AMANDA PRENKAJ I ‘MALA FRIDA’: ‘Djeca nanose puno boli drugima samo zato što ne prihvaćaju različitost’

U zagrebačkom Gradskom kazalištu Žar ptica premijera predstave ‘Mala Frida’, koju igra Amanda Prenkaj

Autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić „Mala Frida“ inspiriran je djetinjstvom meksičke slikarice Fride Kahlo koja je sa šest godina oboljela od dječje paralize i već kao djevojčica osjetila što to znači biti drugačiji. Priča o Fridi Kahlo premijerno će biti izvedena u zagrebačkoj Žar ptici. Godina je 1914. i Frida pokušava ojačati svoju bolesnu nogu zbog koje je vršnjaci izbjegavaju i zovu Frida Drvena noga. Dane provodi sa svojim roditeljima i životinjskim prijateljima majmunom Fulang Changom i crnim mačkom Perditom, a njena jedina ljudska prijateljica izmišljena je djevojčica Brisa. A onda jednoga dana u njen život ulazi dječak Pablo koji će tek uz Fridu spoznati što znači biti prijatelj. Fridu igra Amanda Prenkaj, s kojom je Nacional razgovarao.

NACIONAL: U predstavi „Mala Frida“ igrate naslovnu ulogu, sedmogodišnju Fridu Kahlo. Kako ste doživjeli tu ulogu, na što ste stavili fokus?

Prije svega, moram reći da sam sretna i zahvalna što je baš mene dopala uloga male Fride Kahlo. Ove predstave ne bi bilo da ideju za taj autorski projekt nisu dobile Jelena Kovačić i Anica Tomić. A jedan od fokusa u tekstu je Fridina mašta, koja se iz Jeleninog teksta prelila na cijeli ansambl. Svi smo u kreativnom zamahu koji nam je Frida Kahlo posudila, odnosno, ostavila u naslijeđe kroz svoje slike. Najvažniji je fokus stavljen na trenutak nakon što je Frida kao djevojčica dobila dječju paralizu, kojom počinje njezin put boli. Dječja paraliza ostavlja posljedice na njezinoj desnoj nozi i zbog toga ona postaje drugačija, postaje meta djeci i povlači se u svijet mašte. Iako je Frida postala bezvremenska figura, jako je bilo zanimljivo stvarati tu djevojčicu, taj lik. Pomagalo je to što je Jelena već puno toga upisala u tekst kakva bi to djevojčica mogla biti.

NACIONAL: Frida Kahlo bila je drugačija, ali zbog toga i nesretna, nezadovoljna, usamljena, povučena. Jeste li proučavali njezinu biografiju, je li to uopće bilo važno?

Jesam. Pomalo sam štrepsa pa proučim i ono što treba i što ne treba. Budući da je ovo autorski projekt, puno je stvari izmaštano. Ali htjela sam imati tu jednu puninu, bez obzira na to što se bavimo samo njezinim djetinjstvom. Svi ponešto o njoj znamo, ali nisam htjela da moje poimanje o Fridi bude površno. Prvo sam posudila sve slikovnice i sa svojom kćerkicom, koja ima pet godina, prošla njezin lik i djelo. Zita me je ispitivala neka pitanja o njoj, što mi je dodatno pomoglo da shvatim kako bi djeca mogla gledati na njezin život.

NACIONAL: Koliko je važno i u kazalištu učiti djecu da biti drugačiji ne znači biti loš, već da nas upravo prihvaćanje različitosti čini boljima? Koja je glavna poruka koju odašiljete djeci?

Evo, odgovorili ste si i sami na to pitanje: da nas prihvaćanje čini boljima. Bolno je gledati što sve neprihvaćanje drugačijih radi ljudima i koje se sve besmislene borbe vode jer je netko drugačiji. Zato dječje kazalište treba i mora biti angažirano! Ondje gdje zakažu odgoj i odgojno obrazovni sustav, dječje kazalište mora uskočiti i pokušati osvijestiti problem. Zato sam sretna što Anica i Jelena konačno rade u našem kazalištu jer su rijetke koje hrabro koračaju tim putem, imaju savršen instinkt i znaju kako pristupiti takvim problemima.

NACIONAL: Što ste vi naučili iz cijelog procesa stvaranja predstave? Posebno zato što je riječ o autorskom projektu, prisutno je dosta improvizacije?

