Ovogodišnja dobitnica Oskara za volontiranje je Anka Juričić, a Nacionalove sugovornice govore o planovima volonterske baze koja ima oko 15 tisuća članova i kažu da se 23 poslodavca obvezalo priznati volontiranje kao radno iskustvo

Ako postoji „smicalica“ koja prividno neatraktivnoj temi volontiranja može dati nešto medijske pozornosti, onda su to zasigurno Volonterski Oskari. Volonterski centar Zagreb (VCZ) i Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom omogućuju da mediji u veljači, iako samo na razini vijesti ili izvještaja, već sedmu godinu prate dobitnike, pri čemu se pokušava postići i to da pažnju javnosti privuče i neka pozitivna tema.

Volontiranje je, tvrdi Tanja Starčević, jedna od dvije Nacionalove sugovornice iz VCZ-a, moguće predstaviti na različite načine, a ne samo kroz prizmu karitativnog rada. “To je sve ono što vam može pomoći na osobnom i profesionalnom planu“, sažima ideju volontiranja Tanja Starčević i naglašava reciprocitet u odnosu između volontera i „primatelja usluge“. Njezina kolegica iz centra Ivana Kordić, predsjednica Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva, smatra pogrešnom ustaljenu ideju o pravom altruizmu kao o nečemu za što se ne dobiva ništa za uzvrat.

Ovogodišnja dobitnica Oskara za volontiranje je Anka Juričić. Ona volontiranje ne smatra inferiornim radu i pripada generaciji ljudi kojima je svaki častan posao vrijedan pažnje. U sedamdeset i sedmoj godini života, ima trideset i pet godina volontiranja, a samo u prošloj godini ostvarila je 760 volonterskih sati u Domu za starije i nemoćne Trešnjevka, u kojem volontira deset godina. “Može se reći da sam volontirala gdje god se moglo u domu, od prvog kata do stacionara. Poznaju me gotovo svi naši stanari, pronađu me i ako im treba porubiti hlače jer znaju da ću im to napraviti“, govori za Nacional ova umirovljena pravnica koja je i sama štićenica tog doma četiri godine. Volontirala je na zagrebačkoj Univerzijadi, u SUVAG-u, specijalnoj bolnici Goljak, Domu za djecu u Nazorovoj, Crvenom križu, GONG-u i brojnim drugim udrugama i institucijama. Pokazuje i priznanja koja je dobila, GONG je prepoznao njezin angažman u edukaciji mladih o izbornim procesima i pravilima, dok su joj zagrebački umirovljenici zahvalili na stvaranju dobrih međuljudskih odnosa, solidarnosti i zajedništva u njihovu udruženju. U jednom je trenutku svog volontersko-životnog puta Anka Juričić donirala tadašnjih 20.000 dinara Društvu cerebralne i dječje paralize za gradnju novog doma. „Ljudi će zaboraviti što ste rekli, zaboravit će i što ste učinili, ali nikada neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas“, napisala je o njoj jednom prilikom jedna djelatnica Volonterskog centra Zagreb.

Anka Juričić posebno ističe Volonterski Oskar. „Prijavila me ravnateljica doma jer je smatrala da imam određene uvjete i karakteristike i kao radnica i kao osoba. Neću biti neskromna i reći da mi to ne znači ništa: Oskar sam doživjela kao priznanje za životno djelo“, otvoreno govori Anka Juričić. Bila je u konkurenciji među 21 osobom, a u finale su, osim nje, ušli i Tomislav Čleković, volonter udruge Krila-terapijsko jahanje i Dora Vukušić, volonterka udruge Hrabri telefon.

