Saša Zinaja

DOSSIER Stotine djece u RH oružje su u konfliktnim razvodima

Objavljeno u Nacionalu br. 1028, 2018-01-04

Djeca iz konfliktnih razvoda nisu u stanju ni vidjeti niti prepoznati svoje potrebe jer u životu ispunjavaju potrebe roditelja. Sklona su razvoju depresije i smetnji u učenju te rizičnim ponašanjima u adolescenciji, kao što su alkohol i droge i autodestruktivno ponašanje jer tako anesteziraju emocionalnu bol, kao i druga zlostavljana djeca. Nacional je istražio koliko je takvih razvoda u Hrvatskoj i može li sustav pomoći toj djeci

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2016., u Hrvatskoj je razveden svaki treći brak. Najviše je raskinutih bračnih zajednica bilo između desete i četrnaeste godine braka, a hrvatski građani prosječno se razvode nakon 14 godina braka. Najviše supružnika razvodi se u dobi između 30. i 39., a slijede ih oni između 40. i 49. godine života. Prema broju razvoda na prvom je mjestu Zagreb, slijedi Osječko-baranjska županija, dok je najmanje razvoda bilo u Ličko-senjskoj županiji. Iako je po tim podacima Hrvatska u europskom prosjeku, ono što zabrinjava je veliki broj tzv. konfliktnih razvoda kojih je u Hrvatskoj sve više, a takvi razvodi predstavljaju rizik za djecu.

JEDAN OD SLUČAJEVA KONFLIKTNIH RAZVODA poznatih Nacionalu jest slučaj oca koji očajnički pokušava svoje dvoipolgodišnje dijete viđati u normalnijim okolnostima. Dotični otac u konfliktnom je razvodu od majke svog djeteta koja odbija bilo kakvu komunikaciju i manipulira djetetom kako bi u njemu izazvala otuđenje od oca, što je vrlo česta pojava u takvim odnosima između donedavnih supružnika. Osim što zbog udaljenog mjesta stanovanja svog djeteta, dijete mora viđati u neprimjerenim prostorima ili u kući djetetove majke s kojom nema komunikaciju, taj otac nije uspio ni u tome da dijete ima njegovo prezime ili da je barem njegovo dodano uz majčino koje dijete ima. Veliki problem u komunikaciji supružnika u ovom slučaju predstavlja i rodbina djetetove majke, što također nije rijetko u konfliktnim razvodima.

Konfliktni razvodi, potrebno je znati, nisu „rezervirani“ samo za osobe s društvene margine, kako se obično misli. Takvih odnosa, u kojima se roditelji prepucavaju i manipuliraju djecom, ima na svim društvenim razinama, a Nacionalove sugovornice potvrdile su da takvi razvodi nisu strani ni uglednim odvjetnicima, liječnicima…

Nacional je istražio koliko je konfliktnih razvoda u Hrvatskoj i koliko štete takvi razvodi mogu učiniti ne samo partnerima, već ponajviše djeci koja u takvim uvjetima anksioznosti i emocionalnog zlostavljanja godinama žive i zbog toga su sklonija rizičnim ponašanjima i delinkvenciji u adolescentskoj dobi. Nacionalove sugovornice – Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, Lana Petö Kujundžić, sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda, i Tatjana Brozić Perić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb, slažu se u tome da su djeca iz konfliktnih razvoda zaista rizična skupina kojoj se mora pomoći na adekvatan način koji trenutačno u Hrvatskoj ne postoji.

IAKO SE NE MOŽE ODREDITI TOČAN BROJ DJECE iz takvih brakova, Gordana Buljan Flander ustvrdila je da je u dijagnostici i obradi u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba čak 1500 djece godišnje s obiteljima, plus još 300 do 600 djece iz prethodnih godina. Od tih 1500 djece koja dođu na tretman, njih 50 posto je iz razvedenih brakova, a od tog broja 20 do 25 posto je konfliktnih razvoda. To znači da je godišnje u tretmanu samo u toj poliklinici 250 do 300 djece. U takvim konfliktnim razvodima djeca su vrlo često emocionalno zlostavljana.

