GLEZBENE RECENZIJE: Stephany Stefan, Elephant Hump, Phaneron

01. STEPHANY STEFAN ‘IRIDESCENT’ (VLASTITO ONLINE IZDANJE): Svježi zvuk neo soula

Stephany Stefan mlada je riječka umjetnica koja se izražava i kroz glazbu. Uspješna i nagrađivana fotografkinja i plesačica s vatrom prije nekoliko godina objavila je slabo zapaženi EP „Clouds“, do bi početkom ove godine uspjela realizirati i prvi dugosvirajući materijal „Iridescent“. Tipična predstavnica nove generacije u čijoj se glazbi naziru utjecaji raznih glazbenih stilova ali koja stvara vlastiti zvuk i pjesnički stav. Istini za volju, Stephany je vezana uz soul, ali u kombinaciji s raznim zvukovima i ritmovima te neskrivenom inspiracijom koju je pronašla u izrazu i izvedbi Erykah Badu, a još više u glazbenoj poetici australske grupe Hiatus Kayote, nominiranoj više puta za Grammy. Nije Stephany nova Erykah, ali se bacila u neo soul i uz pomoć vrlo dobrog pratećeg benda (Goran Pleić, Vedran Mijić, Dorian Cuculić i Igor Musulin) predstavila svoje pjesme koje sa strašću izvodi. Ona je na dobrom putu da njezine pjesme postanu ozbiljno prihvaćene i voljene ali će, napravi li ispravne korake, to uspjeti na sljedećem izdanju. Kao prvo, „Iridescent“ je predugačak album s predugim pjesmama. Stephany je napravila hrabar i vrlo dobar iskorak spojivši neo soul s nekim glazbenim inovacijama i svojim umjetničkim aspiracijama, no stječe se dojam da joj je potrebna određena autorska zrelost kako bi njezina skladateljska hrabrost i inovativan pristup došli do punog izražaja. Svakako bi tome pomogla i bolja produkcija ovog materijala. U svakom slučaju, album vrijedan pažnje i vrlo dobra ocjena za debi vrlo kreativne mlade autorice koja nam donosi potrebnu svježinu na hrvatsku kantautorsku scenu.

02. ELEPHANT HUMP ‘ELEPHANT HUMP’ (MAST PRODUKCIJA): Moglo je i bolje

Ovaj je sastav sastavljen od glazbenika koji su stasali kroz grupe kao što su MIMIKA Orkestar, Antenat, No Chance itd: Dražen Gašparac na gitari i zadužen za sampleove, Danijel Hršak na trubi, Lovro Vrus na bas gitari i Matija Nikić na perkusijama donijeli su u Elephant Hump šarolik utjecaj raznih ritmova i žanrova koji nije dao najbolje rezultate. Svojim instrumentalima prošaranim prebiranjem po žicama električne gitare, u stilu saharskog rocka i uz neskriveni zapadnoeuropski utjecaj ambijentalne rock glazbe 60-ih i 70-ih, ponudili su prilično originalan zvuk u kojem se umjesto vokala pojavljuje truba. Neobična mješavina analogne longue glazbe tog razdoblja provučena kroz suvremenu klupsku produkciju pa je primjetan utjecaj Thievery Corporation, Davida Gilmoura a i Rya Coodera. Nedostaje aranžersko-skladateljski potez i hrabar glazbeni pomak da od Elephant Hump naprave glazbenu senzaciju. Pjesme se vrlo naslanjaju jedna na drugu i teško ih razlikovati. Više zvuči kao otkriveni originalni soundtrack nekog zaboravljenog dobrog filma 70-ih godina prošlog stoljeća nego kao nastupni album glazbenika koji stvaraju novu, originalnu glazbu. Nije loše, ali moglo je i bolje.

03. PHANERON ‘REKORD PLOČA’ (VLASTITO ONLINE IZDANJE): Ozbiljan hrvatski grunge

I dok je nastupni EP „Memories“ prije pet godina bio akustično probijanje treme i predstavljanje publici s pjesmama na engleskom jeziku, debi album „Rekord Ploča“ ozbiljno je glazbeno djelo. Devet novih pjesama na hrvatskom jeziku i vrlo dobar grunge zvuk koji predstavlja Phanerpon kao ozbiljan rock bend s neskrivenim utjecajem scene Seattlea 90-ih. Stoga i ne čudi što im se kao gost na pjesmi „Kreni dalje“ pridružio Yogiu Lonich na gitari koji je začinio tu pjesmu odličnim rifovima. Kao i kod svakog dobrog grunge benda, važan je gruv i dojmljiv vokal. Kao da su i bend i on imali kočnicu snimajući vrlo dobro aranžirane i skladane pjesme. Svejedno, Nožica ima dobar i jak glas dok ga ostatak benda sasvim pristojno prati. S obzirom na tekstove na hrvatskom jeziku i grunge kao temelji glazbeni žanr koji žele svirati, „Rekord Ploča“ je relativno uspješno ostvarenje jer u tom spoju balansira na tromeđi grungea, hrvatske rock scene i lažnih rock bendova s domaće estrade. Nema sumnje da su uživo vjerojatno vrlo uvjerljivi, no premalo se toga može čuti na ovom albumu. Za početak sasvim pristojno, ali uz više strasti i energije te puno moćnijom produkcijom (poput one koju potpisuje Leo Klaić zaslužan za moćan zvuk zagrebačke stoner rock/grunge scene okupljene pod etiketom House of Pablo) Phaneron bi mogao prerasti u ozbiljan hrvatski rock bend.

Komentiraj