Anka Juričić sva ova desetljeća vodi i dnevnik volontiranja i ne isključuje mogućnost da te bilješke jednom budu okosnica za knjigu. Pripadnica je Volonterskog centra Zagreb od početaka udruge koja je registrirana 1998., a svoje programe provodi od1996.godine. Osnivači su započeli u malom podrumskom uredu u Bašćanskoj ulici na Trešnjevci. Danas je u njihovu uredu u Ilici 29 sedmero zaposlenih, jedna osoba na stručnom osposobljavanju i dvije osobe iz inozemstva na programima dugoročnog volontiranja. Boraviti u nekoj drugoj zemlji od tri mjeseca do godine dana mogu i volonteri iz Hrvatske, kojima je na raspolaganju više od 1500 volonterskih kampova u cijelom svijetu. Nalaze ih posredstvom VCZ-a koji od 2009. ima i „volontersku burzu“ u kojoj je, na dan kada su za Nacional govorile Tanja Starčević i Ivana Kordić, bio evidentiran 14.621 volonter, a u tom je trenutku na žene otpadalo 71%, za razliku od uobičajenih 80%. „Muški dio populacije dolazi kod nas u ured i postavlja pitanja češće nego što se može iščitati iz te baze podataka. Ljude najviše zanima rad s djecom i starijima, ali bilježimo i veći interes za neka manje tipična područja. Mladi ne traže samo i jedino ono što će im pomoći u budućoj karijeri, pa je jedna studentica PBF-a željela volontirati na dodjeli Volonterskog Oskara. Nađu se i liječnici ili pravnici koji se žele uključiti u nešto potpuno drukčije od njihovih profesija, poput različitog oblika fizičkog rada. Najzastupljeniji su mladi od 18-30 godina, ali u zadnje vrijeme javljaju se i osobe treće životne dobi. Oni se često osjećaju beskorisno pa žele koristiti zajednici“, rekla je Tanja Starčević.

Knjižnice grada Zagreba, NSK, MSU i Lauba neke su od institucija za koje Tanja Starčević naglašava da imaju dobre volonterske programe. Osobe koje dugoročno volontiraju imaju mogućnost dobivanja potvrde o kompetencijama stečenim volontiranjem. „Zahvaljujući projektu iz EU fondova koji je završio prošle godine i na kojem smo radili s Mrežom mladih Hrvatske, trenutno postoji lista od 23 poslodavca koji su se obvezali priznati takvo volontiranje kao radno iskustvo“, istaknula je Tanja Starčević.

Manifestaciju Hrvatska volontira koja se održava od 16. do 22. svibnja, VCZ je odlučio ove godine provesti u znaku senzibiliziranja poslovnog sektora za volontiranje, pa o tome imaju još jedan projekt iz europskih fondova. „Potrebno je aktivirati resurse koji postoje u privatnom sektoru i potaknuti poslodavce da daju zaposlenicima mogućnost volontiranja. Jedan od takvih primjera je kada u SAD-u ljudi iz jedne revizorske firme odu u jedan kvart New Yorka i pomognu lokalnim udrugama da naprave godišnji izvještaj. S obzirom na to da se neki veliki igrači ponašaju tako kako se ponašaju, zaista je važno da se i njih pozove na odgovornost prema zajednici na koju utječu. To je dugotrajni proces i nešto što je još u povojima, ali od nečeg se mora krenuti“, govori Ivana Kordić.

Ona na primjerima zemalja iz regije pokazuje da je potrebno paziti da se, kako kaže, ne pomiješaju lončići. „Osim Republike Srpske, skoro svaki dio bivše Jugoslavije ima problem jer im zakoni koji pokrivaju volontiranje ulaze u nadležnost tamošnjih ministarstava rada. U tom je smislu Hrvatska zaista napredna jer se kod njih o volontiranju govori kao o stažiranju koje čeka mlade koji završe fakultet i nemaju radnog iskustva. Uvijek ističemo razliku između volontiranja i stažiranja koje čovjek obavlja isključivo zbog sebe, daljnje karijere i polaganja stručnog ispita. Mi nismo za to da se volontiranje doslovno vrednuje kao radni staž, u društvu koje nema dovoljno razvijene kulture što se tiče vrijednosti kao što je volontiranje“, naglasila je Ivana Kordić potrebu da se pojmovi i njihove preslike u praksi jasno razgraniče kako ne bi došlo do iskorištavanja volontera.