„Mnogi su razlozi zbog kojih roditelji u visokokonfliktnom razvodu ne vide dijete. Toliko su okupirani svojim partnerskim odnosom i nezavršenim partnerskim emocionalnim pričama, da njihovo funkcioniranje kao partnera toliko djeluje na roditeljsko funkcioniranje da više ne vide dijete. Dijete postaje oružje kojim oni pucaju jedno na drugo. Razlozi mogu biti ti što se jedan od partnera osjeća povrijeđenim, netko je ljubomoran jer je partner ili partnerica našla nekog drugog, netko se osjeća da je razvodom izgubio ne samo brak već i puno više, netko osjeća da je zaslužio više od onoga što je dobio razvodom… Dakle, u toj svoj muci koju razvod sa sobom nosi, djeteta nigdje nema“, rekla je Gordana Buljan Flander.

Brojke govore da postoje tri vrste razvoda. Jedan je tzv. prijateljski razvod, nakon kojeg se ljudi raziđu i normalno komuniciraju, a djeca normalno idu jednoj i drugoj obitelji. Nikome nije žao ako dijete voli drugog roditelja ili rodbinu drugog roditelja, već se to, štoviše, potiče. Takva je otprilike trećina razvoda. Jedna trećina su tzv. poslovni razvodi, u kojima se ljudi razvedu, ali razgovaraju jedino o onome što im je zajedničko, kao da su ostali u istoj firmi, primjerice. Oni mogu razgovarati o djeci koliko je potrebno, o nekim osnovnim stvarima. S njima isto nema većih problema. Jedna trećina do jedna četvrtina razvoda, ovisno o istraživanjima, tzv. su konfliktni razvodi. U njima ako postoji komunikacija, ona je visokokonfliktna, roditelji se neprijateljski odnose jedno prema drugome, koriste dijete da bi si preko njega slali poruke, traže od djeteta da bira stranu, šalju verbalnu ili neverbalnu poruku ‘ako odbaciš onog drugog roditelja, onda ću te ja više voljeti ili prihvatiti’, roditelji ulaze u savez s djecom protiv drugog roditelja i to je vrlo nezdrava atmosfera za dijete u kojoj takvo dijete počinje voditi brigu o roditeljima, umjesto da roditelji vode brigu o djetetu.

„U TAKVIM SLUČAJEVIMA DIJETE ILI DJECA NAJČEŠĆE SE MOGU OTUĐITI od jednog roditelja i ući u konfluenciju s roditeljem s kojim živi, stopi se s njim i zapravo ne govori ‘ja’ nego ‘mi’. Jedna djevojčica, kad sam je pitala što bi ona željela da dođe dobra vila i ispuni joj želju, rekla je ‘da nas ostavi na miru’. ‘Mi’ su mama i ona, dakle, sve što želi mama, želi i ona. To dijete je sasvim izgubilo sebe, ne zna prepoznati svoje emocije, ne zna udovoljiti svojim potrebama jer zapravo živi potrebe i emocije svoje majke, jer je majčina poruka – verbalna, izrazom lica ili komentarima pred prijateljima – da treba odbaciti tatu jer je to uvjet njezine ljubavi“, pojasnila je Buljan Flander i dodala da nisu samo majke te koje manipuliraju, kako se često misli u javnosti. Manipuliraju i očevi. Ljudi, kaže, ne manipuliraju po spolu nego prema moći. Manipulira onaj koji ima moć.

„Onaj kojemu je sustav dao moć, taj može manipulirati. Nažalost, kod nas sustav vrlo često omogućava po pet, šest, deset, čak i petnaest godina manipulacije djetetom. Onaj koji nađe dobrog odvjetnika i koji je odlučan napakostiti drugom roditelju, vrlo često to godinama može raditi, a onda za dijete bude kasno za bilo kakvu intervenciju. Svjetska istraživanja kažu da se tenzije u konfliktnim razvodima ne smire niti nakon tri godine od razvoda. Sad zamislite da imamo dijete od šest godina, roditelji su se razveli u dobi kad je ono imalo tri; to znači da to dijete polovicu svog života živi u tako groznim uvjetima emocionalne manipulacije i zlostavljanja. Što dijete napravi u situaciji kad mora birati između mame i tate? U potrebi da prevlada tu anksioznost, izabere stranu, da preživi. To je doslovno emocionalno preživljavanje“, rekla je Gordana Buljan Flander.

