Čistka u Matici hrvatskoj: Spiskali milijune, a knjige u smeću

Objavljeno u Nacionalu br. 722, 2009-09-15

IGOR ZIDIĆ, predsjednik Matice hrvatske, smijenio je trojicu urednika zbog rasipnosti i skandaloznog neznanja

Kulturna javnost zadnjih je dana pokušavala odgonetnuti prave razloge smjene akademika Dubravka Jelčića s mjesta urednika edicije Stoljeća hrvatske književnosti, pa se tako nagađalo o tzv. sukobu na desnici unutar te ustanove i “velikim ambicijama akademika Ante Stamaća, koji želi zasjesti na Jelčićevo mjesto”, ali i o mogućem puču unutar Matice hrvatske, kojeg navodno priprema njezin predsjednik Igor Zidić pokušavajući u potpunosti neutralizirati građansko- liberalnu struju i preuzeti vlast. No izgleda da je zapravo riječ o prizemnom financijskom skandalu u Matici hrvatskoj, sve poznatijoj po nadimku “društvo mrtvih pjesnika”, te o sramotnom fijasku struke.

Taj skandal ponovno je aktualizirao pitanje o smislu Matice hrvatske u 21. stoljeću, koja je za 2009. godinu dobila dotaciju veću od pet i pol milijuna, a od toga je za ovu ediciju utrošeno milijun i 200 tisuća kuna, najviše na plaće, honorare, režije, grafiku i tisak. Također, pojavila su se pitanja o smislu te nekad ugledne biblioteke, koja je po mišljenju Nacionalovih sugovornika izgubila dignitet i svrhu. U ovom skandalu na jednoj strani našli su se Igor Zidić, predsjednik Matice i profesor Ante Stamać, poznat iz devedesetih kao žestoki zagovornik državotvornih ideja, a na drugoj Urednički odbor sastavljen od 19 vrhunskih profesora književnosti, intelektualaca i akademika, poput Krešimira Nemeca, Slobodana P. Novaka, Branimira Donata, Dunje Fališevac, Pavla Pavličića i drugih.

Članovi Odbora nisu izabrani po političkom ili ideološkom ključu nego po stručnosti, pa ih neki Nacionalovi sugovornici nazivaju “književnom akademijom”, a kako saznajemo, nemaju svog vođu niti kandidata koji bi sjeo na Jelčićevo mjesto. Najveće nedoumice izazvala je činjenica što su ti intelektualci, koji primaju samo simboličnih 200 kuna po sastanku Odbora, dali podršku Jelčiću, koji je ideološki bliži sve desnijem Zidiću negoli mnogima od njih. Iako su oni svoju podršku Jelčiću obrazložili “obranom struke”, neki smatraju da su se solidarizirali s njim zato jer drže da bi Stamać bio puno gori izbor pa je bolje zadržati Jelčića. Kako nam je rekao Slobodan P. Novak, Odbor će Maticu hrvatsku tužiti sudu i zatražit će zaštitu svojih autorskih prava, a zatim će potražiti drugog izdavača za izdavanje biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, vjerojatno Školsku knjigu. Sve je počelo u srpnju kada je Matica hrvatska smijenila akademika Dubravka Jelčića zbog rastrošnosti, ali i nepoštivanja planova i rokova te “katastrofalnih uredničkih propusta”, koji bi u javnosti difamirali neke od Matičinih urednika i suradnika kao totalno nestručne ljude.

Jelčić je u zadnje dvije godine potrošio enormnih 2,3 milijuna kuna za samo deset knjiga što znači da je svaka knjiga stajala vrtoglavih 230 tisuća kuna što i totalnom izdavačkom laiku zvuči preskupo. Uz to, od planiranih deset knjiga u 2009. godini objavljena je do sada samo jedna – “Izabrana djela II” Augusta Šenoe, iako su Jelčić i dva izvršna urednika Ivica Matičević i Ivana Žužul, koji su također smijenjeni, u toku prvih šest mjeseci primali apanažu od šest tisuća kuna mjesečno. To sveukupno iznosi 36 tisuća kuna neto honorara, odnosno, brutto 136 tisuća kuna. To se možda ne bi ni otkrilo da u “Izabranim djelima” Petra Šegedina, Ive Kozarčanina i Srgjana Tucića nisu pronađene notorne gluposti poput one da je “Karl Marx izumitelj kapitalizma”, “u pozadni se vidi otok Pelješac”, a ispod slike šipanske luke objavljen je potpis – Dubrovnik. Zbog toga je morala biti uništena kompletna naklada Šegedinove knjige, a zatim je tiskanje ponovljeno. Nakon toga je uslijedilo međusobno prepucavanje između Matice hrvatske i Igora Zidića s jedne strane te članova Uredničkog odbora s druge, a u pismima su jedni druge optuživali za proceduralne pogreške i nekompetenciju.

