FELJTON: Večera s Paulom McCartneyjem i mojim idolima iz grupe AC/DC

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Pripovjedač’, autobiografije američkog rock glazbenika Davea Grohla, bivšeg bubnjara Nirvane i vođe planetarno popularnih Foo Fightersa, koji opisuje druženja s najvećim svjetskim glazbenim zvijezdama

Hoće ti smetati ako AC/DC dođu na večeru?“ Ova poruka koju sam dobio od svoje supruge Jordyn zauvijek će ostati upamćena kao najbesmislenije, najviše nadrealno i bolno očigledno pitanje koje mi je ikad itko uputio. Večera s AC/DC? Bendom koji se praktički kreće u sjenama, kojeg nema u javnosti, a pojavljuje se samo na divovskim pozornicama ukrašenim ogromnim topovima koji eksplodiraju i divovskim pojačalima koja vise s greda? Bendom koji je već više od 40 zaglušujućih godina utjelovljenje boogieja zločestih momaka stisnutih šaka, mlaćenja glavom i tutnjanja nogama uz smiješak odmetnika i vragolasto namigivanje? A da ne spominjem više od dvjesto milijuna prodanih albuma i nadahnuće generacijama mladih rockera da svoje živote posvete izvođenju tri akorda i paru rastrganih traperica? Ja bih to najbolje trebao znati. Bio sam jedan od njih.

