Alan Žepec: ‘Poduzetnici uz BOOM poslovni koncept imaju i osigurače za krizna vremena’

Alan Žepec, jedini vlasnik tvrtke nesvakidašnjeg naziva LQ, prošlog tjedna je u izdanju Školske knjige objavio intrigantnu knjigu „BOOM – Put do slobode svakog poduzetnika“, u kojoj je prezentirao i BOOM koncept u poduzetništvu. Prema njegovim riječima, taj koncept jamči uspjeh poduzetnicima, što je u razgovoru dokumentirao i kroz konkretne primjere nekoliko uspješnih tvrtki koje još uvijek preživljavaju jednu od najtežih ekonomskih kriza poslije Drugog svjetskog rata, aktualnu pandemiju koronavirusa pretočenu i u ekonomsku krizu.

Žepec je završio Elektrotehničku školu u Velikoj Gorici, a onda upisao Ekonomski fakultet u Zagrebu, pa je potom kao zadnja generacija otišao na odsluženje vojnog roka u JNA u Delčevo, u Makedoniju nedaleko bugarske granice. No još u trećem razredu srednje škole pročitao je roman Jamesa Clavella, australskog romanopisca, scenarista i redatelja. Clavell je poznat kao autor romana iz azijske sage, od kojih su mnogi imali i televizijske adaptacije. Objavio je trilogiju, među ostalim “Azijsku sagu”, “Šogun” i “Otmjenu kuću”. Devedesetih godina i na HTV-u je bila emitirana serija s Richardom Chamberlainom u glavnoj ulozi, holivudskim glumcem koji je svjetsku slavu stekao u televizijskoj seriji „Doktor Kildare“.

„Knjiga je govorila o jednom Englezu koji je došao u Hong Kong i tamo se pokušao integrirati. Generacije njegovih nasljednika postale su neka vrsta tamošnjih tajkuna u Hong Kongu. Glavni lik u toj knjizi zvao se Ian, a tako se danas zove i moj stariji sin. Toliko sam bio impresioniran tim poslovnim likom da sam već tada odlučio imati svoju firmu. Šest mjeseci prije povratka iz vojske znao sam da ću kad se vratim u Hrvatsku osnovati svoju firmu. Kad sam bio u vojsci, kupio sam 500 papira i vježbao sam kako ću se potpisivati kada po povratku u Zagreb osnujem firmu u kojoj ću biti i direktor. I moj otac bio je poduzetnik. Držao je riblji restoran Isa u Zelini, a prije restorana imao je električarski obrt s dvojicom zaposlenih električara“, rekao je u uvodu razgovora Žepec.

NACIONAL: Rođeni ste 1971. godine, u vrijeme Hrvatskog proljeća. Je li ono utjecalo na to da postanete poduzetnik?
Mogu reći da mi je otac ugradio proljećarski duh, iako nije bio aktivni proljećar u političkom smislu. Bio je čovjek koji je vjerovao da će sutra biti bolje. Nije prihvaćao pesimističku tezu da bolje ne može biti jer je navodno „bolje već bilo“. I ja se pokušavam micati iz prošlosti i gledati u budućnost.

NACIONAL: Iz poduzetničke ste obitelji. Je li vam zato bilo lakše upustiti se u poduzetništvo?
To su bili temelji, a možda i lansirna rampa za ono čime ću se baviti u budućnosti. Meni je poduzetništvo bilo jedini izbor. Najprije sam otvorio električarsku firmu. Ilija Ćosić imao je građevinsku firmu i on mi je dao prvi posao pa sam ugrađivao struju po Zagrebu. Vremenom se firma razvila i imao sam 60 zaposlenih električara. Iz tog sam posla izašao 2005. Firma je u tom trenutku imala 130 zaposlenika. U njoj je radilo 60 električara, 30 inženjera, a počeli smo raditi i građevinu. Između ostalog radili smo građevinske radove i na zgradi Energetskog instituta „Hrvoje Požar“ u vrijeme kada je predsjednik uprave bio Goran Granić, potpredsjednik vlade u vladi Ivice Račana. Bili smo i prva kompanija u Hrvatskoj koja se bavila „facility managementom“, gospodarenjem poslovnim objektima koje vlasnik objekta povjerava na upravljanje vanjskom suradniku. Tako se danas upravlja shopping centrima kojih u vrijeme kada sam se bavio tim poslom još nije bilo. Poslije smo odradili i prvi outsourcing u Hrvatskoj za Ministarstvo prometa u „Kockici“, u kojoj je nekada bilo sjedište CK Saveza komunista Hrvatske. Tada je 30 ljudi iz Ministarstva prešlo u moju firmu.

