„Walk in silence

Don’t turn away, in silence

Your confusion

My illusion“

---

„Hodaj u tišini

Ne okreći se, u tišini

Tvoja zbunjenost

Moja iluzija“

Ian Curtis

Pred desetak dana održan je skup na kojem je predstavljen Liber Amicorum, knjiga radova prijatelja profesora Željka Potočnjaka, umirovljenog nastavnika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, mog starijeg kolege, bivšeg suca Ustavnog suda Republike Hrvatske, osobe koja je tijekom svoje profesionalne karijere dala velik doprinos osuvremenjivanju radnog i socijalnog zakonodavstva. Bila je to prigoda sjetiti se kako je početkom tranzicije Željko Potočnjak izradio nacrt Zakona o radu donesenog 1995. godine, kako je krajem devedesetih svoj stručni trud usmjerio novom uređenju Zakona o mirovinskom osiguranju. Skup naslovljen „Doprinos pravne znanosti razvitku društva“, na kojem su, između ostalih, profesori Manfred Weiss, Alan Neal, Polonca Končar, Paul Schoukens, autoriteti u području radnog i socijalnog prava, iznosili svoje opaske o utjecaju znanosti i struke na društvo, ponajprije kroz promišljanje normativnih rješenja, na zanimljiv način pozicionirao je važnost pravne znanosti i znanstvenika za politiku i društvo. Rijetka je to situacija da smo takva „imena“ jednog znanstvenog područja imali u Hrvatskoj, no taj je skup prošao nezapaženo. Nije zainteresirao ni sindikate niti poslodavce, a predstavnik ministarstva nadležnog za rad i mirovinski sustav nije ni ostao do kraja. U Hrvatskoj društvo, čak ni stručnu zajednicu, znanost ne zanima previše. Važna i vrijedna iskustva onih koji su uspješni, nas ne brinu.

Zamislite društvo koje osobu obrazuje do fakulteta. Potom je zaposli u visokoobrazovnom sustavu. Osoba magistrira, doktorira, educira se i specijalizira, napreduje. Društveno ulaganje u tog znanstvenika, znanost, značajno je. A kada društvo dobije tog znanstvenika, specijalista, ne pita ga za savjet, politika ga ne sluša, zakonodavac ne konzultira. Jedini kojima ta osoba figurira kao autoritet jesu studenti. Uz njih znanstveni doprinos vrednuju još članovi obitelji i, možda, pokoji prijatelj ili netko tko pogrešno smatra da znanstvena titula nosi društveni prestiž. To je naše društvo. Ono koje znanost i struka ne zanimaju previše. Možda i nimalo.

Koja je važnost znanosti, pravne, danas? Modernost suvremenog društva uvelike počiva na tome koliki napredak znanost ostvaruje. U suvremenom svijetu složenih društvenih odnosa znanost je gotovo sveprisutni motivator i medij moderiranja napretka. Budućnost društva ostvaruje se znanjem, u tome dominiraju znanstvenici. Inženjerski, budućnost bi trebala biti konceptualizacija modernog, a tim „projektom“ trebaju upravljati znalci i stručnjaci, sve i ako odluke naizgled donosi politika. Jest, u društvu su važni mentaliteti, ideologije, vrijednosti kulturne i društvene etike i estetike, mnoge varijable, no napredak i modernost društva ostvarivi su samo trajnim sukobljavanjem sadašnjosti sa znanstvenim ostvarenjima, činjenicama profesionalnog znanja i struke te proživljenim iskustvom. Jedina je to perspektiva održivog utjecanja na promjenu sadašnjosti. Ideja modernosti, zapravo, definira položaj znalca i stručnjaka kao subjekta, možda i ključnog, ne samo promatrača ili objekta. Dobro zvuči ovaj narativ modernosti društvene zajednice, zar ne? Na tome je, zaista, osnovan društveni napredak od renesanse, kasnije prosvjetiteljstva, naovamo. No, kao što znamo, sve ono što normalno društvo čini normalnim u Hrvatskoj ne vrijedi. Ili barem danas više ne.

Hajde da to potkrijepim iskustvom. Svojom profesionalnom karijerom, više od dvadeset godina, svjedočim da znanost u nas, tu ponajprije mislim na pravnu znanost, polako prestaje biti društveno-zaslužna za napredak. Ili, drugačije kazano, posljednjih desetak godina slabo napredujemo. Baš slabo.

