DOSSIER: ‘Kolekcionarstvo je ljubav i strast, na to se troši zadnji novac’

Objavljeno u Nacionalu br. 1085, 08. veljače 2019.

Nakon kolekcija Vugrinec, Hanžeković i Roglić, kolekcija Kurjak nastavak je ciklusa ‘Privatne kolekcije u javnoj instituciji’ koji je Umjetnički paviljon pokrenuo 2014. godine. Nacional je istražio kako je nastala ovisnost o kolekcionarstvu kod najvećih hrvatskih ljubitelja umjetnina, koliko troše na slike i kako pridonose razvoju umjetnosti u Hrvatskoj

Asim Kurjak nije samo međunarodno priznati ginekolog koji je najvišu razinu stručnosti dosegnuo u ultrazvučnoj dijagnostici, nego i kolekcionar slika. Zahvaljujući njegovoj suradnji s Umjetničkim paviljonom, publika će na izložbi koja će u tom muzeju biti otvorena od 29. siječnja do 17. ožujka moći vidjeti umjetnine koje je skupljao više od četiri desetljeća, a čuva ih u svojim kućama u Zagrebu, Dubrovniku i Sarajevu. Od sedamstotinjak slika bit će izloženo njih 160, dok se autori kreću od Nikole Mašića, koji je živio od 1852 .do 1902., do Zlatana Vehabovića rođenog 1982.

Nakon kolekcije Vugrinec, kolekcije Hanžeković i kolekcije Roglić, kolekcija Kurjak nastavak je ciklusa “Privatne kolekcije u javnoj instituciji” koji je Umjetnički paviljon pokrenuo 2014. godine. Ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić istaknula je da u Hrvatskoj postoji respektabilna kolekcionarska tradicija i da su neke kolekcije postale osnove muzejskih zbirki, odnosno poticaj za formiranje pojedinih hrvatskih muzeja:

“Nijedna izložba ne bi bila moguća bez posudbe umjetničkih djela iz privatnih kolekcija. Kojim se načelima vodio kolekcionar pri prikupljanju djela, koji su kriteriji presudni u odabiru djela, kako su nastale najpoznatije hrvatske kolekcije ili zbirke, to su teme kojima se bavimo u ovom ciklusu. Vjerujemo stoga da je ovo svojevrsno razotkrivanje intimnoga svijeta pojedinaca koji prikupljaju umjetnička djela, iznimno atraktivno domaćoj publici, a možda i potakne nove kolekcionarske aktivnosti. Smatramo da je briga za baštinu, njena valorizacija, ne samo institucija, već i pojedinaca, nesumnjivo nacionalni strateški cilj jer podiže razinu svijesti o važnosti umjetnosti u izgradnji vlastitog identiteta. Doista veseli i produbljuje optimizam što u Hrvatskoj postoje ljudi koji ‘višak’ svojih financijskih sredstava ne investiraju u skupe satove, automobile i slične statusne simbole, nego u umjetnost. Naročito su dobrodošli oni koji kolekcioniraju suvremenu umjetnost jer time afirmiraju umjetnost vremena u kojemu živimo i pomažu živućim umjetnicima da komotnije žive.”

Kako je rekao Asim Kurjak, izravni poticaj njegovu kolekcionarstvu vrlo je vjerojatno dao njegov daleki rođak, bosanskohercegovački slikar Mersad Berber, kada mu je 1958. darovao dva crteža:

“I samom mi je teško odgovoriti zašto sam ušao u tako skup hobi, u svojevrsnu ovisnost. Znam samo da sam, kada su me jednom pitali u što bih uložio zadnju kunu, odgovorio: U dobru sliku. Sve što je kasnije uslijedilo na neki je način nastavak hrvatske kolekcionarske tradicije. Liječnici i ljekarnici bili su, osobito između dvaju svjetskih ratova, poznati kolekcionari. Vjerujem da će neki kolege liječnici nakon mene imati izložbu slika; primjerice, Nada i Ivo Čikeš nasljednici su jedne od najvećih liječničkih kolekcija, one akademika Antuna Šercera. Ja svoju zaradu od znanstvenog rada trošim na umjetnost; tu smo na tragu drevnog spoja znanosti i umjetnosti. Medicina liječi tijelo, a umjetnost duh. Slikarstvo na mene djeluje umirujuće. Znam sjesti u najveću sobu sa slikama u svom domu, uzeti neko piće i u tili čas prođe sat vremena, a da razmišljam o slici koju gledam stoti put. Otvaram dijalog s autorom, tražim ideju u pozadini djela i često otkrijem nešto novo. To je ta radost stvaranja koja prelazi s umjetnika na štovatelja djela.”

