BRANKO DESPOT: ‘Nije bilo dana, a da nisam pomislio ima li smisla predavati filozofiju’

Sveučilišni profesor filozofije Branko Despot posljednjih godina rijetko održi neko od svojih čuvenih predavanja, ali ono nedavno pokazuje da je interes za njegovim riječima itekako jak. Novo predavanje održat će se 18. studenoga s temom ‘Teologija kao služavka filozofije’

Ako se za nekog sveučilišnog profesora filozofije može reći da je bio i ostao omiljen među studentima, onda je to akademik i profesor emeritus Branko Despot. Njegova predavanja još su od daleke 1969., kada je počeo raditi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na glasu kao jedinstvena iskustva, dvorana bi nerijetko bila toliko krcata da bi studenti slušali i iz hodnika, a mnogi prisutni sve bi i snimili. Najvjerniji među njima, Despotov bivši student i nakladnik Demetre Dimitrije Savić, objavio je ta predavanja u nizu knjiga. Stoga ne čudi što je omiljeni profesor nedavno dupkom ispunio i Filozofsku kuću, okupljalište ljubitelja filozofije na večerima filozofije i pjesništva, kamo je došao na poziv Luke Janeša, svojeg bivšeg studenta i predsjednika Udruženja za filozofsku praksu Filozofska kuća. Kroz predavanje na temu “Kako stvar s filozofijom stoji?” Branko Despot pokazao je da njegov živ i okretan duh i dalje ima mnogo poticajnoga kazati u prilog filozofiji. Bez sumnje bi se profesora moglo privoljeti na češća predavanja, pogotovo jer teško odolijeva pozivima svojih bivših studenata, da u njegovu slučaju nije, kako sam duhovito voli kazati, “fizika pobijedila metafiziku”. Jedna crtica iz Filozofske kuće možda najbolje ocrtava njegov karakter. Nakon kratka izlaganja profesor Despot pozvao je sve okupljene na razgovor, a stanoviti gospodin iz publike u komentaru Kantove “Kritike čistoga uma” htio je znati “ima li itko čisti um”, očito neupućen u značenje Kantova pojma. Unatoč negodovanju iz publike, Despot je kao pravi gospodin staroga zagrebačkoga kova to pitanje tako okrenuo da ga je učinio smislenim i dao je na njega odgovor, pokazavši da kod njega nema nadmena stava i da sugovornika nikada ne tretira kao sebi inferiorna. U svakome pitanju i opasci on nastoji pronaći poticaj za filozofiranje, čak i ako ga naizgled nema, što je odlika istinskog filozofa. Ipak, Despotu ništa nije toliko mrsko, što je nekoliko puta naglasio i u razgovoru za Nacional, kao kad ga se naziva filozofom – ili još gore, “posljednjim živućim hrvatskim filozofom”.

Branko Despot rođen je u Zagrebu 1942. Diplomirao je filozofiju i grčki jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1975. doktorirao. Na tom fakultetu predavao je punih 45 godina: od 1969. do 2014. Redoviti je član HAZU-a od 2010. godine i inozemni član Akademije nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu. Neka od značajnijih djela su mu “Vidokrug apsoluta”, “Uvod u filozofiju”, “Filozofija kao sistem?”, “Filozofija?”, “Sitnice”, “Logički fragmenti”, “Filozofiranje Vladimira Dvornikovića”, “Filozofija Gjure Arnolda” i “Filozofijom kroz nefilozofiju”.

Kad prima novinara u svome stanu, Branko Despot razgovara neformalno i slobodno, ali za ono što ulazi u tiskovinu brižno odvaguje što i koliko može reći i uzima si nekoliko dana kako bi na pisaćoj mašini otipkao odgovore. Utažit će novinarsku znatiželju i neslužbeno odgovoriti, recimo, na pitanje je li profesor filozofije Vladimir Filipović zaista vodio studente u Zavod za anatomiju na Šalati kako bi ondje na seciranom ljudskom tijelu potražili mjesto duše, ali neće ništa o tome službeno reći, bilo zato što to može zvučati neozbiljno ili zato što je riječ o neprovjerenoj anegdoti. Rado nam je govorio o posebnoj vezi sa svojim mačkom Sašom, kojeg je zvao “gospodinom čovjekom”, a znao je i navesti točna mjesta na kojima grčki filozofi spominju pse. Platon je, primjerice, nadovezujući se na Heraklita, u “Državi” napisao da je pas filozofska životinja jer laje na strance, strogo razlikujući poznato od nepoznatoga.

