Glazbenik, skladatelj i tekstopisac Drago Mlinarec rođen je 14. prosinca 1942. godine. Prva su mu sjećanja ratni dani:

“Početkom ožujka ‘45. vraćajući se s borbenih letova iznad Njemačke saveznički avioni gađali su željezničku prugu u Črnomercu i kuću u čiji smo se podrum sakrili pogodila je bomba. U ruševinama je pronađen moj tetak Turek, koji je teško ranjen umro u bolnici. U ruševinama su pronađena, neoštećena, njegova dva instrumenta: gitara i oslikana citra. Teta Turek, kada su je dohvatila sjećanja, dozvoljavala je da diram blago koje je uspjela sačuvati. Između ostaloga nešto novina u kojima su objavljeni Zvonkovi rebusi, te ta dva instrumenta.

Išao sam u osnovnu školu na Trešnjevci. Na placu, vani, prikazivali su filmove. U tamburaškom orkestru sviram bisernicu zato jer sam sitan. Uguran sam u školsku predstavu i na zborno pjevanje. Maestro Jakov Gotovac došao je u školu, gdje je sjedio za katedrom, i pričao nam o Eru.

Svake subote nakon škole išao sam u brda, gdje sam u domovima srkao čaj od šipka. Stariji dečki svirali su gitare. Swing i starogradske. Na radiju su prevladavali šlageri. Kad sam čuo Little Richarda i Dukea Ellingtona, promijenio mi se svijet. Bilo je to vrijeme kada je drug Tito reko Sovjetima: ‘Nemojte nam više slati one vaše patke.’

Sjećam se da smo autostopom preko Karlovca otišli do Rijeke, pa u Opatiju do moje tete, samo da bismo se ušuljali na ljetnu terasu gdje je uz bend pjevao Ivo Robić. Na povratku, drugi dan, dohvatila me misao da propješačim do Zagreba.

A piće naše mladosti bila je – kokta. Obilazili smo plesnjake. Živio sam u Trnju i išao u kemijsku tehničku školu u Klaićevoj.”, ispričao je jednom prigodom Mlinarec.