Uspio je, kako je rekao, prikupiti gotovo sve važne hrvatske slikare, pa i neke bosanskohercegovačke, dok je najveći broj slikara čija djela posjeduje iz razdoblja moderne, osobito iz godina nakon Drugoga svjetskog rata. Kada je prije 54 godine došao iz Banje Luke u Zagreb, od tamo je, istaknuo je, donio biološki miraz, dok je u “drugoj domovini” napravio sve vrijedno u životu. Za svoju zbirku kaže da nosi izrazito osobni štih i da je praktički sam sebe transferirao u sliku:

“Moj ukus je polivalentan, ne želim kroz zbirku pružiti povijesni prikaz ili imati programatski ciklus. Odgovara mi slika bilo kojeg razdoblja ako je vrhunske kvalitete i ako se meni sviđa. U početku nisam bio stručnjak za cijenu slike pa sam potencijalnog prodavača slike slao kod povjesničara umjetnosti i autora ove izložbe Igora Zidića, s kojim sam u prijateljskim odnosima. On je dao svoj estetski sud o svakoj slici i procijenio njezinu ekonomsku vrijednost. Nisam kupio ijednu sliku koju nije preporučio. Kupovao sam većinom slike slikara u poznijoj dobi zato što sam znao da će njihovim odlaskom nestati mogućnost da se dođe do slika. No uzimam i slike mladih autora: Zlatan Vehabović po meni je najperspektivniji mladi hrvatski slikar. Na ovoj izložbi čak su četiri njegove slike, tako sam mu odlučio pomoći. Mladim slikarima volim reći da vidim veliko djelo kada je još malo. Možete predvidjeti tko će se razviti kao autor u punoj raskoši, nikada se nisam prevario”.

 

‘Nikada nisam prodao sliku, jednom kada je kupite, ona postaje vaše dijete’, govori Branko Roglić

 

Iako je popunio praznine koje je htio popuniti, ne može se riješiti svoje ovisnosti. Kada govori o kolekcionarstvu, često koristi riječ ovisnost pa smo ga pitali je li nekada bio na rubu da ugrozi sebe, druge i financijsku stabilnost zbog kupovanja slika:

“Srećom, imao sam mjeru. Iako, bilo je i ‘okršaja’ u mojoj obitelji. Opirali su se u jednom trenutku mojim prevelikim investicijama u slikarstvo. Rekli su mi da sam lud, da mogu kupiti dvije slike ili njih pet, ali da je pretjerano kupiti u jednom navratu trideset ili četrdeset slika dok s druge strane ‘normalni’ ljudi grade kuću. Odgovorio sam im da se ja sa svojom ovisnošću ne mogu i ne želim boriti i da oni neće ni u čemu oskudijevati. Predložio sam da moja plaća redovitog profesora Medicinskog fakulteta i šefa klinike, što su poslovi koje sam obavljao dugi niz godina, a bio sam i rektor Sveučilišta, ide za potrebe kuće. Ono što sam izvan toga zaradio, ulagao sam u slike. Primjerice, pet godina vodio sam doktorske studije u Kataru, objavio sam puno knjiga, od toga 9 u Japanu i 23 u SAD-u, a to su bogata tržišta, s izdavačima koji daju dobre honorare. Taj naš dogovor i danas vrijedi. Vrhunska slika je kapital, kada ste u nevolji, a u nevolju dođu svi, uzmete sliku pod rame, odete u veliku galeriju i začas je prodate. Taj kapital koji ima u slikama nije ono što goni kolekcionara. Srećom, nisam nikad toliko osiromašio da bih morao prodati sliku. A tražili su me da neke slike prodam ili ih zamijenim za druge.”