KAKVE POSLJEDICE TO OSTAVLJA NA DJECU? Jedna od najčešćih i najtežih posljedica je tzv. splitting, hrvatski bi to bilo psihološki rascjep. U takvom stanju, kako opisuje Gordana Buljan Flander, dijete jednog roditelja, onog s kojim se stopilo, vidi sasvim bijelim, a onog kojeg je odbacilo sasvim crnim. To je vrlo opasan psihološki mehanizam i vrlo rizičan za mogući kasniji psihijatrijski poremećaj.

„Zadatak odrastanja je da dijete spoji dobro i loše u jednom i dobro i loše u drugom roditelju, da bi onda kasnije spojilo dobro i loše u ljudima. A ako ga roditelji dovedu u situaciju splittinga, ono to nije u stanju napraviti, ne može udovoljiti tom razvojnom zadatku. I onda kad dijete doživljava da je jedan roditelj sasvim bijel a drugi sasvim crn, dolazi do kognitivnih distorzija, odnosno kognitivnih iskrivljavanja realiteta. Kad pitam tu djecu, koja imaju 10, 11 godina, a do sedme ili osme su živjela s oba roditelja i voljela oba roditelja, jesu li ikad išta lijepoga doživjela od tog roditelja kojeg danas odbacuju, ona govore da nikad ništa lijepog nisu doživjeli s roditeljem kojeg danas odbacuju i da taj roditelj nema dobrih osobina. To je za djecu strašno jer smo svi mi pola jednog i pola drugog roditelja. To znači da ako ne valjaju mama ili tata, ne valja pola mene. Roditelji u tim visokokonfliktnim razvodima ne shvaćaju da tako poništavaju svoje dijete, njegovu jednu polovicu. Vide samo sebe i puno im je važniji njihov interes i želja da napakoste partneru od emocionalne dobrobiti djeteta“, objasnila je za Nacional Gordana Buljan Flander i pojasnila što se s takvom djecom može događati u odnosima kasnije u životu.

UGLAVNOM SE POSLJEDICE ZA DIJETE koje živi u takvoj obitelji vide u adolescentskoj dobi, jer onda se naviknu na to da je manipulacija način na koji dobivaš nešto od ljudi. Naviknu se na to da oni i njihove potrebe nisu važni jer ih nije ni bilo, jer su zadovoljavali potrebe jednog ili drugog ili obaju roditelja. Dakle, ponekad djeca koja žive u konfliktnim roditeljskim odnosima, a nisu se otuđila ni od jednog roditelja, funkcioniraju tako da su stalno na oprezu, paze da se roditelji ne bi posvađali. Zato se naviknu govoriti roditeljima ono što žele čuti i onda kasnije to rade s drugim ljudima. Njih nigdje nema.

„Poslije se onda roditelji čude kako je djevojčica kad je odrasla pronašla zlostavljača. To je zato što ona nije u stanju ni vidjeti niti prepoznati svoje potrebe. Isto tako, takva djeca u riziku su od razvoja depresije i smetnji u učenju, jer im je koncentracija raspršena zato što razmišljaju o konfliktu i o tome kako udovoljiti roditeljima. Mogu biti sklonija i rizičnim ponašanjima u adolescentskoj dobi, kao što su alkohol i droge i autodestruktivno ponašanje, jer tako anesteziraju emocionalnu bol, kao i druga zlostavljana djeca. Ono ono na čemu radim na brojnim edukacijama i u Hrvatskoj i po Europi, jest da se svi stručnjaci složimo oko toga da je u toj situaciji često riječ o emocionalnom zlostavljanju. Definicija emocionalnog zlostavljanja je da djetetu poručuješ da nije vrijedno, da nije važno i da vrijedi samo za zadovoljavanje nečijih potreba. Ako ja djetetu poručujem da ga drugi roditelj ne voli, da ga je ostavio, da mu ne želi dobro, a taj roditelj nije takav, i da vrijedi samo da bi zadovoljio moje potrebe i da mora odbaciti drugog roditelja, apsolutno su zadovoljeni svi kriteriji za dijagnozu emocionalnog zlostavljanja“, rekla je Buljan Flander.