Bila je 1980. kad su AC/DC s lanca pustili monumentalni koncertni film Let There Be Rock i podarili ga naivnom svijetu pretjerano izglamurizirane pop glazbe, a on se brzo probio do svih modernih kina diljem zemlje u kojima su se vikendom prikazivali filmovi u ponoć. (Davno izgubljena pojava koje se većina ljudi moje dobi sjeća kao rituala odrastanja. The Rocky Horror Picture Show, The Wall i Heavy Metal neki su od mojih favorita.) U svojoj biti nastup uživo snimljen u Parizu samo nekoliko mjeseci prije no što je preminuo njihov prvi pjevač Bon Scott, film je prikaz snage najhrabrijeg, najzabavnijeg, najopakijeg hard rock benda na svijetu koji donosi mega-dozu znoja, trapera i rock’n’rolla visoke voltaže. Ako ste bili samoprozvani student svega što ima veze s rockom, ovo je bilo vrhunsko predavanje kako rasturiti u životu. Već s 11 godina bio sam upoznat s AC/DC, a njihova dva albuma, Dirty Deeds Done Dirt Cheap i Highway to Hell bila su dvije najomiljenije ploče u mojoj rastućoj kolekciji, tako da sam film jednostavno morao pogledati. Washington Post pisao je da film igra u poznatom Uptown Theateru u Washington D.C.-u kao dio njihove serije koncerata Wall of Sound. I tako smo moj najbolji prijatelj u ono vrijeme Larry Hinkle i ja imali cjelovečernji izlazak u centar grada – u pratnji njegova oca u njihovom Datsunu 280ZX boje burgundca, takozvanom Porscheu za sirotinju. Dok samo Larry i ja čekali da kupimo ulaznice, nervozno sam očekivao da će kino preplaviti skitnice u traperu i koži. No, kad smo zakoračili unutra vidio sam da je u kinu samo nekoliko žestokih fanova AC/DC-a koji su bili raštrkani u grupicama između redova i redova praznih sjedala, čekajući da počne film i neuspješno pokušavajući sakriti svjetlost upaljača dok su palili džointove i lule iz kućne radinosti. Poput dvojice čudnih klinaca u društveno zagušujućoj kantini, pokušavali smo odlučiti gdje sjesti, jer je kino bilo praktički prazno, a mi se plašili da ćemo se napušiti samo od slatkog vonja koji je lebdio zrakom u cijelom kinu. Znajući da je riječ o koncertu iz serije Wall of Sound, bili smo u iskušenju da sjednemo naprijed, u blizinu zvučnika, no na kraju smo ipak odlučili sjesti više pozadi kako ne bismo morali istezati svoje mršave vratove da bismo vidjeli divovsko platno. Hvala Bogu što smo tako odlučili jer nismo imali pojma da se koncertni razglas skriva iza tih zastora, a kad su se svjetla pogasila, uskoro je postalo očigledno da nismo na uobičajenoj matineji Zvjezdanih ratova. Film je započeo grubom ekipom roadieja, krupnih, dugokosih huligana koji su poput modernih gusara rastavljali rock’n’roll pozornicu prije no što su je ukrcali u konvoj kamiona da bi je prevezli do sljedećeg grada za još jednu večer divljanja. Bilo je to nešto što nikad ranije nisam vidio, niti o tome razmišljao. Nakon što se odsvira posljednja nota koncerta, a publika se uputi kućama u udobnost vlastitih toplih kreveta, ovi hrabri ljudi bacaju se na posao, namatajući kilometre kabela i pakirajući tone opreme u izudarane kovčege dok gacaju između vaših odbačenih pivskih čaša i opušaka prije no što se i sami onesvijeste na putnim krevetima veličine lijesova, loveći taman dovoljno sna da sve to ponovno sastave sljedećeg jutra. Taj je prizor savršeno dao ton onome čemu ćemo Larry i ja uskoro svjedočiti. Nije to bio glamur koji smo bili uvjetovani povezivati s velikim rock zvijezdama s postera u našim sobama; ovo je bio stvarni život i iznenada su sve one godine zamišljanja da je rock’n’roll najšareniji teatar života izblijedjele, pretvorivši se u rastrgane majice i krvave zglobove na rukama. Kad su kamioni koji su tutnjali autocestom počeli trubiti, smjesta je postalo jasno da je razglas u kinu bio postavljen na „omami.“ Hoću reći, to sranje je bilo ZAGLUŠUJUĆE. A još nismo niti došli do glazbe. Bila je to, bez sumnje, najglasnija stvar koju sam ikad čuo u svojih kratkih 11 godina koje sam do tada proveo na planetu. S obzirom na to da nikad nisam bio na rock koncertu, nisam shvaćao ultimativnu moć te razine glasnoće i nisam imao pojma da vam zvuk može protresti prsni koš intenzitetom potresa. Nije potrebno naglašavati, svidjelo mi se to. Jako. Kad se bend popeo na pozornicu s prvim brojem, Live Wire, uši su mi već odzvanjale i sjedio sam na rubu sjedala. HTIO SAM JEBENO RASTRGATI TO KINO NA KOMADIĆE. Adrenalin koji mi je kolao tijelom uzrokovao je nešto što se može opisati samo kao transformacija koju bi Bruce Banner iskusio kad se pretvara u Hulka u TV seriji iz kasnih ‘70-ih. Osjećao sam se toliko opijen i osnažen samim intenzitetom glazbe da sam se jedva suzdržavao. Da sam mogao svojim mršavim, slabašnim ručicama istrgnuti sjedalo i baciti ga u prolaz, učinio bih to, no ovako sam samo sjedio i tresao se dok su AC/DC radili ono u čemu su najbolji – davali svaki gram sebe publici, rušeći sve za sobom.

Ako ste ikada gledali koncert Screama, Nirvane ili Foo Fightersa, sada znate odakle ta energija dolazi. Sve to dugujem AC/DC-ju i ‘Let There Be Rock’. Već s 11 godina imao sam njihova dva albuma

