EKSKLUZIVNO: NOVI ŽIVOT ZABORAVLJENIH FOTOGRAFIJA: Nepoznati Tito u Zagrebu

Autor:

Arhiva Nacionala

Objavljeno u Nacionalu br. 754, 2010-04-27

Toni Politeo, umjetnik, kolekcionar i galerist, ekskluzivno za Nacional pokazao je svoju dosad skrivanu kolekciju zaboravljenih fotografija Josipa Broza Tita, koje ga prikazuju tijekom susreta sa svjetskim moćnicima te kako u Hrvatskoj obavlja svoje državničke dužnosti

Kolekcionar, umjetnik i galerist Toni Politeo vlasnik je zavidnog broja ekskluzivnih fotografija Josipa Broza Tita, kao i raznih drugih dokumenata, od Titovih govora koje je osobno potpisao pa do brojnih menija s jelima koja su se servirala na brodu Galeb, na Brijunima i tako dalje. Sve do sada 59-godišnji Politeo svoju kolekciju nije javno pokazao, da bi sada prvi put pokazao za Nacional kakvu arhivsku građu je pronašao.
Opsežna kolekcija detaljno pokriva razdoblje od 1952. do 1964. godine te posljednje dvije godine života Josipa Broza Tita, od 1978. do 1980. godine, i sadrži, po Politeovim procjenama, između osam i deset tisuća fotografija. Politeo je na razne načine došao do tih fotografija, ali je većinu prikupio na dva načina. Fotografije iz posljednjeg razdoblja života, zajedno s brojnim dokumentima, ostavio mu je nakon smrti Berislav Badurina, posljednji šef Titova kabineta, dok su fotografije iz razdoblja 1952.-1964. bile odbačene nakon gašenja zagrebačkog dopisništva lista Borba, a Politeo ih je otkupio od ljudi koji su ih slučajno pronašli.

Politeovo zanimanje za Tita započelo je još sredinom sedamdesetih godina, kada je kao mladi umjetnik dobio atelje u Kovačićevoj ulici u Zagrebu. “U podrumu sam našao crtež Tita koji je bio uokviren, ali je staklo bilo razbijeno. Bio je to njemački crtež prema kojem su tiskani leci u Drugom svjetskom ratu”, tvrdi Politeo koji je 1979. godine odlučio Titu, koji je tada bio u Kumrovcu, osobno predati tu fotografiju. “S jednim sam prijateljem otišao prema Kumrovcu. Na ulazu u Kumrovec bila je policijska barijera koju smo bezobrazno prošli, pa drugu, pa treću, a za nama su krenuli policajci na motorima.

Uspjeli smo doći do ulaza u Titovu vilu gdje je bila vojska. Ostavio sam prijatelja u automobilu, istrčao van i došao do nekog iz vojnih krugova, rekao da se zovem Toni Politeo i da imam poklon za druga Tita. U tom trenutku slučajno je naišao Berislav Badurina koji je čuo naš razgovor, zanimalo ga je o čemu se radi i ja sam otišao do automobila po sliku. Automobil je policija već opkolila. Badurina me, zajedno s prijateljem, odveo do Tita koji je imao sastanak s Milkom Planinc i još nekim političarima. Badurina mu je dao fotografiju, objasnio o čemu je riječ te me Tito malo kasnije primio”, prisjeća se Politeo.
“Nakon razgovora sam ispratio Tita koji je morao ići dalje u neki obilazak, pitao me želim li s njim, rekao sam da moram ići kući pa su mi dali policijsku pratnju tako da sam se iz Kumrovca vratio kući. Kada sam došao doma rekao sam ženi da sam bio kod Tita, ali ona nije vjerovala, pitala me gdje sam bio cijeli dan. Šef protokola za Hrvatsku tada je bio Nedo Milunović koji me pitao što mi je Katja Tripalo-Politeo, na što sam ja rekao da mi je to supruga. Nedo Milunović mi je rekao da je s njezinim ocem bio u partizanima, a kada sam to ispričao supruzi, shvatila je da govorim istinu”, tvrdi Politeo koji je već sutradan propustio priliku da se još jednom susretne s Titom.
“Sutradan sam trebao ići u Interpublic jer sam bio njihov vanjski suradnik za dizajn. Znao sam da je Tito u Zagrebu, gdje je imao susret sa švedskim kraljem Gustavom VI., znao sam da će ulice biti blokirane, pa sam otišao u Trnje kod svojih prijatelja na kartanje. Ostao sam do navečer, a kada sam došao kući, pred kućom je stajao policijski auto. Policajci su mi rekli ‘Pa tražimo vas cijeli dan, Tito je htio da budete s njim na ručku, da vas vidi još jednom'”, ali bilo je prekasno te je sljedećeg dana Politeo morao u Interpublicu objašnjavati zašto ga je policija tražila. Ipak, kaže da mu je Nedo Milunović nakon proslave Nove 1980. godine. rekao “Znaš, Tito je pitao za tebe, drago mu je za onu sliku.”