Dodala je da roditelji često djecom manipuliraju nesvjesno i uvjereni su da im žele najbolje. Primjerice, vrlo često na tretman dođe roditelj koji pokušava otuđiti dijete od drugog roditelja i kaže da svoje dijete od šest godina tjera kod drugog roditelja, ali da dijete ne želi ići. To je dijete već toliko otuđio od tog roditelja da ni ne treba manipulirati jer dijete samo ne želi ići, dijete bije njegovu bitku.

„JA ONDA TOG RODITELJA PITAM BI LI POSLUŠAO DIJETE ako ono kaže da ne želi ići u školu ili ako ne želi ići liječniku a bolesno je. Onda roditelj kaže ‘ah, to je drugo’. To im je važnije nego emocionalno zdravlje djeteta jer ne shvaćaju da su djeci potreba oba roditelja. Mlađom djecom lakše je manipulirati i dovesti ih u stanje splittinga, dok se starija djeca, pak, zbog emocionalnog pritiska roditelja dovedu u situaciju da se brinu o jednom ili drugom roditelju, jer je ‘mama našla drugoga pa ću se ja brinuti o tati’. Radila sam s jednom 10-godišnjom djevojčicom koja je sama odlučila da će živjeti s tatom jer je ‘mama našla drugoga, a tko će se onda brinuti o tati’. Kad je mama rodila polubrata, djevojčica bi se osjećala krivom ako bi išla u posjet mami i polubratu, smatrajući da je iznevjerila tatu i baku po tati, a ako ne bi išla, osjećala je krivnju prema mami jer je nju iznevjerila. Rekla mi je ‘ja se svima njima osjećam kao mama’. Djecu od 14, 15 godina i stariju možda ti sukobi neće toliko pogađati jer su im u toj dobi važniji prijatelji, ali i ona osjećaju posljedice takvih odnosa, bez sumnje. Apsolutno je to štetno i za odraslu osobu, a kamoli za dijete“, ustvrdila je psihologinja i naglasila da je najteže pitanje postavljeno djetetu iz takve obitelji ‘kod kojeg roditelja želiš živjeti?’. To je pitanje teško čak i za odrasle, a teško je zamisliti kako je djetetu koje živi u takvoj atmosferi emocionalnog zlostavljanja, to je ucjena i konflikt lojalnosti za dijete.

„Nažalost, unatoč svemu tome, mnogi stručnjaci ipak dijete pitaju to isto pitanje. Dijete već kod kuće doživljava to od mame, od tate, bake, rodbine i onda kad bi ga stručnjaci u svim sustavima, a ne samo u sudskom, trebali zaštititi, neki od njih to ne rade, nego nastavljaju isti proces. I to zato što pogrešno tumače čl.12. Konvencije o pravima djeteta, koji kaže: ‘Dijete ima pravo na svoje mišljenje u svim stvarima koje se njega tiču.’ To je točno, ali to ne mora biti i njegov najbolji interes. Zadatak nas stručnjaka je da saznamo autentično mišljenje djeteta, a da ga ne izlažemo konfliktu lojalnosti. Jer dijete od 13 godina može reći da želi živjeti kod tate jer će mu tata dozvoliti da do dva ujutro igra igrice. Onda to nije njegov najbolji interes. Postoje drugi načini da stručnjaci saznaju najbolji interes djeteta. Jedan od naših zadataka u radu s djecom jest upravo taj da im skinemo takav ogroman teret s tih malih leđa. Oni mogu izraziti svoje mišljenje, ali odluku donose roditelji i time se teret skida s njih. Ako se roditelji ne mogu dogovoriti, odluka je na sudu“, navela je Gordana Buljan Flander i dala primjer britanske prakse. Ondje je uobičajeno da stručnjaci ako tijekom procjene djeteta i obiteljske dinamike zaključe da je jedan roditelj toksičan i otuđujući, daju preporuku sudu da se istog trenutka dijete izdvoji od tog roditelja i sud donosi odluku – bez mogućnosti da roditelj pozove novinare ili bilo koga drugoga, bez mogućnosti žalbe, bez da dijete pripremi na bilo koji način – da dijete ode živjeti kod drugog roditelja. Ako je dijete jako otuđeno, onda se smješta u udomiteljsku obitelj, najčešće rodbinsku. Stručnjaci svakodnevno rade s djetetom, s majkom i ocem.

