ANTON TUS ZA NACIONAL 2018.: ‘Hrvatsku vodi desnica koja nije napredna kao u drugim europskim državama’

Autor:

Tomislav Čuveljak/NFOTO

Objavljeno u Nacionalu br. 1040, 27. ožujak 2018.

STOŽERNI GENERAL, PRVI NAČELNIK GLAVNOG STOŽERA i jedan od utemeljitelja Hrvatske vojske Anton Tus govori o svom dugogodišnjem prijateljstvu s nedavno preminulim generalom Petrom Stipetićem te o mlakim reakcijama hrvatske desnice na njegovu smrt

Prije dva tjedna preminuo je general Petar Stipetić, jedan od istinskih heroja Domovinskog rata. Bivši načelnih Glavnog stožera Oružanih snaga RH, čovjek kojem se predao cijeli 21. korpus Srpske vojske Krajine na čelu s pukovnikom Čedom Bulatom, svojim potpisom uspješno je završio vojno-redarstvenu operaciju Oluja koja je značila i definitivnu pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu. Na žalost, smrt ovog velikana nije ni u medijima, a niti među pripadnicima vlasti adekvatno popraćena. O tome u intervjuu za Nacional govori stožerni general Anton Tus, prvi načelnik Glavnog stožera i jedan od utemeljitelja Hrvatske vojske koji je sa Stipetićem bio ne samo kolega i njegov nadređeni, nego i dugogodišnji prijatelj s kojim se družio do njegove smrti.

Upravo su generali koji su se odazvali pozivu domovine i napustili JNA u ključnim i opasnim trenucima, kada se spremao napad na Hrvatsku, odigrali povijesnu ulogu u formiranju Hrvatske vojske i profesionalnom organiziranju obrane od srpske agresije. Osim Antona Tusa i Petra Stipetića, bili su to Imra Agotić, Martin Špegelj i admiral Sveto Letica.

Stožerni general Tus, porijeklom iz Bribira kod Crikvenice, u Drugom svjetskom ratu pridružio se partizanskom pokretu s tek navršenih trinaest godina. Poslije Drugog svjetskog rata završio je zrakoplovnu vojnu akademiju i ratnu školu, a školovao se i u komandnoj školi u Moskvi. Bio je ujedno i prvi pilot koji je upravljao i ruskim MIG-ovima i američkim F16. U JNA imao je čin general pukovnika, a do travnja 1991. obnašao je dužnost načelnika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA. Odazvao se pozivu predsjednika Franje Tuđmana u lipnju 1991., a u rujnu je imenovan prvim načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske.

NACIONAL: Od vas četvorice generala koji ste predstavljali hrvatski vojni vrh 1990. ostali ste samo vi – Špegelj, Agotić, a sada i Stipetić zauvijek su nas napustili. Držali ste govor na pogrebu generala Stipetića, vašeg prijatelje i kolege. Vidjela sam da vam je bilo teško.

Bilo mi je doista teško. Sjećat ću ga se kao svog ratnog druga i prijatelja koji je do kraja ostao Petar Stipetić, onakav kakav je bio u početku. On je malo govorio, ali kada je nešto trebalo realizirati, raspraviti ili napisati, onda se pojavljivao čovjek koji je imao sistema, koji je u detalje poznavao vojnu problematiku, pa čak i stvari koje nisam pretpostavljao da zna. Osim povijesnih pitanja, bio je izuzetno dobar poznavatelj organizacije različitih oružanih snaga. On je u tome bio pravi stručnjak, a naš rat ga je još više uključio u praksu. U Domovinskom ratu dolazio je u situacije kada je vojnicima trebalo govoriti konkretne tvari koje su u tom trenutku bile važne: „Rovove kopaj“, znao je on i podviknuti kada ih je obilazio. „Nemojte svuda slagati isto oružje. Tu mora biti mitraljez, tu bacač, tu top!“, naređivao bi na terenu, gdje je kao pravi praktičar raspoređivao vojsku i oružje na prvoj liniji fronte.

