ANĐELKO MILARDOVIĆ 2018.: ‘Demografski slom je rezultat zatvorenog modela društva dviju stranaka’

Objavljeno u Nacionalu br. 1032, 31. siječanj 2018.

Utemeljitelj Centra za politološka istraživanja govori o problemu migracija, njihovu utjecaju na Europsku uniju i hrvatsko društvo, nastanku antiimigracijskih stranaka i mogućim modelima rješenja hrvatske demografske katastrofe

Globalizacija migracija, antiimigrantske stranke i ksenofobija u EU: Refleksije na hrvatsko društvo i državu 21. st.” naziv je projekta Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu koji je prije desetak dana predan Nacionalnoj zakladi za znanost. Na projektu bi trebao raditi međunarodni znanstveni tim pod vodstvom prof. dr. sc. Anđelka Milardovića. Članovi znanstvenog tima su Marita Brčić Kuljiš s Filozofskog fakulteta u Splitu, Žarko Paić s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, Jadranka Polović s Visoke škole multimedijskih i komunikacijskih tehnologija u Splitu, Andreas Niederberger sa Sveučilišta Duisburg-Essen u Njemačkoj, Maurizio Ambrosini s Fakulteta političkih, ekonomskih i društvenih znanosti Sveučilišta u Milanu i Valter Cvijić sa Slovenske akademije u Ljubljani. U obrazloženju cilja projekta piše:

“Znanstveno reflektiranje smatramo potrebnim radi izrade regulacijskih politika, scenarija i strategija migracija. Nadalje, Hrvatska se susreće i s problemom smanjivanja ukupnog broja stanovništva (demografski deficit) zbog diskrepancije broja rođenih, umrlih i iseljenih. U tom kontekstu pojavljuje se potreba promišljanja demografske dimenzije globalizacije i njezine refleksije na hrvatsko društvo, što je i fokus ovog projektnog prijedloga.”

Anđelko Milardović je politolog, sociolog i profesor političkih znanosti u naslovnom trajnom zvanju. Znanstveni je istraživač Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba u statusu znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju. Utemeljitelj je Centra za politološka istraživanja te odnedavno think tank Instituta za europske i globalizacijske studije. Gostujući  je profesor na sveučilištima u Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku, Koprivnici i Varaždinu. Na Libertasu predaje kolegij Globalizacija na doktorskom studiju. Inače, Institut za europske i globalizacijske studije 23. ožujka u Osijeku planira održati Forum ITC društvo, koji se također bavi migracijama, a trebao bi postati tradicionalan. Milardović se više od dva desetljeća bavi fenomenom globalizacije, a iza njega je niz objavljenih znanstvenih članaka i knjiga. O problemu migracija, njihovu utjecaju na Europsku uniju i hrvatsko društvo, nastanku novih antiimigracijskih stranaka i mogućim modelima rješenja hrvatske demografske katastrofe, govorio je u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Zašto smatrate da je projekt koji ste predali Nacionalnoj zakladi za znanost potreban Hrvatskoj u ovom trenutku?

Uslijed globalnih migracija, koje su dio fenomena globalizacije kojim se bavim posljednjih dvadeset godina, došlo je do različitih učinaka. S jedne strane oni pozitivni su da je svijet sve povezaniji, a s druge strane došlo je do ogromnog disbalansa između krajnje siromašnih i ekonomski razvijenih dijelova svijeta. Ti negativni efekti počeli su se odražavati i na EU, a onda naravno i na Hrvatsku, tako što pritječe sve više stanovništva iz zemalja u kojima postoji demografska eksplozija, dok Hrvatska i EU prolaze kroz demografski deficit, dakle manjak radne snage. A znamo da je ona potrebna kako bi se održao postojeći ekonomski, socijalni, mirovinski i zdravstveni sustav. Dio tih migracija tretira se kao ekonomske, dok drugi dio predstavljaju prisilne migracije, uzrokovane ratovima koje su izazvale velike zapadne sile. Zbog navedenog došlo je do dekonstrukcije država i političkih sustava i ljudi bježe zbog životne ugroženosti. S minimalnom regulacijom postupno se mijenja identitet, ali i vizura Europe – kulturološki, civilizacijski, vjerski. A tu posebnu ulogu igraju zemlje istočnog Mediterana, kao i Mediteran kao takav. To su bili motivi pokretanja ovog projekta. Smatram da je on podjednako bitan i za EU i za Republiku Hrvatsku.