„ODMAH SE ZABRANJUJE KONTAKT U SLJEDEĆA TRI MJESECA s otuđujućim toksičnim roditeljem. Karen Woodall, voditeljica Family Separation Clinica, ispričala nam je da je najotuđenijem djetetu s kojim su radili, u situaciji nekontaktiranja s otuđujućim roditeljem trebalo samo šest dana da uspostavi kontakt s roditeljem kojeg je dotad godinama odbacivalo. To kod nas nije praksa, ali pokazalo se da je to jedini način rada kod jako otuđenog djeteta koje sasvim odbija kontakt s drugim ‘crnim’ roditeljem, kojega se bezrazložno boji. Terapija koju mi radimo – jedan sat s djetetom – ne daje velike rezultate jer je dijete preostala 23 sata s toksičnim roditeljem. Sudac je ‘superparent’ ili ‘superroditelj’ te mora donijeti odluku koja je u najboljem interesu djeteta. Dijete se izdvaja iz te obitelji, to je jedini način. Pod pritiskom sustava pomaže se toksičnom roditelju da profunkcionira i ujedno se pomaže djetetu te se radi na tome da dijete u svom životu ima oba roditelja“, zaključila je Gordana Buljan Flander.

Iako je vrlo rijetka i broji se u nekoliko predmeta, takva praksa postoji i u Hrvatskoj, otkrila je Lana Petö Kujundžić, sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda. Postoji takva praksa i pokušava se dati šansa i jednom i drugom roditelju da odgajaju dijete, da surađuju u tome. Svi dobri obiteljski suci, rekla je sutkinja, trebaju tako reagirati jer podlogu za to u zakonu imaju. Uglavnom je riječ o iznimnim stručnjacima koji imaju dobru edukaciju, završenu pravosudnu akademiju i slično. Uz suca, i odvjetnici bi se trebali znati ponašati u takvim slučajevima. Privremena mjera smještanja u drugu obitelj može trajati i duže od tri mjeseca, ali se mora paziti da se ne bi naškodilo djetetu.

„STATISTIČKI SE NE ZNA BROJ KONFLIKTNIH RAZVODA, već se može govoriti samo prema procjenama u odnosu na razvode brakova. Podaci se ne vode ni u Ministarstvu socijalne politike niti se prikupljaju na Vrhovnom sudu koji bi trebao imati statistike. Ali kad znamo da se svaki treći brak razvodi i ako kažemo da polovica od toga ima dijete, onda bismo mogli reći da u svakom šestom razvodu braka možemo govoriti o iskorištavanju prava djece zato što roditelji ne žele razriješiti partnerski odnos. Riječ je o razvodu braka tijekom kojeg su roditelji iskorištavali dijete kako bi razriješili svoje partnerske odnose, najčešće kad ne dozvoljavaju kontakt drugom roditelju. To je emocionalno zlostavljanje djeteta i otuđivanje“, rekla je sutkinja Petö Kujundžić. Pojasnila je da čak i kad je roditelj kazneno osuđen za emocionalno zlostavljanje djeteta, intencija suda nije staviti tog roditelja u zatvor. Nije zatvorska kazna odgovor, već druge sankcije kao što su nadzor nad izvršenjem roditeljskog prava ili, kad je uvjetna osuda, zaštitni nadzor ili savjet i kontrola koja bi ih navodila na ispravniji način ponašanja.

