Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio je prosvjedno-programatski tekst o neravnopravnosti hrvatskog književnog jezika, pripremljen u krugovima hrvatskih lingvista i književnika unutar dviju nacionalnih institucija, Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske, i objavljen 17. ožujka 1967. u novinama Telegram s potpisom 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u SR Hrvatskoj. Potom ju je prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih djelatnika. Njome se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Bila je osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani.

O toj Deklaraciji je prije nekoliko godina govorio i Igor Mandić: “Ta Deklaracija nije bila ni od koristi ni od štete. Predlaganje nekog jezika nije opasno. Postoji esperanto pa ga nitko nije stavio na galge i raščetvorio. I ja sam supotpisnik te Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967. Uhvatila me tad euforija pa sam podlegao Krleži. No ta je euforija bila kratka. Ta je Deklaracija bila blesava, bila je komunistički inspirirana i provedena. Nju su proveli ideolozi Komunističke partije među kojima je bilo književnika, intelektualaca i, naravno, udbaša koji su im bili kontrolori.”