Sveučilišta nisu oduvijek bila birokratski sustavi posvećeni traganju za izvrsnosti. Kao što ćemo vidjeti, ideji o Sveučilištu u prošlosti je pridavana ona vrsta referentne vrijednosti koja izvrsnosti nedostaje, a razlozi tomu blisko su povezani s nacionalnom državom: pozivanje na izvrsnost nastupa kada nacionalna država više nije temeljna jedinica kapitalizma. U tom trenutku države ne teže da zajedničkim snagama oprimjere kapitalizam, već kapitalizam proždire ideju o nacionalnoj državi.

Ta se promjena obično naziva globalizacijom: suvremenim uzletom transnacionalnih kompanija koje trenutno upravljaju s više kapitala nego velika većina nacionalnih država. Masao Miyoshi u sjajnoj je kratkoj studiji istaknuo da veća građanska žarišta u industrijaliziranom svijetu “u pogledu zaštite i potpore više ne ovise u cijelosti o nacionalnoj državi u kojoj su nastala”. Nekadašnje multinacionalke (korporacije koje nadilaze državne granice, no sjedišta su im i dalje jasno povezana s određenom državom) postaju transnacionalne kompanije u trenutku kada korporacija usvoji korporacijsku odanost te “izgubi uporište i postane pokretna, spremna da se naseli bilo gdje i iskoristi bilo koju državu, pa tako i svoju, dokle god ta pripadnost služi njezinim interesima” (736). Oslanjajući se na analizu Leslieja Sklaira, Miyoshi ističe da se među sto najvećih gospodarskih jedinica u globalnoj ekonomiji nalazi više od pedeset transnacionalnih kompanija, a ne nacionalnih država (739-740). Tako je, naprimjer, transnacionalni financijaš George Soros 1993. godine prijavio dohodak od 1,1 milijarde dolara, čime je nadmašio bruto domaći proizvod barem četrdeset dviju država, ali bi se našao tek na 37. mjestu na ljestvici američkih tvrtki s najvećom zaradom. Kako tvrdi Miyoshi, diskurs multikulturalnosti jako dobro služi transnacionalnim kompanijama tako što korporacijsku odanost preusmjeruje prema logu korporacije, a ne prema zastavi neke države.

Pozivanje na izvrsnost nastupa kada nacionalna država više nije temeljna jedinica kapitalizma. Tada države ne teže da zajedničkim snagama oprimjere kapitalizam, već kapitalizam proždire ideju o nacionalnoj državi

Zaključak je Miyoshijeva argumenta da nacionalna država više ne djeluje kao društveno ljepilo – više ne povezuje zajednicu, već je u toj ulozi zamjenjuje transnacionalna kompanija. U sklopu globalne ekonomije “nacionalna povijest i kultura (…) tek su inačice jedne ‘univerzalije’ – kao u golemom tematskom parku ili trgovačkom centru” prisvajaju ih “turizam i drugi oblici komercijalizma” (747). Sukladno tomu, kultura se u cijelosti usvaja kao element u toku globalnoga kapitala; više nije riječ o ideji kojoj prikupljanje nacionalnoga kapitala tobože služi.

S Miyoshijem se razilazim u mišljenju pri njegovu tumačenju važnosti intelektualaca i akademskih radnika u tom postupku. Pojedinačno djelovanje postavlja kao moralno pitanje te ističe da akademski radnici ne pružaju otpor, nego rado i spremno postaju “skupljači nagradnih milja i svjetski putnici” (750). Rekao bih da problem nije u pojedinačnoj svijesti. Smatram da sklonost diskursa kulturalnih studija i multikulturalnosti potrebama transnacionalnih kompanija koju je Miyoshi prepoznao treba analizirati na razini Sve-učilišta, gdje se Sveučilište smatra birokratskom institucijom koja se razvija prema ulozi samostalne transnacionalne kompanije. Stoga se zadatak mislilaca u humanistici i drugim disciplinama više ne može smještati na razinu pojedinačnog otpora i herojstva mišljenja jer instituciji ne treba još jedan heroj. U birokraciji, kako tvrdi Kafka, nema heroja.

