Festival europske kratke priče (FEKP), koji se u svojem 16. izdanju održava u Zagrebu i Rijeci od 28. svibnja do 2. lipnja, u razgovorima oko središnje teme Europe kao luke različitosti ugostio je Janice Galloway, istaknutu škotsku književnicu koja, kako je rekla u razgovoru za Hinu, piše kako bi lakše prebrodila život.

Autorica koja na pitanje zašto piše odgovara citirajući britansku pjesnikinju Stevie Smith – “Pisanje nije utapanje, već mahanje, u nadi da će vam netko uzvratiti”, Galloway je ideju o pisanju kao sredstvu bilježenja promatranog razvila još u djetinjstvu – svoj je prvi “roman”, kako je rekla, napisala kad je imala jedanaest godina.

“Kad sam bila dijete, bilo me je strah gotovo svega. Moj je otac bio alkoholičar i toliko nepredvidiv da sam se morala skrivati pod stolom i biti strašno tiha kako slučajno ne bih privukla njegovu pozornost”, otkrila je Galloway.

Puno je vremena provodila promatrajući svijet u “užasnutoj i okamenjenoj tišini”, budući da je sve ostalo bilo naprosto preopasno, i to je promatranje bio jedan od okidača iz kojih se rodila njezina želja da bilježi to što vidi, napomenula je.

Ipak, profesionalno se pisanju posvetila tek u svojim kasnim tridesetima, nakon bolnih osobnih iskustava koja su je natjerala da utočište potraži u kreativnosti.

“Kao tinejdžerica, pisala sam pjesme i poeziju, a poslije srednje škole jedva da sam išta pisala. Ponovno sam se okrenula pisanju tek s 28 godina, kada me dvostruki gubitak toliko ošamutio da je zapisivanje mojih snova postao sredstvo pomoću kojega sam nastojala procesuirati osjećaje gubitka i straha”, rekla je autorica.

Piše kratke priče, “koje su brže gotove pa prije daju osjećaj ispunjenja”, a obožava “poigravati se s idejama, uspoređivati ih i suprotstavljati u suigri s čitateljem, bez kojega ne bi bilo ni pisca” – jer književnost je, smatra, neka vrsta ‘drugarstva’ između pisca i čitatelja.

Njezinu prozu kritika opisuje kao tvrdu, surovu i brutalno realističnu, obilježenu nevjerojatnim osjećajem za ritam.

Vrlo raznolika književnica

Dobitnica brojnih priznanja, nagrada i stipendija i danas priznata književnica, Galloway (1955.) je jedna od najraznovrsnijih britanskih autorica – napisala je tri romana, četiri zbirke kratkih priča i jednu pjesničku knjigu, a objavljuje i publicističku prozu te radove u kojima surađuje s likovnim i glazbenim umjetnicima.

Pozornost kritike i publike privukla je svojim debitantskim romanom “The Trick Is To Keep Breathing” (1989.), za koji je dobila nagradu MIND/Allan Lane Award za najbolju knjigu godine, kritika ga je proglasila modernim klasikom, a neke njegove dijelove “filmom ceste za feministkinje”. Glavni lik je anoreksična mlada alkoholičarka koja nakon smrti svojeg oženjenog ljubavnika doživi totalni slom.

Napisala je i dvije “anti-memoarske istinite” knjige, “This is Not About Me” (2008.) i “All Made Up” (2012.), o svojem odrastanju u Škotskoj u 50-im i 60-im godinama prošloga stoljeća, potaknute vlastitim promišljanjima, nakon što je rodila dijete, o tome što bi obitelj trebala predstavljati i koje pogreške nesvjesno prenosimo na svoju djecu.

Knjige je kritika pozdravila kao posvetu djetinjstvu, ali i prošlosti Škotske i određenom miljeu radničke klase, “generaciji žena koje su u kinu gledale Lovelacea, a onda došle kući nečemu posve drugačijem”.

“Jako se dobro sjećam toga razdoblja kao doba kada je glazba snažno utjecala na razmišljanja mladih ljudi. Beatlesi su nam bili otkriće i inspiracija na puno razina, kao i filmovi i knjige pisaca koji su pripadali britanskoj radničkoj klasi”, rekla je Galloway.

Majčinstvo kao tema

Galloway odlikuje tematska raznovrsnost, te precizno pisane, lirski nabijene rečenice. Teme alijenacije i teškoće u ostvarivanju bliskih odnosa rezoniraju i u njezinim zbirkama priča “Blood” (1991.), koja je uvrštena u uži izbor za Guardianovu nagradu za prozu, te “Where You Find It” (1996.), za koju je dobila nagradu E.M. Forster koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti.

Među ostalim, kao spisateljica je gostovala u četiri škotska zatvora, radila je kao istraživačica u Britanskoj nacionalnoj biblioteci i predavala na Sveučilištu Sterling u Škotskoj i Sveučilištu Otago na Novom Zelandu.

Za suvremenu škotsku književnost ističe kako je “izuzetno raznolika i šarolika”, a svoj rad sa zatvorenicima ocjenjuje poticajnim, “ali na drugačiji način od očekivanoga”.

“Poticanje zatvorenika da svoja iskustva kanaliziraju kroz pisanje nije uvijek bilo toliko uspješno, koliko je važan bio razgovor o temama koje ih okupiraju prije samog početka spisateljskog procesa. Kroz razgovor, razotkrivale su se i proširivale poveznice među stvarima, jer to je ono čime se književnost bavi. Poseban su užitak za mene predstavljali pokušaji zatvorenika da na neki način zabilježe svoja sjećanja”, rekla je.

Njezina je posljednja knjiga zbirka kratkih priča “Jellyfish” (2015.), posvećena “užicima, bolima i golim istinama ljubavi, seksa i roditeljstva”.

“Te su priče inspirirane osjećajem da jako puno pišemo o različitim vrstama ljubavi ili seksualne privlačnosti, a vrlo malo o predivnom iskustvu majčinstva, što je također ljubav, ali jedne posve drugačije vrste. Ponekad daleko izdržljivije vrste. Željela sam o tome pisati iz te perspektive”, pojasnila je autorica, koja trenutno radi na novom rukopisu, ali još nije sigurna što će postati.

Janice Galloway jedna je od brojnih istaknutih domaćih i inozemnih gostiju 16. Festivala europske kratke priče (FEKP), ove godine posvećenog portretu Europe danas.

Komentiraj


FOTO:HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.