„Problem je taj što veliki broj sudaca, ali i državnih odvjetnika još uvijek nema dovoljno znanja o tome koliko jedan takav konfliktni razvod braka radi štete djeci. Za takvu problematiku nema dovoljno edukacije ni kroz pravni fakultet niti kroz cjeloživotno učenje. Mi suci moramo poštovati i slušati savjete psihologa i psihijatara. Ljudi koji se bave djecom i njihovim problemima trebaju nam proširiti vidike o tome što je za dijete loše. Premalo je multidisciplinarnog pristupa, što se zagovara u Vijeću Europe. Vijeće Europe kaže da se sve odluke koje se donose, a vezane su uz djecu, moraju donositi uz konzultacije sa stručnjacima“, rekla je Lana Petö Kujundžić i dodala da je jedan od rizika za dijete upravo loš razvod roditelja. Dijete može krenuti u nedopušteno ponašanje, izostajati iz škole ili ne zadovoljavati zadaće. U tom slučaju bi, smatra sutkinja, dobro bilo da škola prva reagira i osigura djetetu pomoć u školi, kako ono ne bi razvilo loše ponašanje. Također, kod razvoda braka je važno da socijalna skrb takvo dijete u riziku uzme u obzir, da ga stavi u programe, radionice, da se unaprijed pokušaju spriječiti loša ponašanja.

„ČIM JE TEŽI POREMEĆAJ U PONAŠANJU, čim je dijete više puta skrenulo u delinkvenciju, teže je djelovati na njega. Ali ja nikad ne odustajem i smatram da svako dijete, čak i u onoj fazi koja prelazi nepodopštine, ima pravo i mogućnost da kasnije bude na pravom putu. To je onaj dio hoćemo li imati dovoljan broj stručnjaka koji će znati raditi s obitelji, kako bi to dijete moglo shvatiti da su neka ponašanja bila loša i ne nastaviti tim putem i ne razviti se u kriminalca i delinkventa u odrasloj dobi. U cijeloj maloljetničkoj delinkvenciji kod nas, najčešća djela koja oni čine imovinska su kaznena djela. Kad maloljetnik dođe do suda, najčešća mjera je izvanzavodska, pojačana briga i nadzor – dakle, savjetovanja centra za socijalnu skrb – i posebne obveze, a to je humanitarni rad, psihoterapija ili uključivanje u pojedinačno ili grupno savjetovalište. Samo jedan posto hrvatskih maloljetnika dobije kaznu maloljetničkog zatvora. Čim maloljetnika zatvorimo u odgojnu ustanovu ili zavod, postoji veća mogućnost da će postati recidivist, dakle osoba koja će ponovno počiniti djelo“, istaknula je Lana Petö Kujundžić.

OSAMDESET POSTO MALOLJETNIKA kojima su izrečene neke sudske mjere, ne pojavljuje se više na sudu i nema ih nakon toga u sudskim spisima. To je dobra brojka, međutim, sutkinju Lanu Petö Kujundžić, koja je inače i predsjednica Udruge sudaca za djecu i mladež, plaši dio u kojem je riječ o institucionalnim mjerama, dakle maloljetničkim zatvorima, jer više od 50 posto takve djece ponavlja kaznena djela. Ona stoga zaključuje da ili nam institucije ne rade dobro ili nismo dovoljno dobro radili s roditeljima te djece.

Kao što je sutkinja spomenula, centri za socijalnu skrb imaju veliku ulogu kad je riječ o konfliktnim razvodima. Tatjana Brozić Perić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb, ustvrdila je da iako ne postoji točan podatak o broju djece ugrožene konfliktnim razvodima, raspolaže s podacima o broju provedenih postupaka obveznog savjetovanja prije razvoda braka, koji se provode kada postoje zajednička maloljetna djeca. Tako je 2016. Centar za socijalnu skrb Zagreb zaprimio 1194 zahtjeva za provođenje postupka obveznog savjetovanja prije razvoda braka. Sustav socijalne skrbi pretpostavlja kako je oko 30 posto brakorazvoda konfliktno, što znači da je samo u Zagrebu prošle godine zaprimljeno 300-tinjak spomenutih zahtjeva za provođenje postupka obveznog savjetovanja prije razvoda braka.