S početka zakone su oblikovale stručne skupine koje su analizirale iskustva, predlagale, razmatrale mogućnosti. Primjerice, izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003. godine prethodila su dva kruga ozbiljnog dijaloga znanosti i struke. Uključeni su bili i znalci iz inozemstva. U vrijeme Vere Babić, Kreše Rožmana, Miranda Mrsića, kod svih sadržajnih izmjena radno-socijalnog zakonodavstva uključivalo se članove katedri za radno i socijalno pravo.

A onda, posljednjih desetak godina, stvar se mijenja. Jest, u radnim skupinama sjede i znanstvenici, ali bez ozbiljnog utjecaja. Možda i bez ikakvog. Radne skupine samo su „ures“ normativnog procesa, forma bez sadržajne odgovornosti, adresa kojoj se prezentira prethodno dogovoreno s nekim akterima ili naprosto neopoziva inicijativa politike. Izmjene Zakona o radu iz 2022. primjer su za to. Jednako tako i aktualne izmjene mirovinskog zakonodavstva. Znanost, pravna, tu nije imala nikakav utjecaj, znanje tu nije bilo važno. Pa su i rješenja ispala neznalačka i loša. Ili, još gore, manipulacija zainteresirane javnosti.

Vratimo se na pitanje iz naslova: mijenja li pravna znanost društvo? Naša naše ne! Ne znam trebamo li se stidjeti zato što nas se ne sluša, ponekad niti ne pita. Ne znam niti oduzima li nam taj izostanak društvene relevantnosti i znanstveno obilježje. Ali legitimno je pitanje: čemu doktorati i napredovanja ako ne utječemo na društvo? Čemu trošak sustava ako nikome ne treba i ničemu ne služi?

Jasno, stvar nije jednostavna. Ne radi se o tome da mi namjerno vodimo samo somnolentne znanstvene rasprave u krugu katedri, da nam je cilj samo razgovarati sa sobom, biti relevantni kao da govorimo u snu ili mjesečarimo. Ne. Problem društvene relevantnosti nije kome se znanost obraća, već pitanje tko nas sluša. I želi čuti. Hrvatska je, karikiram, a možda i ne, država u kojoj politici ne odgovara ono što pravnici, znalci radnog i socijalnog prava, imaju za reći. Ne vjerujem da ih plašimo, no to što nas ignoriraju pokazuje da im ne odgovara ono što bi čuli.

Naravno, kao što Crkva nema monopol na poštenje, ni znanstvenici nemaju monopol na znanje. Ali imaju znanje i slobodu za stav. Stvar je u tome da kada pitate znalce, dobijete odgovor. A možda ga ne želite čuti. Kao što politika nije željela čuti da diferenciranje članova od nečlanova sindikata po pravima nije dobra ideja. Pa je Ustavni sud to srušio. Tako se ni danas oko problematičnih rješenja Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama ne konzultira one koji se radnim odnosima bave. Jer politika ne bi bila sretna odgovorom koji bi dobila. Iz istih je razloga struka zaobiđena i u pogledu radno-pravnih aspekata rješenja iz Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Isto je i u aktualnoj „mini mirovinskoj reformi“ – nastojanje etatističkog „zarobljavanja“ mirovinskog sustava radi populističkog dizanja mirovina pred izbore ili prebacivanja sredstava iz drugog mirovinskog stupa u ruke „političkih“ državnih upravljača – osvjedočeno neuspješnih – prolazi mimo struke. Nije da znanost nema što reći, već je nitko ni ne pita.

U nas politička vlast zazire od znalaca i stručnjaka – zbog toga znanost nije društveno relevantna. A nije problem sumnja u znanje i struku. Upravo suprotno, stvar je u tome da znalci i stručnjaci teško mogu biti „kontrolirani“, njih ne možete ušutkati ili obuzdati da govore samo ono što politička publika želi čuti. A kada je tako, tada je jednostavnije naprosto ih ignorirati.

U društvu u kojem se političari znalaca boje kao da je znanost novi opijum za narod, jer politiku – kako Camus kaže – kroje ljudi bez ideala i veličine, jedinim izlazom za znalce čini se ulazak u politiku. Problem je samo što tu počesto dobri znanstvenici postanu možda dobri političari, ali loši znalci.

Za kraj – prošloga tjedna u Frankfurter Allgemeine Zeitungu izašao je tekst naslova „Obrazovani da bi mijenjali svijet? Znanstveno napredovanje ne smije služiti samo mjestu na tržištu rada: akademska zajednica treba društvu nešto vratiti“. Kod nas to, očito, ne vrijedi. Nažalost, ne. Na štetu znanstvenika, politike, ali ponajviše društva. I njegove modernosti.