Goran Perkovac vodit će ovoga tjedna prvi put rukometnu reprezentaciju, a kao novi izbornik za Tempo govori o tome kako je 10 godina čekao taj posao te o promjenama u reprezentaciji i Lini Červaru

U srijedu, 8. ožujka, hrvatska rukometna reprezentacija igrat će u Nizozemskoj utakmicu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2024. godine (tu je utakmicu Hrvatska izgubila rezultatom 32:27), četiri dana kasnije – u nedjelju – Nizozemska će doći na uzvrat u Osijek. To će biti prve utakmice na kojima će reprezentaciju voditi novi izbornik Goran Perkovac koji je na tu poziciju postavljen nakon debakla na Svjetskom prvenstvu i smjene izbornika Hrvoja Horvata i njegovog stožera, pri čemu je smijenjen i koordinator struke u savezu Lino Červar.

Perkovac je 60-godišnjak koji kao igrač ima zlato s Olimpijskih igara iz Atlante 1996. i srebro sa SP-a u Islandu 1995. Godinama je bio trener u Švicarskoj, s klubovima Pfadi Winterthur i Kadetten Schaffhausen bio je prvak Švicarske pa je 2007. izabran za trenera godine u Švicarskoj. U Njemačkoj je vodio klubove Minden i Nettelstedt-Lübbecke te je bio izbornik Švicarske i Grčke. Kada smo razgovarali s njim za Tempo, rekao nam je da treba istaknuti kako se sa suprugom, vlasnicom zubarske ordinacije u Švicarskoj, odlučio definitivno vratiti u Hrvatsku gdje im živi i kći. Sa sportske strane, razgovarali smo o tome kako je konačno postao izbornik, što očekuje od reprezentacije i što čeka igrače koje je odabrao te nam je rekao kako bi volio odraditi dva olimpijska ciklusa i voditi reprezentaciju na Olimpijskim igrama 2024. i 2028.

TEMPO: U godinama ste kada trebate zaokružiti svoju igračko-trenersku karijeru. Jeste li smatrali da bi preuzimanje reprezentacije trebao biti vrhunac vaše karijere?

Moram biti iskren i reći da nisam očekivao da ću dobiti takvu šansu jer sam godinama bio u nekim kombinacijama, ali to se na kraju uvijek izjalovilo. Nisam do sada dobio šansu, sada sam je dobio i to je sigurno kruna moja karijere. Ne mislim da je rad s reprezentacijom kraj moje karijere, mislim da imam dovoljno energije, ali sigurno je da je kruna moje karijere.

‘Imam specifičan stil rada i inzistirat ću na njemu. Ja sam za disciplinu, za hijerarhiju, to su možda staromodne metode, ali ja mislim da nisu’

TEMPO: Je li vam u procesu izbora novog izbornika odmagalo to što niste živjeli u Zagrebu, niste bili u središtu događanja, niste mogli ili niste željeli lobirati, a čujem da ste se pribojavali da bi politika mogla utjecati na donošenje odluke o novom izborniku?

Sigurno mi to što sam bio u Švicarskoj nije pomoglo. Je li mi odmoglo? Ne znam. Možda je u mom slučaju donekle vrijedila i ona stara izreka „daleko od očiju, daleko od srca“. Onaj koji je u žiži događaja ima veće šanse da postane izbornik. Na kraju se pokazalo da mi je, u ovoj situaciji u kojoj se nalazi reprezentacija, to možda i pomoglo. Financijski nisam opterećen, u Hrvatskoj se ne bavim biznisom, politički nisam aktivan. Znači to mi je sigurno u ovom trenutku pomoglo.

TEMPO: U posljednjih 10 godina reprezentacija je na najvećim natjecanjima imala više padova nego uspona, jeste li za to vrijeme pomislili da biste vi to mogli bolje?

Teško je reći „ja bih to mogao bolje“. Znamo da u sportu puno stvari ovisi i o sreći. Mislio sam da bih to sigurno radio drugačije, da bih sigurno imao manji fond igrača koje bih koristio i da bi to, na duže staze, pomoglo reprezentaciji. Time bi reprezentacija bila uigranija, igrači bi se poznavali, bilo bi više automatizama i s te strane bi bilo bolje. Hoću li ja biti bolji trener ili ne, to je teško reći. Sigurno ću imati svoju liniju, neću od nje odstupati, probat ću reprezentaciji udariti svoj pečat da se vidi da je to period u kojem sam ja radio.