NACIONAL: Spominjete Mediteran kao ključno more za povijesne migracije?

Točno, ja sam se u posljednje vrijeme bavio mediteranskim korijenima globalizacije i to je jedan od predmeta koje predajem svojim studentima na doktorskom studiju na Sveučilištu Libertas. Kroz svoje analize došao sam do zaključka da Mediteran u razvoju civilizacije nije bio samo pozornica, već i subjekt svjetske povijesti. U 21. stoljeću postao je objekt svjetske povijesti i groblje izbjeglica.

NACIONAL: Što zapravo želite postići tim projektom? U uvodu je rečeno da je projekt podijeljen na četiri tematske cjeline. Što njima mislite dokazati?

Tematske cjeline su: Globalizacija migracija i globalne migracije, Migracije, azil i pitanje sigurnosti na području Europske unije i Jugoistočne Europe u kontekstu društva rizika, Fenomen antiimigrantskih stranaka i ksenofobije u Europskoj uniji u 21. Stoljeću i, konačno, Utjecaj globalizacije migracija na hrvatsko društvo i državu 21. stoljeća. Njihovim istraživanjem želimo doći do rezultata koje ćemo prezentirati hrvatskoj vladi i europskim institucijama, kako bi postali temelj za kreiranje kulturnih, demografskih i ekonomskih politika, koje u odnosu na migracije još uvijek ne postoje. U odnosu na metodološki kozmopolitizam i metodološki nacionalizam, koji su dva prihvaćena okvira istraživanja u društvenim znanostima, za potrebe ovog istraživanja namjeravam koristiti treći metodološki okvir koji sam osmislio, a zove se metodologija istodobne različitosti. Naime, u svijetu koji je u konstantnoj mijeni, s jedne strane događa se globalizacijski proces koji, zapravo, dekonstruira nacionalne države, a s druge strane, kao odgovor na njega u istom tom vremenu događa se renacionalizacija. To su odgovori i obrana nacionalne države ne samo u odnosu na globalizaciju, već i na migracije.

 

‘Hrvatska i EU prolaze kroz demografski deficit, dakle manjak radne snage. A znamo da je ona potrebna kako bi se održao postojeći ekonomski, socijalni, mirovinski i zdravstveni sustav’

 

NACIONAL: Kako su migracije do sada utjecale na Europsku uniju?

Ovaj tip prisilnih migracija, koji je rezultat negativnih učinaka globalizacije, a koji se počeo događati prije nekoliko godina, Europska unija dočekala je nespremna u svakom pogledu. Pokazao se manjak zajedničkih migracijskih politika, manjak regulacije u odnosu na očuvanje vanjskih i unutarnjih granica, ali i u odnosu na integraciju izbjeglica i gledanje na njih kao na radnu snagu. Čak i najrazvijenija zemlja EU-a – Savezna Republika Njemačka pokazala je da nema usklađene unutarnje politike prema tom problemu. Da ih je imala, ne bi rezultati posljednjih parlamentarnih izbora bili kakvi su bili, odnosno ne bi se pojavila stranka kao što je AFD koja je ušla u Bundestag s visokim postotkom. Ako je kancelarka Merkel izračunala da Njemačkoj nedostaje milijun ljudi, odnosno radne snage koju treba uvesti, bilo bi pošteno da je to rekla na vrijeme i zakonski regulirala. Ovako je zapravo došlo do anarholiberalizma zbog kojeg je veliki dio birača CDU-a, CSU-a, pa i Zelenih glasao za krajnju desnicu. Ni Francuska, kao druga najveća zemlja, kao i cijeli EU, nema razrađenu migracijsku politiku. Cilj ovog projekta je i stvaranje spoznaje da je izrada javnih politika na tom području, koje će se temeljiti na regulaciji, nasušno potrebna.

NACIONAL: Upravo na tom pitanju došlo je do velike podjele unutar EU-a na zemlje članice koje prihvaćaju sustav izbjegličkih kvota i one koje ih ne prihvaćaju, a to su mahom zemlje Višegradske skupine, kao i na zemlje u kojima migranti žele ili ne žele zatražiti azil. Kako to riješiti?