Nakon nekoliko pjesama vidjelo se da bubnjar mijenja doboš nakon što ga je slomio prejakim udaranjem. Opa. Gitarist Angus Young, natopljen znojem, vidi se na bočnom dijelu pozornice s maskom s kisikom jer je upravo pretrčao najmanje tri maratona s jedne strane pozornice na drugu tijekom 13 pjesama, a njegovo tijelo jedva je to podnijelo. Sveca mu. Ovo je nadljudski, pomislio sam. Zaboravi na bendove koji samo stoje i petljaju nešto po instrumentima kao da su srednjovjekovni trubaduri; ovi ih dečki napadaju kao da im je posljednji dan na zemlji. Do odjavne špice postao sam drugi dječak. AKO ĆU IKADA SVIRATI U BENDU, RAZMIŠLJAO SAM, SVIRAT ĆU BAŠ OVAKO. Jordyn sam na poruku odgovorio velikim slovima, napisavši „HALO?!“ i uštipnuo se od nevjerice zbog prilike da konačno upoznam bend koji me nadahnuo da dajem sve od sebe.

Ako ste ikad gledali koncert Screama, Nirvane ili Foo Fightersa, znate odakle ta energija dolazi. Sve to dugujem AC/DC-u i Let There Be Rock. Ispostavilo se da su AC/DC u gradu kako bi izveli svoju novu pjesmu Rock or Bust na 57. dodjeli nagrada Grammy 2015. godine. Nisam nastupao te večeri, samo dodjeljivao nagradu, no kao netko tko cijelog života obožava AC/DC, naravno da sam bio više uzbuđen što ću vidjeti njih nego bilo koga od ostalih relativno zamornih pop izvođača i njihovih smiješnih produkcija u stilu Las Vegasa. Jaka injekcija istinskog rock’n’rolla bila je točno ono što je dodjeli bilo potrebno. Bit ću ondje, glavom i bradom, bez sumnje ponovno osjećajući onu istu nadmoćnu navalu adrenalina zbog koje sam htio rastrgati Uptown Theater na komadiće prije 35 godina (osim što ću se sada ondje naći rame uz rame s Katy Perry i Tonyjem Bennettom i osjećati se kao da skrivam upaljač kojim ću pripaliti lulu iz kućne radinosti). Vidjevši da ondje trebam doći sam, bez svojih vjernih Foo Fightersa, nazvao sam Taylora i Pata da ih pozovem na večeru nakon dodjela s našim suprugama, odlučivši ne otići na neku od uobičajenih naknadnih zabava koje su zapravo samo orgije selfieja i ćaskanja s ljudima iz industrije. Rezervirali smo stol u restoranu Faith and Flower samo nekoliko blokova od mjesta gdje se održavala dodjela i planirali se naći na večeri i nekoliko pića daleko od halabuke.