TEMPO: Kada ste postali izbornik, rekli ste da tek trebate steći pravu sliku o reprezentaciji. Jeste li dobili sada tu sliku?

Da, pričao sam sa svim igračima, s Duvnjakom kao kapetanom imao sam vrlo dug razgovor, što mi je pomoglo jer on i drugi koji su duže u reprezentaciji znaju više od mene što se događalo u prošlosti. Na temelju te slike izabrao sam igrače, to su oni koji mogu odgovoriti na moje zahtjeve. Volio bih da ta reprezentacija ostane u cjelini još nekoliko godina, bez obzira na to hoću ja biti izbornik ili ne. Pred utakmicu s Nizozemskom imat ćemo samo dva treninga, što znači da nam je uigranost strana riječ, to ne postoji. Moći ćemo prikazati samo ono što je ostalo iz prošlosti. Kada ćemo imati više vremena, sa sedam, osam ili 10 treninga, tada ću moći napraviti nešto svoje i tada će se vidjeti razlika. Imam specifičan stil rada i moram reći da ću inzistirati na njemu. Ja sam za disciplinu, za hijerarhiju, to su možda staromodne metode, ali ja mislim da nisu. To treba svakom kolektivu i to je nužno.

Rukometnu reprezentativnu karijeru Goran Perkovac (na slici desno) započeo je igrajući za Jugoslaviju s kojom je osvojio broncu na Olimpijskim igrama 1988. u Seulu. FOTO: imago sportfotodienst/GuliverImage

TEMPO: Vremena su drugačija, ovo nisu vaše igračke devedesete, igrači razmišljaju o društvenim mrežama, hoćete li stoga imati drugačiji pristup?

Druga su vremena i mi ne možemo ništa promijeniti, ti mladići su drugačiji nego što smo mi bili prije 30 ili 40 godina i to se mora akceptirati. Međutim, njima se moraju dati smjernice. Budi na društvenim mrežama, radi što hoćeš, ali u onim trenucima koji su meni važni ne možeš biti na društvenim mrežama, već moraš biti fokusiran na stvari koje izbornik od tebe traži. Može se i jedno i drugo, ali to moramo svesti u određene mjere, kanalizirati, i onda to može funkcionirati. Nadam se da ćemo u tome uspjeti jer ne želim biti diktator. No neke se stvari u reprezentaciji moraju znati, reprezentacija mora funkcionirati na nekim osnovama.

TEMPO: Kada kažete da ste dugo razgovarali s Duvnjakom i starijim igračima, onda se čini da ste slušali i njihovo nezadovoljstvo i prigovore zbog onog što se u reprezentaciji događalo u posljednje vrijeme.

Naravno da je bilo nezadovoljstava. Reprezentacija najmanje tri godine ne daje to što bi trebala, rezultat u Austriji 2020. je bio neočekivan, tako da smo već desetak godina u traženju, nismo ono što smo bili. Slažem se da je bilo više padova nego uspona. Da bismo se vratili na stare staze, pri tome ne mislim na neprestano osvajanje medalja, već na plasman među prvih pet reprezentacija, morat ćemo svi zapeti i odricati se nekih stvari. Znači, ne mogu igrači igrati PlayStation cijelu noć ako znaju da sutra imaju važnu utakmicu. Razgovarao sam s igračima na tu temu, rekli su mi da je bilo propusta, nisu ni sami bili zadovoljni kako je disciplina funkcionirala te ćemo raditi na tome da to promijenimo. Nisu zadovoljni ni kvalitetom igre koju su pružali, nisu zadovoljni segmentom obrane gdje nismo dobro funkcionirali. Žalili smo se na vratare, ali mislim da su vratari najmanje krivi, obrana nije pružila šansu da vratari nešto obrane. Znači, nismo igrali dobro, nismo funkcionirali dobro, a mislim da ni izbor igrača nije bio takav da su igrali najbolji. Ako bi se u reprezentaciju vratili Jaganjac i Martinović, uz još jednu ili dvije izmjene, mislim da bismo tada stvorili reprezentaciju koja bi mogla funkcionirati sljedećih godina.

