‘Crna Gora mog djetinjstva temelj je za likove iz mojih knjiga’

Ovogodišnju nagradu za najbolji neobjavljeni roman osvojila je crnogorsko-hrvatska književnica Olja Knežević za roman ‘Katarina, Velika i Mala’, u kojem kroz priču glavne junakinje govori o povijesti raspada zemlje

Ovogodišnju nagradu izdavačke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman osvojila je crnogorsko-hrvatska književnica Olja Knežević za roman “Katarina, Velika i Mala”. Od 97 rukopisa prijavljenih na ovogodišnji natječaj, petnaesti po redu, inače najznačajniji natječaj ove vrste u regiji, 6 ih je ušlo u uži izbor. Rukopisi su poslani pod šifrom kako bi svi koji konkuriraju za nagradu imali istu šansu. Žiri je odlučio nagradu dodijeliti romanu Olje Knežević, bildungsromanu o jednoj ženi, glavnoj junakinji, ali kroz njenu priču tu je i povijest raspada zemlje te pokušaj stvaranja novog identiteta junakinje u inozemstvu.

Olja Knežević rođena je u Titogradu, današnjoj Podgorici. Maturirala je u Kaliforniji, a u Beogradu je diplomirala engleski jezik i književnost. Magistrirala je kreativno pisanje u Londonu.

DOSAD JE OBJAVILA ROMANE “Milena & druge društvene reforme” i “Gospođa Black”, zbirku priča “Londonske priče juga”, pripovijetke “Izgoresmo” u zbirci “Sagorevanja”, “In Seka’s Country”, “The Classroom”, “EXILE smrdi po pokvarenim jajima” te osamdesetak kolumni u magazinu Art pod naslovom “Iz Londona, s ljubavlju”. Trenutačno s obitelji živi u Zagrebu. Unatoč tome što većinu svog života provodi izvan zemlje svog rođenja, Olja Knežević i dalje osjeća duboku povezanost s rodnom Crnom Gorom.

“Što je zemlja u većim problemima, to se ona ljepše voli izdaleka. U sjećanju ostaju važni, radosni trenuci, dobri ljudi do kojih vam je stalo. Također, sa zemljopisne distance, iz drugog miljea, svoju zemlju počnete kritički promatrati, premda vas nostalgija tjera da je idealizirate. To je ta diskrepanca koja mi služi kao inspiracija za moja djela koja se bave tim prostorom”, objašnjava književnica.

“Imala sam sretno djetinjstvo”, kaže Olja Knežević. “A iz sretnog djetinjstva rijetko se kada postane književnicom. Zato ja u svojim pisanjima, što je moj teritorij, dotičem mračnije teme, uranjam u strane života u koje se u pravom životu ne bih usudila ući. Zaintrigiraju me sudbine mojih likova, poput Milenine, poput sudbine gospođe Black, sudbine žena koje su iz svoje zemlje morale bježati ili odlaziti poput grešnica.”

“Nikada nisam bila uz vlast, moja obitelj i ja još smo od početka devedesetih opozicija. Pisac ne može biti uz vlast, to je neprirodno”, tvrdi Olja Knežević. Prema riječima književnice, crnogorski narod je još uvijek pod stegom iste vlasti kojoj je ona bila opozicija i devedesetih. “Kada odem tamo, osim novih zgrada i novog betona, kao da se ništa nije promijenilo svih ovih godina. Nažalost, na tim prostorima nikada nije stvorena prilika za život u slobodnom društvu. Iz povijesti znamo da je mit o Crnogorcima nastao na temi slobode, ali tamo slobode sada nema. Ljudi izvana gledaju na Crnu Goru kao na zemlju lijepog krajolika u kojoj se živi po sistemu ‘lako ćemo’. Crnogorci su i gostoljubiv, prijemčiv narod, pa tako stranci dobiju iskrivljenu sliku stvarnog stanja društva. Mnogi od njih požele ostati tamo živjeti i onda uvide da se narod potpuno prepustio vlasti koje se plaši, jer se plaši i posljedica koje bi imali ako ne surađuju s istom. Taj strah od vlasti u Crnoj Gori može postati antropološka kategorija, u kontrastu tobožnjih stremljenja Europi.”