NACIONAL: Djelovao je blago i skromno, pa i nama koji ga nismo tako dobro poznavali.

Posljednjih godina susretali smo se na tjednoj bazi. Po ljeti bismo se posjećivali, ja njega u Ogulinu, on mene u Novom Vinodolskom. Bio je skroman i samozatajan, nije puno pričao o svojim ratnim pothvatima. Pa čak i kada ga prošle godine nisu pozvali na obljetnicu Oluje, o čemu su se raspisali svi mediji, nije puno govorio. Sjećam se kako je proslava prošla bez njega, predsjednica i ministri su se okupili, a Stipetića nije bilo. Iako ga je to vjerojatno duboko pogodilo, nije mi ni riječ rekao, iako smo bili dobri prijatelji. Ali on nije bio netko tko bi se žalio na takve stvari, nije bio častohlepan.

‘Državni vrh se boji samog sebe i još uvijek dijeli i branitelje i heroje Domovinskog rata na lijeve i desne. Očito se ne želi svrstati uz nekoga tko se borio samo za svoju državu i radio ono što vojnik treba raditi’

NACIONAL: Stipetić je neupitni heroj Domovinskog rata pa ipak nakon njegove smrti prve reakcije vlasti, Sabora i većine medija bile su prilično mlake, za razliku od onih, na primjer, nakon smrti generala Slobodana Praljka. Zašto je to tako?

To je Hrvatska u pitanju. Nije u pitanju ni pojedinac niti neka grupacija. Hrvatska je takva. Naša desnica nije onakva kakva bi trebala biti europska politička desnica koja se doista bavi problemima. Umjesto toga oni idu u ekstreme i uvijek su otvoreno protiv svih koji nisu na njihovoj strani. Oni djeluju destruktivno, njima je cilj pod svaku cijenu poništiti ulogu onoga drugoga, pa čak i kada se radi o braniteljima, ili o ljudima koji su stvarali hrvatsku vojsku, a nisu bili njihovi istomišljenici. Takav pristup naravno da nije dobar, a on se odražava u širokoj javnosti. A tu su i mediji, malo je novina u Hrvatskoj koji su – neću reći lijevo jer to novina i ne treba biti – objektivni. Onih koji pišu istinu. Mi se stalno vrtimo oko ideoloških rasprava, umjesto da se i politika i mediji više bave ekonomskom situacijom i progresom društva i države.

NACIONAL: Kada je general Praljak, kao osuđeni ratni zločinac, počinio samoubojstvo, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović naglo je prekinula svoje putovanje u Irsku i odmah sazvala konferenciju za novinare. Održana je minuta šutnje u Saboru, zakupljena je dvorana Lisinski i uvedena je posebna regulacija prometa. Zašto se to nije dogodilo u slučaju generala Stipetića?

Vaša analiza je nažalost točna. Ponovit ću: zemlju vodi desnica koja nije napredna, kao što su to neke druge europske desne političke stranke. One koje se nalaze na čelu demokratskih država u kojima, kada se radi o ovakvim stvarima, ne bi se mogle dogoditi slične pogreške. Takvim je strankama desnog centra na prvom mjestu razvoj država i progres, a ne ideološko razračunavanje. Uvjeren sam da se ni u jednoj europskoj državi u kojoj je takva desnica na vlasti ne bi dogodilo ignoriranje generala koji je donio pobjedu u Domovinskom ratu. On nije pripadao nijednoj političkoj opciji, on je bio vojnik koji je časno branio svoju zemlju. Nažalost, čini mi se da se državni vrh boji samog sebe i da još uvijek dijeli i branitelje i heroje Domovinskog rata na lijeve i desne. Očito se ne želi svrstati uz nekoga tko se borio samo za svoju državu i radio ono što vojnik treba raditi. Što bismo kao država napravili da nas časnike nije uključio načelnik Glavnog stožera i ministar, bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripadali, u razvoj vojske. Moram priznati da smo mi, neovisno o tome tko bio na vlasti, uvijek bili integrirani u taj proces. I zato je suvremenost naše vojske u stalnom napretku, nas se i dalje pita da nešto dodamo, damo svoj prilog u tom promišljanju. Tu politike nema. Tu je važna samo struka. Srećom, ministri koji su uvijek politički imenovani to nikada nisu prenosili na strukturu vojske.