Profesor Despot, kako je rekao, nikada nije pomišljao na odlazak iz Zagreba. Angažman na fakultetu na kojem je studirao omogućio mu je privilegij da bude “samo” profesor filozofije, što mu je bilo dovoljno. Sljedeće predavanje održat će u povodu UNESCO-ova Dana filozofije, 18. studenoga, na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, a tema će biti “Teologija kao služavka filozofije”.

NACIONAL: Čime ste se sve željeli baviti i kako je došlo do odluke za filozofiju? U svojoj knjizi “Vidokrug apsoluta” spominjete da ste razmatrali još neke mogućnosti…

Zapravo se nisam “htio baviti” ničim. Imam urođenu slutnju, “osjećaj”, da je svaka redukcija onoga biti-čovjekom na neko bavljenje, zanimanje, posao, profesiju, poziv, rad, itd., u stvari porobljavanje, fragmentiranje i falsificiranje mogućnosti onoga istinski biti čovjekom. Ali okoliš kaže: “Je, nekej buš moral delati da bi mogel živjeti.” Tako mi se učinilo da je studij filozofije najmanje zlo, odnosno u sveopćem robovanju barem neki nestvarni, nadnaravni, nadrealni dodir sa slobodom. Tu je već prilika za “filozofiranje”, naime, da se upitate, uz ostalo, kako stvar stoji s našom “slobodom volje”, “slobodom izbora”, uopće s mogućnošću “odluke” i “odlučivanja”. Nisu li sve to tek iznuđene fikcije? A kad već podsjećate na “neke druge mogućnosti” autobiografski spomenute u “Vidokrugu apsoluta”, onda ne treba zaboraviti da ta knjiga ima eksplikativni podnaslov: “Prilog indiskutabilnoj dijagnostici nihilizma”.

NACIONAL: Možete li više reći o svom pristupu predavanjima i njihovoj svrsi? Kako ste istaknuli, željeli ste u studentima buditi žar za filozofijom, a ne prenositi znanje?

Profesor je, bez obzira na “kvalifikacije”, isto tako onaj studirajući kao i “obični” student. Filozofijsko predavanje je zajednica studirajućih – studirati nije isto što i “učiti” – u kojoj se uvijek iznova pokušava probuditi potreba filozofije i filozofiranja. Ako se uopće išta može reći “o” filozofiji, onda je izvjesno to da filozofija nije “privatna stvar” i, konsekventno, da je filozofija zajednička filozofirajuća potraga za nerođenom istinskom zajednicom svih bića. Nitko ne može biti siguran da je za tu najvišu zadaću sposoban, a umišljenost i taština pouzdani su indeks nefilozofičnosti.

‘Predavao sam ‘iz glave’, što ne znači da sam improvizirao. Ali zamislite situaciju da svakoga četvrtka, od 15 i 17 sati, morate dragome napisati ljubavnu pjesmu. To je bila moja situacija’

NACIONAL: Koja su vam najljepša sjećanja na predavački staž?

Predavao sam uvijek “iz glave”, napamet, što naravno ne znači da sam improvizirao, da se nisam temeljito pripremao. Ali pokušajte si zamisliti situaciju da svakoga četvrtka, između 15 i 17 sati, morate svome dragome napisati ljubavnu pjesmu. To je situacija profesora filozofije. Sjećanja na povremeno uspješno pjesnikovanje najljepša su sjećanja.

NACIONAL: Jeste li se ikada pitali čemu predavati filozofiju? Koji ste smisao nalazili u svom pozivu?

Nije bilo dana, od samog početka negdje 1969., a da me cijelim putem od kuće do faksa nije kopkalo to pitanje “čemu” i dalje “kako”, ali prije svega je li to uopće moguće, “predavati filozofiju”? Naravno, ne odgovor, nego već samo razmatranje pitanja pretpostavlja nametnuti, “dati”, “tradirani” predpojam sveučilišta i filozofije. U teroru te “tradicije” pomisliti da je studirati i predavati filozofiju nemoguće, o tome se ni u ateističkom socijalizmu ni u elektroničko-informatičkom kurikulum-izmu nije moglo ni fantazirati. U nevolji-neprilici smisao sam pronalazio u strogom lučenju između onoga biti filozofom i biti profesorom filozofije. U bjelodanom odsutstvu filozofije moglo bi se reći da je pravi profesor filozofije onaj koji podsjeća na ono što bi filozofija mogla i morala biti.

NACIONAL: Ima li filozofije danas, ima li je u Hrvatskoj?

