Sektor za vanredne situacije MUP-a Srbije najavio je 4. kolovoza da će se sljedećeg dana, točno u podne, na Dan sjećanja na stradanje i progon Srba, “odati počast tragično stradalom srpskom narodu u akciji ‘Oluja’ hrvatske vojske”, aktiviranjem sirena za uzbunu na teritoriju cijele države. Emitiranje zvučnog signala “prestanak opasnosti” trajat će 60 sekundi, saopćio je MUP. Ministar rada, zapošljavanja i socijalne politike Aleksandar Vulin pozvao je građane Srbije da 5. kolovoza, koji je proglašen danom žalosti, u 12 sati stanu na jednu minutu i odaju počast stradalim Srbima.

Sljedećeg dana u podne sirene se nisu oglasile u centru Beograda. Kao ni u većem dijelu Novog Beograda i prigradskim naseljima. Sirene su se teško mogle čuti i u Novom Sadu, Zrenjaninu, Boru, Kraljevu, Leskovcu, Vranju… Na ulicama se malo tko zaustavio jednu minutu. Beogradske vlasti saopćile su da su se oglasile “one sirene koje rade”. Ubrzo je MUP objavio podatak da je “od 985 planiranih sirena za aktiviranje na teritoriju Srbije, reagiralo 728, dok se u Beogradu od planiranih 68, oglasila 51”. Pri tome je Sektor za vanredne situacije MUP-a skinuo odgovornost sa sebe konstatacijom da, u skladu sa zakonom, “izgradnju i održavanje sustava za uzbunu financiraju jedinice lokalne samouprave”. Uz dojam da je službeni broj aktiviranih sirena previsok u odnosu na ono što se moglo čuti 5. kolovoza, odmah su se postavila pitanja: Zašto nitko nije upozorio da sirene ne rade? Je li njihova ispravnost provjerena prije 5. kolovoza? Zašto nisu popravljene? Odgovor bi mogao biti da je odluka o danu žalosti donesena na brzinu; objavljena je tek 28. srpnja. Tijekom proteklih dvaju desetljeća službeni Beograd je vrlo nenametljivo obilježavao Oluju i “najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugog svjetskog rata”, tako da nije bilo dovoljno vremena i iskustva za provođenje aktivnosti povodom Dana sjećanja na stradanje i progon Srba. Naslovne stranice svih dnevnih novina su, u skladu s danom žalosti, bile isključivo u crnoj i bijeloj boji, uz naslove “Ustaše slave klanje Srba”, “Hrvati su 1995. pobijedili, ali bit će i drugog kruga”, “Tuga duga 20 godina”, “Najtužnija priča Oluje – što su vam ova djeca skrivila”, “Oluja je zločin bez kazne”, “Oprostiti možemo, zaboraviti nećemo”, ali i “Droljo, ubit ću i tebe i tvog švalera” i “Mojoj Mini je muž uperio pištolj u leđa”.

U NEOČEKIVANOJ SITUACIJI našli su se organizatori Sabora trubača u Guči, kojima je neplanirani dan žalosti ugrozio procjenu o pola milijuna posjetitelja tijekom sedam dana. Saopćili su da će 5. kolovoza svi kulturno – umjetnički i zabavni programi biti otkazani ili pomaknuti i da će se na Saboru “emitirati samo patriotske pjesme”. Televizijske i radijske kuće uglavnom su programske sheme prilagodile obilježavanju dana žalosti, ali neki su otišli korak dalje pa su kablovski operateri kao što su SBB, Pošta Net i Radijus Vektor, isključili programe Hrvatske radiotelevizije. Kako Srbi ne bi postali žrtve hrvatske propagande? Zbog mogućnosti da gledatelji u Srbiji dva desetljeća kasnije dobiju nekakvu novu, drugačiju, do sada nepoznatu informaciju o Oluji?

NEZAVISNO UDRUŽENJE NOVINARA Srbije (NUNS) i Nezavisno društvo novinara Vojvodine (NDNV) zatražili su objašnjenje; zanimalo ih je po kojim zakonskim osnovama je građanima bilo onemogućeno gledanje programa HRT1, HRT2 i OBN, s obzirom na to da isključenje tih TV kanala nije bilo u skladu s priopćenjem u povodu dana žalosti, pa se može pretpostaviti da se radilo o internoj odluci kablovskih distributera ili političkoj naredbi “odozgo”. I jedno i drugo je neprihvatljivo i nezakonito postupanje, ocijenili su NUNS i NDNV, zatraživši “od onih koji su donijeli odluku o isključenju kanala da prestanu podcjenjvati građane Srbije, čije je pravo dobivati i procjenjivati informacije s raznih strana”.