Ponosan je na to što njegov mlađi sin Alan, poslovni čovjek, jako voli umjetnost, iako nije uvijek bilo tako:

“Kada je bio dječak, nosio sam s njim sliku ‘Dalmatinski ribari’ Vlahe Bukovca kući nakon kupnje. Priupitao sam ga je li svjestan vrijednosti te slike. Odgovorio je potvrdno. Potom sam ga pitao što će napraviti s njom kada ja odem. Rekao je: ‘Prodati je.’ Došao sam jednom na ideju da slike oporučno ostavim Gradu Zagrebu pod uvjetom da naprave neku galeriju. Ja sam sretnik koji ih ima, ali one su dio baštine svakog građanina Hrvatske. Kolekcionari nemaju to moralno pravo držati slike samo za sebe. No kada su za tu moju ideju saznali supruga i sinovi, posjeli su me i pitali je li to istina. Odgovorio sam im da u tome ima istine, ali i da radim na tome da stvorim prostor za galeriju, na zemljištu koje imamo pored kuće. Glasoviti kazališni čovjek Fadil Hadžić nagovarao me da zaposlim nekog umirovljenog povjesničara umjetnosti koji bi tamo sjedio i držao izložbu otvorenom za javnost. To nije bez vraga, slike više nemam gdje stavljati. Srećom, sinovi su mi poslovni ljudi, imaju urede i stanove. Mlađi je sin evoluirao, više nipošto ne bi prodao Bukovca. Uspio sam svoju ljubav prenijeti i na svoje student i doktorande. Unio sam u sobe bolnice Sveti Duh slike uljepšavši ambijent pacijentima, liječnicima i sebi. Skupili smo 136 originalnih slika hrvatskih umjetnika, one i danas vise tamo; bolnica je postala galerija.”

Kako su se mijenjale cijene slika velikih slikara?

“Veliki majstori zadržali su istu cijenu. Onaj koji ima takvu sliku, svjestan je njezine vrijednosti. U vrijeme rata vrlo povoljno su se mogle dobiti slike velikih bosanskih slikara. Nisam ih kupio. Čovjek mora imati svoju etiku, ne može graditi svoju radost na tuđoj nevolji. Ugledni ljudi ponekad dođu u životnu krizu pa me tako svojedobno zvao jedan veliki profesor, akademik, zato što je njegova kći išla na konzervatorij u Padovu pa mu je trebao novac. Otkupio sam od njega sliku za kojom sam dugo tragao. Ljudi znaju za moj interes pa me zovu i nude mi slike. Nekada su i preprodavači trčali za mnom, ali toga sam se riješio. Naravno, kruže i falsifikati. Nekoliko puta su me pokušali u tom smislu nasamariti i prodati mi lažnog Miljenka Stančića, Ismeta Mujezinovića ili Otona Glihu, ali sam ih na vrijeme prozreo. Jedna slika imala je certifikat bivše žene Miroslava Kraljevića, no čovjek kojem apsolutno vjerujem rekao mi je da to nije Kraljević. I dalje sam oprezan, osobito kad kupujem velemajstore. Bukovca nije lako falsificirati, ali za neke su se autore razvile posebne falsifikatorske škole. Kad smo kod opreza i strahova, neki kolekcionari zbog straha od krađa i provala ne daju svoje slike na izložbu. Moje su slike katalogizirane, osigurane, evidentirane u Interpolu… Tko bi ih pokušao prodati, našao bi se u nevolji.”

Ne zna koja je ukupna materijalna vrijednost njegove kolekcije, ali da je svakako višestruko veća od iznosa koji je u nju uložio. Recimo, oni koji nose sliku ‘Dalmatinski ribari’, autora Vlahe Bukovca, na posudbu, procjenjuju tu sliku na iznos veći od 300.000 eura:

“Slika ‘Dalmatinski ribari’ prvi put je izlagana u Parizu pa ju je kupio jedan bogati engleski industrijalac i dugi niz godina nije se znalo gdje je. Zahvaljujući Igoru Zidiću i Avdi Ćimiću, došla je u Hrvatsku. Prodao sam dvije slike da bih kupio to Bukovčevo djelo, a time sam ozlojedio neke poznate kolekcionare koji su na nju pretendirali. Ta meni najdraža slika s izložbe pokazuje tri reda ribara koji su iznimno životni. Vidljivi su njihov napor i znoj, a prisutni su i oronuo starac i mladi dečko, simboli prošlosti i budućnosti. Imate dojam da će ribe koje iskaču iz košare, iskočiti iz slike. Ta slika, koja ima i naglašenu socijalnu komponentu, po ocjenama svih kritičara njegovo je vrhunsko djelo. Nije nastavio u tom smjeru jer je počeo slikati mlade dame, pejzaže i drugo. Kada smo kod veličanstvenih slika, po mojem mišljenju jedna slika Josipa Vanište, koji je bio izrazito uman čovjek, erudit i vrsni poznavalac hrvatske likovnosti, spada u tri najbolje na mojoj izložbi. Prikazuje tri čovjeka kako izlaze iz magle; iako se vide samo njihove siluete, on je to tako dobro dočarao da pogled na sliku može biti poticaj za razmišljanje o njihovoj fizionomiji, karakteru i nastupu. Za mene je hrvatsko slikarstvo vrhunsko europsko slikarstvo, da je jedan Stančić živio u Parizu bio bi prepoznat kao vrhunski svjetski slikar.”

