Smisao za humor sudbine

Sudbina ima pomalo neobičan smisao za humor. Američki dramatičar Porter Emerson Browne prije stotinjak godina opisao ga je zajedljivim – istinitim, okrutnim, a ponekad i odvratnim. Vidjevši kako se središnji bankari godinama muče s pretjerano niskom inflacijom, sudbina im je, takva kakva jest, odlučila pomoći. Potrudila se poslati pandemiju popraćenu najstrožim epidemiološkim mjerama ikad primijenjenima na globalnoj razini, koje se još uvije vrlo dosljedno primjenjuju u Kini. Shvativši da to nije dovoljno, dodala je najveći rat u suvremenoj Europi i energetski šok snažniji od arhetipskog rodonačelnika iz sedamdesetih godina. Deflaciju je pak poslala u povijesne udžbenike, dodavši još i geopolitički sraz SAD-a i Kine koji je potaknuo deglobalizacijske procese. Poteze je uskladila s odlaskom brojne baby-boom generacije u mirovinu, što je smanjilo ponudu rada i pojačalo pritiske na rast plaća. Zajedljivu reputaciju dodatno je začinila i ponekim maštovitim detaljem, kao što je zastoj prometa u Sueskom kanalu, a nije propustila ni pobrinuti se da vremenske nepogode naštete urodu poljoprivrednih kultura.

Bujanje inflacije

U prvi mah su inflatorni pritisci bili vezani uz probleme koji su se javljali na pojedinačnim tržištima u uvjetima vrlo brzog oporavka od pandemijskog poremećaja – nedostatka čipova za automobile, manjka aerodromskog ili hotelskog osoblja, problema u pomorskim lukama zbog još uvijek prisutnog virusa. Ekonomisti takve pojave svrstavaju u „poremećaje na strani ponude“. Na njih monetarna politika obično ne reagira – promjenom kamatnih stopa ne mogu se proizvesti čipovi, a ni riješiti problemi u prometu. Još početkom ove godine činilo se kao da će se ponovnom uspostavom opskrbnih lanaca problem inflacije riješiti sam od sebe. No nakon ruske agresije na Ukrajinu praćene eksplozivnim skokom cijena energenata, poljoprivrednih proizvoda i brojnih sirovina, postalo je bjelodano da inflacija neće posustati ako monetarna politika ne reagira. U ovoj godini tako je nastavila ustrajno rasti, šireći se postupno i izvan tržišta s kojih je krenula, do razina kakve na Zapadu nisu viđene četrdesetak godina, a u Hrvatskoj tek nešto kraće.

Što dulje traje povišena inflacija, to više raste i rizik njezina ukorjenjivanja, a onda i budućeg troška njezina spuštanja

Sladoled i monetarna politika

Kad su se inflacijski pritisci pokazali snažniji i trajniji od praktički svih očekivanja, središnji bankari počeli su djelovati u skladu s motom Stevea Jobsa – tko želi ljude učiniti sretnima, taj prodaje sladoled, a ne bavi se teškim poslom – u koji pripada i monetarna politika. Čak i ako uzrok inflacije nije pretjerana potražnja, koju središnje banke mogu ukrotiti monetarnom politikom, pretjerano odlaganje djelovanja potpiruje inflacijska očekivanja i jača rizik stvaranja inflacijske spirale. Središnje banke u najvećim gospodarskim područjima prekinule su tako početkom ove godine programe otkupa obveznica i krenule razrađivati planove za smanjenje nabujalih bilanci, a znatno su povećale i kamatne stope. U manjim gospodarstvima, osobito u Latinskoj Americi i srednjoj i istočnoj Europi, reakcije su uglavnom bile brže i snažnije – deprecijacijski pritisci na domaće valute, uz slabiju vjerodostojnost središnjih banaka, prijetili su dodatnim rasplamsavanjem inflacije. Sve to je rezultiralo najsnažnijim usklađenim globalnim zatezanjem monetarne politike u novijoj povijesti.