Da, došlo je do podjele na dvije Europe – onu kozmopolitsku i onu “bunkersku” u kojoj su bivše socijalističke zemlje, u kojima se jedan tip radikalizma koji je postojao sada prebacio na desno. To su dva tipa kolektivizma koja se temelje na različitim polazišnim vrijednostima. U tim bivšim komunističkim zemljama sada vladaju populistički režimi, koji grade svoju snagu na strahu od islama i muslimana. To je razina političke retorike u funkciji zadržavanja vlasti, iako realne opasnosti od velike navale muslimana na jednu kršćansku Mađarsku ili Poljsku, na primjer, objektivno nema. Tamo su na snazi konzervativni režimi koji tvrde da nisu protiv demokracije, ali čuvaju svoj nacionalni identitet i time se suprotstavljaju onoj trećoj, “briselskoj Europi”. Toj birokratiziranoj Europskoj uniji koja je zapravo u jednom postdemokratskom razdoblju i čiji lideri poput Macrona ili Jeana Claudea Junckera žele od nje stvoriti Sjedinjene Američke Države. A to Europska unija neće nikada postati jer se bazira na nacionalnim državama. Za razliku od SAD-a koji je nastao na migraciji, ali onoj koja je zaboravila na svoj nacionalni identitet i utopila se u velikom američkom loncu. No vratimo se migracijama u Europskoj uniji. Zašto uopće rasprava o kvotama kao načinu rješavanja izbjegličke krize? Kvote su tek posljedica. Trebalo bi se baviti uzrokom. A to su ratovi koje su započele zapadne sile – SAD i većina starih članica EU-a. I čemu se sada čude?

NACIONAL: Bavite se problemom azila i sigurnosti na području Jugoistočne Europe i EU-a. Prema vašim spoznajama, koliko je ta sigurnost ugrožena?

To istraživanje radit će kolega iz Slovenije, koja je, doduše, na svojim granicama postavila žicu. No čini se da je taj strah od imigranata dio slovenske kolektivne svijesti, iako su oni kao nacija zapravo etnički sazdani upravo od useljenika iz susjednih zemalja, osobito BiH. Ostale zemlje jugoistočne Europe – od Grčke, preko Bugarske, Makedonije do Srbije – kroz koje je išla Balkanska ruta, uglavnom nisu pokazivale ksenofobiju, možda i zato što se migranti tamo zapravo ne žele zadržavati i tražiti azil. A u tim zemljama nije bilo ni terorizma. Ta ruta je zatvorena, no ima dosta ilegalnih prelazaka. Na temelju istraživanja trebalo bi doći do podataka kako se sustavi u tim zemljama ponašaju sada i kako će se ponašati ako dođe do novog vala  izbjeglica. Turska drži ključeve stabilnosti EU-a u odnosu na migracije i europske članice morale bi biti vrlo oprezne u odnosu na Erdoğana. Treba naglasiti da Turska zadržava preko tri milijuna izbjeglica i najmanje što EU može učiniti jest platiti dogovorenu svotu za njihovo zbrinjavanje.

NACIONAL: Jedna od tema je i koliko su migracije djelovale na pojavu radikalnih ekstremističkih i antiimigracijskih stranaka i porast ksenofobije?

Ta je tema preko 90 posto fokusirana na društva EU-a, a manje na Hrvatsku u kojoj je statistički i dalje mali broj stranaca. Upravo zato strance se kod nas ne doživljava kao neku opasnost pa se nisu ni formirale stranke koje se mogu definirati kao antiimigrantske. U razvijenijim članicama radi se o povijesno potpuno novom tipu političkog organiziranja u antiimigracijske stranke, koje su zapravo istovremeno i antiglobalizacijske. One se zalažu za renacionalizaciju država i obranu nacionalnog i kulturnog identiteta, ali na radikalan način. I njihov utjecaj više nije tako mali, od sjevera do juga Europe. Nastala je gužva u kategoriji desno radikalnih i populističkih stranaka, kao i antiimigracijskih stranaka, koja zahtijeva diferenciranje i kategorizaciju. Te stranke postaju specijalizirane jer iako su konzervativne i u temeljima svojih programa imaju borbu protiv imigracije, istovremeno toleriraju da, na primjer, čelnica stranke, poput one AFD-a, otvoreno priznaje svoju homoseksualnost i živi s partnericom. Postoji niz nelogičnosti u odnosu na tradicionalne profile desno radikalnih i konzervativnih stranaka.

NACIONAL: Kako su takvi trendovi djelovali na politički sustav zapadnih demokracija, odnosno EU-a?

