikuju državu kao pravo, kao najvišu vlast, i državu kao stvarnost, kao najvišu moć. To je razlikovanje zbog dvostrukog previda postalo utjecajno i u Hrvatskoj.

Nije samo stvarnost

Prvo, njemačko razlikovanje nije uzelo u obzir primjere vodećih evropskih zemalja, počevši s Francuskom i Velikom Britanijom. Predstavljale su se kao države, iako kao kolonijalne sile nisu imale granice te su stoga bile carstva. Dakle, nisu bile određene internacionalnim pravom (i danas mu se, zajedno s drugim stalnim članicama Vijeća sigurnosti UN-a, izmiču pa stoga mogu provoditi svoj imperijalizam, npr. u Iraku i, još više, neoimperijalizam, npr. Britanci off-shore kapitalom).

Drugo, njemačko razlikovanje onemogućuje razlikovanje države i razbojničke bande. Razlikuju se samo ako je država učinkovita vlast a ne gola moć. Vlast je, po definiciji, uređena pravilima koja propisuju djelovanja (npr. zabrana krađe), pa je po tom pravna. U mjeri u kojoj svrhe, tj. vrijednosti, tj. politike (npr. život i imovina vladajućih), koje propisuju posljedice, više nisu ograničavane pravilima pa su bilo koja djelovanja da se svrhe postignu dopuštene, država nestaje. Timothy Sneider je u „Crnoj zemlji“ pokazao da je njemačka protudržava (NSAPD + SS) provela holokaust u onim zemljama u kojima je prvo uništila države (npr. Poljska i Nizozemska). Države koje su postale podložne Njemačkoj ali ne i uništene štitile su svoje Židove (npr. Mađarska do 1944.). No ne sve. Npr. Višijska Francuska sačuvala je 80% svojih državljana Židova, a samo 20% Židova pribjeglih iz Poljske („Crna zemlja“ ne bavi se NDH).

Neizbježno je fikcija

Hans Kelsen, veliki pravnik i najveći pravni mislilac 20. stoljeća, izvorno iz Austrije, držao je da je prepoznavanje države odluka koju nije moguće znanstveno opravdati. To zbog toga što mjerila kad je vlast postala vrhovnom nisu i ne mogu biti posve određena. Uslijed toga je i priznanje države nerijetko fikcija.

Fikcija nije izmišljotina. Sredstvo je olakšavanja nastupa pravnih posljedica čiji su uvjeti zahtjevni. Pravo služi svrsi dobrim dijelom zbog toga što se sastoji od mnoštva fikcija. Npr. posjed zemljišta stječe se njegovim zauzimanjem, no od rimskih vremena ponekad je dovoljno da otuđivalac stjecaocu posjeda rukom pokaže zemljište (Kelsenovu tvrdnju da se i prirodne znanosti služe fikcijama potvrdio je kasniji nalaz o neizbježnoj ispododređenosti znanosti činjenicama). Tako je i s državama. Latvija je bila priznata od niza zapadnih država (SAD, UK, Španjolska, Argentina, Brazil, itd.) kao samostalna država i kad je bila pod njemačkom ili sovjetskom vlašću (1939.-91.). Republika Hrvatska proglasila se državom 8. X. 1991. te je tokom iduće godine priznata od niza zapadnih država, iako sve do 1995. nije imala vlast nad trećinom svog područja.