‘SA ZEMLJOPISNE DISTANCE, iz drugog miljea, svoju zemlju počnete kritički promatrati, iako vas nostalgija tjera da je idealizirate. To je ta diskrepanca koja je inspiracija za moja djela’

“U DOBA SOCIJALIZMA,” kaže Olja Knežević, “Crna Gora je bila usko povezana zajednica koju nije spajala religija, već pravila dobro kontroliranog društvenog poretka pomiješana s tradicionalnom potrebom da se ne ‘završi na lošem glasu’. Time je društvo djelovalo kao jedno veliko pleme. Iz tog plemena, tijekom svog djetinjstva, upijala sam priče, slušala o sudbinama i gradila temelje za svoje kasnije likove.”

Svoj prvi roman “Milena & druge društvene reforme” pisala je 2007. u Londonu na postdiplomskom studiju kreativnog pisanja. Taj joj je rad, izvorno pisan na engleskom jeziku, proglašen i radom generacije na Birkbeck Collegeu. Inspiracija za taj roman, objavljen u Hrvatskoj 2012. godine, bio je autoričin susret sa Svetlanom Čabotarenko, Moldavkom koja je u Crnoj Gori provela četiri godine kao žrtva trgovine seksualnim robljem i koja se uspjela spasiti i otići u sigurnu kuću koju je još prije dvadesetak godina osnovala Oljina majka, Ljiljana Raičević. Svetlana Čabotarenko bila je žrtva lanca trgovine djevojkama i ženama, čiji su upravitelji ali i korisnici bili ljudi iz samog vrha sudske i političke vlasti. Protagonistica knjige, sama Milena, nije bila žrtva seksualne trgovine, ali je upala u crnogorsko podzemlje koje je u ovom društvu jako isprepleteno sa samom vlašću.

“Milena je htjela da se djelomično proda vlasti tako što će za život zarađivati radeći za njih, a opet zadržati i svoj neovisni duh, što je, naravno, konflikt sam po sebi, i to se pokazalo opasnim po moju junakinju”, rekla je Olja.

Katarina iz njenog najnovijeg romana najstarija je ili, kako autorica voli reći, najzrelija njena junakinja.

“SMATRAM KAKO NAJLJEPŠI DIO ŽIVOTA žene počinje u zrelim godinama kada točno zna što hoće, kada je, ako ih ima, izvela djecu na put i završila onu fazu u životu u kojoj se uglavnom više brinula o drugima, a manje o sebi. To je balans kojem, vjerujem, teži svaka žena”, rekla je Knežević i dodala: “Žena u srednjim godinama treba razriješiti svoje unutarnje konflikte te postati najboljom inačicom sebe same”, tvrdi književnica.

U svom novom romanu autorica prati razvoj Katarine od najranijeg djetinjstva i odrastanja u socijalizmu, u Jugoslaviji, do prvih mladalačkih kriza i okršaja sa životom, koji se događaju u momentima raspada tog sustava i te zemlje. Kako to obično biva u književnosti, raspad društva ocrtava se i u osobnim krizama njenih junakinja.

“U ovom sam romanu zapitala sebe i svoje čitatelje i čitateljice može li jedna žena nadjačati sudbinu i karte koje su joj dodijeljene te izaći kao pobjednica. Može li žena osnažiti samu sebe bez usvajanja muških principa moći, bez gaženja preko drugih do postizanja svog cilja? Jer, nemojmo zaboraviti, prisustvujemo, opet zahvaljujući povijesti, promjenama i eroziji patrijarhata, kako u zapadnim društvima, tako i na Balkanu.”

Olja Knežević primjećuje kako sve više žena pronalazi vlastitu snagu u književnim vodama, gradeći svoj put bez potrebe da dobiju priznanje od ranije postavljenih institucija i uvriježenih sudova.

“Žene kojima je poziv pisanje stvaraju vlastite grupe podrške. Iz toga bi se mogao roditi jedan novi pogled i pristup temi i izražaju ‘ženskog pisma’.”

Komentiraj

Source:Igor Jurdana