TEMPO: Koliko Duvnjak još može igrati za reprezentaciju s obzirom na to da ga godinama gledamo kako se iscrpljuje na najvećim natjecanjima?

Duvnjak je institucija, izuzetno je potreban hrvatskoj reprezentaciji. Čim je u reprezentaciji, ostali igrači osjećaju se bolje. Međutim, njega se mora ciljano voditi. On ne može igrati sve utakmice i ne može igrati 60 minuta, ali ga se ne može ni mijenjati svakih pet minuta jer on nije taj igrač. On je naučio igrati puno, on vuče i glavni je oslonac toj ekipi. Nije mi decidirano rekao, ali pretpostavljam da bi kruna njegove karijere bila Olimpijada u Parizu te da bi se, ako tamo odigramo dobro, tada želio oprostiti. Mislim da je to realnost pa da onda na to mjesto treba doći netko mlađi koji bi na tom mjestu igrao narednih desetak godina.

‘Razgovarao sam s igračima, rekli su mi da je bilo propusta, nisu ni sami bili zadovoljni kako je disciplina funkcionirala, radit ćemo na tome’

TEMPO: Bivši izbornik Zdravko Zovko rekao je da je rukomet sport u kojem trebaju igrati najbolji bez obzira na godine. Imate li i vi takav stav?

I ja mislim da trebaju igrati najbolji, ali reprezentacija ne može biti prestara. Znam po sebi, igrao sam dugo, skoro do 40. godine. Nije problem igrati, problem je odmoriti se nakon utakmice. Starijem igraču treba dva, tri, čak četiri dana da se odmori, mlad igrač već sutradan može igrati. Zato moramo imati mješavinu većeg dijela mladih igrača i par vrlo važnih starijih igrača. To je idealno.

TEMPO: Hrvatska javnost je svjedočila u slučaju prethodnih izbornika Horvata i Babića da su teško ili nikako podnosili kritike. S obzirom na to da je to pitanje ega, kako stojite s vašim egom?

Svaki vrhunski sportaš ima jak ego, tu nema diskusije. Da nemamo jak ego ne bismo postigli ono što smo postigli. Trudit ću se imati što manje situacija u kojima ću eksplodirati i da ću naći normalne odgovore na pitanja koja će se postavljati. Normalno je da će biti pitanja, mi smo javne ličnosti, narod voli znati. Ne smije se događati da izbornici nastupaju u svoje ime jer oni ne predstavljaju sebe već reprezentaciju i, u krajnjem slučaju, cijeli narod. Nadam se da ću moći kontrolirati tu situaciju. Bit ću presretan ako u tome uspijem jer je pritisak u Hrvatskoj ogroman. Očekivanja su velika, ali naša realnost trenutno nije medalja. Mi prvo moramo stabilizirati ekipu da bismo nakon toga tražili neki veći rezultat. Sigurno je da je medalja želja svih nas, za to igramo. Mislim da su trenutno Danska, Švedska, Island i Francuska reprezentacije koje su ispred nas. Oni se u posljednjih deset godina kontinuirano bore za medalje, a nas tu nema. Naša kvaliteta nije na razini one koju su imali Balić, Lacković, Metličić i ostali. No nisam tužan, ja volim ekipu koja je ratnički nastrojena. Ne mora biti najbolja, ali mora dati sve od sebe i na tome ću insistirati.

Kao rukometni trener Goran Perkovac radio je i u Njemačkoj, u najjačoj rukometnoj ligi gdje je vodio klubove Minden i Nettelstedt-Lübbecke. FOTO: imago images/Fotostand/GuliverImage

TEMPO: Koliko se vaša izbornička filozofija oslanja na vremena iz 1995. i 1996. kada ste s reprezentacijom osvojili srebro na SP-u u Islandu i zlato na Olimpijadi u Atlanti?

