GLAZBENE RECENZIJE: Fire in Cairo, Biskra, Aljoša Šerić

01. FIRE IN CAIRO ‘FIRE IN CAIRO’ (VLASTITO ONLINE IZDANJE): Nove hrvatske rock zvijezde za globalnu scenu

Ako je riječka grupa Jonathan pojavljivanjem na sceni dokazala da u Hrvatskoj žive talentirani glazbenici koji glazbom mogu konkurirati bilo kojoj globalnoj rock grupi, onda je Fire In Cairo nastavak tog trenda i novi hrvatski rock bend koji ima sve predispozicije ostvariti karijeru i izvan granica i novo veliko domaće ime. Sve ono najbolje što nam je ponudila britanska rock scena posljednjih dvadesetak godina, zagrebačka četvorka Fire In Cairo uspjela je upiti i dodati autorski potpis. Njihove su pjesme pitke, zabavne, plesne i skladateljski i aranžerski nadmoćne. Mate Ponjević je maštovit gitarist grupe i vrlo dobar pjevač te grupa ima sve što joj treba za uspjeh. Za razliku od grupe Jonathan, Fire In Cairo naglašava nešto žešćim rifovima svoje pjesme kroz koje sramežljivo provlači funk zvuk karakterističan za RHCP. Dojmljiva je lakoća kojom su gotovo sve pjesme ofarbane pitkim radiofoničnim melodijama i pamtljivim refrenima, a ispunjene su dovoljnom dozom žestine. Možda je najbolji primjer njihove iznimne kvalitete pjesma „Butterfly“ koja sadržava višeglasno pjevanje upotpunjeno brass sekcijom te uvodom koje daje naslutiti da je riječ o baladi, ali koja se prema kraju pretvara u vrlo živu pjesmu prošaranu raznim rock utjecajima i žestokim gitarističkim rifovima. Kao uostalom i dobar broj pjesama koje su doista aranžerski i skladateljski daleko iznad prosjeka domaće rock produkcije. Za debi album više nego ugodno iznenađenje.

02. BISKRA ‘NE MOGU SADA IMAM GOSTE’ (VLASTITO ONLINE IZDANJE): Nepotrebno i preuranjeno

O grupi Biskra nema nikakvih informacija na njihovoj bandcamp stranici, na kojoj su objavili svoj debi album. Jedini podatak je taj da je bend iz Zagreba. Možda i bolje jer je više riječ o poigravanju s pjesmama, stihovima i zvukovima nego o ozbiljnom albumu. Svih devet pjesama naslućuju da su pomno stvarane i da autor(i) imaju razvijenu glazbenu maštu, no realizacija je ispod svakog nivoa. Niti su pjesme dorađene/dovršene, niti je pjevanje kvalitetno, niti je sve usklađeno, a o produkciji ne treba ni govoriti. Idejno zanimljivo, ali samo na bazi internih demo snimaka koje mogu pokazati smjer razvoja, no za prvi album bolje da se nije pojavilo javno. Šteta, jer daje naslutiti neke vrlo zanimljive zamisli.

03: ALJOŠA ŠERIĆ ‘ŠTO ĆEMO RADITI DO KRAJA ŽIVOTA’ (DALLAS RECORDS): Odličan album nepopravljivog romantičara

Aljoša Šerić više od 15 godina sklada, piše pjesme, aranžira i stvara glazbu. Počeo je s grupom Ramirez i objavio četiri albuma, da bi potom napravio zaokret u zvuku te se odmaknuo od žešćeg radiofoničnog rock zvuka i s grupom Pavel krenuo put pitkih pop pjesmama, s kojima je ostvario daleko veću prisutnost u eteru nego s Ramirezom. To ne iznenađuje s obzirom na sklonost mainstream glazbi u hrvatskom eteru. No unatoč toj činjenici Šerićeve skladbe nastale s grupom Pavel dale su pop pjesmama uzvišenu notu i spoj s aktualnim angloameričkim pop mainstreamom, uz njegov prepoznatljiv rukopis. Novi diskografski projekt je njegov prvi samostalni album koji je odlično sročio u izjavi prigodom plasiranja albuma: „Dvanaest gotovo dnevničkih zapisa, zbirki jadikovki poluostvarenog muškarca na pragu sredovječnosti“. Izuzetno precizna, samoironična definicija samostalnog albuma. Šerić je nepopravljivi romantičar, odličan skladatelj i aranžer te značajan pjesnik sada već prepoznatljivog poetskog rukopisa ispunjenog sjetom i svakodnevnom tugom čovjeka prerano umornog od života. Njegov samostalni album „Što ćemo raditi do kraja života“ je vizitkarta i odličan uvid u respektabilni talent. Na ovom se ostvarenju dotaknuo raznih glazbenih žanrova pa ne iznenađuje da ga upoznajemo kroz njemu vrlo blisku americanu pa čak i country, ali i kroz swing, talijansku i francusku školu šansone, poneki cabaretski izlet kao i rock i pop momente. Priznaje da je riječ o pjesmama koje se nisu uklapale u njegovu viziju onoga što bi Pavel trebao svirati, a što je i više nego očito jer pjesme na ovom albumu nisu ni Pavel, niti Ramirez. Pomalo iznenađuje što naslovna pjesma nije njegova, već Anđela Jurkasa koji potpisuje i pjesmu „Zadnji“, no kako je riječ o lijepim tekstovima koje je Šerić uglazbio, ostaje samo čuđenje, ali ne i zamjeranje. Potentan pjesnik i skladatelj poput Šerića evidentno ima potrebu izražavati se prvenstveno kroz pjesme i otkrivati se publici i sva sreća da je tako jer je i ovoga puta stvorio pjesme u kojima nije teško uživati i prepustiti im se, bez obzira na to o kojem je žanru riječ.

Komentiraj