I tako se status subjekta padom nacionalne države mijenja, a ta promjena ima važne posljedice za Sveučilište, temeljnu instituciju izvan granica nuklearne obitelji koja oblikuje subjekte moderne nacionalne države. Rađanje modernoga subjekta u bliskoj je vezi s nacionalnom državom kao svojim zrcalnim jamcem. Umjesto uloge podložnosti proizvoljnoj vladavini monarha moderni građanin preuzima ulogu subjekta nacionalne države, države koja svoj politički diskurs opravdava pribjegavanjem kolektivnom izražavanju subjektivnoga “mi”, naprimjer u izrazu “mi, građani”. Po tomu je cilj moderne države otkrivanje identiteta nacionalnog subjekta, bilo da je riječ o univerzalnom subjektu ljudskosti (u republičkim demokracijama kao što je Francuska u doba revolucije ili SAD) ili etničkom identitetu nacionalnog subjekta kao predmeta racionalne rasprave (u liberalnodemokratskim nacionalnim državama Europe).Do takva podvrgavanja subjekta državi u načelu dolazi stoga što je za otkrivanje toga identiteta nužan prolazak kroz institucije države: da bi “ja” postalo “ja”, da bi se ostvarilo, mora proći kroz “mi”. To znači da građanin pojedinac za sebe mora postati nosilac značenja koje je dostupno jedino kao dio zajednice. Subjekt se pronalazi dok se sam sebi zrcali kroz predstavničke institucije države: kao onaj ili ona koja sebi kaže: “Ja sam Amerikanac ili Amerikanka.” Da se poslužim riječima Wlada Godzicha, “oni koji državnu vlast drže u svojim rukama najprije kooptiraju pojedince, pretvarajući ih u druge u odnosu na ostatak društva, a zatim državi kao aparatu moći prepuštaju da odredi strukturu društvenoga”. Tvrdim da je moderno Sveučilište zasnovao Humboldt kao jedan od osnovnih aparata kojima će se u moderno doba stvarati subjekti nacije, a pad nacionalne države povlači ozbiljna pitanja o naravi suvremene funkcije Sveučilišta.

Kada se sveučilište smatra birokratskom institucijom koja se razvija prema ulozi samostalne transnacionalne kompanije, zadatak mislilaca u humanistici više se ne može smještati na razinu pojedinačnog otpora

Ovom knjigom, stoga, želim postići dvije stvari. Ponajprije želim istražiti kako se integracija Sveučilišta pod egidom ideje o “kulturi” povezivala s pitanjem nacionalne države. Usto, želim ispitati postoji li alternativa diskursu izvrsnosti: u sumraku modernosti, koji je i sumrak Sveučilišta kakvo poznajemo, može li se iznaći neki drugi pristup promišljanju Sveučilišta? Time se zapravo pitamo može li Sveučilište, kad je jednom lišeno svoje kulturne misije, biti išta drugo osim birokratskog ogranka jednopolnoga kapitalističkog sustava. Međutim, ako želimo pojmiti narav toga pitanja, ponajprije moramo spoznati suvremenu situaciju u kojoj pad nacionalne države znači da se ekonomsko više ne podvrgava političkome (to znači da govorimo o globalnim potrošačima, a ne o nacionalnoj proizvodnji). Budući da više nije pod kontrolom nacionalne politike, o ekonomiji se sve više brinu transnacionalna tijela koja prebacuju kapital u potrazi za zaradom bez obzira na nacionalne granice. Negdašnja se svemoćna država svodi na birokratski aparat upravljanja. Kako ističe Miyoshi, suvremeni pokazatelji “državništva” – onoga što dijele svi današnji “svjetski vođe” – jesu domaća nepopularnost i međunarodna slabost (744). Nacionalna je država institucija koja zamire kao i sviranje himni vozača prilikom proslava pobjeda na Grand Prixu, pobjeda koje su zapravo djelo transnacionalnih tehnologijskih konglomerata s kojima se nijedna nacija više ne može natjecati.