NACIONAL: Bivši ministar Kotromanović rekao je na komemoraciji generalu Stipetiću da mu se Hrvatska kao država nije dovoljno odužila i nije dovoljno dala.

Za ono što je on radio i za ono što je zapamćeno, što se tiče čina i odlikovanja, moramo biti pošteni i reći da je dobio najviša odlikovanja koja je mogao dobiti. Stipetić je bio prvo moj pomoćnik, kada sam imenovan za načelnika Glavnog stožera, a onda zamjenik. Kada sam ja zahvalio na dužnosti predsjedniku Tuđmanu, zbog rata u BiH, Stipetić je ostao aktivan u vojsci. On je iza sebe imao cijelu razvojnu obrambenu liniju i poslije 1992., iako se i sam klonio toga da ne učini nešto više nego što bi trebalo u obrani domovine. To je vrijeme 1993/94., kada je Hrvatska bila pod velikim opterećenjem rata u BiH koji se nije smio dogoditi. Stipetić je bio na liniji koja je smatrala da je naša dužnost ostati vezan uz svoju zemlju i obraniti je na svom teritoriju, a da se ne smijemo miješati u politiku susjedne države. Naše je bilo da porazimo neprijatelja. No da se vratim na vaše pitanje o privilegijama. U materijalnom smislu, ni on, a niti ja od države nismo ništa ni tražili. Dobili smo mirovine koje smo zaradili, s njima smo bili zadovoljni, ostali smo u stanovima koje smo imali. Ja sam kao pilot imao još neki dodatak na mirovinu, ali to je to. Nismo nikada ni postavljali to pitanje, uostalom, nismo bili ni ranjeni, pa nismo ni za to trebali tražiti neke novčane naknade. Bili smo izrazito protiv toga da oni koji nisu stradali u ratu pokušavaju doći do invalidnine. Ni Petar niti ja to nismo odobravali. Oduvijek sam bio za to da se pravedno vrednuje nečija žrtva, gubitak zdravlja i da se braniteljima osigura najbolje moguće liječenje. Ali i da se što više vraćaju u normalan život. Za njih su bila mnogo potrebnija radna mjesta, a ne veća mirovina.

NACIONAL: Hrvatsku vojsku stvarali su profesionalci koji su prešli iz JNA na stranu svoje domovine. Vrednuje li se dovoljno vaša uloga i rizik koji ste pritom preuzeli?

Mi smo tada, kao visoki časnici JNA, znali nešto više o tome što će se događati nego mnogi drugi, a i ja sam imao i nešto više informacija od Petra jer sam bio na višoj poziciji od njega. Bilo je to 1991. kada se više manje znalo što se sprema. Bili smo svjesni da ćemo uskoro slijediti procese koji su se događali u Europi, da će doći do raspada Jugoslavije, kao što je došlo i do raspada Sovjetskog Saveza, Varšavskog ugovora, ili do pada Berlinskog zida i spajanja Njemačke. Kada smo shvatili da JNA sa svojim srpskim kadrom namjerava na silu osigurati postojanje neke treće Jugoslavije, ili Velike Srbije, odlučili smo napustiti tu vojsku. To što su nas koji smo došli iz JNA u Hrvatskoj dočekali ovako ili onako, danas je manje važno. Predsjednik Tuđman shvatio je da smo mi jedini profesionalno spremni za stvaranje hrvatske vojske u najbitnije vrijeme, u vrijeme raspada Jugoslavije, u trenutku kada Srbija i Crna Gora upotrebljavajući JNA kreće u agresiju na Hrvatsku.