Prethodno je pitanje: što su to “danas” i današnjica? Ako je jedan od karaktera današnjice indiferencija spram pravog i nepravog biti, iz toga proizlazeća tolerancija spram istine i privida ili laži i na koncu jednakopravnost svega i svačega, onda je u današnjici filozofija suvišna i nemoguća. A Hrvatska? Prije svega, Hrvatska nije primarno politički, geo-politički ili tome slični vulgarni pojam, nego je vrijeme da pomislimo na pravu, duhovnu Hrvatsku. Što je ono hrvatsko zapravo? Za one koji ne mogu bez “konkretnog”: što je ono hrvatsko u životu, u jeziku, kao narodstvo naroda? A filozofija? Zasad možemo reći da je u ovim krajevima bilo profesora filozofije.

NACIONAL: Koji su vrhunci filozofije 20. stoljeća i je li filozofija u nekom trenutku 20. stoljeća zamrla, kada i zašto?

Puko historijski, ne dublje povijesno gledano, filozofija je u 20. stoljeću naslijedila “smrt filozofije” iz 19. stoljeća, kao učinak, efekt agresije tzv. pozitivnih znanosti, tehnike i na koncu kibernetike. “Vrhunci” u 20. stoljeću, zapravo pokušaji revitalizacije, potječu od profesora, većinom u Njemačkoj, kao što su Husserl, N. Hartmann, Scheler, Heidegger… Ima ih i drugdje. Kod nas, jedan sasvim izuzetan “vrhunac” – koji nitko nije razumio, ali su ga mnogi oponašali i čiji se životno-duhovni napor sabrao ne u obnovi filozofije, nego u pokušaju transfilozofijskog povijesnog mišljenja – bio je nezaboravni profesor Vanja Sutlić.

NACIONAL: Studirali ste 1968. Kako ste tada doživljavali duh vremena, ideje i atmosferu studentskih pobuna, a kako na to s odmakom gledate danas?

Studirao sam, formalno, od 1961. do 1965. Prilika je reći, podsjetiti, uzme li se takav studij ozbiljno i kao moguć, da bi on trajao pedesetak godina, zapravo cijeli život. Primjera radi, što bi tko mogao “razumjeti” od Aristotela ako se ne bi, su-filozofirajući, s njime družio barem četrdesetak godina… No 1968.! Gledam na tu čudesnu godinu danas isto kao i tada. Prelomio se krik svjetsko-povijesne mladosti, naravno, među studentima, jer je sveučilište prepoznato kao proizvodilište visokokvalificiranog budućeg roblja u pustoši tzv. suvremenog, “globalnog” svijeta.

‘Te čudesne 1968. prelomio se krik mladosti, među studentima, jer je sveučilište bilo kao proizvodilište visokokvalificiranog budućeg roblja u pustoši svijeta’

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s Marijanom Ciprom, jednim od najvećih hrvatskih filozofa 20. stoljeća, autorom glasovita djela “Metamorfoze metafizike”? Koje je značenje njegove filozofije, a koja je razlika između vašeg i njegova pristupa filozofiji?

Bili smo prijatelji, kasnije i kolege kao nastavnici. Viđali smo se gotovo svakoga dana, prošli smo zajedno gotovo svu tada dostupnu “primarnu” i “sekundarnu” literaturu. Filozofiji nismo “pristupali”, u stalnim prijeporima, umišljali smo si da “filozofiramo”. Ne može se govoriti o “Ciprinoj filozofiji”, kao ni o “mojoj” – osim ako filozofiju razumiješ glagolski, ne kao imenicu: Ciprino mudroljublje. Zapravo, sve što mogu reći, voljeli smo se. Prva Marijanova supruga Ileana zvala nas je Dioskurima, “Zeusovim dečkima”.

NACIONAL: Što ste “primali” na studiju filozofije, koji su vam profesori bili važni i zašto?

Prethodno bi bilo nužno raščistiti što je to uopće studij, gdje i kada je moguć, što se uopće može studirati, a prije svega, nije li to jedna nefilozofijska, gotovo tisućljetna predrasuda da se filozofiju može studirati. Čudno, naravno, zvuči, ali moram reći, što filozofijski možeš “primiti”, to je ono isto što ne znajući već imaš i zato možeš i dati. Na našem odsjeku, i za Marijana i za mene, bio je važan profesor Danilo Pejović. Svestrano “obrazovan”, to će reći formiranog duhovnog vida i sluha za ono bitno u različitim oblastima, predavao je povijest filozofije i uvod u filozofiju, filozofiju umjetnosti i kao prvi filozofiju tehnike i filozofiju znanosti. Bili smo i u njegovu seminaru. Pejović je spomenuo da bi kao uvodni referat u Nietzschea, radi boljeg razumijevanja, bilo dobro da nam se u seminaru približi glavno djelo jednog već onda zaboravljenog, ali Nietzscheom nadahnutog “filozofa” Ludwiga Klagesa. Na opće čuđenje, Marijan je Klagesa već poznavao, javio se za referat i odmah predložio da prijevod tog njegova djela bude “Duh kao suprotnik duše”. Pejović je bio oduševljen. Eto, tako smo radili. Bilo nas je dvadesetak na svim četirima godinama. Možda će nekome biti poticajno, to što je Klages pokušao razviti kao “filozofiju života”, fundament je za ono što se danas istražuje kao “bioetika”.