U nekim se dijelovima promijenila, rukomet je postao drugačiji. Ne može se više insistirati na nekim stvarima od prije više od 20 godina. Na sreću, neprestano sam u rukometu, posljednjih godina bio sam aktivan i trener u dobrim ekipama te mogu odgovoriti na ta pitanja. Mislim da netko tko posljednjih četiri, pet godina nije radio u rukometu ne može biti trener jer se rukomet jako promijenio. Ponavljam, insistirat ću na disciplini i hijerarhiji. Mora se znati tko ima 300 nastupa za reprezentaciju, a tko je debitant. Mora se osjećati respekt prema izborniku, prema njegovim suradnicima, ali i izbornik treba respektirati igrače. Ako ne cijenimo jedni druge, onda nećemo ni „zapeti“ jedan za drugoga. Što se tiče ostalih stvari, ja sam vrlo komunikativan, ne za vrijeme utakmice i treninga, ali prije i poslije možemo razgovarati o svemu. Na treningu i utakmici mora biti rad, red i disciplina.

TEMPO: Jesu li „rad, red i disciplina“ bili vaša trenerska filozofija u Švicarskoj i Njemačkoj?

Ja sam takav bio već kao igrač. Mislim da ne postoji igrač koji je trenirao više od mene. Kao klinac od 10, 11 godina trenirao sam tri puta dnevno, da ono kasnije ne spominjem. Uvijek sam smatrao da je rad vrlo važna komponenta. Lijepo je biti talentiran, ali bez rada nema ničega, pogotovo u današnjem, trkačkom rukometu. Dakle, ako fizički nisi spreman, onda zaboravi na sve ostalo. Danas mlade generacije puno više ulažu u sebe, dodatno treniraju, idu u teretanu, voze bicikl i role, a mi to prije nismo radili.

TEMPO: Kako ste birali suradnike u vašem stručnom stožeru?

Vjerujte mi, za mjesto izbornika pripremao sam se posljednjih 10 godina. Uvijek sam razmišljao koga bih uzeo za suradnike kada bih postao izbornik. Valter Matošević, trener golmana, moj je suigrač iz reprezentacije. U njega imam veliko povjerenje, već je bio u reprezentaciji, bio je dobar vratar, zna kako se radi u reprezentaciji. Meni je bitno da su to lojalni ljudi. Gotovo sam siguran da neće raditi protiv mene. Za izbornika je to najvažniji osjećaj, da mu neće netko rovariti iza leđa ili zabiti nož. Boris Dvoršek je izuzetan stručnjak, možda i podcijenjen u Hrvatskoj, zna jako puno, vrlo je organiziran i meni treba takav stručnjak. Ivica Udovičić je tu već „sto“ godina, ali mi se čini da je posljednje tri, četiri godine marginaliziran, da se i sam povukao. Rekao sam mu da želim onog Udovičića od prije 10 godina, a ne Udovičića iz posljednje tri godine. Vidim da je već živnuo i došao k sebi.

‘Mislim da je za Červara dobro da se malo odmakne od rukometa, da se odmori godinu, dvije, pa da se, ako će imati volje, ponovo aktivira’

TEMPO: Znači li to da vam je Savez dao odriješene ruke ili ste vi to tražili i dobili?

I jedno i drugo. Ja sam tražio, ali Savez mene poznaje, ne bi me pozvali da mi nisu mislili dati odriješene ruke. Oni znaju da, što se toga tiče, znam biti težak. Imam neku svoju liniju, imao sam je kao igrač, imam je kao trener, ne dopuštam da mi se bilo tko miješa u posao. Savez je to objeručke prihvatio, što je znak da imaju veliko povjerenje u mene. Drugi znak mi je da situacija nije baš ružičasta i da im treba jedan takav kakav sam ja.

TEMPO: Bi li to bilo moguće da Lino Červar nije smijenjen i da je ostao koordinator struke? Znamo da je želio imati utjecaj na događaje u reprezentaciji.

Mislim da bi bilo moguće, ali bi bilo teže. Morao bi s njim puno sati sjediti, razgovarati, ubjeđivati ga i gubiti energiju. U konačnici bih ja napravio onako kako mislim da je u redu. Ne bih dopustio da bilo tko, pa ni Červar, utječe na mene. Mislim da je za Červara dobro da se malo odmakne od rukometa, da se odmori godinu, dvije, pa da se, ako će imati volje, ponovo aktivira. Trenutno je za ovu novu reprezentaciju i za mene bolje da nemamo tutora koji odozgo gleda drugačije.