Paul McCartney je također bio u gradu i pitao nas što planiramo raditi nakon dodjele pa smo s veseljem pozvali njega i suprugu Nancy da nam se pridruže, dodajući još dvije stolice za naš sve dulji stol. Vjerujte mi, bilo kakva večer s Paulom je dobra večer i tako je polako počelo izgledati da će se naš plan pretvoriti u epski izlazak. Kako se ispostavilo, Paul je naletio na ekipu iz AC/DC-a u hotelu, a kad su ga pitali što planira raditi nakon dodjele, rekao je da će večerati s nama, što je dovelo do toga da mi žena pošalje onu nadrealnu poruku. Pauza. Razmislimo. NE PROĐE NITI DAN, A DA NE ZASTANEM I NE ZAHVALIM SVEMIRU NA OVAKVIM BLAGOSLOVIMA KOJI KAO DA NISU S OVOGA SVIJETA, A TRUDIM SE NITI JEDAN OD NJIH NE UZETI ZDRAVO ZA GOTOVO. Nikad neću smatrati „normalnim“ što sudjelujem u takvom snu na javi; uvijek ću se osjećati kao da odozgo gledam kako se život odvija, gledajući nečiju tuđu fantaziju kako se odigrava pred mojim očima. No, ona je moja, a u tim trenutcima pokušavam biti prisutan, podsjećajući se da sam možda i najsretnija osoba na svijetu koja će udahnuti još jedan dah i uputiti se u sljedeću avanturu. Nekoliko dana prije dodjele primio sam još jednu poruku, ovu od svog dobrog prijatelja Bena Jaffea iz legendarnog neworleanskog Preservation Hall Jazz Banda, koji me obavijestio da je i on u gradu na dodjeli i da bi se htio zabaviti. Vjerujte mi, nitko ne tulumari kao ljudi iz New Orleansa, a ništa toliko ne odiše New Orleansom kao Preservation Hall Jazz Band. Benov otac Allan osnovao ih je početkom ‘60-ih, a utjelovili su zvuk, duh i veselje njihova sjajnog grada, održavši na životu tradicionalni neworleanski jazz, svirajući tri koncerta dnevno 365 dana u godini, dulje od 60 godina. I tako, kad oni odlože instrumente (a što se rijetko događa) uvijek počinje zabava. Dok smo snimali našu dokumentarnu seriju Sonic Highways 2014. Foo Fighters imali su čast provesti tjedan dana snimajući u samoj Preservation Hall, taverni koja datira još iz 1803. godine. Svi smo se vrlo brzo sprijateljili. Krajem tog tjedna odlučio sam da je New Orleans američko blago i da svi doista trebamo očuvati njegovu bogatu kulturu utemeljenu na europskoj, karipskoj i cajunskoj povijesti. Niti jedno mjesto na svijetu nije ispunjeno takvom čistom čarolijom kakvu Orleans može ponuditi. Bez sumnje, to mi je najdraži grad na svijetu.

Dok smo stajali oko šanka u hotelu u Valenciji, nonšalantno se došetao Brian Johnson, odjeven u crne traperice, crnu majicu i poznatu kapicu, naručio si piće i nazdravio

„Frajeru… idemo na večeru s Paulom McCartneyjem i AC/DC!“, povikao sam Benu. „Hoćeš s nama?“ Znao sam da će Ben sigurno cijeniti značaj tog tako nevjerojatnog slučajnog susreta. „Mogu povesti dečke sa sobom?“, pitao je. Zastao sam i na brzinu zbrojio. Preservation Hall Jazz Band sastoji se od sedam glazbenika, što je zapravo značilo barem još 10 ljudi. Naravno da bih volio da budu svi s nama, no upravo smo bili na najboljem putu da od stola za osam ljudi prijeđemo na najam cijelog jebenog restorana pa sam odgovorio tentativnim „Hm, daj da provjerim“, plašeći se da će restoran odbiti naš zahtjev za još deset mjesta. No tada je Ben zapečatio dogovor: „A što misliš o tome da se spustimo ulicom, svi mi, pjevajući, dođemo u restoran, ravno do vašeg stola i izvedemo vam jedan set na licu mjesta?“ Ovu nevjerojatno velikodušnu ponudu nikako se nije moglo odbiti. Ako netko ne zna što je parada u drugoj liniji, ona se smatra izvornim neworleanskim umjetničkim oblikom, kao tradicija koja datira još iz 19. stoljeća, kada su limeni bendovi marširali ulicama iza pogrebne povorke svirajući kako bi proslavili život preminuloga. Danas se ležernije verzije takvih parada mogu vidjeti posvuda na ulicama New Orleansa u bilo kojem datom trenutku, a ako začujete kako vam se približavaju zvuci sinkopiranog funky jazz-swinga, zgrabite piće u ruku i pridružite im se. Nikada ne znate kamo vas mogu odvesti. Potvrdio sam Benu da ćemo, makar padale sjekire, to izvesti i rekao mu da bismo to trebali zadržati za sebe kako bismo iznenadili sve svoje cijenjene goste i organizirali im zabavu koju neće nikad zaboraviti (a da ne spominjem ostatak restorana, ljude koji šapuću iznad tanjura visokog kulinarstva, a koji će se sigurno štrecnuti od same glasnoće roga, činela i gromoglasnih truba koje će svirati članovi omiljenog benda New Orleansa). Naš tihi maleni stol sad je premješten u privatnu prostoriju u stražnjem dijelu restorana, dovoljno veliku da se u njoj smjeste svi s našeg sve duljeg i duljeg popisa uzvanika. Prostor je bio dovoljno velik da možemo svi zgrabiti plesnog partnera i zavrtjeti ih po podiju u pijanoj proslavi. Jedva sam čekao da vidim lica svih okupljenih kad bend umaršira u prostoriju, nadajući se da će i kod njih izazvati isti osjećaj koji sam ja doživio prvi put kad sam se pridružio jednoj takvoj paradi u New Orleansu. Osjećaj zajedništva i ljubavi koji dijele ljudi iz svih sfera života koji su se pridružili ritmu i zabavi dok smo pratili glazbu kamo god nas je vodila. Sjećam se da sam plesao niz ulicu svog prvog dana u New Orleansu, rame uz rame s potpunim neznancima koji su se smješkali jedni drugima i skakutali u ritmu, kad sam odjednom ugledao poznato lice Bena Jaffea koji je stajao na automobilu u daljini. Upoznali smo se tek nedavno, no skočio je s automobila, srdačno me zagrlio, okrenuo se prema čovjeku koji je prodavao pivo i bočice vina iz mini-bara na kotačima i kupio nam pića za poslijepodnevno putovanje. Rosé Sutter Home nikad nije imao tako dobar okus u 11 prijepodne. Smjesta je postao moj brat za cijeli život. Nakon što je dodjela Grammyja bila gotova Jordyn i ja odjurili smo do restorana da stignemo prije svih na početak naše epske večeri. Uspjeli smo sačuvati tajnu, iako je Paul nekako saznao, jer je on, ipak, sveznajući, svevideći i svemogući Paul McCartney.