Te stranke su definitivno počele mijenjati strukturu tog sustava. One su novum, vezan uz migracije, ali su istovremeno postale toliko bitne da su ozbiljno poljuljale dosadašnju zapadnu političku konfiguraciju. Zato se i razmišlja o osnivanju jedne znanstvene poddiscipline, koja bi se zvala politologija migracija. Migracije su izuzetno kompleksne jer osim antropološke, ekonomske, kulturološke dimenzije, imaju i onu ekološku. O njoj se najmanje razmišlja, no za pedeset godina, ako uslijed klimatskih promjena dođe do velikih suša u određenim dijelovima svijeta, a onda i velike gladi, nema te sile koja će zaustaviti milijarde migranata koji će krenuti tamo gdje vode i hrane ima. Politologija migracija trebala bi se baviti sveobuhvatnim politikama država i vlada, politikom azila, integracije i interkulturalizma, koju osobno zastupam. Interkulturalizam znači više od multikulturalizma. On pretpostavlja međusobno učenje o kulturama i tradicijama – onima domicilne zemlje koja prima migrante, ali i onima iz kojih migranti dolaze. Dakle, radilo bi se o interakciji. Tako jedino mogu ubuduće funkcionirati društva. Pitanje Stranca je najkompleksnije pitanje u antropologiji i filozofiji. Ono uključuje i pitanje relacija u prostoru. Dakle, stranac nije samo pripadnik druge kulture, već i onaj koji živi na nekom drugom mjestu, iako pripada istom jeziku i istoj kulturi.

 

‘Došlo je do podjele na dvije Europe – onu kozmopolitsku i onu ‘bunkersku’ u kojoj su bivše socijalističke zemlje, u kojima se jedan tip radikalizma koji je postojao sada prebacio na desno’

 

NACIONAL: Bi li Hrvatska, koja je pred demografskom katastrofom, trebala razviti politiku prihvaćanja izbjeglica da popuni broj stanovnika koji odlaze? Hrvatskoj nedostaje radne snage u turizmu – zašto ne zaposliti izbjeglice?

O tome mozgam u svom projektu i smatram da za rješenje tog problema postoje tri modela. Prvi je prihvaćanje izbjegličkih kvota i integracija tih azilanata u društvo. Koliko znam, Hrvatska treba prihvatiti nešto preko 1560 ljudi, što doista nije veliki broj, a dio njih ni ne želi ostati kod nas. Hrvatska za njih dobiva naknadu od Europske unije. No ne mislim da se za taj novac ljude doista može integrirati. Postoji i opasnost urušavanja socijalnog sustava jer država ne može servisirati niti potrebe vlastitih građana. Tu se postavlja pitanje i u kojem vremenu se ti ljudi mogu integrirati. Iskustva Francuske, Belgije, Njemačke ili Britanije govore da su za to potrebne dvije ili tri generacije. Sjećam se jedne znanstvene studije koja se bavila problemom paralelnog društva, a nama takvo paralelno društvo ne treba. Dakle, nisam za odbacivanje kvota, ali prihvaćanje azilanata treba biti prije svega humano. Naravno, može ih se prekvalificirati za deficitna zanimanja ili useliti u prazne dijelove zemlje, ali to treba biti promišljeno i regulirano od države. No ne smatram da je taj model dobar za spašavanje demografske katastrofe.

NACIONAL: Koji je drugi model?

Drugi je takozvani selektivni model. Ako se u Hrvatsku žele useliti ljudi zbog boljih uvjeta života, a imaju znanje i određeni kapital, za njih bi država trebala organizirati posebne programe i osigurati poticaje za osnivanje privatnih biznisa. U tom slučaju korist bi bila obostrana.

NACIONAL: A treći model?

Treći model je povratak dijaspore – prve, druge ili treće generacije. To znači da bi oni koji upravljaju državom trebali shvatiti da moraju provesti niz reformi, prije svega one u pravosuđu, kako bi vratili povjerenje hrvatskih iseljenika i kako bi se oni počeli useljavati i ulagati svoj novac u Hrvatsku. Nedavno je dobro rekao Ante Glibota da je hrvatski politički sustav početkom devedesetih prevario i iskoristio dijasporu.

NACIONAL: Dakle, slažete se s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović?

