„Kada menja se vreme, zaboliš me do kostiju

Mnogo si poleteo, a moliš za milostinju

Milione ti želim i puno dobrih godina

Al’ zauvek ćeš ostati bogata sirotinja“

Dragan Brajović Braja

Pet zagrebačkih Arena. Negdje sam našao da je kapacitet Arene za koncert nekih 24.000 gostiju. Pet rasprodanih Arena, dakle, znači 120.000 slušatelja i gledatelja, fanova i poklonika, sljedbe i connoisseura. To je, recimo, stanovništvo Rijeke i Nedelišća. Ili Osijeka i Požege. Može i zbroj stanovnika Zadra, Čakovca i, naprimjer, Petrinje. To je malo manje od broja glasova Tomislava Tomaševića u prvom krugu izbora za gradonačelnika Grada Zagreba 2021. godine (147.631 glasa). Nije to mnogo manje od broja ljudi u ovogodišnjoj Koloni sjećanja u Vukovaru, možda i istih ljudi. Ili ne, jer u Areni je publika bila prilično mlađa. S druge strane, to je više od tri i pol puta više nego preferencijalnih glasova koje je Andrej Plenković dobio na prošlim izborima za Hrvatski sabor, 2020. godine, u 1. izbornoj jedinici.

Neću se baviti političkim potencijalom Aleksandre Prijović mada je broj onih koje je okupila ozbiljan. Možete li zamisliti da Aleksandra Prijović govori s govornice Hrvatskog sabora ili Skupštine Republike Srbije, da bude potpredsjednica vlade, neke vlade, sa svojim obožavateljima u Hrvatskoj i hrvatske. Da u „Otvorenom“ zagovara prava žena ili možda brani tradicionalnu obitelj, da govori o tome da se žene ne bi smjele „preslobodno“ odijevati ili zagovarati pravo na odluku o prekidu trudnoće. No neću o tome. Mada, mili „naceki“, razmislite malo o svojoj djeci, treba razmišljati i o tome što misle njeni slušatelji, za koga glasaju posjetitelji njenih koncerata. Plaši li vas to, jeste li dobro?

Neću propovijedati moralističku blagovijest protiv glazbe koju Aleksandra izvodi. Neka sluša tko što hoće. A i nisam prava adresa, noćne izlaske znao sam završiti u Fontani, u nekim luđim noćima i u Pashi i Ludnici, a najluđi provodi bili su pred jutro kod Mome ili u jednom klubu u Zagorskoj u kojem je pjevač u crvenoj „montici“ pjevao narodnjake i izvodio moonwalk. Momačku sam okončao na koncertu Jelene Karleušu u klubu H2O, uf. Glazba koju sam slušao i još uvijek slušam neka je posve drugačija, ali nakon puno previše pića štošta se mijenja.

Priča o Aleksandri Prijović, a to može biti priča i o Senidah, Voyage x Breskvica, može i ona o Rozgi, LiLe ili Severini, priča je o nečem sasvim drugom, ne o glazbi. Nekad je rock’n’roll udarao industrijski ritam, otkrivali su seks i droge. Danas industrije više nema, ritmičnost masovne proizvodnje se izgubila. Sada je sve brže, seks, droga pa i ritam elektronike. Sve to, naravno, s glazbom veze nema. Ima, međutim, s nečim drugim.

Popularnost glazbe na nekom geografskom području jako vrijeđa nacionaliste. Da, na jugoslavenskom geografskom području. Dragi dušobrižnici koji bi kontrolirali estetiku ograničavali bi, osporavali, da postoji „kulturni repertoar“ jednog prostora. Da, Jugoslavije nema, ali „jugoslavenski kulturni prostor“ postoji. Ima ono nešto što je dovodilo do toga da u Beogradu sjajno prolaze Haustor i Film, a u Zagrebu osamdesetih luduju za Idolima i Čorbom, da ljudi nisu znali što znači „Čukni vo drvo“, ali im je Leb i sol bio sjajan. I da, taj prostor, „onaj kojeg nema“, i dalje ima svoj „repertoar“. Možemo o estetici repertoara, ali evo, ako će estete u pedesetima, kao ja, palamuditi o današnjoj estetici, trebamo se podsjetiti bi li naši roditelji vidjeli estetiku u, recimo, Laibachovu propitivanju autoritarnog u društvu, kako bi im „sjeli“ životni izbori Ekatarine, ekspresija KUD Idijota ili Satana Panonskog. Ne bi. I da, zato u Srbiji i Makedoniji prolazi moja voljena Jelena, a u nas Aleksandra puni Arene.

‘Ajmo na drugo. Kad se prigovara Aleksandri da je napunila pet Arena, problem je u tome što je – Srpkinja. Neće oni to tako formulirati, naći će svoje Bojane Dimitrijeviće da s njima imaju makabrističke povjesničarske skupove, ali da, problem je što je Aleksandra – Aleksandra. Aleksandra na kulturnom repertoaru naše agramerske kunsthistorije je problem, ime vrišti. Charles Billich, naravno, ne. Ni drugi cro-kičeri. E pa, dragi igrači igre „Ime Aleksandra zvuči srpski“, primite moju sućut. Gotovi ste. Izdala vas djeca.