Upoznala sam sebe kao jednu drugačiju izvođačicu na sceni, a i svoje kolege sam isto doživjela iz neke druge perspektive. Svi kao da smo, zahvaljujući predanom i posvećenom radu Anice i Jelene, našli u sebi neke nove, senzibilne, vješte i obojene lakoćom načine izvođenja. I ta posvećenost čini razliku od predstava koje se samo odrade. I tu mjesta za improvizaciju nije bilo. Nije takva tema, a ni tekst koji zahtijeva improvizaciju. Jelenin tekst zahtijeva od tebe kao glumca da mu pristupiš jednostavno i čisto, da pratiš ritam tih rečenica i preneseš bitnu informaciju djeci. Posebno me veseli što naša predstava na kraju dobije jedan transcendentni moment, bezvremenski.

Redateljica Anica Tomić, glumci Gorana Marin, Domagoj Ivanković, Petar Atanasoski, dramaturginja Jelena Kovačić i glumci Marko Hergešić, Amanda Prenkaj i Bogdan Ilić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Radite u kazalištu za djecu koje je, rekla bih, presudno važno za razvoj buduće publike. Osjećate li tu odgovornost?

Apsolutno. Mislim da bismo se u dobroj argumentaciji mogli složiti s izjavom da je dječje kazalište puno bitnije od odraslog. Zašto? Mi stvaramo publiku za odraslo kazalište. Djeca će se zbog naših predstava zaljubiti u kazalište ili neće. Ali ne samo to, mi im kroz predstave predstavljamo različite svjetove i njima dajemo tu maštu da mogu zamišljati svoje svjetove, a poslije u životu i stvarati te svjetove ako žele. Potičemo ih da promišljaju drugačije, na kritički način, i naravno, suptilno im dajemo sliku o životu. Kakav on jest i kako se boriti sa svojim strahovima i biti ono što jesi. Zato je dječje kazalište izrazito važno. I bitno je djecu uključiti u nastanak predstave, ako je to moguće. Mi smo našli taj prostor i kazalište je raspisalo natječaj u kojem smo pozvali djecu da nam pomognu stvoriti plakat za „Malu Fridu“. Naime, dobili su zadatak naslikati portret male Fride. Na našu adresu stiglo je 500 radova, a najboljim radom proglašen je rad Tamare Plavljanin, učenice 3b iz Cvjetno. Što to nije sjajno!?

NACIONAL: Jelena Kovačić, dramaturginja predstave, kaže da je „Mala Frida“ priča o prihvaćanju sebe i drugih. Zašto je važno širiti takve poruke među djecom?

Važno je da djeca shvate koliko boli nanose jedni drugima zato što ne prihvaćaju drugačije od sebe. I isto tako da su vjerojatno naslijediti taj stav od svojih roditelja, a njihovi roditelji od njihovih roditelja, to da je različitost strašna i da je moramo suzbiti. Ako barem jedno dijete prekine taj lanac, uspjeli smo za jedan cijeli budući naraštaj.

NACIONAL: Mama ste djevojčice, koliko je važno da se djevojčice odmalena ohrabruje, osnažuje, da im se daje glas, mogućnost da se izraze u svakom pogledu? Možda Frida Kahlo, da je bila malo hrabrija, ne bi osjećala takvu tugu i samoću da je imala nekoga tko će je usmjeriti, tko će je osnažiti?

Malo znamo o njezinu djetinjstvu, ali mislim da je Frida imala dobro usmjerenje. Njezin otac Guillermo Kahlo bio je ključan za njezin put osnaživanja. Bavio se fotografijom i tu ljubav prenosio Fridi. I možda se već tu naslućivao umjetnički put kojim je Frida krenula. A nakon strašne prometne nesreće koja ju je zadesila, njezina majka je inicirala slikanje jer je morala ležati u krevetu mjesecima. Slikarstvo je na neki način našlo nju. I čini mi se da je bila usamljena u toj neizmjernoj boli koju je osjećala i koju nitko nije mogao do kraja razumjeti. A što se tiče Zite, Miro i ja se trudimo raditi na njezinu osnaživanju. Bitno nam je da razmišlja svojom glavom i zna da je prihvaćamo takvu kakva ona jest.

NACIONAL: Žar ptica slavi 40. sezonu, zašto volite raditi u tom kazalištu?

Zato što u njemu vlada jedan poseban žar, valjda i zbog samog naziva koje naše kazalište nosi. Kroz sve ove godine mog rada u kazalištu, gradila sam se mic po mic kao glumica. Imamo ravnatelja koji zaista razumije dječje kazalište i zna ga voditi. I tako mi svi, preko marketinga, krojačnice, naše Anice koja se brine o čistoći kazališta, tehnike i ansambla, dajemo sve od sebe da bi nastale ovakve dobre i važne predstave kao što je „Mala Frida“. Jedva čekam njezin život s publikom i mislim da nismo mogli s boljim naslovom zaokružiti već 40. godinu postojanja Žar ptice.

Komentiraj