FELJTON: Papa Franjo: Kako nas covid može učiniti boljim ljudima

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Odvažimo se sanjati’ u kojem papa Franjo, poglavar Katoličke Crkve i duhovni pastir više od milijarde katolika, otvoreno kritizira ideologiju i sustav koji su doveli svijet u stanje trenutačne velike humanitarne, ekonomske i političke krize

U protekloj godini promjena i krize moj um i srce prelijevali su se za ljude. Ljude o kojima sam razmišljao i za koje sam se molio i s kojima sam katkad plakao: za ljude s imenima i licima, za ljude koji su umirali a da se nisu oprostili od onih koje vole, za obitelji koje su snašle nevolje, čak i glad, jer više nema posla.

Katkad, kad čovjek mislima obuhvati svijet, ostaje paraliziran: toliko je mjesta na kojima sukobi gotovo ne prestaju, toliko je patnje i neimaštine. Lakše mi je kada se usredotočim na konkretne situacije: u stvarnosti svake osobe, svakog naroda, ocrtavaju se lica ispunjena željom za životom i ljubavlju. U priči svakog naroda vidljivo je ispisana nada, veličanstvena, jer to su uvijek priče o žrtvovanju, o svakodnevnoj borbi ili o životima predanima požrtvovnosti. I tako, više niste nemoćni već pozvani da se zadubite u te priče i uzvratite nadom.

Ja sam u svom životu iskusio tri „Covida“: svoju bolest, Njemačku i Córdobu.

Kada sam se jako razbolio, u dvadeset i prvoj godini, bilo mi je to prvo iskustvo ograničenja, boli i samoće. Promijenilo je to moj način gledanja na život. Mjesecima nisam znao tko sam, ni hoću li ostati živ ili umrijeti. Nisu to znali ni liječnici. Sjećam se kako sam grlio majku govoreći: „Samo mi reci hoću li umrijeti.“ Bio sam na drugoj godini izobrazbe za svećenika u dijecezanskoj bogosloviji u Buenos Airesu.

Točno se sjećam datuma: 13. kolovoza 1957. U bolnicu me odveo prefekt koji je shvatio da nije riječ o gripi koja se liječi aspirinom. Tamo su mi izvukli litru i pol vode iz pluća i nastavili se boriti za moj život. Sljedećeg studenoga podvrgnut sam operaciji i izvađen mi je gornji dio desnog plućnog krila. Donekle znam kako se ljudi s koronavirusom osjećaju dok se upinju disati na respiratorima.

Iz toga vremena osobito se sjećam dviju sestara. Jedna je bila glavna sestra na odjelu, dominikanska sestra koja je poučavala u Ateni prije nego što je poslana u Buenos Aires. Poslije sam saznao da je nakon prvog pregleda, nakon što je liječnik otišao, rekla sestrama neka mi udvostruče dozu lijekova – uglavnom penicilina i streptomicina – koje je on bio prepisao, jer je, na temelju iskustva, znala da umirem. Sestra Cornelia Caraglio spasila mi je život. Kako je stalno bila u dodiru s oboljelima, bolje je od liječnika razumjela što im treba dati, a bila je dovoljno hrabra da to znanje i provede u djelo.

Druga sestra, Micaela, učinila je isto kad sam patio od strašnih bolova, potajno mi prepisavši dodatne doze lijekova protiv bola, uz one koje sam već bio dobio. Cornelia i Micaela sada su na nebu, ali zauvijek sam ostao njihov dužnik. Borile su se za mene do kraja, sve dok se na koncu nisam oporavio. Naučile su me što to znači koristiti se znanošću, ali i odrediti situacije u kojima ju je potrebno nadići.

To me iskustvo poučilo još nečemu, a to je da se treba kloniti olakog tješenja. Ljudi su mi dolazili reći da će sve biti dobro, da nakon svog tog bola više neću morati patiti – uistinu glupave stvari, isprazne riječi, izrečene s dobrim namjerama, ali koje mi nikad nisu doprle do srca. Ona koja je najviše uspijevala doprijeti do mene, upravo svojom šutnjom, bila je jedna od žena koje su obilježile moj život, sestra María Dolores Tortolo. Ona me poučavala dok sam bio dijete i pripremala me za prvu pričest. Došla me posjetiti, uzela mi ruku, poljubila me, neko vrijeme sjedila šutke, a onda mi je napokon rekla: „Nasljeduješ Isusa.“ Nije mi trebala reći ništa više. Njezina prisutnost, njezina šutnja, bili su duboko utješni.

Nakon tog iskustva donio sam odluku da ću, kad posjećujem bolesne, govoriti što manje. Samo ih držim za ruku.

