Dva desetljeća filma koji je donio nadu u politički život Hrvatske

Prije 20 godina snimljen je dokumentarac ‘Novo novo vrijeme’ koji prati vrijeme političkih promjena uoči i nakon smrti Franje Tuđmana te predizborne kampanje za parlamentarne i predsjedničke izbore 2000. S povijesne distance film dobiva novi značaj

Prošlo je 20 godina od snimanja jednog od najintrigantnijih hrvatskih dokumentarnih filmova “Novo novo vrijeme”, autora Rajka Grlića i Igora Mirkovića. Film prati razdoblje ključnih političkih promjena uoči i nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana krajem 1999., kao i predizborne kampanje za parlamentarne i predsjedničke izbore 2000. godine. “Novo novo vrijeme” je, prema riječima Igora Mirkovića, nastalo prije svega susretljivošću Dražena Budiše, Radimira Čačića, Vlade Gotovca, Mate Granića, Ivana Jakovčića, Stipe Mesića, Vlatka Pavletića, Ivice Račana i Zlatka Tomčića, koje se pratilo i snimalo u različitim situacijama.

Film je prvi put prikazan u kinima početkom 2001., a indikativno je da ga HTV nikada nije emitirao niti pokazao bilo kakav interes za otkup prikazivačkih prava. U filmu su sažete neke od najzanimljivijih pozadinskih scena iz tog turbulentnog vremena, no snimljenog materijala ima preko 230 sati i predstavlja pravo povijesno blago. Dugo se razmišljalo o tome da se napravi serija, no to je, prema riječima Igora Mirkovića, rudarski posao u koji se ne bi tako lako upustio. U dane obilježavanja 20. obljetnice Tuđmanove smrti, gledan s povijesne distance, taj film dobiva sasvim drugačiji značaj. Zato Mirković smatra da bi moglo ponovo doći vrijeme za taj materijal, ali nije siguran da je već došlo.

“Ideja o snimanju jednog takvog dokumentarca rodila se već u ljeto 1999. Rajko Grlić bio je inicijator, prije svega vođen činjenicom da se duboko nije slagao s Franjom Tuđmanom. Zato je imao potrebu da na svoj način, kroz film, kaže što je mislio o tom razdoblju, a s druge strane bili smo inspirirani američkim dokumentarcima o izborima koji su ubojito razotkrivali pozadinu politike. Iako se u tom trenutku znalo da je Tuđman bolestan, još nije izgledalo da se bližimo nekom fatalnom ishodu. Usprkos tome krenuli smo razgovarati s dostupnijim političarima iz opozicije, pitajući ih bi li pristali na aranžman da ih pratimo s kamerom tijekom kampanje od 0 do 24. Uvjet je bio da ih snimamo stalno i da kamera ni na koji način ne utječe na ono što se oko njih događa”, objasnio je Mirković genezu dokumentarca.

Iako su obećali da će filmska ekipa biti poput muhe na zidu i da će im prije no što film krene u kina pokazati posljednju verziju – doduše, bez mogućnosti da u nju na bilo koji način interveniraju – ni opozicijski političari nisu pokazali preveliko oduševljenje za tu ideju.

“No kad je Tuđman početkom studenog 1999. završio u bolnici, Rajko i ja sjeli smo i zaključili da je naš film već počeo, a mi ga još nismo počeli raditi. Osim nas dvojice u projekt je u startu bio uključen Boris T. Matić kao producent, a snimateljske ekipe nismo imali. Na brzinu smo nazvali sve prijatelje koji su imali kamere i ponudili im da rade besplatno. Po sistemu – ako film prođe i bude love, platit ćemo, ako ne, ništa. Tako smo naglavce krenuli i na kraju uspjeli skupiti devet snimateljskih ekipa koje su stalno bile na terenu”, prisjetio se Mirković.

‘U filmu su sažete pozadinske scene iz tog turbulentnog vremena, no materijala ima 230 sati i to je pravo povijesno blago. Dugo se razmišljalo i o tome da se napravi serija’

Počeli su prvo snimati dugo razdoblje iščekivanja pred Vojnom bolnicom u Dubravi, gdje su logorovali novinari očekujući bilo kakvu informaciju o Tuđmanovu stanju.