Crkva kao država

Dva su bila crkvena pravna razloga da Stepinac ne prizna NDH kao državu. Prvi je taj da Sv. Stolica (papa i njegov dvor), upravo kao i internacionalno pravo, priznaje samo one promjene država i državnih granica ratom koje su priznate mirovnim ugovorima. Drugi je taj da Sv. Stolica postoji kao da je država upravo po pravu, kako svojemu (kanonskom) tako i internacionalnom, pa je stoga svako kršenje prava ugrožava. Podrobno: Sv. Stolica sama sebi uzima i vrši najvišu ali ograničenu vlast nad svojim podložnicima (u pogledu sakramenata, klera itd.); Sv. Stolica vrši vlast nad njima ma u kojemu se području našli; Sv. Stolica nema (izuzme li se donekle Grad Vatikan) ništa nalik organizaciji za provedbu svojih odluka fizičkom prisilom koja po njemačkom poimanju čini državu kao stvarnost. No, Sv. Stolica jest bila te je u tragovima još uvijek država, štoviše carstvo. Stekla je tzv. papinske države krajem 8. stoljeća. Njezin pravni ustroj obrazac je moderne države koja je i po tom europski izum. U ujedinjenju talijanskih zemalja 1870. Sv. Stolica je izgubila vlast nad papinskim državama, što je (po disertaciji branjenoj na KBF-u u Zagrebu 1920-ih) doživjela kao udarac na samu mogućnost svog djelovanja. Stekla je područje ponovno ugovorom s Italijom 1929., ali samo kao područje mini Države vatikanskog grada koja je pravno različita od Sv. Stolice. Dakle, ako je devet papa moglo stolovati u svojemu „Babilonskom sužanjstvu“ u Avignonu 1309.-78., a Sv. Stolica je mogla postojati bez prisilne provedbe svojih odluka na bilo kojem području od 1870. do 1919., i nakon toga samo s fiktivnom prisilnom provedbom u Vatikanu, zbog čega bi Kraljevina Jugoslavija prestala postojati time što je kapitulirala a vlada joj je u izbjeglištvu?

Hrvatska u Jugoslaviji

Stepinčeva rečenica na njegovu suđenju 1946. „Da li da se pokoravam vladi pučiste Simovića – kako ju vi zovete izbjeglička u Londonu ili ona u Jeruzalemu ili vašoj u šumi ili ovoj u Zagrebu?“ jest, ili izgleda kao, pokušaj opravdanja Stepinčeve uskrate priznanja Jugoslavije kao države još jednim razlogom, ali jugoslavenskog prava.

Taj razlog ne može biti valjano opravdanje za uskratu priznanja Jugoslavije, jer je Hrvatska u njoj uspjela ponovno steći važne državne ovlasti te odlučujuće sudjelovati u središnjoj vlasti. Istina jest da je uređenje prve Jugoslavije iz 1919. zanijekalo državnost kraljevskih zemalja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Štoviše, granice okruga (značajno: Vukovara i Dubrovnika) mimo granica tih zemalja već su pokazivale težnje pripojenja dijelova tih zemalja Srbiji. No već je druga podjela Jugoslavije, 1929., iako je rađena radi jačanja srpske hegemonije, vratila granice Hrvatske i Slavonije kao Savske banovine i Dalmacije sa zapadnom Hercegovinom, ali bez područja Dubrovačke Republike, kao Primorske banovine. Upravo su te dvije banovine iz 1929. i područje Dubrovnika postale 1939. Banovinom Hrvatskom. Ponovno stjecanje državnih ovlasti događalo se mirnim putem pod vodstvom Hrvatske seljačke stranke (HSS). Zalagala se za federalizaciju Jugoslavije i, shodno tome, suradnju sa svima sličnima jugoslavenskim strankama. Na izborima je dobivala potporu daleko najvećeg dijela birača hrvatske narodnosti a sve više i birača drugih narodnosti. Tako je Ujedinjena opozicija, koja je uključivala i HSS, a vodio ju je predsjednik HSS-a Vladko Maček, dobila u čitavoj Jugoslaviji na izborima 1935. 37% glasova, a 1938. 47% glasova.

 

Crkva je katoličkim pravom pala u Jugoslaviji u podložnost srpskom pravoslavlju

 

To da je u Jugoslaviji 27. III. 1941. izveden puč kojim je protuustavno postavljena nova vlada ne može biti valjano opravdanje niti za uskratu priznanja toj vladi. Ne može jer je Hrvatska seljačka stranka, u ratnim uvjetima, prihvatila sudjelovanje u toj vladi, pod uvjetom očuvanja Banovine Hrvatske, te u toj vladi ostala i u izbjeglištvu.

Jugoslavija nije partner

No postojali su crkveni pravnopolitički razlozi za Stepinčevo priznanje NDH, a to je da se priznanjem NDH zaniječe postojanje Jugoslavije.