Teška bolest koju sam preživio naučila me oslanjati se na dobrotu i mudrost drugih. Kolege iz bogoslovije dolazili su mi donirati krv, posjetiti me i biti uza me; jedan bi sjedio pokraj moga kreveta, iz noći u noć, u toj teškoj situaciji. Takve se stvari ne zaboravljaju. Kakav sam ispao nakon tog „Covida“? Bolji, realističniji. Dao mi je prostora da razmislim o svome pozivu. Već sam i prije osjećao poziv životu vjere i razmišljao sam o salezijancima, dominikancima, možda jezuitima. Jezuite sam prvi put sreo upravo u bogosloviji, oni su je vodili, i dojmila me se njihova misionarska posvećenost. Oporavljajući se od operacije pluća, daleko od bogoslovije, imao sam prostora i vremena razmisliti o svemu tome i naći u sebi onaj mir potreban kako bih donio konačnu odluku da se pridružim Družbi Isusovoj (isusovcima).

 

Za lockdowna sam redovito molio za one koji su se na sve načine trudili spasiti živote drugih, žrtvujući svoje. Mnoge medicinske sestre, liječnici i njegovatelji platili su cijenu svoje ljubavi

 

Vrijeme koje sam proveo u Njemačkoj 1986. moglo bi se nazvati „Covidom gubitka doma“. Svojevoljno sam otišao jer sam želio usavršiti njemački i tražiti materijal za svoj doktorat, ali osjećao sam da uopće ne pripadam tamo. Često sam odlazio na frankfurtsko groblje i odande gledao kako zrakoplovi slijeću i uzlijeću, čeznući za domom. Sjećam se onoga dana kad je Argentina osvojila Svjetsko prvenstvo u nogometu. Nisam gledao utakmicu i tek sam sutradan u novinama pročitao da smo pobijedili. Stigao sam na svoj sat njemačkoga, no nitko nije prozborio ni riječi, a onda se digla jedna Japanka i na ploču napisala „ŽIVJELA ARGENTINA“ i svi su prasnuli u smijeh. Ušao je nastavnik, rekao joj neka to izbriše, i to je bilo sve.

Bila je to samotnost pobjede koju nemate s kime podijeliti, samoća nepripadanja, osjećaj da si izbačen iz ravnoteže. Izvučen si iz svoga uobičajenog okruženja i poslan nekamo gdje ti je sve nepoznato i u tom procesu shvatiš što je zaista važno i što te veže za mjesto koje si ostavio.

Katkad izbacivanje iz gnijezda može rezultirati iscjeljujućom ili temeljitom obnovom. Upravo je to bio moj treći Covid, kada sam između 1990. i 1992. poslan u Córdobu. Razlog tom premještaju valja tražiti u načinu na koji sam obnašao svoju rukovoditeljsku dužnost, u svojstvu provincijala a zatim rektora. Ne sumnjam u to da sam učinio nekoliko dobrih stvari, ali znao sam biti poprilično oštar. U Córdobi su mi to itekako naplatili, i to s punim pravom.5

Proveo sam jednu godinu, deset mjeseci i trinaest dana u tamošnjoj crkvi Družbe Isusove. Tamo sam slavio misu, bio ispovjednik, pružao duhovno vodstvo ali jedva da sam ikad izlazio iz kuće, tek da bih pošao na poštu. Bila je to neka vrsta karantene, samoizolacije kakvoj se mnogi od nas u zadnje vrijeme podvrgavaju, i učinila mi je dobro. Pomogla mi je razviti misli: pisao sam i mnogo molio.

Dotad sam vodio vrlo sređen život u Družbi Isusovoj koji se zasnivao na mojem rukovoditeljskom iskustvu, prvo kao magistar novaka, a zatim, od 1973., kada sam imenovan provincijalom Argentine, sve do 1986., kada je završio moj mandat rektora kolegija Filozofskoga i teološkog fakulteta. Bio sam navikao na taj način života. Stoga je ovakva promjena, kada vas pošalju ravno na teren i posjednu na klupu, okrenula sve naglavačke. Vaše navike, način razmišljanja, sve ono na čemu zasnivate svoj život, što se s vremenom oblikuje – sve se to izokrene i morate iznova naučiti živjeti, ponovno krenuti u borbu.