‘Pripadnici desnice idu u ekstreme i uvijek su otvoreno protiv svih koji nisu na njihovoj strani. Oni djeluju destruktivno, njima je cilj pod svaku cijenu poništiti ulogu onoga drugoga, pa čak i kada se radi o braniteljima’

NACIONAL: Kako je izgledao vaš odlazak iz JNA?

Ja sam se usprotivio u samom vrhu, kada su nam najavili da će nam dati borbene zapovijedi vezane za ratne mogućnosti. Ja sam pitao: Koji rat? Oni kažu pa rat kod nas, u Jugoslaviji. Onda sam pitao ministra a tko će doći da nas napadne? A on će meni na to da treba spašavati Jugoslaviju. Koju Jugoslaviju? Bez Slovenije, Hrvatske i BiH? Hoćemo li ratovati protiv svojih naroda? Nešto tu ne štima. Griješite ako mislite da ću se ja priključiti. Ako idete u to, onda bez mene, rekao sam. I onda sam zatražio da me razriješe dužnosti. Bilo je to u četvrtom mjesecu 1991.

NACIONAL: Onda vas je pozvao predsjednik Tuđman?

Da, bilo je to već u lipnju. On je saznao da sam otišao i predao dužnost. I pozvao me da se uključim u formiranje Hrvatske vojske. Ja sam mu tada rekao da je ključno da odmah dobijemo nekoga iz kopnene vojske tko može preuzeti organizaciju i operativno zapovijedanje u ratnim zadaćama. Po meni najbolji izbor bio je Petar Stipetić, kao glavni koordinator kopnenih snaga. Imali smo Agotića u avijaciji i Leticu u mornarici, ja sam tu bio kao glavni savjetnik predsjednika i načelnik Glavnog stožera. To je bio taj krug koji je potreban da se stvori vojska. Odlučili smo da nećemo formirati armije, nego operativne zone u koje ćemo po potrebi slati snage i naoružanje.

NACIONAL: Koliko vas je predsjednik Tuđman slušao? Navodno je on jako okolišao oko razoružavanja vojarni JNA.

On je uglavnom slušao, ali u ovom slučaju do posljednjeg trenutka vjerovao je da neće biti rata i da će postići dogovor sa Slobodanom Miloševićem. S kojim je praktički bila riječ o podjeli BiH, a ne o podjeli Hrvatske. No kako mi nismo imali oružja, sve do rujna nije se ništa događalo. Meni je bilo bitno da ne izazivamo JNA toliko da oni krenu s vojskom iz vojarni jer bi u tom slučaju bilo puno civilnih žrtava. Nismo smjeli napasti, kao što je predlagao general Martin Špegelj, ali smo zato odlučili iznenada blokirati sve vojarne na teritoriju Hrvatske, za koje smo računali da će u jednom trenutku biti popunjene i da će dobiti naređenje da krenu u napad. Znao sam da je taj trenutak svaki dan sve bliže. Mi nismo smjeli čekati. Blokada vojarni iz koje nisu izašle snage JNA značilo je blokadu triju punih korpusa. Bili su to varaždinski, zagrebački i riječki. Četvrti korpus bio je kninski koji je već na terenu okupljao srpsko stanovništvo. Meni je bilo najvažnije da mi predsjednik kao vrhovni zapovjednik to odobri, kao i da ja službeno preuzmem dužnost. On je prvo sve stornirao 13. rujna i odustao od svega. Ja sam došao 14. rujna i rekao mu: Predsjedniče, nema čekanja. Ja ako primam dužnost, sad krećemo! On me pita: jel’ možete? Rekao sam mu možemo! I tako smo krenuli.

NACIONAL: Zašto je predsjednik odustao 13. rujna?