Ne slažem se s predsjednicom, nego s irskim modelom. To je napravila Irska koja, kao i Hrvatska, ima više iseljenika nego vlastitih stanovnika. Kao što znamo, Hrvatska je imala nekoliko povijesnih valova iseljavanja – sredinom 19., početkom 20. stoljeća, u drugoj polovici 20. stoljeća i posljednjeg desetljeća. To je duga priča, uzroci se znaju. Zanimljiva je ta nostalgija za domovinom koja se javlja kod treće generacije, iako neki nikada nisu bili u zemlji iz koje su došli njihovi preci. U ovom postmodernom i globaliziranom svijetu vraća se sjećanje na korijene, traži se izgubljeni identitet. To bi trebalo pametno iskoristiti. No postoji strah vladajućih od ekonomski neovisnih, intelektualno i moralno superiornih, sposobnih poduzetnika koji nisu politički umreženi. Dijasporu, koju se uvijek instrumentalizira tijekom izbornih kampanja, zapravo se u Hrvatskoj mrzi i zato postoji strah od realizacije tog trećeg modela.

 

‘Europa se nikada nije ozbiljno bavila konceptualnim pitanjima i nije se do sada ozbiljno pogledala u ogledalo. Junckerova i Macronova ideja o još više zajedničkih institucija krajnje je utopistička’

 

NACIONAL: Napravili ste i model tzv. zarobljenog društva – Hrvatska u lapidariju, model mišolovke od 1991. do 2017. koji zapravo polazi od izbornog zakonodavstva. Zanimljiva teza, možete li je obrazložiti?

Izborno zakonodavstvo, uz minimalne kozmetičke izmjene, proizvelo je u posljednjih 25 godina političku oligarhiju koja je materijalno poharala ovo društvo, koja ga kontrolira medijski, financijski i ideološki. Uspostavljena je mreža moćnika za koje je zapravo nevažno iz koje političke opcije dolaze i jesu li ili nisu na vlasti. Stvoren je zatvoreni model društva dviju velikih političkih stranaka, koji nije inkluzivan i rezerviran je za prvoborce iz devedesetih. Oni ne dopuštaju vertikalnu promociju, stvorena je blokada najsposobnijih u svim područjima. Zbog toga je došlo do zastoja u razvoju, a posljedice su iseljavanje i demografski slom. Zato bi trebalo mijenjati izborne zakone koji nikome ne bi smjeli dopustiti da bude na poziciji dulje od dva mandata po četiri godine. Tu se ne radi ni o kakvim marksističkim recidivima, kako me optužuju. Taj model je antioligarhijskih i trebao bi omogućiti cirkulaciju društvenih elita odozgo prema gore i obrnuto. Drugi moment je nužna promjena izborne geografije i teritorijalnog ustrojstva Hrvatske, a treći je da se u digitalno doba konačno srede birački popisi jer Hrvatska još uvijek ima više birača nego stanovnika. To bi onemogućilo HDZ-u da na birališta dovozi autobuse iz Hercegovine, ali i Pupovcu da to isto čini s autobusima iz Srbije. Da se prestane manipulirati ljudima koji ovdje ne žive. I konačno, trebalo bi uvesti preferencijalno glasanje na svim razinama.

NACIONAL: Prilikom procesa integracije u EU ostavili ste dojam euroskeptika. Jeste li, uslijed krize Unije i nakon što Hrvatska nije uspjela iskoristiti svoje članstvo na pravi način, došli u napast da kažete: rekao sam vam!

Ne. Ja sam svoje rekao na vrijeme – objavio sam o tome puno tekstova i knjiga, među inima “Tri eseja o euroskepticizmu”. Ne bih se nazivao euroskeptikom, mislim da sam bio i ostao eurorealist. I tada sam govorio – ako se EU raspadne, raspast će se zbog teme o kojoj sada razgovaramo. Zbog migracija i internog manjka dogovora o tome. Europska unija je komplicirana priča, ona nije demokratska, nego postdemokratska, a zbog demografskih problema s kojima se suočava, postat će sve manje važan igrač u svijetu kojim će dominirati nove sile poput Kine, Indije, Brazila… Europa se nikada nije ozbiljno bavila konceptualnim pitanjima i nije se do sada ozbiljno pogledala u ogledalo. Ja ne likujem zato što se događa ono što sam predvidio. Junckerova i Macronova ideja o još više zajedničkih institucija, krajnje je utopistička, previše bliska ideji Sjedinjenih Američkih Država. Ja to ne mislim zato što sam desničar, euroskeptik, nacionalist ili antiglobalist koji se posljednjih dvadeset godina bavi globalizacijom, kako me često kritiziraju, već zato što takva ideja ne može proći u sustavu nacionalnih država. Povijest Europe sazdana je na njima, dok su Sjedinjene Američke Države zapravo rođene na Mediteranu, migracijama koje su krenule tim putem prije mnogo stotina godina.

Komentiraj