„Covid“ Córdobe bio je istinsko pročišćenje. Podario mi je veću toleranciju, razumijevanje, sposobnost opraštanja i novo suosjećanje za bespomoćne. Ali i strpljenje: mnogo strpljenja, što je dar shvaćanja da za važne stvari treba vremena, da je promjena organska, da postoje ograničenja i da moramo djelovati unutar njih, pritom držeći pogled na obzoru, kako je činio Isus. Naučio sam važnost zamjećivanja velikog u malim stvarima, i bavljenja malim u velikim stvarima. Bilo je to razdoblje rasta u mnogim pogledima, ona vrsta novog rasta do koje dolazi nakon žestokog orezivanja.

Ali i dalje moram biti budan, jer kad čovjek stekne određene mane, upadne u određene grešne obrasce pa ih ispravi, stiže đavao, kako kaže Isus, i našavši kuću „pometenu i uređenu“ (Luka 11,25), pošalje sedam duhova još gorih od sebe. Na kraju, kaže Isus, tom čovjeku bude gore nego na početku. Toga se moram čuvati u svom poslu upravljanja Crkvom, da opet ne zapadnem u mane koje sam imao kad sam bio vjerski nadziratelj.

Želite li sagledati život onakvim kakav jest, valja vam poći na samu marginu egzistencije. Ali nemoguće je kročiti na marginu samo apstrahiranjem. Često mislim na proganjane narode: na Rohindže, na jadne Ujgure, na Jazide – na okrutnosti kojima su bili izloženi pod ISIL-om – ali i na kršćane u Egiptu i Pakistanu ubijene prilikom eksplozija bombi u crkvama u kojima su molili. Osobito me peče sudbina Rohindža. Rohindže su najprogonjenija etnička skupina na zemlji u ovome času; koliko god je to u mojoj moći nastojim biti uz njih. Nisu katolici ni kršćani, ali su nam braća i sestre, nesretan narod koji nitko neće i koji nema kamo poći. U ovom času ih je na tisuće u izbjegličkim logorima Bangladeša kojima hara Covid-19. Pomislite samo što se događa kada virus prodre u izbjeglički logor. Nepravda je to koja vapije do neba.

Susreo sam se s nekima od Rohindža 2017. u Dhaki. Dobri su to ljudi, spremni raditi i brinuti se za svoje obitelji, ali to im je pravo zanijekano, cijeli jedan narod stjeran je u kut, zbijen u logore. Ono što me osobito dirnulo jest bratska velikodušnost Bangladeša prema njima. To je siromašna, gusto naseljena zemlja, pa ipak otvorili su vrata za 600 000 ljudi. Tom prilikom njihov mi je premijer povjerio kako se stanovnici Bangladeša svakoga dana odriču jednog obroka da bi Rohindže mogli jesti. Kada mi je prošle godine u Abu Dhabiju dodijeljena nagrada – pozamašna svota – preusmjerio sam je Rohindžama: priznanje muslimanima od drugih muslimana.

Uistinu otići na marginu, kao u ovom slučaju, omogućava vam da se približite patnjama i potrebama nekog naroda, ali i da podržite i potaknete potencijalne saveze koji se stvaraju. Apstraktne brojke paraliziraju čovjeka, ali kada usmjerimo pogled na nešto konkretno otvaraju se mogući putevi.

Posljednjih mjeseci često razmišljam o potrebi pomaganja drugima. Za lockdowna sam redovito molio za one koji su se na sve načine trudili spasiti živote drugih, žrtvujući svoje. Ne mislim da su bili neoprezni ili nepromišljeni, nisu se namjerno izlagali smrti, učinili su sve da je spriječe, premda im je to katkad bilo onemogućeno zbog neadekvatne opreme. Ali nije im prioritet bio spasiti vlastiti život, nego onaj tuđi. Mnoge medicinske sestre, liječnici i njegovatelji platili su cijenu svoje ljubavi, kao i svećenici i laici, obični ljudi, čiji je poziv služiti. Tu im ljubav uzvraćamo sjećajući ih se u tuzi i odajući im poštovanje.

Bez obzira na to jesu li bili svjesni toga, njihov izbor svjedočio je o određenom uvjerenju: da je bolje živjeti kraće služeći drugima nego duže a opirati se tom zovu. Zato su, u mnogim zemljama, ljudi stajali pred vratima i na prozorima da im zaplješću sa zahvalnošću i divljenjem. To su sveci iz naših redova koji su u našim srcima probudili nešto važno, ponovno čineći vjerojatnim ono što svojim propovijedima želimo usaditi.

 

Tijekom zatvaranja vijesti i društveni mediji postali su naš prozor u svijet. Novinare je dopala vodeća uloga u tome da nam pomognu dati smisao onome što se događa

 

Oni su antitijela virusu ravnodušnosti. Podsjetili su nas da su naši životi dar i da dajući sebe rastemo: ne štiteći sebe, nego gubeći sebe u služenju.