Hrvatska mreža volonterskih centara formalna je mreža lokalnih i regionalnih centara zadužena za ujednačeni razvoj volonterstva. Pokriva četiri regionalna centra sa sjedištima u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci i 11 centara koji zapravo predstavljaju različite neprofitne organizacije koje uključuju volontere. „Ideja je da obuhvatimo cijelu Hrvatsku, da svaki građanin u zajednici ima uslugu povezivanja s organizacijom koja ga zanima i da ju može lako naći. U našem društvu ima puno više građana koji žele volontirati, nego neprofitnih organizacija koje nude kvalitetna volonterska mjesta. Mnogi bi se rado bavili nečim tog tipa, ali teško prevode tu želju u pametno osmišljene projekte“, smatra Ivana Kordić.

Ured za udruge hrvatske vlade sufinancira europske projekte VCZ-u. „U kontekstu rasprave o izdvajanju proračunskog novca za udruge, važno je reći da Ured odgovorno prati kvalitetu dodjele javnih sredstava i u natječaje ugrađuje poticajne mjere za razvoj volonterstva. Recimo, pohvalno je da su kao kriterij vrednovanja kvalitete projekata uveli broj uključenih volontera. Efekt toga je taj da bilo koja organizacija koja se prijavljuje za sredstva od sada mora razmisliti o tome uključuje li volontere, što je smisleno jer je otvaranje prema građanima svrha udruga. Izdvojila bih upravo taj njihov doprinos jer se tako potiče otvorenost i transparentnost civilnog društva“, objasnila je Ivana Kordić i dodala da u njihove prostorije svatko može „ušetati“ u bilo kojem trenutku radnog vremena.

U 2014., VCZ je iz europskih projekata dobio 57% svojih sredstava, dok je 25% otpalo na državni i gradski proračun. Novost je da od 2015. do 2017. ta udruga dobiva tri godine za redom i 25% sredstava iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Iz Ministarstva socijalne politike i mladih prošle se godine izdvojilo preko 3 milijuna kuna za sve volonterske centre u Hrvatskoj. „To ministarstvo nas dugo financira, ali to nije samo doniranje s njihove strane nego odnos suradnje. Nije realno očekivati od njih da iz zgrade u zagrebačkoj Savskoj održavaju stvarni kontakt s ljudima na terenu. Upravo zato tu su udruge koje artikuliraju glas građana, jer tek u međusobnoj sinergiji može doći do dobrih rezultata“, govori Ivana Kordić. S obzirom na to da ima dugogodišnje iskustvo u ovakvom tipu rada, ima svoje mišljenje i o europskim fondovima. „Previše birokracije usporava. Važnije je raditi nešto konkretno nego štancati dokumente o tome. Za razliku od fondova, Nacionalna zaklada, primjerice, ima osjećaj za mjeru. Imaju kontrolu i potrebno ih je izvijestiti o rezultatima, ali nam ne stave omču oko vrata i ne skreću fokus s istinski bitnog-naših korisnika i ostvarivanja naše misije“, slikovito se izrazila Ivana Kordić.

Volontiranje bi kao tema ponekad, kada ima utemeljenog povoda, trebalo naći prostor u medijima i to ne samo onda kada se obilježava manifestacija Hrvatska volontira, Međunarodni dan volontera (5. prosinca) ili dodjeljuju Volonterski Oskari. Daljnji razvoj kulture volontiranja i volonterske logistike važan je jer je riječ o specifičnom doprinosu društvu koji nije uvijek vidljiv, ali krije u sebi puno potencijala. Kada su bile poplave u Slavoniji, Volonterski centar Zagreb i Volonterski centar Osijek bili su od velike koristi. VCZ surađuju i s građanskim inicijativama Dobrodošli i Are You Serious koje su u permanentnom stanju pripravnosti od početaka izbjegličke krize. One koji bi i dalje bili skeptični možda bi odobrovoljilo to što, prema jednom izračunu, volonteri donose od 5 do 7 posto ekonomske vrijednosti društvima zapadnih demokracija. Stvarna promjena koju ljudi poput Anke Juričić donose društvima u kojima djeluju je neprocjenjiva.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Kristina Olujić (1987.), završila je preddiplomski studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i diplomski studij talijanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Govori francuski, talijanski i engleski. Za vrijeme studija bila je na novinarskoj praksi u Euronewsu u Lyonu.Surađivala je za nekoliko portala među kojima se ističe jednogodišnji rad na portalu H-alter. U Nacionalu je od veljače 2016.