“Tu moram spomenuti jednu malu smicalicu koju još nikome nismo otkrili, a to je da smo lažirali svoje navodne press-iskaznice. Kolege Bruketa i Žinić napravili su jednostavan dizajn nekakvih iskaznica kako bismo djelovali uvjerljivo, kao da predstavljamo ne znam kakvu medijsku kuću. To je izgledalo jako formalno i mi smo s njima uspijevali svuda prolaziti”, priznao je Mirković.

Budući da se situacija preokrenula i postalo je izvjesno da je Tuđman izgubio poluge vlasti, odjednom se i raspoloženje potencijalnih aktera iz opozicije naglo promijenilo. U tom trenutku još se nisu nazirali predsjednički izbori, ali su parlamentarni bili izvjesni i raspisani za 3. siječnja. Opozicija se okupila u format šestorke – to jest četiri plus dva. Zajedno su na izbore išli SDP i HSLS, a manju grupaciju činili su IDS, HSS, LS i HNS.

Njima nasuprot bio je HDZ, koji je puno teže otvarao svoja vrata filmskoj ekipi.

“Tu je skepsa bila puno veća, no mi smo koristili prilike i snimali neke javne skupove te tako dokumentirali atmosferu. Ljudi iz opozicije puno su se više izložili i moram im zato odati priznanje. Ja, na primjer, nikada ne bih pristao da me netko tako snima. U svakom slučaju, Rajko i ja nastojali smo biti što manje na snimanjima jer su akteri bili manje opterećeni kada bi s njima bile samo male dvočlane ekipe. Snimatelji su dobili jasan naputak da što manje na sebe privlače pažnju, a to im je omogućila i tadašnja tehnološka novost – male DV kamere koje političari uopće nisu ozbiljno doživljavali. Tako smo im mogli doći jako blizu i snimati scene i detalje do kojih inače ne bismo došli. No svi ti tadašnji političari, kakvi god da su bili, ipak su bili neki idealisti, za razliku od tehnomenadžera koji su ih zamijenili u današnjoj generaciji. Siguran sam da s njima više ne bi bilo moguće snimiti išta slično”, istaknuo je Mirković. Kao prilog filmu, od autora čije ime Mirković ni danas ne želi otkriti, dobili su snimku urnebesne scene u kojoj tadašnji ministar financija Borislav Škegro na domjenku prilikom otvaranja Zagrebačkog velesajma krade bocu rakije i trpa je u sako: “Meni je u vrijeme kada je film izlazio čak malo išlo na živce što se toliko pažnje posvećuje tom jednom jedinom kadru iako ima važnijih stvari. No kasnije sam shvatio da je ta scena zapravo važna metafora jednog vremena. Škegro, kojeg osobno ne poznajem, poslije se jako ljutio, ali ja mislim da je potpuno nebitno što je on radio s tom bocom. Kroz taj kadar mi zapravo dajemo sliku jedne vlasti i njene kriminalne privatizacije.”

Posebnu težinu u filmu ima trenutak Tuđmanove smrti, kada nastupa drama među članovima HDZ-a: “Tog jutra nazvali smo Hrvatski sabor i nismo se mogli načuditi kad su nam rekli da možemo doći. Sabor je bio sablasno prazan, tamo nije bilo nikoga i tu se film zapravo počeo stvarno događati, tu su bile scene koje su imale snagu ozbiljnog dokumenta vremena. Imali smo sreću što je akademik Vlatko Pavletić, koji je kao predsjednik Sabora nakon Tuđmanove smrti postao de facto prvi čovjek države, imao veliko poštovanje prema Grlićevu radu. A imao je i neki osjećaj za važnost dokumentiranja i zato nam se otvorio tako kako nitko nije očekivao. Tu smo otkrili drugog Pavletića – čovjeka koji je s jedne strane dirnut, a s druge pod velikim pritiskom jer se događa nešto što u životu nije mislio da će mu se dogoditi. On je pred našom kamerom vježbao govor koji je napisao, uveo nas je u svoju radnu sobu i spremajući se za primopredaju dužnosti uništavao stare dokumente u rezalici za papir. Sumnjam da je tamo bilo nekih velikih državnih tajni, ali dobro je izgledalo.”