Koja li je to suprotnost individualizmu i opsjednutošću sobom, pomanjkanju solidarnosti što dominira našim bogatijim društvima! Jesu li ti njegovatelji, kojih nažalost više nema među nama, možda oni koji nam pokazuju put što ga valja ponovno izgraditi?

Što nas je uspjelo uvjeriti da je drugačije? Kako li smo postali slijepi za dragocjenost stvaranja i krhkost čovječanstva? Kako li smo zaboravili darove Božje i dar naše uzajamnosti? Kako objasniti da živimo u svijetu u kojem se priroda zatire, u kojem se virusi šire poput požara i slamaju naša društva, gdje tragično siromaštvo koegzistira s nezamislivim bogatstvom, gdje se cijeli narodi poput Rohindža osuđuju na propast?

Mislim da smo žrtve mita o samodostatnosti, o tome kako zemlja postoji da bismo otimali od nje; da drugi postoje kako bi nam udovoljavali; da stječemo ili nemamo u skladu s onime što zaslužujemo; da je bogatstvo nečija nagrada, čak i ako to druge osuđuje na siromaštvo.

Upravo u ovakvim trenucima, kad se osjećamo posve bespomoćnima jer ne možemo se izvući sami, otvaraju nam se oči za sebičnost kulture u koju smo uronjeni, koja guši ono najbolje u nama. A ako se u takvim trenucima pokajemo i usmjerimo pogled prema našem Stvoritelju i jedni prema drugima, možda se prisjetimo istine koju nam je Bog usadio u srca: da pripadamo Njemu i jedni drugima.

Možda zato što smo za lockdowna povratili nešto od onoga bratstva koje je tako bolno nedostajalo našim srcima, u mnogima od nas probudila se nestrpljiva nada da bi se svijet možda mogao drugačije organizirati, kako bi zrcalio tu istinu.

Zapostavili smo i zloupotrijebili svoje veze sa Stvoriteljem, sa svim stvorenjem i s bližnjima. Ali dobra je vijest da na nas čeka Arka koja će nas prenijeti u sutra. Covid-19 naš je trenutak kad na scenu stupa Noa, sve dok uspijevamo naći put do Arke spona što nas sjedinjuju: ljubavi i uzajamne pripadnosti.

Katkad, kad razmišljam o izazovima pred nama, zatečen sam svim tim. Ali nikad ne gubim nadu. Nismo sami. Izloženi smo situ i rešetu, da, i to je bolno; mnogi od nas osjećaju se bespomoćnima, čak prestrašenima. Ali u ovoj krizi krije se prilika da iz nje izađemo bolji.

Ono što Gospodin sada traži od nas jest kultura služenja, a ne konzumerizma. Ali ne možemo služiti drugima ako nas ne dotakne realitet njihova života.

Da biste mu se približili, morate otvoriti oči i dopustiti patnji oko sebe da vas dotakne, tako da čujete Duh Božji kako vam se obraća s margina. Upravo zato vas moram upozoriti na tri kobna načina bijega od realnosti što koče rast i vezu sa stvarnošću, a osobito djelovanje Duha Svetoga. Ovdje mislim na narcisoidnost, malodušnost i pesimizam.

Narcisoidnost vas vodi pred zrcalo u kojem se ogledate i postajete središte svega, tako da je to jedino što vidite. Na koncu ste toliko zaljubljeni u vlastiti odraz da se utopite u njemu. Vijesti su dobre samo ako su dobre za vas osobno, a loše onda kad ste vi glavna žrtva.

Malodušnost vas navodi da jadikujete i žalite se na sve, tako da više ne vidite što je oko vas ni što vam drugi nude, samo ono što mislite da ste izgubili. Malodušnost dovodi do tuge u duhovnom životu, crva koji vas izjeda iznutra. Naposljetku vas zatvori u sebe i ne vidite ništa osim sebe.

A tu je i pesimizam, koji je poput vrata koja ste zatvorili pred budućnošću i svim onim novostima koje ona možda sadrži; vrata koja odbijate otvoriti kako jednoga dana ne biste ugledali nešto novo na svome pragu.

Ta tri načina koče vas, paraliziraju, čine da se fokusirate na stvari koje vam priječe pomak naprijed. U konačnici se svode na to da su vam draže iluzije koje zastiru stvarnost od otkrivanja svega onoga što biste možda mogli postići. One su zov sirena koji vas udaljava od samih sebe. Da biste im se oduprli, morate poduzeti male, konkretne, pozitivne akcije, bilo da oko sebe širite nadu ili radite za pravdu.