 

‘Moja kolekcija bit će smještena u jednoj od varaždinskih baroknih palača’, veli Davor Vugrinec

 

Bivši nogometaš i kolekcionar Davor Vugrinec dvadesetak godina skuplja slike, skulpture i objekte hrvatske moderne umjetnosti od 80-ih godina 19. stoljeća do 70-ih godina 20. stoljeća. Njegova je kolekcija izložena 2015. u Umjetničkom paviljonu i 2016. u Narodnoj galeriji u Ljubljani, a 21. ožujka otvara se, na temelju njegove kolekcije, izložba u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti:

“Kustoski će je obraditi mladi osječki kustos Ivan Roth, a autorski ostajem vjeran najvećem poznavatelju hrvatskog modernog slikarstva, dugogodišnjem voditelju Katedre za modernu umjetnost na Odsjeku za povijest umjetnosti Zvonku Makoviću. Moja supruga Petra Vugrinec direktorica je programa Galerije Klovićevi dvori, najveće hrvatske izložbene kuće, i koliko stigne koordinira svime vezanim uz organizaciju izložbi kolekcije. Upravo sam kupio jednu od najvažnijih slika hrvatskog slikarstva, koja je amblematska u svakom pogledu. O kojoj se slici radi, posjetitelji će saznati dođu li u Osijek. Krasit će naslovnicu kataloga izložbe. Jako sam ponosan na tu akviziciju. Jedinstvena kvaliteta moje kolekcije je u tome što bez nedostataka može ispričati priču i pokazati razvojnu liniju hrvatskog modernog slikarstva i kiparstva, i to uglavnom kroz remek-djela. Prepoznao je to i gradonačelnik rodnog mi Varaždina Ivan Čehok, koji Kolekciju namjerava trajno smjestiti u jednu od baroknih palača grada Varaždina. To nam je ujedno i najvažniji plan za budućnost Kolekcije Vugrinec.”

Što mu znači kolekcionarstvo i je li se, posebice kao nogometaš, susreo s predrasudama?

“Puno sam vremena i truda uložio u svoje obrazovanje, tako da sam skeptične sugovornike diskreditirao znanjem koje je najčešće nadilazilo njihova očekivanja. Mi kolekcionari družimo se i razmjenjujemo mišljenja, a katkad i informacije. To su uglavnom diskretni odnosi. Kolekcionari dolaze iz svih društvenih slojeva. Ljubav prema umjetnosti je ono što povezuje i siromašnog studenta i bogatog odvjetnika. Svi imaju šansu. Natjecanje, borba za akviziciju i suradnja, uvriježeni su kodeksi toga društva. Umjetnost je općenito privilegija i bogatstvo. Supruga i ja djecu učimo živjeti uz umjetnost, puno razgovaramo o slikama, o tome što one prikazuju i kakvo je njihovo značenje. Primijetio sam da što više znaju o slici, to ona djeci postaje zanimljivija. Za umjetnost se odgaja, njoj se treba ‘prilaziti’ s poštovanjem, za to se treba pripremiti. To nije snobizam i pomodarstvo. Supruga i ja svaki kroz svoje kanale živimo umjetnost i zbog toga se smatramo privilegiranima.”

Branko Roglić, osnivač i vlasnik Orbico grupe d.o.o., prikupio je oko 850 slika i skulptura među kojima dominiraju kanonski hrvatski slikari, uz nešto suvremenih hrvatskih autora, ali i slovenskih i bosanskohercegovačkih slikara.