Ispostavilo se da je i Paul imao zajedničku povijest s Preservation Hall koja je datirala iz vremena dok je još svirao s grupom Wings, kad je snimao u studiju lokalnog junaka Allena Toussainta i navraćao u Preservation Hall. „Neko nam je vrijeme bio stalna mušterija“, rekao mi je Ben. Prepun oduševljenja, imao sam mobitel blizu sebe kako bih mogao koordinirati dolazak benda, pobrinuvši se da je sve spremno za veliko iznenađenje. Prostorija se počela puniti poznatim licima ljudi koje najviše volim. Bila je tu moja majka, prijatelji, Paul… a onda, bili su tu i… AC/DC glavom i bradom.

Odjurili smo do restorana da stignemo na početak svoje epske večeri. Uspjeli smo sačuvati tajnu iako je Paul nekako saznao, jer on je ipak, sveznajući, svevideći i svemogući Paul McCartney

Da budem pošten, već sam se jednom susreo s pjevačem Brianom Johnsonom, no susret je bio vrlo kratak, u hotelskom baru u Valenciji u Španjolskoj, kad smo si uzeli slobodan dan tijekom turneje Foo Fighters 1996. godine. Zaustavivši se ispred hotela nakon duge vožnje izišli smo iz autobusa i primijetili nekoliko ljudi odjevenih u traper koji su tražili autograme stojeći ispred s hrpama fotografija i časopisa, čekajući potpise. Bila je to uobičajena praksa dok smo bili na turneji, no kad smo se približili primijetili smo da su od glave do pete prekriveni opremom AC/DC i da ni približno nemaju pojma tko smo mi. „Vi sigurno volite AC/DC!“, šalio sam se u prolazu, a oni su svojim grubim španjolskim naglaskom objasnili da su AC/DC odsjeli u našem hotelu jer te večeri nastupaju u lokalnoj areni za borbe s bikovima Plaza de Toros de las Ventas, a što se poklopilo s našom rijetko slobodnom večeri. Preplavljen uzbuđenjem, otrčao sam u svoju sobu i pozvao našeg menadžera turneje zahtijevajući da nam svima nabavi ulaznice za taj koncert, što će biti moj prvi koncert AC/DC-a. Obavio je nekoliko telefonskih poziva i uspjeli smo dobiti dovoljno propusnica za sve. Nazvali smo jedni druge po sobama i napravili plan da se nađemo u hotelskom baru na nekoliko koktela prije no što se uputimo prema koncertu. Dok smo stajali oko šanka u hotelu i gutali pića nonšalantno je došetao čovjek odjeven u crne traperice, crnu majicu i poznatu kapicu i naručio si piće, sjedajući sam na jedan od barskih stolaca. Zaprepašteni, utihnuli smo, jer to je bio glavom i bradom Brian Johnson, čovjek koji je otpjevao pjesmu AC/DC-a Have a Drink on Me s meni najdražeg albuma Back in Black. Dok mu je barmen pružao čašu Brian se okrenuo prema nama i, uz namigivanje i smiješak, podigao svoju čašu na jednostavnu zdravicu, rekavši samo: „Dečki!“ Svi smo mu uzvratili, shvaćajući poetičnost ovog prekrasnog trenutka. Poprilično sam siguran da je mislio da smo njegovi roadieji, no bilo kako bilo, ja sam bio lud od sreće. Te sam noći konačno gledao AC/DC u koje sam se zaljubio još kao jedanaestogodišnji šmokljan koji obožava rock’n’roll. Količina energije koju su iskazivali na pozornici bila je točno onakva kakvu sam očekivao, s Angusom Youngom koji je punom brzinom trčao s jedne strane divovske pozornice ukrašene pirotehnikom i topovima na drugu. Publika nakrcana u arenu do maksimuma doprinijela je spektaklu, pjevajući ne samo uz tekstualne dijelove pjesama iz svega glasa, nego i uz gitarske dionice također dok su poskakivali u ljudskom valu uz ritam svake pjesme. Iskustvo je bilo transcendentno.