„Razvod braka najčešće je popraćen konfliktnim odnosom među partnerima. I dok je razvodom braka riješeno pravno pitanje bračnog odnosa, za supružnike koji imaju zajedničku djecu odnos roditeljstva ne prestaje. Roditelji svoje osjećaje prema partneru prenose i na odnos roditeljstva te se sukobi u partnerskom odnosu zamjenjuju sukobima oko skrbi o djetetu. U takvom odnosu najviše je povrijeđeno dijete. Maloljetna djeca u brakorazvodu zaslužuju povećanu pažnju i podršku roditelja i stručnjaka. Razvod je traumatska situacija za cijelu obitelj, posebno za djecu koja su u potpunosti ovisna o svojim roditeljima. Tijekom prošle godine Centar za socijalnu skrb Zagreb zabilježio je 2020 zahtjeva za intervenciju vezano za način ostvarivanja osobnih odnosa roditelja s kojima dijete ne stanuje te prijava drugih oblika manipulativnog ponašanja jednog ili obaju roditelja u odnosu na dijete“, rekla je ravnateljica i napomenula da se navedena brojka ne odnosi samo na roditelje koji su u postupku brakorazvoda, već i na razvedene roditelje. Istaknula je da dijete uvijek treba biti u fokusu interesa te je dužnost svih institucija prvenstveno štititi prava djeteta i njegovu dobrobit.

CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB ZAGREB ima 11 podružnica nadležnih prema teritorijalnoj pripadnosti i Podružnicu Obiteljski centar koja korisnicima besplatno pruža sljedeće usluge: individualno savjetovanje, bračno / partnersko savjetovanje, obiteljsko savjetovanje, roditeljsko savjetovanje, obiteljsku medijaciju te edukativne programe (grupni rad).

„Valja naglasiti da se u postupcima razvoda braka roditelja koji imaju zajedničku maloljetnu djecu, a koji nisu uspjeli postići sporazum o ostvarivanju roditeljske skrbi nakon razvoda, posebna pažnja pridaje zaštiti prava i interesa maloljetne djece pa se tako u tim postupcima djeci imenuje poseban skrbnik iz Centra za posebno skrbništvo, pravnik s položenim pravosudnim ispitom. Njegova zadaća je zastupati dijete u postupku za koji je imenovan, obavijestiti dijete o predmetu spora, tijeku i ishodu, na način koji je primjeren djetetovoj dobi i prema potrebi kontaktirati s roditeljem ili drugim osobama koje se djetetu bliske. Također, u postupcima u kojima se odlučuje o osobnim i imovinskim pravima i interesima djeteta, sud će omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje, osim ako se dijete tome protivi, i to na prikladnom mjestu i u nazočnosti stručne osobe“, pojasnila je postupak Tatjana Brozić Perić.

U POSTUPCIMA VEZANIM UZ BRAKORAZVOD RODITELJA stručni radnici centra – socijalni radnik, psiholog, pravnik i socijalni pedagog – pružaju stručnu i savjetodavnu pomoć te u slučaju procjene da je došlo do povrede ili ugrožavanja djetetovih prava, dobrobiti i razvoja, roditeljima se može izreći, odnosno sudu predložiti, izricanje mjera obiteljsko pravne zaštite sukladno Obiteljskom zakonu.

„U slučaju da se radi o težem stupnju ugrožavanja prava djeteta, centar predlaže primjenu kazneno pravne zaštite nadležnim tijelima (Općinsko državno odvjetništvo). Najčešće mjere u nadležnosti centra koje se roditeljima izriču u takvim situacijama su upozorenje na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu i mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu. Stručni radnici centra kontinuirano se educiraju, a posebno bismo istaknuli stručnjake Podružnice Obiteljski centar koji imaju dodatne psihoterapijske edukacije“, zaključila je Tatjana Brozić Perić. Posebno je napomenula da mišljenje i prijedlog centra nisu obvezujući za sud, ali se u najvećem broju slučajeva upravo prijedlozi i mišljenja stručnih timova centra za socijalnu skrb uvažavaju, budući da i sud prepoznaje da stručni radnici centra za socijalnu skrb imaju, u odnosu na ostale institucije, najpotpuniji uvid u sve segmente roditeljske skrbi.

Iako je primjetan pomak na bolje kad su konfliktni razvodi, posebno oni s maloljetnom djecom, u pitanju, potrebno je uložiti još više volje i truda, ali i hrabrosti jer tako pomažemo onima koji nisu u stanju reagirati – djeci.

Komentiraj