 

‘Obitelj mi je rekla da sam lud jer sam kupovao slike dok su ‘normalni’ ljudi gradili kuće’, kaže Kurjak

 

Kako je objasnio Roglić, slikar Antun Gojak, koji je u Makarskoj imao svoju galeriju, bio je prvi rođak njegove majke te je on kao dijete često dolazio u njegov atelje, družio se s njim i tako vezao za njegovo slikarstvo i umjetnost općenito:

“On je bio talentirani dalmatinski kolorist koji je zbog slabog zdravlja malo putovao i izlagao, ali je bio jako dobar slikar. Pričao mi je o velikim slikarima – Rembrandtu, Van Goghu, Velasquezu – te sam se u nekom trenutku zaljubio u slikarstvo i počeo skupljati slike u najranijoj mladosti. Što se mog ukusa tiče, ja sam Dalmatinac, mi volimo more, stoga nije čudno da me oduševljavaju koloristi poput Joba, Pulitike, Dulčića, Kaštelančića ili Gojaka. Dobar crtež je potka svake dobre slike, međutim, imate slikare koji se znaju fenomenalno izraziti bojom: razlika između crteža i kolorističke slike je slična onoj između teksta i slike. Zato prednost dajem koloristima, iako cijenim i intimiste kao što su Vidović i Motika. Imam radove svih značajnih slikara i kipara, nemam samo Račića koji je umro u 23. godini. Zastupljen je čak i Milan Steiner koji je umro u 27. godini od tuberkuloze.”

Branko Roglić ima poduzeća u dvadeset država, prošle godine imao je promet od više od dvije milijarde eura pa to smatra financijskom podlogom za pomaganje svom narodu kad je o kulturi riječ:

“Pomažem, koliko mogu, i drugima, tamo gdje obavljam posao. Osim Hrvatske, BiH i Slovenije, radim i u drugim državama, ali to su operacije koje su tek počele. Moji direktori imaju od mene dozvolu da u tim državama pomažu kulturu; to je pozitivno i za razvoj poslovanja i za pomoć kulturi te države. Posebno sam ponosan na to što sam bio mecena Kuzmi Kovačiću. I to kada je radio hrvatski kovani novac, vrata hvarske katedrale, Oltar domovine, skulpture Petra Hektorovića i Hanibala Lucića te one Franje Tuđmana u Škabrnji i pape Ivana Pavla II. Nisam ni kipar ni likovni kritičar, ali sam mu mogao reći svoje skromno mišljenje. Danas ipak znam nešto više o umjetnosti, stekao sam neko iskustvo i afinitet, pomoglo mi je i znanje Igora Zidića. Imam monografije svih važnih hrvatskih slikara, od Vlahe Bukovca naovamo.”

Istaknuo je da su mu znali doći pojedinci i reći da žele isključivo njemu prodati neku sliku. Tako je došao do slike “Putifarova supruga” Vlahe Bukovca, koju drži jednom od njegovih najboljih slika, ili rad Naste Rojc “Popov toranj”. Za njega su kolekcionari ljudi koji štite kulturu svog naroda i drže značajna djela na jednome mjestu.

“To je više od hobija, prava ljubav i strast, nešto na što čovjek troši zadnji novac. Prenio sam tu ljubav na obitelj i poslovne suradnike, kada dođete u moju firmu vidite da ljudi koji za mene rade borave u jednom prekrasnom okruženju, zajedno sa Stančićima, Vidovićima, Bukovcima… To je jako lijepo kada se čovjek može u takvom prostoru kretati. Svaka moja firma je izložba. Nikada nisam prodao sliku, jednom kada je kupite, ona postaje vaše dijete. Gradim kuće i onda ih dajem u najam firmi koja se bavi turizmom, a svaka od tih kuća je, iznutra gledano, zapravo galerija. Tako ih i reklamiram. Tako sam kuću u Sinju koju sam kupio od obitelji Tripalo, a ona mi je, kao nekadašnjem sudioniku Hrvatskog proljeća, i osobno važna, opremio sa sedamdesetak radova koji spadaju među najbolje u hrvatskom slikarstvu. Tu kuću, svojevrsni stalni muzejski postav, nudim za smještaj državnicima za vrijeme Sinjske alke”, rekao je Roglić.

 

‘Vrhunska slika je kapital, kada ste u nevolji začas ju možete prodati’, tvrdi Asim Kurjak

 

Naglasio je da pokušava živjeti životom “običnog čovjeka” i biti na istoj razini sa svima, od radnika do menadžera. U tom smislu smatra da onaj koji se kreće u lijepom prostoru ne može biti arogantan i grub, nego mora biti miran čovjek.

Povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže naglasio je da je kolekcionarstvo u samim temeljima shvaćanja umjetnosti kao osobite čovjekove djelatnosti. On u tom smislu smatra da je kolekcionarstvo emancipiralo umjetnost i da se morala pojaviti ideja kolekcioniranja, koja je niknula u antici, od renesanse naovamo postajala sve izraženija, da bi se danas govorilo o umjetnosti koja, u modernom poimanju, ne treba opravdanje izvan sebe da bi postojala jer je sama sebi svrhom:

“Što se kolekcionarstva umjetničkih djela u Hrvatskoj i Jugoslaviji tiče, u bivšoj državi ono se nije proklamiralo kao nešto čemu teži radnička klasa, ali se toleriralo. Kako se kroz desetljeća odmicalo od ideološke rigidnosti, tako je to postajalo prihvatljivije; prodavalo se, u nedostatku prodajnih galerija, po ateljeima, a počele su se pojavljivati i aukcije. A kada je, pak, o mogućnosti službene kupnje od umjetnika riječ, postojao je republički otkup kojim bi se onda radovi distribuirali u javne ustanove po raznim gradovima. I premda će mnogi reći da je to tada bolje funkcioniralo – a zasigurno jest kada su u pitanju otkupi za muzejske zbirke – to nipošto nije bilo dovoljno ni tada, a kamoli bi danas, uz svu količinu umjetnika, moglo biti. Kolekcionarstvo u Hrvatskoj, uz časne iznimke, nikada nije bilo jako. Činjenica jest da većina konzumenata umjetnosti nju ne kupuje čak ni u razvijenijim zemljama; ankete za koje znam iz literature govore kako manje od 20 posto posjetitelja potroši više od 1000 dolara godišnje na kupovinu umjetnina. Podaci su iz SAD-a i stari su već, ali mislim da mogu biti – uvažavajući proporcionalne odnose – samo porazniji za umjetničko tržište danas u Hrvatskoj. Međutim, rado bih pored “velikih” kolekcionara o kojima svi govore, spomenuo entuzijaste koji uspijevaju s daleko manjim sredstvima oformiti kompetentne kolekcije. Oni, dakako, ne posjeduju djela koja fasciniraju svojom tržišnom vrijednošću, ali ipak imaju relevantne cjeline.”

Nikola Albaneže smatra da se danas, od svih sastavnica koje se vezuju uz kolekcioniranje, najviše ističe društveni prestiž te misli da se u tome pretjeruje.

“Koncept kolekcioniranja pretpostavlja kulturnu kompleksnost, ali i imanentnu necjelovitost, uvijek nedostaje nešto u nizu koji se oblikuje, odnosno uređuje razvrstavanjem, klasificiranjem. Kolekciju karakterizira jedinstvenost, to jest iznimno značenje pojedinih predmeta, ali isto tako i veličina cjeline. U psihološkom smislu kolekcioniranje je oblik kontrole nad kaotičnošću svijeta, no uz takve konotacije, tu su socijalne i kulturološke determiniranosti. Zanimljivo je napomenuti da kolekcioniranje neki smatraju i vodećim modusom naše kulture; dakle, ispred politike i religije, no njegova definicija praktički je neuhvatljiva, kao i kada započinje kolekcija, od koje količine. Poticaje za kupovinu umjetnina oduvijek je objedinjavao splet uzajamno osnaženih pobuda: od strasti za kolekcioniranjem koju je potakao bilo užitak u umjetničkom djelu, bilo u samom zbiranju kao takvom, ponekad do stupnja manije, do kulturnog snobizma i pukoga financijskog kalkuliranja. Proteklih godina mogli smo se naslušati o ‘najvećim i najvrjednijim kolekcijama u Hrvatskoj’, trebalo bi to prikupiti pa kad bismo vidjeli sve to reklamiranje na jednom mjestu, pokazala bi se sva otužnost takvoga skorojevićkog pristupa. Dakle, kolekcionarstvo je važna aktivnost koja ima i svoju društvenu vrijednost, ali ne treba čuditi da tu također ima svega i svačega. Kolekcionari nerijetko postaju trgovci i donatori; neki su to u pravom smislu, a neki to dobro naplate”, zaključio je Nikola Albaneže.

Komentiraj