Vidjeti sva ta utjecajna lica kako ulaze na našu malenu zabavu bilo bi mi dovoljno da umrem kao sretan čovjek, no to što sam znao što će se dogoditi učinilo je sve još slađim. Nije bilo načina da se odužim ovoj prostoriji punoj ikona glazbe za sve te godine koje su me nadahnjivali, ali ako ih uspijem nasmijati, rasplesati i postići da uživaju u glazbi, kao što sam ja uživao u njihovoj glazbi cijelog života, samo sam načeo vraćanje svog duga. Kako je u našoj stražnjoj prostoriji proslava bivala sve glasnija, provjerio sam svoj mobitel i vidio poruku od Bena: „Dolje smo u kombiju, odjeveni i spremni za pokret!“ Bilo je vrijeme. „Pokret“, odgovorio sam, drhtavih ruku dok sam zauzimao položaj na prozoru koji je gledao na ulicu, čekajući da ugledam bend u prepoznatljivim crnim odijelima i kravatama kako idu prema restoranu. Nekoliko trenutaka kasnije začuo sam tihi zvuk poznatog neworleanskog swinga u daljini, a kad su skrenuli iza ugla, dlake na mojim rukama uspravile su se kad sam ugledao kako stižu prema ulaznim vratima. Za nekoliko sekundi cijeli je restoran bio preplavljen gromoglasnim zvukom limenog orkestra dok su vijugali između stolova i začuđenih gostiju. Razgovor u našoj malenoj skupini zamro je i svi su pokušavali shvatiti koji se vrag događa u susjednoj prostoriji, a onda… onda su se pojavili. Ulazeći na našu zabavu u svojoj poznatoj formaciji Preservation Hall Jazz Band banuli su u prostoriju i smjestili se u sredini, okruženi zapanjenim licima naših gostiju dok su svirali rogove silovito pušući u njih, samo nekoliko desetaka centimetara od naših bubnjića. Kad je prvotni šok nestao, malena se prostorija pretvorila u plesnu dvoranu i svi su ostavili pića i poveli partnere na ples. U tom trenutku sva je rock’n’roll gluma nestala i ostala je samo čista zabava. U jednom trenutku dok smo plesali, Brian Johnson se okrenuo prema meni i sa širokim osmijehom povikao: „DOISTA SAM JEBENO SRETAN!!“ Moj posao ovdje bio je završen. Večer se nastavila s još više glazbe, još više pića, još više zabave. Bilo je to i svojevrsno ponovno okupljanje, jer su se Paul i Ben prisjećali vremena koje je Paul davno proveo u New Orleansu i njegova prijateljstva s Benovim pokojnim ocem, koje je bez sumnje mnogo značilo Benu. U jednom trenutku Paul je zgrabio trubu i počeo svirati When the Saints Go Marching In i, naravno, bend mu se pridružio i svirao s njim. Paul se okrenuo prema Benu i rekao: „Moj prvi instrument bila je truba! A onda mi je mama kupila gitaru i, hm… ostatak te priče znate…“ Da, svi je znamo. Noćna je zabava potrajala do sitnih sati, no bez obzira koliko mi željeli da nikada ne završi, svjetla su se u restoranu upalila i bilo je vrijeme da se vratimo u stvarnost, odredište koje se činilo tako daleko nakon tako čarobne večeri.