NACIONAL: Upravo ste objavili knjigu „BOOM – Put do slobode svakog poduzetnika“. Što biste savjetovali poduzetnicima koji bi sutra željeli otvoriti malu kompaniju u uvjetima korona-krize, u situaciji kada se zatvaraju mnoge zemlje u Europi i svijetu?
I onome tko sada namjerava pokretati neki posao i postati poduzetnik bilo bi mu dovoljno pročitati knjigu. Ne bi mu bilo potrebno plaćati savjetničke usluge konzultantima. Danas postoje i poduzetnički centri u kojima se može dobiti besplatna podrška. Nije nužno nekome tko se sprema otvoriti firmu ni ići na executive MBA studijske programe. Tamo ne može dobiti odgovor na pitanje kako organizirati svoju malu kompaniju. Može naučiti kako voditi velike projekte u velikim kompanijama, ali ne i u sektoru malog i srednjeg poduzetništva. Ako i postoji literatura za takve situacije onda ona daje preporuke kako djelovati na britanskom ili njemačkom tržištu, ali ne i za tržište u Hrvatskoj.

NACIONAL: Jeste li previše optimistični? Što mogu učiniti sada mali poduzetnici kada im vlada zatvara kafiće i trgovine da bi zaustavila širenje virusa? Elementarna tržišna pravila više ne funkcioniraju.
Savjetovao bih im da ostanu na svom dosadašnjem putu. Trenutno je gadno. Ako smo se nekad vozili po asfaltu, sada smo na makadamu. Činjenica je da smo na pučini, a da su valovi jako visoki i opasni. Što se radi na jedrilici kada je nevera? Treba se maknuti od obale da se ne nasučete na hridi dok su valovi visoki, ali i ostati na brodu i zadržati ljude na poslu.

NACIONAL: Kako zadržati ljude na poslu ako su firme nelikvidne, bez novca, a banke im ne daju kredite da bi preživjele ovu „neveru“?
Točno je da kompanije propadaju kada nemaju novca. Nemaju novca iako inače mogu biti uspješne i profitabilne. Ako poduzetnik u blagajni nema novca za plaće zaposlenicima, otplatu kreditnih rata i ostale obveze onda je izvjesno da će završiti na dnu. Konkretan novac u poslovanju je kao voda. Ljudi mogu neko vrijeme izdržati bez hrane, ali bez vode ne mogu. Ako imate restoran i ne možete raditi pa nemate prihode onda ne možete platiti radnike i podmiriti ostale obveze najma, troškova održavanja, rata kredita. Ako je takva situacija, onda se poduzetnici mogu osloniti jedino na pomoć države.

NACIONAL: Mogu li pomoći u takvoj situaciji i banke?
Banke mogu pomoći, ali na njih se ne možete osloniti. Banke daju novac kada vam posao dobro ide, ali u situacijama krize i kada postane gusto ni banke se ne usuđuju davati novac. Zaključavaju svoja vrata poduzetnicima. U takvim uvjetima država, odnosno vlada mora stati iza poduzetnika. Nema druge opcije. Ona je jedina.

NACIONAL: Vlada je dosad osiguravala dio novca za plaće, ali poduzetnici imaju i druge troškove, pa im to više nije dovoljno.
Ono što je Vlada učinila u ožujku bilo je dobro. Tada smo bili u lockdownu, a Vlada je osigurala dio plaća za zaposlenike, otpis poreza i doprinosa, stavljanje moratorija na otplatu kredita u kompanijama koje su bile najviše pogođene. Postojale su, doduše, i velike razlike u troškovima koje su poduzetnici morali podmirivati. Primjerice, ako najam restorana u Gundulićevoj u centru Zagreba košta oko 5000 eura, to je onda ozbiljan trošak. Ako nemate redovan prihod, a ne želite biti izbačeni iz tog prostora bit ćete u velikom problemu.