Odbor je tvrdio da Matica ne može smijeniti ni glavnog urednika edicije ni članove Uredničkog odbora, dok je Zidić smatrao da nema apsolutno nikakvih zakonskih prepreka da to učini. Odbor je na kraju zaključio kako je javno prozivanje pojedinih članova za njihove propuste – uvredljivo. “Tražili smo da biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti ima realan okvir, plan i smislenu strukturiru, da se godišnje objavi deset knjiga, te da se kaže kada će projekt biti gotov, međutim, Jelčić se oglušio na sve prijedloge”, objasnio je Igor Zidić dodavši da su do zadnjeg trenutka pokušavali zadržati Jelčića na uredničkom mjestu, no nije išlo. “Oni tvrde da se godišnje mogu završiti maksimalno četiri projekta, no Matica ne može na to pristati, osobito ako znamo da neka gospoda iz Odbora rade na sto strana – imaju vlastite nakladničke kuće ili brojne druge angažmane. I to je srž problema! Mi uistinu nismo nikoga željeli namjerno uvrijediti nego smo tražili disciplinu i poštivanje visokih stručnih standarda. Biblioteka do sada nema niti jednog latinista, niti istarskog pisca, a za 500. obljetnicu Držićevog rođenja nisu bili u stanju završiti niti jedan svezak o tom piscu što dovoljno govori o njihovoj ažurnosti. Nakon toga smo odlučili da izvršni urednici dobivaju honorare po učinku, a ne paušale kao do tada, ali smo dobili odgovor ‘Dok sam ja glavni urednik edicije, ja ću to određivati!’”

Saznajemo da je pokojni Vlatko Pavletić, prvi glavni urednik, koji je uz Jelčića i Josipa Vončinu bio jedan od trojice osnivača te biblioteke, posložio kompletan sustav organizacije i financiranja te edicije, od astronomskih honorara do prekobrojnosti uredništva, a zbog njegovog istaknutog položaja u HDZ-u i državnoj vlasti nitko mu se nije usudio suprotstaviti. Jelčić je taj sustav samo naslijedio. U početku se krenulo s velikim tiražama i skupim, luksuznim tiskom, a kako knjige iz te biblioteke gotovo nitko nije kupovao osim Ministarstva kulture, koje ih je zatim dijelilo knjižnicama, primjerci su se povlačili po skladištima, zatim rasprodavali na Interliberu i naposljetku dijelili. Zatim je naklada smanjena i danas je između 500 i tisuću primjeraka što poznavatelji tržišta i dalje ocjenjuju preambicioznim tiražama. Nacionalovi izvori tvrde da “ta edicija više nije filološki pouzdana biblioteka kakva je trebala biti i danas je pitanje elementarne intelektualne časti da se te knjige ne kupe nego posude iz knjižnice”. Također, Vončina je na samom početku postavio vrlo visoke kriterije u pripremanju tekstova, koji su se svojedobno poštivali. Međutim, kriteriji su se srozali, a u Hrvatskoj nema dovoljno stručnjaka, kaže Slobodan P. Novak, koji bi mogli utemeljeno pisati, primjerice, o dubrovačkom pjesniku Mavru Vetranoviću pa ni ta knjiga još nije napisana.