Kanio sam se okrenuti i otići, a legendarni Lemmy je u tom trenutku rekao: „Žao mi je zbog tvog prijatelja Kurta.“ Od tog trenutka nadalje Lemmy više nije bio samo diljem svijeta obožavani bog rock’n’rolla; bio je i ljudsko biće

„Oprostite, jeste li vi Dave Grohl?“ Stojeći na rubnjaku ispred terminala za odlaske na LAX-u i čekajući da uskočim na let za Seattle povukao sam dug dim iz cigarete i kimnuo glavom. „Da.“ Mladić se nasmiješio i rekao: „Čitao sam u intervjuu da je jedina osoba koju ste ikad htjeli upoznati Little Richard. Je li to istina?“ „Apsolutno“, odgovorio sam. „Od njega je sve poteklo.“ „E, on je moj tata“, rekao je on. Odskočio sam unatrag, smjesta bacio cigaretu na tlo i snažno protresao čovjekovu ruku čvrstim stiskom, počašćen i iznenađen što sam upoznao sina velikog pionira rock’n’rolla. „Želite ga upoznati? Tu je, u automobilu…“ Jedva sam mogao govoriti. Bio je to trenutak koji sam čekao. Od svih ljudi na ovome svijetu koje sam upoznao ili koje sam još trebao upoznati, nitko mi nije bio važniji od Little Richarda. Bez Little Richarda ne bi bilo rock’n’rolla. A bez rock’n’rolla ne bi bilo mene. Prešli smo nekoliko koraka do limuzine parkirane uz rub ceste pokraj nas, a mladić je pokucao po zatamnjenom prozoru. Spustio se samo nekoliko centimetara, a on se nagnuo unutra, šapućući nešto tiho osobi iza stakla. Iznenada, prozor se počeo spuštati… i tu je sjedio on, u svoj svojoj veličanstvenosti! Ta kosa, taj smiješak, ta olovka za oči… i glas koji je povikao: „Pa, bog te blagoslovio, Davide! Tako mi je drago što smo se upoznali!“ Ostao sam skroz bez teksta. Stajao sam poput nijemog idiota dok me on ispitivao jesam li glazbenik, u kojem sam bendu, odakle sam, za to se vrijeme potpisujući na svoju crno-bijelu fotografiju veličine razglednice, pišući, Za Davida, Bogu je stalo. Rukovali smo se, prozor se podigao i moj je život postao potpun. Ne mogu preuveličati važnost takvih trenutaka za mene. Prolazim kroz ovaj ludi život glazbenika poput dječaka u muzeju, okruženog izlošcima koje sam cijeli život proučavao. A kad se konačno nađem licem u lice s nekim tko me cijelim putem nadahnjivao, zahvalan sam. Vrlo sam zahvalan. I ništa od toga ne uzimam zdravo za gotovo. Čvrsto vjerujem u zajedničku ljudskost glazbe, nešto što smatram većom nagradom od bilo kojeg drugog aspekta ovoga što radim. Kad jednodimenzionalna slika postane živuće, dišuće, trodimenzionalno ljudsko biće, vaša se duša ispuni uvjerenjem da su čak i naši najdragocjeniji junaci zapravo ljudi od krvi i mesa. Vjerujem da ljude nadahnjuju ljudi. Zbog toga osjećam potrebu da se povežem sa svojim fanovima kad mi oni pristupe. I ja sam također fan.