Nešto čemu se nadam u ovoj krizi koju proživljavamo jest to da će nas ona vratiti u kontakt s realnošću. Moramo se vratiti iz virtualnog u stvarno, iz apstraktnog u konkretno, iz pridjeva u imenicu. Postoji toliko stvarne braće i sestara „od krvi i mesa“, ljudi s licima i imenima, zakinutih na načine koje nismo u stanju vidjeti, za koje nemamo sluha, koje ne prepoznajemo jer smo toliko usredotočeni na same sebe. Ali neki od tih poveza na očima sada su pali i imamo priliku vidjeti novim očima.

Ova kriza razotkrila je konzumerističku kulturu brzog mijenjanja starog za novo. Zdravstvene mjere uvedene zbog Covida otkrile su, na primjer, koliki među našom braćom i sestrama ne stanuju u uvjetima gdje je moguće socijalno distanciranje, niti imaju čiste vode za oprati se. Uđe li Covid u izbjegličke logore prouzročit će istinsku katastrofu. Na um mi pada, primjerice, logor na Lezbosu, koji sam posjetio 2016. sa svojom braćom Bartolomejom i Jeronimom, a i filmovi koje sam gledao o tome kako u Libiji eksploatiraju migrante. Čovjeku se nameće pitanje: je li ovo drama samo o Covidu ili i o onome što je Covid razotkrio? Je li ovo samo pandemija virusa ili raspad ekonomskog sustava, ili je pak riječ o tome da moramo širom otvoriti oči kako bismo sagledali svu tu ljudsku dramu?

Pogledajte statistike UN-a o djeci u Africi koja nemaju pristup školovanju, o djeci koja gladuju u Jemenu, i o mnogim drugim tragičnim slučajevima. Samo pogledajte djecu. Očito je da to što nas je Covid zaustavio traži da promislimo o svemu tome. Ono što me brine jest to što se već izrađuju planovi za vraćanje društveno-ekonomske strukture na onu prije Covida, ignorirajući svu tu tragediju.

 

Zdravstvene mjere zbog covida otkrile su, na primjer, koliki među našom braćom i sestrama ne stanuju u uvjetima koji omogućuju socijalno distanciranje niti imaju čiste vode da se operu

 

Moramo pronaći načina da oni koji su gurnuti na margine djeluju, kako bi mogli postati poslanici nove budućnosti. Moramo uključiti ljude u zajednički projekt koji ne donosi dobrobit samo malobrojnima što vladaju i donose odluke. Nakon Covida, valja nam promijeniti način na koji samo društvo funkcionira.

Kada govorim o promjeni ne mislim samo na to da se moramo više pobrinuti za ovu ili onu skupinu. Mislim na to da oni koji su sada na marginama trebaju postati protagonisti društvene promjene. To mi je na srcu.

Ovdje u Rimu posjetio sam izložbu fotografija. Jedna je bila upravo tako naslovljena: Ravnodušnost. Neka dama izlazi iz restorana za zimskoga dana, dobro je zaštićena od hladnoće – kožnati kaput, šešir, rukavice, sve ono što imaju dobrostojeći. Pokraj vrata restorana, na sanduku za povrće sjedi žena, slabašno je odjevena, drhturi na ulici, ispružila je ruku prema dami koja odvraća pogled. Ta je fotografija dirnula mnoge.

Ovdje u Italiji često se može čuti che me ne frega, kad netko ima problem. To znači: „Pa što? Kakve to veze ima sa mnom?“ U Argentini kažemo: y a mí qué? Tih nekoliko riječi otkriva cijeli jedan svjetonazor. Talijani katkad kažu da je čovjeku potrebna zdrava doza menefreghisma – stava „baš me briga“ – kako bi se provukao kroz život, jer počneš li se brinuti o svemu što vidiš, kad ćeš se moći opustiti? Takav stav stavlja čelični oklop na dušu, odnosno, ravnodušnost je čini otpornom na udarce, tako da se određene stvari naprosto odbijaju od nje. Ravnodušnost je opasna upravo zato što nam može postati normalna, neprimjetno se uvući u naš životni stil i vrijednosne prosudbe. Ravnodušnost nije nešto na što bismo se trebali naviknuti.

Božji stav posve je drugačiji, dijametralno suprotan. Bog nikada nije ravnodušan. Božja suština jest milosrđe, što ne znači samo vidjeti i biti dirnut već i reagirati djelovanjem. Bog zna, osjeća i brižno hrli. Pogrešno je misliti da On samo čeka. Kad god doživite reakciju koja je promptna, intimna, topla i brižna, koja nudi rješenje, tu je prisutan Duh Božji.