Zato što je imao u Igalu sastanak s Miloševićem. Ja sam mu rekao: idite vi na taj sastanak. Ništa se neće promijeniti. Vi ćete sigurno dobiti naputak da trebate sve obustaviti. On je otišao na sastanak, a mi smo osim triju korpusa blokirali i dio mornarice koja je već bila dislocirana iz Splita prema Visu, kao i dio ratnog zrakoplovstva i sve zrakoplovne baze. Osim toga, glavno je bilo da budemo aktivni u zauzimanju naoružanja i skladišta. Blokirali smo 48 vojarni i iz 54 skladišta uzeli naoružanje. Bili su tu i tenkovi, oklopni transporteri, topovi svih veličina i promjera, sve smo uzeli. Tako smo vrlo brzo razvili vojsku i naoružali 18 rezervnih brigada i 4 aktivne.

NACIONAL: S predsjednikom Tuđmanom razišli ste se zbog rata u Bosni i dali ostavku na poziciju načelnika Glavnog stožera. Kako je on to primio?

Točno. Rekao sam, predsjedniče, ja u tome ne mogu sudjelovati. U ovom ratu koji tamo pokrećete, griješite i kajat ćete se zbog toga. Ja ne mogu s vama. Mi moramo s Bošnjacima slomiti srpsku agresorsku vojsku i ostvariti slobodnu i neovisnu BiH, kao prijateljsku zemlju koja nam je potrebna. Uostalom, cijelu 1991. i 1992. dobro smo surađivali s Bošnjacima u Bosanskoj Posavini. BiH mora ostati teritorijalno cjelovita zemlja koju ne smijemo razbijati i zbog Hrvata koji tamo žive. Rekao sam mu: predsjedniče, uvijek ću vam pomoći, ali razmislite još jednom o svemu tome, kuda će to krenuti. Onda mi je predsjednik predložio nekoliko nasljednika na moju poziciju, a ja sam podržao generala Janka Bobetka. Ali sam i rekao predsjedniku da ga mora više kontrolirati nego što je mene kontrolirao. Jer on je mogao donijeti i neke odluke koje ne bi bile prihvatljive.

‘Zastupam stav da Hrvatska ne treba kupovati nove avione koji imaju vijek trajanja između 30 i 40 godina, nego one koji su već dvadesetak godina u upotrebi, još su u dobrom stanju, ali nisu preskupi’

NACIONAL: I onda je predsjednik odlučio da se počnete baviti Europskom unijom i NATO-om.

Da, rekao mi je: NATO i vanjska vojna politika bit će vaša zadaća. A ako zatrebate, doći ćete vi opet.

NACIONAL: I došli ste, postali ste prvi šef Misije RH pri NATO-u, od 2001. do 2005. Vi ste tada bili jedini general s 4 zvjezdice, odnosno kasnije 5, kada ste dobili čin stožernog general koji je odgovarao standardima NATO-a?

Da, to su američki standardi. Amerikanci imaju 7-8 generala s 5 zvjezdica s Drugim svjetskim ratom. Nas je na kraju Domovinskog rata bila šestorica: Stipetić, Červenko, Letica, Špegelj, Bobetko i ja. U međuvremenu je stasala jedna generacija visokih časnika školovanih po standardima NATO-a koje mi tada još nismo imali. Mi danas doista imamo kvalitetne kadrove.

NACIONAL: Navodno ste bili jako ljuti na Amerikance jer nisu dopustili hrvatskoj vojsci da nakon operacije Oluja uđe u Banja Luku. Rekli ste da se tada nikada ne bi formirala Republika Srpska?

Nisam bio ljut, bila je to takva odluka jer je rat napokon trebao završiti. Problem je bila politika koja je poslije napravila takvu podjelu teritorija. Ona je pogriješila zato što je omogućila da na drugi način Srbija dođe do jednog većeg teritorija, nego što je zbog cijele ratne situacije zaslužila. Tako je uz Republiku Srpsku zapravo nastala mala Velika Srbija.

NACIONAL: Predsjednik Stjepan Mesić umirovio je 12 generala. Gledano iz današnje perspektive, je li imao pravo?