No, jedno je upoznati svog junaka samo u prolazu. Drugo je sprijateljiti se s njim. Jedne pijane noći kad sam se s ekipom zabavljao tijekom izlaska u Los Angelesu išao sam prema zahodu u nekom smrdljivom baru koji smo upravo uništavali i primijetio jednog i jedinog Lemmyja koji je sjedio u kutu i pio sam ispred poker aparata (neću spomenuti njegovo prezime niti bend, jer ako ih ne znate, morat ću prekinuti s vama). Nisam mogao odoljeti. Taj čovjek bio je živuće i dišuće utjelovljenje rock’n’rolla, a ja sam mu se divio još otkad sam prvi put čuo njegov hrapavi glas u svojim zvučnicima.

Prišao sam mu i rekao: „Oprostite, Lemmy? Samo sam vam htio zahvaliti za sve godine nadahnuća koje ste mi dali.“ Podigao je pogled ispod svog crnog kaubojskog šešira i kroz gusti oblak dima Marlbora zarežao: „Živio.“ Kanio sam se okrenuti i otići, a on je u tom trenutku rekao: „Žao mi je zbog tvog prijatelja Kurta.“ Od tog trenutka nadalje Lemmy više nije bio samo diljem svijeta obožavani bog rock’n’rolla; bio je i ljudsko biće. Tijekom godina postali smo prijatelji, razmjenjujući jezive priče o životu na cesti i zajedničkoj ljubavi prema Little Richardu, uz tisuće cigareta i boce Jack Danielsa svaki put kad bi se sreli. Divio sam se njegovoj iskrenosti, istinitosti i snazi, ali također i njegovoj ranjivosti. Bez obzira na to jesmo li pjevali na šanku u Rainbow Bar and Grill na Sunset Stripu (njegov dom daleko od doma, toliko se udomaćio ondje da mu je jednom, dok smo ondje pili, konobarica prišla i dala poštu) ili u njegovom zakrčenom stanu nešto dalje u ulici, cijenio sam svaku minutu u njegovoj prisutnosti. Jer divio sam mu se, ne samo kao glazbeniku, nego i kao prijatelju. Vijest da je preminuo šokirala me. Bilo je to samo nekoliko dana nakon njegovog 70. rođendana i samo nekoliko tjedana nakon njegova posljednjeg nastupa. Mislio sam da će nas sve nadživjeti. Išao je kroz život težim putem, putem koji mnogi ne bi preživjeli, i iako je njegov način života uzeo svoj danak kasnije, imao je energiju i duh ratnika. Lemmy se nikad nije predavao, sve dok na kraju nije morao odustati i odmoriti se. Otišao sam ravno u salon za tetoviranje i na lijevo zapešće dao tetovirati pikov as i riječi SHAKE YOUR BLOOD, stih iz pjesme koju smo davno zajedno napisali.

Komentiraj