Da razjasčkog sustava. Međutim, ako želimo pojmiti narav toga pitanja, ponajprije moramo spoznati suvremenu situaciju u kojoj pad nacionalne države znači da se ekonomsko više ne podvrgava političkome (to znači da govorimo o globalnim potrošačima, a ne o nacionalnoj proizvodnji). Budući da više nije pod kontrolom nacionalne politike, o ekonomiji se sve više brinu transnacionalna tijela koja prebacuju kapital u potrazi za zaradom bez obzira na nacionalne granice. Negdašnja se svemoćna država svodi na birokratski aparat upravljanja. Kako ističe Miyoshi, suvremeni pokazatelji “državništva” – onoga što dijele svi današnji “svjetski vođe” – jesu domaća nepopularnost i međunarodna slabost (744). Nacionalna je država institucija koja zamire kao i sviranje himni vozača prilikom proslava pobjeda na Grand Prixu, pobjeda koje su zapravo djelo transnacionalnih tehnologijskih konglomerata s kojima se nijedna nacija više ne može natjecati.

Da razjasnim tu misao o nestanku nacionalne države. Ona nije jednaka tvrdnji da nacionalizam više nije aktu-alan. U Bosni i u bivšem Sovjetskom Savezu nacionalizam je znak raspada nacionalne države (a ne njezina ponovnog rasta) upravo zato što nije moguće zamisliti nacionalnu državu koja bi pomirila tolike sukobljene interese. Iz istoga razloga silni intelektualci očajavaju kad se suoče s takvim događajima. Nacionalistički pokreti kojima trenutno svjedočimo zapravo više služe globalizaciji nego staroj nacionalnoj državi. U globalizaciji država ne nestaje; jednostavno postaje sve više menadžerska, sposobnija nametati svoju političku volju, što znači da nije sposobna nametnuti svoju volju kao politički sadržaj ekonomskih pitanja. Država više ne može pitati što čini “ekonomsko zdravlje” jer je i sama pretpostavka toga pitanja znak ekonomske slabosti. Znak je takve slabosti, naprimjer, nepostojanje “neovisne” središnje banke. Međunarodni monetarni fond (MMF) određuje kreditnu sposobnost nacionalnih država na temelju nekoliko kriterija, no važan je kriterij središnje banke koja je “neovisna” o državnom nadzoru (kao što su američke Savezne rezerve ili Engleska narodna banka), što znači da je podložnija nadzoru čkog sustava. Međutim, ako želimo pojmiti narav toga pitanja, ponajprije moramo spoznati suvremenu situaciju u kojoj pad nacionalne države znači da se ekonomsko više ne podvrgava političkome (to znači da govorimo o globalnim potrošačima, a ne o nacionalnoj proizvodnji). Budući da više nije pod kontrolom nacionalne politike, o ekonomiji se sve više brinu transnacionalna tijela koja prebacuju kapital u potrazi za zaradom bez obzira na nacionalne granice. Negdašnja se svemoćna država svodi na birokratski aparat upravljanja. Kako ističe Miyoshi, suvremeni pokazatelji “državništva” – onoga što dijele svi današnji “svjetski vođe” – jesu domaća nepopularnost i međunarodna slabost (744). Nacionalna je država institucija koja zamire kao i sviranje himni vozača prilikom proslava pobjeda na Grand Prixu, pobjeda koje su zapravo djelo transnacionalnih tehnologijskih konglomerata s kojima se nijedna nacija više ne može natjecati.

U Bosni i bivšem Sovjetskom Savezu nacionalizam je znak raspada nacionalne države (a ne njezina ponovnog rasta) upravo zato što nije moguće zamisliti nacionalnu državu koja bi pomirila tolike sukobljene interese