Ravnodušnost blokira Duh, zatvarajući nas mogućnostima koje Bog spremno nudi, mogućnostima koje preplave naše mentalne programe i kategorije. Ravnodušnost vam ne dopušta da osjetite kretanje Duha koje ova kriza jamačno izaziva u našim srcima. Ravnodušnost blokira priliku da razlučujete. Ravnodušna osoba zatvorena je za sve ono novo što nam Bog nudi.

Stoga moramo biti svjesni tog stava „baš me briga“ i otvoriti se udarcima koji dopiru do nas iz svakog kuta svijeta.

Kad se to dogodi, ispune nas sumnje i pitanja: Kako reagirati? Što možemo poduzeti? Kako ja mogu pomoći? Što Bog u ovim vremenima traži od nas?

A postavljajući ta pitanja – ne retorički, već tiho, osluškujući srcem, možda pred zapaljenom svijećom – otvaramo se djelovanju Duha. Tada možemo početi razlučivati, vidjeti nove mogućnosti, barem u sitnicama koje nas okružuju ili koje svakodnevno obavljamo. A onda kad se posvetimo tim sitnicama, počinjemo zamišljati drugačiji način zajedničkog življenja, služenja našim voljenim bližnjima. Možemo početi sanjati o istinskoj promjeni, promjeni koja je moguća.

Za vrijeme lockdowna, vijesti i društveni mediji postali su naš glavni prozor u svijet, u dobrom i u lošem smislu.

Novinarima je dopala vodeća uloga u tome da nam pomognu dati nekakav smisao onome što se događa, izbalansirati i procijeniti različite navode i mišljenja. Oni najbolji među njima poveli su nas na margine, pokazali nam što se tamo zbiva, skrenuli nam pažnju. To je najplemenitiji oblik novinarstva koji nam pomaže savladati svoju egzistencijalnu miopiju i otvara prostor za raspravu i debatu. Želim odati priznanje onim medijima koji su nas u ovoj krizi sačuvali od toga da zapadnemo u ravnodušnost.

Ali mediji imaju i svoju patologiju – dezinformacije, klevetanje, fascinaciju skandalom. Neki mediji zapleli su se u kulturu post-istine, gdje su činjenice manje važne od reakcije koju će polučiti, gdje se priče koriste kao sredstvo stjecanja moći. Najpokvareniji su oni mediji koji podilaze svojim čitaocima i gledaocima, izokrećući činjenice kako bi odgovarale njihovim predrasudama i strahovima.

Neki mediji iskoristili su ovu krizu kako bi uvjerili ljude da su za sve krivi stranci, da je koronavirus tek malo jači oblik gripe, da će se ubrzo sve vratiti na staro i da ograničenja neophodna kako bi se ljudi zaštitili zapravo predstavljaju nepravedne zahtjeve države koja se miješa u sve.

Ima političara koji raspiruju takve priče u vlastitu korist. Ali to im ne bi uspijevalo bez medija koji ih stvaraju i šire.

Na taj način mediji prestaju biti neutralni posrednici i postaju posrednici za nekoga, zamagljujući nam pogled u stvarnost. Nažalost, ovaj fenomen nije nepoznat ni nekim takozvanim katoličkim medijima, koji tvrde da time spašavaju Crkvu od same sebe. Izvještavanje koje prilagođava činjenice ne bi li podržale određenu ideologiju radi financijskog dobitka, degradacija je novinarstva što para naše društveno tkanje.

U svakom slučaju, kao što smo svi osobno iskusili u ovim vremenima, nema tog medija koji može zadovoljiti želju ljudske duše za izravnim kontaktom s onima koje voli i s realnošću; i ništa ne može nadomjestiti izravnu uključenost u svu složenost onoga što su drugi iskusili. Komunikacija je mnogo više od uspostavljanja veze, a najplodonosnija je tamo gdje postoje spone uzajamnog povjerenja: komunikacija, bratstvo i fizička prisutnost.

Socijalno distanciranje neophodna je mjera u pandemiji, ali ne može potrajati a da ne nagrize našu ljudskost. Rođeni smo ne samo za održavanje komunikacije već i za kontakt.

Rizično je ovo reći, jer mogao bih biti krivo shvaćen, ali komunikacija koja nam je najpotrebnija jest dodir. Koronavirus je u nama razvio podozrivost prema grljenju i rukovanju. Mi žudimo za dodirom onih koje volimo, od čega se katkad moramo suzdržati, zbog njih i zbog sebe. Dodir je duboko usađena ljudska potreba.