Treće. Živimo u vrijeme transformacija. One su svakakve. Od tehnoloških do društvenih. Ako mladi danas propituju sve identitetske odrednice, rasne, vjerske, rodne, a nadam se (Željki Markić unatoč) da smo seksualne već davno razriješili, nije li sasvim racionalno napustiti i one nacionalne? Dragi tradicionalisti, žao mi je što vam ovaj napad na naci-tabu toliko smeta, ali silno mi je drago što ste traumatizirani. Pa ću reći još jednom: pet Arena. Ne tri. Pet. Aleksandra.

Ima, međutim, razloga za brigu. Recimo, silno se brinem kako to da dežurnim kroatolozima ne smeta što je Thompsonova glazba isto iz uvoza. Popustila pažnja? Malo je AC/DC-ja tu. Ne smeta im jer su riječi, hm, „naše“. AC/DC ne spominje „stone genes“, a vjerujem i kako moj prezimenjak nije očekivao da će mu djelo izvodit na Poljudu. Je li našim dušobrižnicima popustila pažnja pa nisu reagirali ni na melodiju „Sivog sokola“? Bit će da ih je impresionirao početak jer niti AC/DC pjevaju niti sokoli grakću „For Home – Ready!“ I sada tim našim pažljivim slušateljima smeta Aleksandra. A ne smetaju im sokolovi. I opet, da ne bi ispalo da šiljim – volim AC/DC, priča Briana Johnsona ispričana kroz „Brianove živote“ i društveno je relevantna, a njihova glazba odlična i u neprilagođenim tekstualnim obradama. A za one koji će me analizirati, u odnosu na Thompsona, odmah da kažem kako sam još 2013., mitskog 5. kolovoza, bio u Čavoglavama. I to ne bilo gdje već u VIP-šatoru, odmah do stola msgr. Ivasa. Ne, nemam problem s Thompsonom pjevačem, ali imam s Thompsonom Mesijom.

Ima još razloga za nervozu. Gubi nam se „mladež“. Ispala snimka nakon prvog koncerta, mladu plešu kolo u garaži. Nemam problema s kolom, kolo je obilježje naših prostora, nevezano uz nacionalnost, Hrvati, Srbi, svi u kolu. Ali kolo u garaži, nakon koncerta, a glazba svira iz Porschea – to je pravi kič. Sve je tu. Lako zarađena lova. Privatizacijska, nekretninska, kriminalna, svakakva. Tu je i auto, Porsche, „za Pitomaču“ ili „Malu Suboticu“. Sve skupa, ako mene pitate, nedostatak kulture i obrazovanja. Jeftina nacionalna sreća. Porsche za po vani, Gucci za po kući. Ja bih ih odveo na koncert Vojka V ili TBF-a, da ih – kao Lazar – povratim u svijet živih. No problem je dublji. Tu estetiku treba rješavati obrazovanje. Ne, naravno, onu kola, već onu Porschea, mladih ljudi koji voze aute i troše novac koji nisu zaradili. Koji ni njihovi roditelji nisu zaradili. Već maznuli, „snašli se“. Kako ono ide, „tko ne zna za sebe, kako će za druge“. I onda plešemo kolo. Uz Porsche.

Ima li još? Ima. Recimo, problem bi trebao biti u društvu u kojem mladim ljudima serviramo stihove „Opet si me, srećo, prodala, Tebi je život dao sve a tebi i to malo je, Ljubavi, za nas kasno je i tako malo po malo, Sve je naše propalo ništa nam nije ostalo“. Mlade treba učiti da im život ne daje ništa, nego sami život stvaraju.

Pa dalje. Recimo, stihovi idu „Nemoj, ma nemoj meni priče ove, Svi ste u ponoć Kazanove, A sutra niko da pozove“ – vjerojatno mlade treba učiti da ne glume niti glumataju, već da budu mladi i normalni, ako treba i ludi, ali ne mladi i glupi. One koji idu na koncerte Aleksandre Prijović treba naučiti da ne postoji „zvuk tišine“…

No problem je veći. Sve ono što, zapravo, zamjeramo Aleksandri, trebamo zamjeriti sebi samima. Mlade treba učiti ljubavi time što su voljeni, a ne mržnji osuđivanjem. Treba cijeniti različitost, a ne zaklinjati se u „čistoću“. Treba razumjeti, a ne propovijedati. Treba objasniti da nitko ne „meša litar vina litar krvi“… I, ključno, mladima treba objasniti da je najvažnije razumjeti sve drugo i drugačije, slušati sve što je na repertoaru, pa i geografskom. No, razumski, a to kaže i ovih pet Arena, oni tu više nas mogu poučiti.

Zato Aleksandri treba zahvaliti što nas podsjeća na etiku. Sve i ako ne vrednujemo estetiku. A i mladima. Jer nas podsjećaju na probleme.