Zidić pak smatra da se ne treba ropski držati Vončininih zasada jer je riječ o prevelikoj materiji i ne mogu se koristiti isti kriteriji za latiniste i za Antuna Šoljana. Od Nacionalovih sugovornika, koji su većinom htjeli ostati anonimni, saznali smo da u cijeloj priči ni Zidić nije nedužan. Naime, ni on nije napisao svoju knjigu – Enciklopediju Matice hrvatske, iako su svi rokovi odavno prošli. Upozorili su nas da i neki drugi nisu ispunili svoje obaveze poput bivšeg predsjednika Matice Josipa Bratulića, “koji u 15 godina nije uspio napisati knjigu o srednjem vijeku”. Po nekima je upravo Zidić najviše kriv “za katastrofalnu financijsku politiku”, a govori se da ga je “obuzelo vlastodržačko ludilo”. Drugi pak tvrde kako u zadnjih godinu dana pokušava modernizirati tu ustanovu osnivanjem gospodarskog i medijskog odjela. No najviše mu spočitavaju postavljanje Andrije Tunjića, nekadašnjeg glumca i novinara na čelo nekad uglednog časopisa “Vijenac”. Pod njegovim vodstvom časopis je izgubio apsolutno svaku relevantnost i srozao se do “ridikuliziranog ognjištarskog glasila, mekše verzije Hrvatskog slova”, kojeg nitko ne čita. Usput rečeno, “Vijenac” je dotiran od strane države s 700 000 kuna godišnje, kao i “Hrvatsko slovo”.

Smatraju da je izbor Tunjića za glavnog i odgovornog urednika Vijenca već nagovijestio duhovnu i organizacijsku krizu u Matici hrvatskoj. Naime, nikome nije bilo jasno kako je ustanova koja je svojedobno donijela Deklaraciju o hrvatskom jeziku mogla prihvatiti Tunjićevu koncepciju, koja je bila, kažu, nepismena. Nakon toga je članica Glavnog odbora i povjesničarka umjetnosti Željka Čorak istupila iz članstva Matice, a prevoditelj Dinko Telećan otkazao je pretplatu napisavši da ne želi dobivati novine u kojima se Thompson uspoređuje s Vladom Gotovcem, a “krv i tlo” postaju mjerilo svih stvari. Na izravno pitanje pokušava li neutralizirati tzv. građansko-liberalnu struju u Matici i u potpunosti preuzeti vlast, Zidić je odgovorio pitanjem. “A tko bi bio liberalnija stuja od mene – Jelčić ili Stamać? Našoj redakciji trebaju mlađi ljudi, a ja sam prestar – imam već 70 godina. Nikad se nisam kitio etiketom liberala, ali ne smatram se ni konzervativcem. Koji bi bio moj interes da pod svoju kapu stavim Stoljeća hrvatske književnosti? To nije moje uže područje, niti imam takvih ambicija. Cijela situacija nema nikakve veze s ideologijom – to je problem struke.”

Previranjima unutar Matice pridonosi i to što potkraj godine u mirovinu odlazi glavna urednica Matice Jelena Hekman i trenutno se vode velike borbe oko toga tko će biti njezin nasljednik. Spominje se ime Anite Šikić iz Hrvatske sveučilišne naklade, no po drugima ona bi teško mogla zamijeniti jednu Jelenu Hekman, koja je cijelo vrijeme bila, kažu, svojevrsna siva eminencija Matice i zbog toga je bilo poželjno s njom biti u dobrim odnosima. Nacionalovi izvori tvrde da je ovaj sukob u Matici rezultat dubokih frustracija izazvanih konfliktom između nekada bliskih suradnika Igora Zidića i Dubravka Jelčića, a to su zatim usporedili s konfliktom koji se dogodio između druga dva para bivših istomišljenika i suradnika – nekadašnjih feralovaca Ivice Đikića i Viktora Ivančića, te leksikografa Vlahe Bogišića i Velimira Viskovića. Sukobe između njih, kažu, nitko nije mogao unaprijed predvidjeti, ali “život nas dovede u situaciju da od nekad bliskih suradnika počnemo tražiti nemoguće”. Po njima Zidić nije najobljubljenija osoba u Matici, usprkos svom desničarenju, jer je on još premalo desno za predstavnike nacionalnokonzervativne struje.