Za opće audijencije srijedom, kad nakon male pouke krenem među ljude, slijepa djeca su mi katkad znala reći: „Mogu li te vidjeti?“, a ja bih im odgovorio: „Naravno“, premda u početku nisam znao što time misle. Ali tada sam shvatio da mi žele rukama dodirnuti lice, tako da „vide“ papu. Dodir je jedino osjetilo koje tehnologija tek treba nadomjestiti. Nema te naprave koja bi mogla omogućiti onoj slijepoj djeci da me „vide“ tako jasno kao svojim rukama.

Dojmilo me se kako su mnogi u Crkvi reagirali na pandemiju, tražeći nove načine bliskosti s ljudima, ne kršeći pritom mjere socijalnog distanciranja: uvodeći live stream liturgiju, stavljajući slike svojih župljana na crkvene klupe, organizirajući susrete i molitvu na digitalnim platformama, omogućavajući duhovna povlačenja na daljinu, kontaktirajući ljude telefonom ili preko tableta, objavljuju videosnimke na kojima brojni pjevači i glazbenici iz svojih domova zajedno izvode neku prelijepu skladbu. Za Crkvu je ovo vrijeme prisilne razdvojenosti, ali i novih, kreativnih načina da se okupimo kao Božji narod.

Ne mogavši služiti misu sa svojim župljanima, mnogi svećenici išli su od vrata do vrata, provjeravali jesu li dobro, kroz prozore ili koristeći telefonski apostolat, kako ne bi izgubili bliskost s ljudima. Neki su obavljali kupnju za starije u samoizolaciji. U ovim vremenima vidio sam Crkvu punu života; izvanredno je svjedočiti tome. Internet nam omogućava da budemo u kontaktu i da komuniciramo jedni s drugima, ali promijenio je naše domove i naše živote. Od nekih sam čuo o posljedicama pretjerane izloženosti digitalnim medijima, o iscrpljenosti koju im to stvara, o osjećaju prezasićenosti, o nepostojanju predaha – o „životu koji se živi na internetu“ u svakom smislu. Pretjerana izloženost ekranima novi je fenomen koji bismo trebali pomno analizirati.

Na primjer, socijalno distanciranje učinilo je neke maloljetnike podložnije vrbovanju i iskorištavanju u seksualne svrhe na internetu kao i drugim oblicima zlostavljanja, na koje kao zajednica trebamo obraćati pažnju i prijavljivati ih.

 

Mediji imaju i svoju patologiju – dezinformacije i klevetanje. Neki mediji zapleli su se u kulturu post-istine, gdje su činjenice manje važne od reakcije koju će polučiti i gdje se takve priče koriste kao sredstvo stjecanja moći

 

Zadnjih godina, hvala Bogu, vidjeli smo osobit porast svijesti u pogledu tih problema. Kultura zlostavljanja, bilo seksualnog, bilo zlouporabe moći i savjesti, počela se raspadati, prvo djelovanjem žrtava i njihovih obitelji koje su, usprkos svojoj boli, uspjele provesti svoju borbu za pravdu i pomogle upozoriti društvo i povesti ga prema izlječenju od te perverzije.

Kako uporno ponavljam s tugom i stidom, takva su zlostavljanja počinili i neki pripadnici Crkve. Zadnjih smo godina poduzeli značajne korake da iskorijenimo zlostavljanje i uspostavimo kulturu brižnosti, sposobnu hitro reagirati na optužbe. Stvaranje takve kulture zahtijeva vrijeme, ali to je nešto čemu se neizostavno moramo posvetiti i na čemu moramo bezrezervno inzistirati. Više ne smije biti zlostavljanja – bilo seksualnog, bilo onog zlouporabom moći i savjesti – unutar Crkve ni izvan nje.

Ovo buđenje vidjeli smo i u društvu, u pokretu #MeToo, u mnogim skandalima oko moćnih političara, medijskih mogula i biznismena. Razotkriven je jedan misaoni sklop: Ako mogu imati sve što žele, kad god požele, zašto ne bi seksualno iskoristili ranjive mlade žene? Ovi grijesi moćnih gotovo uvijek su grijesi prava na nešto, a čine ih ljudi čiji su nedostatak stida i besramna drskost upravo zapanjujući. U Crkvi je taj stav da se ima pravo na nešto rak-rana klerikalizma, kako ja to nazivam, zapravo iskrivljavanje vokacije kojoj smo mi svećenici pozvani.

U svim tim slučajevima korijen grijeha je isti. To je drevni grijeh onih koji vjeruju da imaju pravo posjedovati druge, koji ne poznaju granice i, budući da nemaju stida, vjeruju da mogu koristiti druge kako požele. To je grijeh nepriznavanja vrijednosti druge osobe.