NACIONAL: Filozofi i mislioci zaokupljeni su postizanjem ravnoteže i sklada između uma i tijela. Kako vi pristupate tom problemu?

Čini mi se, formulacija vašeg pitanja to sugerira, kao da me svrstavate među “filozofe” i “mislioce”. Ne smatram se filozofom, nikada za sebe nisam rekao da sam filozof. Bio sam, to priznajem, profesor filozofije. I sada sam emeritus. Ima li sve to ikakav značaj, ne mogu prosuditi. Ali ono što mogu barem primijetiti: filozof i mislilac nisu jedno te isto. Filozofirati nije jednako misliti. Kada već spominjete “um” i “tijelo”, moglo bi se tim rječnikom reći: i tijelo i um zajednički filozofiraju. Prilika je da vas podsjetim na jednu zaista nadahnjujuću riječ Hegelovu: istina je kao bakhtanski ples u kojem nijedan dio nije neopijen.

‘Ne smatram se filozofom, nikada za sebe nisam rekao da sam filozof. Bio sam, to priznajem, profesor filozofije. I sada sam emeritus. Ima li sve to ikakav značaj, ne mogu prosuditi’

NACIONAL: Smatrate li da je sintagma “grčka filozofija” pleonazam, odnosno da se sva filozofija svodi na grčku?

Ako kažete “bistra voda”, pretpostavljate da ima i prljave, mutne, zagađene vode. Ako kažete grčka φιλοσοφία, onda pretpostavljate da ima i njemačke, engleske, indijske, hrvatske filozofije… Kako stvar s filozofijom zapravo stoji, to filozofija sama, uvijek iznova, pokušava prije svega raščistiti. Ono što je sasvim sigurno jest da filozofija kao takova ne pripada nikome i ničemu. “Hegelova filozofija” isto je tako nefilozofijski izraz kao i “njemačka filozofija”. Ako se baš na tom putu hoće govoriti, moglo bi se reći, filozofija pripada slobodi. Ili strože, gotovo “poetski”, sloboda kao takova nema ništa drugo, nego ima samo filozofiju da skrbi za njezinu istinu.

NACIONAL: Kakvog je traga marksizam ostavio na Odsjek za filozofiju u Zagrebu? U kakvom ste odnosu bili s marksistima s tog odsjeka?

“Marksizam” je prazna riječ ako se nema u vidu “historija marksizma” tj. niz bivših i još mogućih pokušaja da se teoretski, praktički i poietički, a neki su govorili i “stvaralački”, slijedi ono što je progovorilo kroz Karla Marxa. Osebujnost marksizma tih marksista na nekadašnjem “mojem” odsjeku bila je u tome što su mimo svih tada poznatih, pa i vladajućih “marksizama” pokušavali iznaći ono izvorno, pa čak na neki način filozofijsko u Marxovom djelu. Moj odnos s njima bio je, da tako kažem, kolegijalno kompliciran. Oduvijek sam smatrao – a vidim to tako i danas, ako se već traga za filozofičnošću onoga što bi da progovori kroz Marxa – da je Karl Marx zadnji veliki, autentični platoničar. Neki su to sa superiornim smiješkom ignorirali, drugima je bilo poticajno za zanimljive rasprave.

NACIONAL: Marijan Cipra znao je isticati, ispravite me ako griješim, da je oženjeni filozof lik za komediju. Slažete li se s njim ili imate drukčija iskustva i pogled?

Marijan je bio izuzetno, često i zločesto duhovit. Norma duhovitosti u našem krugu bila je: smeš sve, samo nesmeš biti bedast. Ove doskočice se ne sjećam. No u Ciprinom stilu bilo bi reći: oženjen ili ne, filozof kojeg ionako nigdje nema, dakle kao profesor filozofije, spada u tragi-komediju. Ono, pak, čega se sjećam jest da je za čovjeka u ženskom rodu ako je u bilo kakvom dodiru s “filozofijom”, kao supruga profesora, studentica filozofije ili profesorica, rabio izraz filozofka. S obrazloženjem: kao što se ne kaže frizerkinja nego frizerka, tako se ne može kazati filozofkinja nego se mora reći filozofka.

Komentiraj