Otada je Politeo ostao u kontaktu s Berislavom Badurinom, rođenim Sinjaninom koji je bio posljednji šef Titova kabineta, a kasnije i prvi predsjednik Nadzornog odbora Croatia Airlinesa te je 1992. imenovan članom Vijeća za strateški razvoj Republike Hrvatske.
“S Berislavom Badurinom sam ostao veliki prijatelj, kada je dolazio u Zagreb, uvijek je posjećivao moj atelje u Medulićevoj ulici gdje se također nalazila politička škola. Bilo je to početkom devedesetih godina.
To prijateljstvo je bilo veliko, a za tih druženja mi je Badurina puno pričao o Titu. On je vidio da se zanimam za Tita te mi je jednom prilikom rekao da bi volio da sva njegova ostavština vezana za Tita ostane kod mene. Njegova kći Jadranka je došla u Zagreb nakon očeve smrti 2002. godine i rekla mi ‘Toni, uzmi sve ovo što je tata ostavio’. Tu je bilo svega, čak i Badurininih memoara koje je počeo pisati kroz bilješke s Titom. Sve te bilježnice čuvam i to ću jednog dana pokloniti Hrvatskom državnom arhivu da oni to prouče”, kazao nam je Politeo.
Foto dokumentacija koju mu je Badurina ostavio je bogata, riječ je o 1978. i 1979. godini, kada je Tito fotografiran svakoga dana. Nakon toga, početkom 1980. Tito je završio u bolnici, a Politeo tvrdi da posjeduje i jednu sliku iz bolnice. “Ja imam fotografiju koja je nastala u trenutku Titove smrti. Vide se ljudi koji stoje oko njega, a na monitoru se vidi ravna crta, Jadranka Badurina mi je rekla da je to trenutak smrti.” Politeo ističe da ima mnogo Titovih govora koje je Tito, nakon što bi ih pročitao, potpisao i stavio datum. Riječ je o govorima s kongresa Saveza komunista Jugoslavije, zatim iz posjeta Francuskoj, posjeta Fidelu Castru u Havani, govori s kongresa Pokreta nesvrstanih. Ima i nekoliko stotina jelovnika, s broda Galeb, s Brijuna, iz Igala, iz Karađorđeva i tako dalje, a sve je to dio ostavštine Berislava Badurine. Među njima je i fotografija koju Politeo posebno ističe, a to je fotografija Tita i Saddama Husseina na kojoj se nalaze i Berislav Badurina i Branko Mikulić, a koju je Hussein osobno potpisao.