A tu je i drugi tip zlouporabe moći, viđen u groznom ubojstvu Georgea Floyda, koje je diljem svijeta potaknulo proteste protiv rasne nepravde. Ispravno je da ljudi traže vraćanje digniteta svakom ljudskom biću, biću koje je pretrpjelo bilo kakav tip zlostavljanja. Zlostavljanje je teška povreda ljudskog dostojanstva koju ne smijemo dopustiti i protiv koje se moramo nastaviti boriti.

Pa ipak, ovakvo buđenje svijesti, baš kao i sve dobre stvari, izloženo je riziku da bude izmanipulirano i komercijalizirano. Ne govorim ovo zato da bih bacio sumnju na mnoge istinske i hrabre pokušaje da se razotkrije zlostavljanje i žrtvama dade glas, već da upozorim kako katkad pronalazimo i loše unutar dobroga. Rastužuje me da postoje odvjetnici koji izvlače korist od žrtava zlostavljanja, ne želeći im pomoći i braniti ih već profitirati na njima.

Isto se zna dogoditi i s političarima. Jednom sam primio pismo nekog političara u kojemu me obavještava kako su u njegovoj zemlji razotkrili cijelu povijest zlouporaba. Naknadnom istragom pravosudnih organa otkriveno je da je optužba bila lažna; čovjek se predstavljao kao heroj u razotkrivanju zlouporaba kojih nije ni bilo. Kasnije sam doznao da je želio postati guverner svoje države i na taj je način pokušao prikupiti glasove.

Iskorištavati, uveličavati ili izvrtati tuđu nesreću zbog političke ili društvene koristi također je ozbiljan oblik zlouporabe koji otkriva omalovažavanje boli žrtava. I to treba osuditi.

Neki protesti tijekom krize izazvane koronavirusom izvukli su na površinu srditi duh psihologije žrtve, ali ovoga puta među ljudima koji su žrtve samo u svojoj mašti: oni koji, na primjer, tvrde da je nošenje maske neopravdana prisila od strane države, a pritom zaboravljaju, ili ne mare, za one koji se ne mogu osloniti na socijalno osiguranje ili koji su izgubili posao.

Osim nekih iznimaka, vlade su učinile veliki napor da dobrobit ljudi stave na prvo mjesto, djelujući odlučno u zaštiti zdravlja i spašavanju života. Iznimka su one vlade koje su zatvorile oči pred bolnim dokazima o sve većem broju umrlih, s neizbježnim, teškim posljedicama. Ali većina vlada postupila je odgovorno, uvodeći stroge mjere kako bi zauzdala širenje bolesti.

Pa ipak ima skupina koje odbijaju držati socijalnu distancu, koje organiziraju protestne marševe protiv ograničenja putovanja – kao da mjere koje su vlade prisiljene nametnuti narodu predstavljaju neki oblik političkog napada na autonomiju ili osobnu slobodu! Brinuti o općem dobru mnogo je više od zbroja onoga što je dobro za pojedince. To znači voditi računa o svim građanima i nastojati učinkovito reagirati na potrebe onih koji su najviše zakinuti.

Već sam bio spomenuo narcisoidnost, osobnosti zaštićene neprobojnim oklopom, one koje žive od tuđeg jada, pritom misleći samo na sebe. Takvi nisu u stanju vidjeti da nam nisu svima dane iste mogućnosti. Najlakše se uhvatiti neke ideje – u ovom slučaju, na primjer, osobne slobode – i pretvoriti je u ideologiju, stvarajući tako prizmu kroz koju se sve procjenjuje.

Takvi ljudi sigurno ne protestiraju zbog smrti Georgea Floyda, niti se pridružuju demonstracijama zbog slamova u kojima nema vode ni edukacije za djecu, ili zato što postoje cijele obitelji koje su ostale bez prihoda. Oni neće protestirati zbog vrtoglavih iznosa potrošenih na trgovinu oružjem kojima bi se mogao nahraniti cijeli ljudski rod i školovati svako dijete. Zbog takvih stvari oni nikad ne bi protestirali; nesposobni su napraviti iskorak iz skučenog svijeta vlastitih interesa.

Pa i opet, nažalost, ne možemo zanemariti one unutar naše Crkve koji imaju isti misaoni sklop. Neki svećenici i laici dali su loš primjer, izgubivši osjećaj zajedništva sa svojom braćom i sestrama. Pretvorili su u kulturološku bitku nešto što su zapravo bile mjere za zaštitu života.

Komentiraj