Da razjasnim tu misao o nestanku nacionalne države. Ona nije jednaka tvrdnji da nacionalizam više nije aktu-alan. U Bosni i u bivšem Sovjetskom Savezu nacionalizam je znak raspada nacionalne države (a ne njezina ponovnog rasta) upravo zato što nije moguće zamisliti nacionalnu državu koja bi pomirila tolike sukobljene interese. Iz istoga razloga silni intelektualci očajavaju kad se suoče s takvim događajima. Nacionalistički pokreti kojima trenutno svjedočimo zapravo više služe globalizaciji nego staroj nacionalnoj državi. U globalizaciji država ne nestaje; jednostavno postaje sve više menadžerska, sposobnija nametati svoju političku volju, što znači da nije sposobna nametnuti svoju volju kao politički sadržaj ekonomskih pitanja. Država više ne može pitati što čini “ekonomsko zdravlje” jer je i sama pretpostavka toga pitanja znak ekonomske slabosti. Znak je takve slabosti, na primjer, nepostojanje “neovisne” središnje banke. Međunarodni monetarni fond (MMF) određuje kreditnu sposobnost nacionalnih država na temelju nekoliko kriterija, no važan je kriterij središnje banke koja je “neovisna” o državnom nadzoru (kao što su američke Savezne rezerve ili Engleska narodna banka), što znači da je podložnija nadzoru nim tu misao o nestanku nacionalne države. Ona nije jednaka tvrdnji da nacionalizam više nije aktu-alan. U Bosni i u bivšem Sovjetskom Savezu nacionalizam je znak raspada nacionalne države (a ne njezina ponovnog rasta) upravo zato što nije moguće zamisliti nacionalnu državu koja bi pomirila tolike sukobljene interese. Iz istoga razloga silni intelektualci očajavaju kad se suoče s takvim događajima. Nacionalistički pokreti kojima trenutno svjedočimo zapravo više služe globalizaciji nego staroj nacionalnoj državi. U globalizaciji država ne nestaje; jednostavno postaje sve više menadžerska, sposobnija nametati svoju političku volju, što znači da nije sposobna nametnuti svoju volju kao politički sadržaj ekonomskih pitanja. Država više ne može pitati što čini “ekonomsko zdravlje” jer je i sama pretpostavka toga pitanja znak ekonomske slabosti. Znak je takve slabosti, naprimjer, nepostojanje “neovisne” središnje banke. Međunarodni monetarni fond (MMF) određuje kreditnu sposobnost nacionalnih država na temelju nekoliko kriterija, no važan je kriterij središnje banke koja je “neovisna” o državnom nadzoru (kao što su američke Savezne rezerve ili Engleska narodna banka), što znači da je podložnija nadzoru MMF-a.

Takvo izdubljivanje države negdašnjem se nacionalnom stanovništvu čini kao “depolitizacija”: gubitak vjere u alternativnu političku istinu koja će mjerodavno legitimirati opozicijsku kritiku. Gubitak vjere u spasenje ostvaruje se rastom moderne birokratske države kao suštinski jednopolnoga društva. Stoga kapitalistički sustav u svojem suvremenom obliku ljudima ne nudi nacionalni identitet (koji je oduvijek bio loša ideološka nagodba), već neideološku pripadnost: korporativni identitet u kojem sudjeluju tek pod cijenu toga da postanu operativci. Rađanje jednopolne ili menadžerske države pritom označava krajnju točku političkog mišljenja. Umjesto da se postavi političko pitanje o naravi države koja može uspostaviti pravedno društvo i ostvariti ljudsku sudbinu, postavljanje države kao ujedinjujućeg vidokruga za sva politička zastupanja upućuje na to da se društveno značenje krije negdje drugdje, u ekonomskoj sferi koja je izvan domašaja političke nadležnosti države.

Konzumerizam – koji se s pravom smatra najozbiljnijom prijetnjom tradicionalnom subjektu sveučilišnog obrazovanja – ekonomski je parnjak izdubljivanju političke subjektivnosti koja prati pad nacionalne države. Samim time simptom je gotovo potpuna usvajanja i ponovne konzumacije proizvoda sustava. Konzumerizam, stoga, nije toliko ideološko krivotvorenje dobrobiti (kruha i igara) koliko pokazatelj da je nemoguće zamisliti neku korist izvan sustava koja ne bi podlijegala analizi troškova i dobiti (je li mi se ono putovanje isplatilo?). Konzumerizam nije politička ili ideološka stvar; nije čak ni stvar nacionalne države. Konzumerizam je znak da pojedinac više nije politička jedinka, da nije subjekt nacionalne države. Tako, naprimjer, u izvještaju Ujedinjenih naroda iz 1993. stoji da svjetsko stanovništvo danas obuhvaća 100 milijuna migranata, od čega tek 37 posto čine izbjegli zbog progona, rata ili katastrofa. Eksponencijalni rast broja migranata može se pojmiti kad shvatimo da se od 1989. njihov broj udvostručio. Osobna i kulturna cijena migracije strahovita je, no jasno je da je zbog ekonomskog pritiska na migraciju na globalnome tržištu radna snaga fleksibilnija i prilagodljivija kapitalu na izravnu štetu cjelovitosti nacionalne države kao kulturne tvorevine.