Mirković se prisjetio i legendarne scene kod frizera, kada akademik Pavletić sređuje frizuru pred njihovim kamerama:

“To je sve bilo na njegovu inicijativu. Ne znam je li ga to zabavljalo ili smo možda dotaknuli neku njegovu strast za film, ali on je predlagao stvari koje se ja ne bih ni usudio predložiti. Poveo nas je k svom frizeru u Ilici, obrtniku u neuglednoj radnji, i sama činjenica da se prvi čovjek zemlje frizirao na takvom mjestu po meni je dokument vremena. Pavletić nije imao nikakva problema s time da ga mi snimamo dok mu peru kosu i ja sam samo gledao dokle će to ići.”

Nakon što se Pavletić obratio naciji i objavio tužnu vijest, uslijedilo je nekoliko dana nacionalne žalosti i spektakularni državni pogreb.

“Snimali smo te ljude koji su u kolonama išli odati počast mrtvom predsjedniku na Pantovčaku, gomile ljudi koje su žalovale i plakale, a sam pogreb bio je rijeka ljudi koju smo snimali, doslovce, pješke. Bili smo bez auta i bez novca. Iako su bili uključeni vrhunski profesionalci, bili smo zapravo kao družina Alana Forda”, rekao je Mirković.

Franjo Tuđman umro je 10. prosinca i po mišljenju Igora Mirkovića, tek tada su započele stvarne demokratske promjene u Hrvatskoj. Bilo je, dakako, zanimljivo promatrati i ponašanje dotadašnjih najmoćnijih ljudi u državi koji su shvaćali da se njihov svijet raspada:

“Već drugoga dana nakon Tuđmanove smrti Zlatko Canjuga izjavio je da mu je predsjednik na smrtnoj postelji rekao da vrati ime Dinamu, jer je promjena imena bila njegova povijesna pogreška.”

Mirković je napomenuo da nisu, doduše, svi HDZ-ovci mislili da je sve izgubljeno. Oni malo liberalniji među njima, koji se nisu slagali s autokratskom Tuđmanovom vladavinom, imali su potrebu olabaviti stvar. Jedan od njih svakako je bio Mate Granić, koji će postati kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima. Ujedno je bio i jedini HDZ-ovac koji je dopustio da ga prati ekipa filma “Novo novo vrijeme”.

Od autora čije ime Mirković ne otkriva, dobili su scenu u kojoj ministar financija Borislav Škegro na domjenku krade bocu rakije i trpa je u sako, što je važna metafora jednog vremena

“Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam došao u središnjicu HDZ-a predložiti Vladimiru Šeksu da ga snimamo. Nije nas ni udostojio komentara”, prisjetio se Mirković.

Najviše se radilo od Badnjaka 1999. do 3. siječnja, a onda do predsjedničkih izbora. Tih dana sve mobilne ekipe snimale su na sve strane, a autorski tim funkcionirao je gotovo kao novinska redakcija, u skučenom uredu u koji su stizale vijesti s terena o nekom sjajnom materijalu koji su uspjeli snimiti. Snimali su se i noćni kolegiji u staroj redakciji Nacionala, i to nakon Tuđmanova pogreba, parlamentarnih izbora i prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora. U tim kadrovima pokojni Ivo Pukanić, Maroje Mihovilović, Srećko Jurdana i Sina Karli cinično komentiraju dnevna zbivanja.

“Oni u filmu zapravo funkcioniraju kao ona dva starca u ‘Muppet Showu’. Jedini nemaju dlake na jeziku i nikakve pristojnosti ni prema kome, zapravo su potpuno brutalni. Kada smo film puštali u kinima, na te scene je publika reagirala kao da gleda Charlieja Chaplina. Općenito, gdje god da se film prikazivao, pratio ga je urnebesni smijeh, kao da ljudi gledaju komediju, što je zapravo bilo više iz terapeutskih razloga, nego što je film stvarno toliko smiješan”, rekao je Mirković.