Predsjednik kao vrhovni zapovjednik ima na to pravo. Oni su davali neke izjave i potpisivali neka pisma zbog kojih je predsjednik zaključio da se žele politički angažirati. Ali ja u to nisam ulazio, niti se miješao.

NACIONAL: Predsjednica je najavila da će ih rehabilitirati. Kako to tumačite?

Ne bih to komentirao. Moguća su i takva rješenja, ali smatram da se to što je jednom odlučio predsjednik Republike mora poštovati.

NACIONAL: Prvo što je učinila na Pantovčaku bilo je to da je maknula bistu Josipa Broza Tita. Jeste li joj zamjerili?

Mislim da to nije trebala učiniti. No nisam to javno zamjerio predsjednici. Ako dođemo u priliku, prenijet ćemo joj naše mišljenje. To je povijest naše zemlje koja je stvarana u Drugom svjetskom ratu. U Jugoslaviji su stvorene i granice naše samostalne Republike, vraćeni su otoci, Istra, Dalmacija, dio Međimurja. Da toga nije bilo, ne bi bilo ni današnje Hrvatske koja je u Domovinskom ratu obranila te granice i vratila sve svoje teritorije koji su stečeni u NOB-u.

NACIONAL: Kako gledate na micanje imena Trga Maršala Tita?

To sam već i rekao u medijima. Odricati se tako naše povijesne veličine potpuno je pogrešno i ružno. To je nešto što se nije smjelo dogoditi.

NACIONAL: Kako gledate na podjele među braniteljskim udrugama i njihovu zloupotrebu u političke svrhe, šator pred Ministarstvom branitelja i prijetnje plinskim bocama?

To nisam odobravao ni ja niti Petar Stipetić. Ne smiju se pripadnici Oružanih snaga, pa ni bivši, uključivati u političke igre, ma o kakvoj god da se materijalnoj, ili nekoj drugoj problematici braniteljske populacije radilo. Ne trebaju stvarati takve probleme, osobito ne u našem društvu koje tek sazrijeva u demokraciji.

NACIONAL: Već godinama vodi se rasprava o tome treba li Hrvatskoj ratno zrakoplovstvo. Budući da ste pilot i dugo ste letjeli, kako na to gledate?

Hrvatska kao članica EU-a pripada srednjim državama koje imaju između 3 i 5 milijuna stanovnika i dijelimo mjesta s Norveškom, Danskom i Slovačkom. Kao takva, prema NATO standardima i planovima o kojima smo raspravljali i kada sam ja bio šef Misije RH, treba razvijati sve rodove vojske. Zemlje ispod 3 milijuna mogu odlučiti da će razvijati samo ono što im je potrebno, a onda daju doprinos u novcu za druge rodove vojske. Hrvatska u miru ne treba biti velika vojna sila, nego razvijati sve rodove vojske onoliko koliko joj mogućnosti dopuštaju. Mislim da Hrvatska treba prihvatiti taj stav.

NACIONAL: Premijer već mjesecima razmišlja o ponudama za ratne avione – američki, švedski ili izraelski? Što biste mu vi preporučili?

Zastupam stav da Hrvatska ne treba kupovati nove avione koji imaju vijek trajanja između 30 i 40 godina, nego one koji su već dvadesetak godina u upotrebi, još su u dobrom stanju, ali nisu preskupi. Oni trebaju imati takvu cijenu, da za jedan novi možemo kupiti dva takva. Svi avioni koje ste nabrojali dolaze u obzir i nije važno iz koje zemlje dolaze, nego u kakvom su stanju i kakva im je cijena. Pet-šest aviona ne rješava naš problem. Osam do dvanaest aviona bi ga riješili. Od toga dva moraju biti dvosjeda kako bi se mogla obavljati obuka.

NACIONAL: Nedostaje li vam letenje?

Da, jako. Ali s obzirom na godine, mogao bih samo sjesti iza pilota u F16 i nadati se da zna svoj posao. Srećom, imamo dobre mlade pilote. No bojim se da bi mi doktori rekli da nisam više za to.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.