Ministar za rad i boračka pitanja Vulin dao je zbunjujuću izjavu: “Meni je beskrajno žao što se 20 godina čekalo da se progovori o Oluji, bilo je raznih premijera i partija i nitko to nije činio, a mi smo to učinili u prvoj prilici kada je bilo moguće”, rekao je Vulin novinarima, bez objašnjenja o tome tko je sprječavao Beograd da “govori o Oluji” i kako je izborena “prva prilika”. I šef države Tomislav Nikolić izjavio je da je Srbija “poslije 20 godina počela obilježavati tragediju koja nas je zadesila i prvi put izrekla svoj stav o tome”. Premijer Aleksandar Vučić rekao je da Beograd konačno ima snage reći da je Oluja bila etničko čišćenje i besmislen pokolj i da Srbija više neće šutjeti ili tiho govoriti o stradanju svog naroda.

 

  • Od 985 planiranih sirena oglasilo se njih 728, a nisu se mogle čuti u centru ni u Novom Beogradu, kao ni u Novom Sadu i Zrenjaninu, ali je zato gledanje programa HTV1 i HTV2 i OBN bilo onemogućeno

 

ČINJENICA JE DA SE POVODOM GODIŠNJICA OLUJE vlasti u Beogradu tijekom proteklih dvaju desetljeća nisu bučno oglašavale, čak ni dok su Nikolić i Vučić bili njihovi istaknuti predstavnici. Od 1998. do 2000. Nikolić je bio potpredsjednik Vlade Srbije, a Vučić ministar informiranja. U tom periodu je Srpska pravoslavna crkva redovito obilježavala “Oluju”, dok je vlast zaglušujuće šutjela, vjerojatno u skladu s ocjenom tadašnjeg šefa države Slobodana Miloševića da su u kolovozu 1995. krajiški Srbi “pobjegli kao zečevi”. Od 2012. Nikolić je šef države, a Vučić najmoćniji čovjek u Srbiji, ali tri godine bili su prilično diskretni što se tiče godišnjica egzodusa Srba iz Hrvatske. Vučić je smatrao da je dovoljno da u crkvi Svetog Marka u Beogradu prisustvuje parastosima stradalima u Oluji te izrazi uvjerenje da će položaj izbjeglih Srba biti bolji i da će osjetiti veću brigu srpske države. Nikolić je 5. kolovoza prošle godine primio sudionike međunarodnog dječjeg festivala Licidersko srce i poručio im da trebaju njegovati folklor, a posebno kolo i pjesme, i sve u Srbiji time podsjećati “da ne izgubimo nešto naše”. “Jedno vrijeme mislilo se da je sramota igrati kolo i da to nije moderno, nije “in”. Ja volim svaku vrstu muzike, a ovu nosim u srcu zato što me podsjeća tko sam i gdje sam i što bi se trebalo u Srbiji propagirati, što se ne smije zaboraviti, čemu treba učiti djecu”, rekao je Nikolić na 19. godišnjicu Oluje.

NA PITANJE “ŠTO SE TO DESILO pa smo se odjednom toliko ražalostili nad Srbima prognanima iz Hrvatske?” Vesna Pešiæ, sociologinja, bivša veleposlanica i liderica danas nepostojeæeg Graðanskog saveza Srbije, odgovorila je: “Koliko mogu vidjeti – ništa, osim što je Vuèiæ riješio nastaviti “tuk na luk” politiku s Hrvatskom. Kad vi pompozno slavite 20 godina Oluje, a èak ste izmislili i vojnu paradu, mi æemo vam uzvratiti pompoznim lijevanjem krokodilskih suza nad stradalništvom srpskog naroda. Vi nama proslavu, a mi vama dan žalosti. I sve to su samo retorika i pjena, kojima se neprekidno draže osiromašeni i uništeni graðani Srbije.”

Komentiraj

FOTO:Ministarstvo Odbrane Republike Srbije
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.