NACIONAL: Hoćemo li onda u situaciji krize zaboraviti i na načela slobodnog tržišta?
Koja su to načela slobodnog tržišta kada slobodnog tržišta zbog zatvaranja uopće nema? Slobodno tržište u ovoj krizi ne postoji. Postoji netržište, a u takvim uvjetima ne možemo riješiti probleme bez državnog intervencionizma. Nema tržišta, ali potrebe ljudi da bi preživjeli i dalje postoje. Postavlja se pitanje imam li, primjerice, ja kao vlasnik kompanije novca ili nemam. Ako nemam dovoljno onda ne mogu učiniti ništa drugo nego smanjiti plaće ljudima ili ih poslati na zavod za zapošljavanje i reći im da se vrate za 3 ili 6 mjeseci kada ponovo otvorim kafić. Ne mogu dijeliti ono što nemam. Ali ako imam nešto, a poslovanje Toyote vam je za to dobar primjer, onda se može preživjeti. To je jako štedljiva kompanija koja skuplja novac i ima ga jako puno na svojim računima. Tako kada se desila kriza 2008., bez obzira na činjenicu što im je potražnja za automobilima pala za 70% nisu prestali naručivati robu od dobavljača znajući da bi ih tako ubili. Nisu im rezali cijene, a morali su otvoriti i novo skladište jer im je bila ograničena proizvodnja, što im je povećalo troškove. Zaposlenicima nisu smanjivali plaće, a kako nije bilo posla prebacili su ih i na interni program dodatne edukacije.

NACIONAL: Postoji li neki sličan slučaj u Hrvatskoj?
Postoji dosta primjera. Na primjer Marti, kompanija sa 110 zaposlenika iz Preloga proizvodi metalnu galanteriju, a tehnološki je vrlo sofisticirana. Imaju proizvodni pogon u hali od 5000 kvadrata. Mario Petković i Valentina Zadravec, brat i sestra, vlasnici su te firme, a kad sam s njima počeo raditi imali su 35 zaposlenika, a sada ih imaju 110. Cijelo su vrijeme imali veliki rast i danas lakše brode kroz ovu krizu. Sve firme koje su uvele naš BOOM poslovni koncept napravile su u „bum“ u svom poslovanju i godišnje su rasle po stopi od 30% prihoda, a po stopi dobiti od 56% EBITDA. Prije deset dana čuo sam se Mariom i on mi je rekao da im je pao prihod, ali su igrali mudro i uspjeli su sačuvati nešto novca na računima firme. Sada taj novac troše na hladni pogon. Isplaćuju plaće i plaćaju dobavljačima. Sada su se okrenuli sređivanju stvari unutar kompanije za što godinama nisu imali vremena zbog rasta proizvodnje. To je napravila i Toyota. BOOM je ozbiljan koncept koji jako dobro funkcionira, a zaštitili smo ga i kao intelektualno vlasništvo na europskoj razini. Ukratko, naš poslovni model je i zaštićen.

NACIONAL: Kažete da nisu potrebni MBA masteri za otvaranje tvrtki, ali vi ste ipak prošli takav program u Poslovnoj školi na Bledu u susjednoj Sloveniji. Tamo ste magistrirali i dobili MBA diplomu.

Tu sam poslovnu školu pohađao 2000. kada mi je bivša firma Parting bila narasla na 60 zaposlenika, a trebao sam je posložiti. Ta poslovna škola u Sloveniji jedna je od najprestižnijih poslovnih škola u srednjoj Europi. Njena osnivačica Danica Purg je 2013. postala i predsjedavajuća upravnog odbora UN-ova Global Compacta PRME (Principi odgovornog upravljanja obrazovanjem), okupljajući gotovo 500 poslovnih škola i sveučilišta iz 80 zemalja u svijetu. Nju je 2010. Akademije za međunarodno poslovanje (AIB) proglasila i međunarodnim pedagogom godine za izvanredna postignuća u međunarodnom poslovnom obrazovanju. U toj poslovnoj školi dobivaju obrazovanje ne samo poslovni ljudi iz srednje, jugoistočne i istočne Europe, nego i iz zemalja zapadne Europe, posebno menadžeri zainteresirani za poslovanje na istoku Europe uključujući i zemlje nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije.