Pripadnicima nevladine scene najvažnije je tada bilo privući što veći broj birača na parlamentarne izbore i zato se formirao GLAS 99 . Oni su nabrijavali atmosferu, a nada u promjenu i novo doba je rasla.

“Duge godine Tuđmanova režima stvorile su neku letargiju u ljudima i podsvjesnu ideju o nepromjenjivosti takve situacije. Jer jedan autoritarni režim koji smo mi kao generacija preživjeli, zamijenio je drugi i mladima je vjerojatno bilo teško shvatiti tu situaciju. Bilo je bitno razviti svijest o tome da su promjene moguće i da njihov glas jest bitan. Osim toga, nevladine udruge su upozoravale i na opasnost od krađe glasova, zbog čega se formirao GONG. Sve je dobivalo razmjere jednog šireg pokreta u koji su se uključivali ljudi koji možda i nisu bili jako zainteresirani za politiku. Dodatni bizarni moment je da se kod nas izbori stalno događaju između Božića i Nove godine, kao da si namjerno želimo zagaditi blagdane. Tako da s jedne strane imate Djedove Mrazove, a s druge predizborne plakate i političke skupove. GLAS 99 dan nakon Nove godine i dan uoči parlamentarnih izbora kružio je Zagrebom na labudicama na kojima je svirao neki rock bend, preko megafona su pozivali ljude da izađu na izbore i to je još jedan nevjerojatan dokument vremena”, nastavio je Mirković.

Film prenosi i atmosferu nade u prijelomnoj godini kojom počinje novo tisućljeće, kao i euforiju nakon pobjede opozicije na parlamentarnim izborima, koju je danas teško zamisliti.

“U filmu su dvije velike masovne scene – doček Nove godine 2000. kod svih političkih stranaka i proslava pobjede opozicije 3. siječnja. Obilazili smo opet sve stranačke prostorije, a posebno je opet briljirao Zlatko Canjuga koji nije mogao sakriti svoj iritaciju izbornim pobjednicima”, prisjetio se Mirković.Nakon parlamentarnih uslijedili su predsjednički izbori, a favoriti su bili Mate Granić kao kandidat HDZ-a i Dražen Budiša kao kandidat HSLS-a i SDP-a. Još nitko nije računao na marginalca koji ni ne postoji u anketama – Stipu Mesića. Igor Mirković je priznao: “Stipe Mesić se u naš film ušuljao potpuno slučajno, a ja često ističem jednu bizarnost – da nam se lako moglo dogoditi da u filmu ne bude snimljen glavni junak. On je bio jedan od devetero kandidata i nitko mu nije davao ozbiljnije šanse. Srećom, mi smo imali ekipe koje su po gradu bilježile atmosferu tih dana, a kako je Stipe srećom redovito pio kavu pred Charliejem i skupljao potpise, kamera ga je usput uhvatila. Zahvaljujući tome mi smo glavnog junaka ipak počeli snimati na vrijeme. Tu već počinje priča koja prerasta u legendu i pomalo sazrijeva ideja da on nije bezvezni kandidat.”

U filmu je još jedna povijesna scena na koju je Mirković posebno ponosan. To je, naime, sastanak četvorke – četiri manje stranke u koaliciji LS, HNS, IDSHSS odlučuju 26. 12. 1999. o svom predsjedničkom kandidatu.

“Mi dolazimo tamo nenajavljeni, a jedan od protagonista nam kaže ‘dajte, molim vas, ne možete snimati, ovo je jako ozbiljna stvar!’ No mi smo bili uporni i oni su stvarno pustili našu snimateljicu, koja je umjesto deset minuta ostala preko sat vremena. Rajko i ja bili smo u čudu kako je to prošlo i zahvaljujući tome imamo zabilježene cijele te pregovore. Najbolji je onaj dio u kojem Nino Jakovčić, koji je privatno oduvijek dobar s Mesićem i nije tako neiskusan političar, kaže ‘Stipe će biti dobar kandidat, dobit će tri, četiri, možda pet posto, ali nemojmo se zaletavati’, što je u kinima opet izazivalo salve smijeha.”