Katolička crkva teži da sa svakom državom uspostavi partnerski odnos. Uspostavlja se internacionalnim ugovorom o uređenju pravnog položaja Crkve u toj državi. Neposredna je svrha takvog ugovora, nazivanog konkordatom, ta da država ugovornica njime preuzme tri vrste obveza: da u većoj ili manjoj mjeri izuzme Crkvu i njezine pripadnike iz svog prava; da sama u svojim granicama provodi dio crkvenog prava (npr. crkveni vjeronauk u javnim školama); da ovlašćuje Crkvu da određene odnose (npr. brak, kler), inače raspoložive nadležnosti države, uredi svojim pravom. Posredna ali podjednako važna svrha je ta da Crkva mrežom konkordata održava svoj internacionalni pravni subjektivitet podjednak onome države.

Jugoslavija je odbila da bude konkordatski partner. Iako je jugoslavenska vlada još 1920-ih započela pregovore o konkordatu, 1935. ga potpisala a 1937. ga je Narodna skupština odobrila, Vlada ga je, pod pritiskom Srpske pravoslavne crkve (SPC), odbila ratificirati. Od pučističke vlade generala Simovića, koji je bio blizak Nikolaju Velimiroviću iz SPC-a, nije se moglo očekivati da će biti sklonija konkordatu. Pogotovo kad se našla u izbjeglištvu u Velikoj Britaniji. Jer ta nije imala niti pune diplomatske odnose, nekmoli konkordat, sa Sv. Stolicom. A britanska glavna saveznica, Francuska, gotovo se posve odvojila od Crkve. Za razliku od njih, Italija i Njemačka, koje su postavile NDH, zaključile su konkordate 1929. i 1933.

Ili jest, ali nepoćudni?

Još važniji crkveni pravnopolitički razlog bio je taj da je konkordat već bio na snazi, ali mu Jugoslavija nije bila poćudni partner. Austrija je zaključila konkordat 1855. i otkazala ga 1870. Hrvatski sabor ga je preuzeo 1860., a hrvatska vlada je 1908. tražila od Ministarstva vanjskih poslova u Beču da se u Rimu založi za njegovo daljnje važenje. Ako je tom zahtjevu udovoljeno, Jugoslavija je po internacionalnom pravu nasljeđivanja 1918. postala stranka tog konkordata u pogledu Hrvatske i Slavonije. Da je konkordat od Jugoslavije provođen pokazuju, među ostalim, priznanje katoličkog braka i katolički vjeronauk u javnim školama te postupak imenovanja Stepinca za nadbiskupa 1933.-34. godine. No Stepinac se u prosvjedima komunističkim vlastima zbog kršenja crkvenih prava (npr. 20. VIII. 1945.) nije pozivao na konkordat. Crkvi nije više odgovarao, neovisno o tom je li bio internacionalni ugovor još uvijek na snazi ili hrvatski propis preuzet od prve Jugoslavije. Članak 19.-20. Austrijskog konkordata, toga „Svetog saveza“, dao je Caru – dakako kao katoličkom vladaru – pravo da, nakon savjetovanja s biskupima, predloži papi kandidata za biskupa, a biskupu imenovanom od pape dužnost da kralju i državi prisegne na vjernost. Tako je pravoslavni vladar Jugoslavije predložio Stepinca koji se njemu i pravoslavnoj državi zakleo na vjernost. Crkva je katoličkim pravom pala u Jugoslaviji u podložnost srpskom pravoslavlju.

Crkva iznad države

Crkveni pravnopolitički razlozi svedivi su na onaj proglašen od pape Gelazija (492.-496.) i ponovljen Silabom Pija IX. 1864., da je svjetovno podređeno duhovnom. Upravo zbog toga teško je po današnjima pravnim, političkim i moralnim mjerilima ocjenjivati Stepinčevo priznanje NDH. No nije teško zaključiti da je Crkva, od kad se od cara Konstantina (306.-337.) dala uvući u Rimsko Carstvo pa sve do Drugog vatikanskog koncila 1962.-65. (koji potiče na delegalizaciju Crkve) bila preblizu nastojanjima da stvori Kraljevstvo Božje na zemlji. Te da ponegdje još uvijek jest (npr. kao primjereno samozvana „Stepinčeva crkva“, koja se donedavno nazivala i „Crkvom u Hrvata“, kao da doista jest bila za NDH).

Komentiraj

Source:Ivan Padjen