NACIONAL: Zbog edukacije boravili ste i u Londonu.
Iz građevine sam izašao 2005. Firmu sam prodao pa sam počeo razmišljati o tome da se počnem baviti europskim projektima. Onda se pojavila priča o coachingu, treniranju za oblik razvoja ljudskih potencijala u kojem iskusna osoba, zvana coach, podržava klijenta u postizanju određenog osobnog i profesionalnog cilja pružanjem obuke i vodstva na coaching način. Osjetio sam potrebu za rad s ljudima, imao sam vjeru u osobni razvoj, a trebalo je i poslovno iskustvo. Vjerovao sam da sve to imam. Tada sam otvorio firmu LQ koja ima trenutno 16 ljudi.

NACIONAL: Kakvo je značenje vašeg loga i imena tvrtke LQ?
Postoji IQ kognitivna inteligencija, EQ emocionalna inteligenciju, SQ spiritualna, duhovna inteligencija, a zbroj svega toga je lideršip inteligencija. To je značenje LQ-a.

NACIONAL: Jeste li vi poslovni savjetnik koji savjetuje kompanije kako da postanu uspješne?

Pomažem savjetima kompanijama kroz BOOM koncept. To je engleska kratica za sljedeće pojmove: business, organizational, operational, model. Smišljali smo kako nazvati taj poslovni model, a moja je kolegica predložila BOOM (čitaj: bum) koncept. Upitao sam je što je to bum, a onda smo došli i do našeg naziva, ali i poslovnog modela, što se na kraju pretvorilo u dio naslova moje knjige koja je objavljena prije tjedan dana u izdanju Školske knjige: „Put do slobode svakog poduzetnika“.

NACIONAL: Kako funkcionira kompanija LQ?
Vlasnik sam tvrtke, a u našem sustavu djeluje 16 ljudi. Od toga nas je šestoro stalno zaposlenih. To je i poslovni model koji zastupamo kroz BOOM model. Iako sam formalno samo ja vlasnik LQ-a, uvjeren sam da se svatko od nas 16 koji radimo u ovom sustavu smatra suvlasnikom. Treneri koji rade u sustavu ne dobivaju plaću nego sudjeluju u podjeli dobiti, a plaću dobiva samo nas šest stalno zaposlenih, plus dobivaju bonus zavisno od ukupne uspješnosti LQ-a. Ostalih 10 trenera imaju svoje male firme ili obrte, ali rade i druge poslove. S LQ-om surađuju, ali sudjeluju također u podjeli dobiti, izradi strategije kompanije, izradi logotipa, definiranju cijena usluga. Na team buildinge odlazimo svi zajedno.

NACIONAL: Riječ je o posebnom poslovnom konceptu na čijim principima funkcionira i vaša firma. Jeste li model preslikali iz inozemstva?
Nisam ga preslikao. Utemeljio sam ga. Deset vanjskih suradnika od svakog projekta dijele dobit s LQ-em, a paralelno rade i svoje poslove. Kako se dijeli dobit ne bih otkrivao. To ipak čuvamo kao poslovnu tajnu.

NACIONAL: Pretpostavljam da vi ipak uzimate najveći dio dobiti. LQ je ipak vaša firma.
To je ipak drugačije u mojoj filozofiji.

NACIONAL: Ne pitam vas kako to izgleda u vašoj filozofiji, nego kako taj model praktički funkcionira.
U LQ-u glavna osoba je LQ kao kompanija, a ne ja kao njen vlasnik. To nije samo logotip, nego i biće koje živi. Mi se okupljamo oko njega, a ono nas sve hrani. Svatko ima svoju ulogu. Moja je uloga vlasnika, uloga Sandre je office managera, Ivana je zadužena za marketing, uloga Sanje je trener i mentor. Svi se nalazimo oko LQ-u i služimo toj tvrtki.