“Badurinu sam nagovarao da napiše knjigu o danima s Titom, on je to uvijek želio, ali je mislio da će živjeti 150 godina pa je govorio ‘Ima vremena’. Meni je trebalo puno vremena da sve to pregledam i složim po godinama. Spajao sam fotografije s gostima i s jelovnicima. Ima tu i značaka, čak mi je Jadranka Badurina poklonila i orden koji je Tito dobio u Sjevernoj Koreji”, kaže Politeo koji je znao pitati Badurinu o tome kakav je Tito doista “zato što se o Titu svašta počelo govoriti još za njegova života. Badurina je sve pobijao i tvrdio da to nije istina. Bilo mu je žao što se, još dok je Tito bio živ, nije napravila bolja dokumentacija o njegovu životu. Smatrao je da je Tito bio velik čovjek i da je, bez obzira na to što se tvrdilo da je živio kao car, u duši bio jako skroman. Volio je lijepa odijela, lagodan život, ali koji predsjednik to ne voli? Badurina mi je stalno napominjao da je Tito govorio da je Hrvat.”
Drugi bitan dio njegova arhiva pokriva razdoblje od 1952. do 1964. godine, Politeo kaže da je riječ o fotografijama s Titovih inozemnih putovanja u Indiju, Ameriku, Burmu, pa Titov boravak u Rijeci, na Pagu, susreti u Zagrebu s Hruščovom, Naserom, Hailem Selassiem, na Brijunima s Gaddafijem, Bembelom, Brandtom, princom Charlesom, ukupno sa 40-tak državnika. Sve to pronašao je u bačenim materijalima lista Borba. “Materijal je nađen u nekoj ulici kraj Kvaternikova trga gdje se nalazilo 60 vreća za smeće punih negativa. Jedan me čovjek nazvao i rekao da ima dvije vreće, a prva stvar koju sam vidio bio je operni tenor Mario del Monaco dok vježba u HNK-u. Odmah sam otkupio cijeli materijal, ali kada sam pitao za ostale vreće, rečeno mi je da su spaljene. Tražio sam ljude koji su te vreće našli, ali oni su mi potvrdili da je sve zapaljeno. To je valjda netko iz Borbe prenio u stan, a kada je vlasnik stana umro, stan se prodao, a novi vlasnici su to izbacili.”

Kada smo pitali Politea kakav je osjećaj imao kada je shvatio što ima u rukama, kazao je da se počeo znojiti. “Dao sam si zadatak da to donekle sredim, tako da se taj materijal i nakon mene može nadograđivati. Badurina je jako puno toga napisao, ali ja još nisam počeo čitati. Ima puno bilješki s putovanja, razni zabavni momenti. Badurina i Tito su jedan drugog fotografirali. Netko tko se bavi poviješću trebao bi to pročitati i analizirati, ja nemam vremena za to, ja se bavim galeristikom.”
Nije Tito jedini komunistički političar čiju arhivu Politeo posjeduje. On je na Hreliću pronašao brojne materijale i fotografije koje su pripadale Branku Mikuliću, članu predsjedništva SFRJ iz BiH. “Na Hreliću, sam našao cijelu ostavštinu Branka Mikulića, među tim materijalima je, recimo, i novogodišnja čestitka Fidela Castra koju je poslao Mikuliću. Imam cijele serije fotografija lova u Bugojnu i okolici. Ne znam kako je arhiva Branka Mikulića završila u Zagrebu, pisao sam bosanskoj ambasadi, no njih taj materijal uopće ne zanima. Sada ću pisati Olimpijskom muzeju u Sarajevu”, najavio je Politeo.
Iako je Politeo poznati kolekcionar, tvrdi da mu je kolekcija fotografija Josipa Broza Tita najvažnija. “To je ipak nacionalna baština, to je bilo naše vrijeme koje se ne može izbrisati”, kaže Politeo koji bi volio da se, osim objavljivanja knjige Titovih fotografija, objavi i knjiga na temelju zapisa Berislava Badurine. “Koliko toga je napisano i koliko se duboko išlo u detalje, ne znam, jer nisam pročitao. Kada je Darko Bekić, naš veleposlanik u Maroku, čuo za te materijale, rekao mi je: ‘Toni, bude li se objavila ta knjiga, ja bih volio napisati mali uvod o tebi kao kolekcionaru’.”

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.