Na pitanje kako se osjećao kad je čuo da je smijenjen s mjesta urednika biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, Dubravko Jelčić je odgovorio kako mu nije prvi puta da se našao na udaru lažnih optužbi, ali ga je u ovom slučaju kosnulo to što su “te poluistine došle od ljudi, kojima je vjerovao, pa to znači da se nikome više ne može vjerovati”. Inače, Jelčić je bio i član Uredničkog odbora edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti”, priredio je Sabrana djela Tina Ujevića, Antuna Gustava Matoša i Vladimira Nazora, a čelno mjesto u biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti preuzeo je prošle godine nakon smrti prvog, dugogodišnjeg urednika Vlatka Pavletića. U ranim devedesetima najvažnija mu je bila izgradnja hrvatskog nacionalnog identiteta, a njegova “Povijest hrvatske književnosti” ocijenjena je kao “izrazito politična”. “Ne volim se baviti poluistinama koje su gore od laži, ali moram reći kako u pismu Matice hrvatske nije rečeno da sam ponovljeno izdanje Šegedinove knjige platio iz vlastitog džepa šest tisuća kuna”, rekao je Jelčić. “Nije rečeno ni to da je do pogrešaka došlo zato što je Matica u redakciji stvorila atmosferu u kojoj se nije moglo normalno i sabrano raditi, a jedan je redaktor dobio otkaz tako da će završiti na ulici.”

Akademik i pjesnik Ante Stamać, svojedobno politički vrlo ativan u HDZ-u te koautor s Ivom Sanaderom zbirke ratne lirike “U ovom strašnom času”, u kratkom telefonskom razgovoru odlučno je otklonio svaku mogućnost da želi postati urednik te edicije, a te je glasine komentirao riječima “Ja nisam junak te priče!” Rekao je da urednik te edicije treba biti mlađi čovjek od 30 ili maksimalno 40 godina, dok je “on stariji gospodin, koji ima svoju obitelj i svoju bolest.” Naime, Stamać se nedavno oporavio od teškog operativnog zahvata na plućima i kako tvrde njegovi poznanici “bori se za život” pa bi se teško mogao upustiti u ozbiljnu i odgovornu izdavačku avanturu. Zidić je rekao da Stamać, a ni on sigurno neće biti novi urednici edicije, a da su Stamaća htjeli postaviti, mogli su to učiniti već ranije. “Stamać je bio književni tajnik, ali je jedini podnio ostavku na to mjesto, dok drugi koji se također nalaze na dvostrukim položajima, to nisu učinili”, zaključio je Zidić.

Na pitanje zna li otkuda su se pojavile te glasine, Stamać je odgovorio kako on kao profesor književnosti zna kako nastaju priče i da se one ne mogu zaustaviti. Akademik i član Uredničkog odbora Pavle Pavličić diplomatski je objasnio kako se radi o kompliciranoj i dugotrajnoj priči, punoj osobnih stvari, koja će se i dalje razvijati, a zahtjev za objavljivanjem deset knjiga godišnje nazvao je apsurdnim. “Takav zahtjev pokazuje da onaj tko to traži ne razumije rad na takvom projektu, jer objavljivanju jednog latinista prethodi dugotrajan posao i to nije šala”, rekao je Pavličić. Vlaho Bogišić, potpredsjednik Matice hrvatske, ali i član Uređivačkog odbora, koji nije glasao za Jelčićevu smjenu nego se solidarizirao s uredništvom, Nacionalu je iznio zanimljiv prijedlog: “Predlažem Dušku Ljuštini da Matici hrvatskoj plati kako Vijenac više ne bi izlazio jer bi to bilo najbolje rješenje i za Maticu, i za čitatelje!” Branimir Donat, također član Uredničkog odbora, smatra pak da je Matica bolje funkcionirala u doba komunizma kada je Nakladni zavod Matice hrvatske imao dignitet i uspio je usprkos svemu održati biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti nego danas kada se sve upropaštava.

“Matica troši jako puno novca, a zadnjih godina nije objavila niti jednu poštenu knjigu mlađeg hrvatskog pisca, ali zato objavljuje “Izabrana djela” Petra Selema u pet svezaka za kojeg ne znamo da li je povjesničar književnosti, redatelj ili nešto treće”, rekao je Donat. “Očito je da mu se netko želi uvući u šupak jer radi u Saboru. U Matici je veliki problem i glavna urednica i Jelena Hekman, koja ima vlastito nakladničko poduzeće, doduše registrirano na kćerku, te sama izdaje knjige. Nije li to sukob interesa?”

Komentiraj

Source:Nina Ožegović