Tuđman je umro 10. prosinca a već sljedećeg dana Zlatko Canjuga rekao je da mu je na smrtnoj postelji rekao da vrati ime Dinamu jer je promjena imena bila njegova povijesna pogreška

Filmska ekipa pratila je Mesića na njegovim skupovima, bila s njim u automobilu i bilježila događaje. Snimala je i backstage pripreme za predizborne skupove Račana i Budiše, koji nije previše vješt u javnim nastupima. U to vrijeme, smatra Mirković, svi su oni već imali prilično povjerenje u filmsku ekipu. Račan je čak nosio njihov mikrofon na reveru tijekom sastanaka. I svi su ti razgovori snimljeni. Istovremeno, HDZ je bio svjestan da gubi i ove izbore.

“Sjećam se nezadovoljstva Mate Granića, koji osjeća da njegova stranka baš i ne stoji iza njega”, istaknuo je Mirković.

Ekipa filma snimala je i intervjue kandidata na Stojedinici, pa i onu posljednju radijsku debatu Mesić-Budiša neposredno prije izbora. U filmu se vidi i Budišino golemo razočaranje jer nije očekivao poraz od nekoga tko također dolazi iz opozicije: “Rezultat izbora bio je takav da vjerujem da je Budiša osjećao da je izgubio utakmicu za koju je unaprijed smatrao da je dobivena.”

Posljednja scena je inauguracija Stipe Mesića na Markovu trgu. Daje zakletvu bez “Tako mi Bog pomogao”, potpisuje se u knjigu, a kamera doslovce uranja u potpis.

Mirković smatra i da je jedan od vrednijih materijala Mesićev prvi dolazak na Pantovčak: “Tamo ljudi iz Protokola, koji su godinama bili Tuđmanovi, objašnjavaju Mesiću njegove protokolarne obveze. Taj moment, kada donedavni Tuđmanovi dvorski paževi prihvaćaju novog vladara, zapravo je fantastičan. Veliki je smijeh bio u kinima kad se vidjelo da je Mesić iskoristio prvu priliku da taj protokol prekrši. Odmah se pokazala njegova narav.”

Film je bio prekretnica u karijeri Igora Mirkovića:

“U to sam vrijeme već preko deset godina radio kao politički novinar, osjećao sam strašan zamor tim svijetom i intimno sam znao da će taj dokumentarac biti kraj mojeg profesionalnog bavljenja političkim novinarstvom. Tako je i bilo. Tim filmom poslao sam im razglednicu za uspomenu i dugo sjećanje.”

Po Mirkovićevu mišljenju, možda bi danas trebalo napraviti alternativnu verziju i iskoristiti sve materijale koji nisu u filmu kako bi se na cijelu priču gledalo iz druge perspektive. Jer neki ljudi koju su danas bitni, u filmu se sporadično pojavljuju. Na primjer, Andrej Plenković vidi se samo u jednom kadru, dok kao dio tima Mate Granića s njim u vlaku vježba predizborni govor. A i Milan Bandić imao je nekoliko razgovora s Račanom koji na kraju nisu ušli u film.

“S druge stane, što smo o tome imali reći, rekli smo, možda ne treba kopati po prošlosti. Ipak, čini mi se da je ovo opet neko prijelomno vrijeme i volio bih da Dario Juričan sa sobom nosi kameru. Nadam se da osim za svoju kandidaturu, ima vremena i za snimanje. Izbori 1999. uče nas da je sve što izgleda nepromjenjivo, lako promjenjivo ako se stvori kritična masa. Tu vidim paralele između tog vremena i sadašnjeg. Danas nema jednog diktatora kao što je Tuđman, ali postoji sustav koji je besraman u svojoj bahatosti. Koji ne skriva da je korumpiran, da se političari kupuju kao nogometaši, a sve zato što misle da su nedodirljivi i da im nitko ništa ne može. Ipak, i tome će doći kraj.  Kao što se promijenilo te 1999. kada je nakon pobjede opozicije u Zagrebu, koji je bio izmaltretiran Tuđmanovom autokratskom vladavinom, atmosfera bila doslovce euforična. Teško da se to više može ponoviti”, zaključio je Mirković.

Komentiraj