NACIONAL: Zar ne služite vašim vlastitim interesima? Tvrtka je ipak apstraktan pojam.
Ovisi o tome kako mi doživljavamo taj LQ, ali ne odričem da se i svatko od nas okuplja oko te kompanije i temeljem osobnih interesa. I to je normalno. Ali propuštate vidjeti jedan element koji je srce poduzetništva. Mi kompaniju doživljavamo i potpuno emocionalno. Zato se pojavio BOOM kao poslovni koncept. Kao poduzetnik odgajam tu tvrtku i ona je za mene i osoba prema kojoj imam i emocionalan odnos. Jedan od savjeta vlasnicima tvrtki do stotinjak zaposlenika je da disperziraju svojim zaposlenicima i dio odgovornosti za njeno preživljavanje, što podrazumijeva uspješno poslovanje. Ako nemate razrađen sistem kako ta ekipa ispod vas funkcionira preuzimajući dio odgovornosti, firma se može naći u problemu.

NACIONAL: Vaš BOOM sustav može funkcionirati u manjim firmama, a što savjetujete velikim korporacijama?
Velike korporacije su kompleksnije, ali naš model implementirala je firma od 14 zaposlenika, ali i kompanija od 1400 zaposlenih kao što je ALMA RAS u Bosni i Hercegovini. Kompanija ALMA RAS s radom je započela u Olovu prije 22 godine, a osnovana je simbolično na Dan žena 1998. kao proizvođač finog donjeg rublja i spavaćeg programa. Osim u Bosni i Hercegovini sa širokom distributivnom mrežom prisutna je na tržištima zapadnog Balkana, ali i na tržištu Slovenije i Danske.

NACIONAL: No kompanije se danas nalaze u ozbiljnim problemima zbog pandemije. Što njima savjetujete?
Četiri su glavna savjeta: ako nema kupaca, fokusirajte se na interno preslagivanje, čuvajte keš, komunicirajte intenzivno s cijelim svojim ekosistemom i ostanite mirni i stabilni. BOOM koncept ima ugrađene osigurače i za krizna vremena. Kada zaposlenicima delegirate odgovornost i autonomiju, tada se krizna stanja lakše prevladavaju. To vam je kao u nogometu. Možete imati pojedinačno sjajne igrače, ali oni ne mogu postići uspjeh ako nemaju i razrađen sistem po kojem igraju, a da treneri ne utrčavaju u teren. Danas vam moderni treneri kreiraju igru sa svojim glavnim igračima. I kada kompanije uvode koncept BOOM-a, organiziramo radionice i sa svima radimo. Četiri su teme kroz koje kompanije razvijaju svoj poslovni sustav. Teme su: strategija, organizacija, komunikacija i sustav nagrađivanja. Strategija je stvaranje zajedničke slike kamo se i kako ide. U ovoj kompaniji od 1400 zaposlenika šivač na stroju i svi članovi uprave znaju smjer u kojem kompanija ide. Za to je potreban jako dobar sustav komunikacije da svaka važna informacije dođe do onoga do koga treba doći. Suština je slična kao u timskim sportovima, da svaki igrač zna svoje mjesto, svoju ulogu, imaju dobru međusobnu komunikaciju i znaju kakva im je nagrada za dobro obavljeni posao.

NACIONAL: Vrijedi li isti princip i za sofisticirane kompanije poput onih u IT  industriji?
Potpuno je svejedno proizvodi li kompanija rublje ili softver. HSM Informatika je također implementirala BOOM koncept. Distributeri su programa Adobe i Salesforce koje implementiraju. Naš koncept implementira i kompanija Elektronički računi, a i Prostoria s 200 zaposlenika iz Svetog Križa Začretje. Prostoria proizvodi ekskluzivan namještaj koji se probio na svjetsko tržište. Trenutno su i oni u procesu implementacije BOOM koncepta. Koncept također trenutno implementira i Zagorska razvojna agencija koja je prepoznala potrebu za vlastitim razvojem.

NACIONAL: Jeste li bili skupi kada ste im ponudili implementaciju vašeg poslovnog koncepta?
Imamo jedinstvenu cijenu za sve naše komitente. Ulaganje se svakoj kompaniji vratilo višestruko već u prvoj godini poslovanja nakon uvođenja BOOM-a.

Komentiraj