Povratak u osamdesete

Borba protiv inflacije nikada nije ugodna. William McChesney Martin, bivši guverner američke središnje banke, poznat po ne baš uspješnoj borbi s inflacijom, usporedio ju je s otimanjem zdjele punča sa zabave koja se previše razuzdala. U današnjim uvjetima obaranje inflacije vjerojatno više nalikuje skidanju ovisnika s opijata. Gospodarstva razvijenih zemalja već sada plešu na rubu recesije zbog smanjenja kupovne moći uzrokovanog skupim energentima i prehranom. Usto, financije nekih poduzeća, građana pa i cijelih država ovise o niskim kamatnim stopama. Znatno poskupljenje stambenih kredita već je pokrenulo ispuhivanje tržišta nekretnina u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je ujedno doživjelo i krizu javnog duga kada ministar financija kod planiranja proračuna nije vodio dovoljno računa o višim troškovima budućeg financiranja. Zemlje u razvoju suočavaju se s još ozbiljnijim izazovima koji su mnoge analitičare potakli na najavu reprize niza dužničkih kriza iz osamdesetih – ukrcavanje na nostalgični vlak kojim se filmaši i glazbenici već voze oživljavajući lijepa sjećanja, za razliku od ekonomista.

‘Plaćanje kamata poslovnim bankama na goleme viškove likvidnosti i narednih će godina središnjim bankama opterećivati račun dobiti i gubitka’, ističe Boris Vujčić. FOTO: NFOTO

Više kamatne stope odrazit će se i na financije samih središnjih banaka. Pad vrijednosti imovine neke je središnje banke već pogurao duboko „u crveno“. Švicarska središnja banka najdrastičniji je primjer – njezini su gubici u prvih devet mjeseci ove godine nadmašili 140 milijardi dolara. A plaćanje kamata poslovnim bankama na goleme viškove likvidnosti i narednih će godina središnjim bankama opterećivati račun dobiti i gubitka. No to će više ulaziti u domenu reputacije i komunikacije središnjih banaka, odnosno obrane od etiketa analognih Superhiku u jurisdikcijama gdje Alan Ford nije toliko popularan, nego što će stvarno ograničavati njihovu sposobnost borbe s inflacijom. Profitabilnost nije primarni cilj središnjih banaka i nikada se ne smije pretpostaviti očuvanju stabilnosti cijena.

U našem dvorištu

Za razliku od prošlih kriza, kada je parabola o velikim valovima i ljusci oraha prilično vjerno odražavala stanje domaćeg gospodarstva, članstvo u Uniji i uvođenje eura ovoga puta su Hrvatskoj pružili sigurnu luku. Impulsi globalnog monetarnog zatezanja tek nas rubno dotiču. Naši se građani tako prvi put jeftinije zadužuju od građana Njemačke kada kupuju stan, dok se ministar financija kratkoročno u kunama zadužuje jeftinije od njemačkog kolege. Pritom je inflacija i dalje niža nego u bilo kojoj drugoj zemlji srednje i istočne Europe s vlastitom valutom, u kojima se kamatne stope na državne obveznice i na stambene kredite već penju prema dvoznamenkastim razinama. Oštriji uvjeti financiranja nesumnjivo će se u narednim mjesecima preliti i u naše gospodarstvo. No taj će udar biti mnogo blaži nego da smo ostali na „otvorenom moru“ s vlastitom valutom.

Profitabilnost nije primarni cilj središnjih banaka i nikada se ne smije pretpostaviti očuvanju stabilnosti cijena

Razbijena kugla i ledena voda u cijevima

Ray Dalio, cijenjeni upravitelj hedge fonda, poznat je po izjavi da oni koji se u životu orijentiraju po kristalnoj kugli jedu razbijeno staklo. Projekcije su nezahvalne i u manje neizvjesnim vremenima. A čini se da je razdoblje „velike moderacije“, dva i pol desetljeća do globalne financijske krize 2008. godine u kojima je rast bio razmjerno stabilan, a inflacija umjerena, nepovratno iza nas. Za središnje bankare to znači balansiranje rizika – razmišljanje o tome kako izbjeći najgore scenarije. S jedne strane, gospodarski rast se već usporio, a puni učinci dosadašnjeg zaoštravanja monetarne politike bit će vidljivi tek krajem naredne godine. S druge strane, što dulje traje povišena inflacija, to više raste i rizik njezina ukorjenjivanja, a onda i budućeg troška njezina spuštanja. Neki su stoga trenutne dileme centralnih bankara usporedili s podešavanjem tuša – „meko slijetanje“, odnosno obaranje inflacije bez pretjeranih nepovoljnih učinaka na rast, čini se jednako teško dostižnim kao i podešavanje ispravne temperature na tušu iz prvog pokušaja. Uz dobru prosudbu, brzo i odlučno djelovanje te jasnu komunikaciju, središnjim bankarima u tome ne bi smetalo ni da im ona sudbina s početka priče prestane tako zdušno pomagati.