Vito Corleone na večeri za studente

Nacionalna groupie

Sinu Jadranke Kosor ubacio sam kokošju glavu u torbicu. ‘Umastio si mi projekte!’, rekao je. Kao što je tvoja majka ižmikala salo iz HDZ-a i servirala nam reš pečenu Kukuriku koaliciju.

Dok sam gurao svog frenda Busu u invalidskim kolicima na večeru u SC u Savskoj, spazio sam murju oko menze. Onda se začula i nekakva klasična glazba iz zvučnika, baš kao u Kumu 3 kad u kazalištu roknu nekog mafijozu. Pogurao sam Busu da vidimo što se to događa.

Ispred Francuskog paviljona bilo je parkirano nekoliko Vladinih crnih mercedesa. I to se uklapalo u atmosferu iz Kuma. Uskoro se uparkirao novi merđo. Iz njega je prvo izvirila graciozna noga u bijeloj najlonki. Imao sam osjećaj da će iz merđe izaći Sharon Stone s crnim šeširom obrubljenim mrežastim velom. Ali izašla je predsjednica Kolinda. E sad sam se tek zainteresirao za čitavu situaciju. Buso me nervozno požurivao da odemo u menzu, zakasnit ćemo na večeru.

“Ovdje bi mogao imat puno bolju večeru… Možda i talijansku karbonaru”. Pogurao sam bez puno razmišljanja kolica prema paviljonu. Na vratima su stajala trojica tipova iz osiguranja, ali nas uopće nisu pitali za pozivnicu, osobnu, ništa. Valjda invalidska kolica tako djeluju na ljude. Čak i na iskusne Vladine tjelohranitelje. Invalidska kolica su nešto poput čarobne riječi za ulaz u Ali Babinu pećinu, pomislio sam. Ali opet… Mogli smo u tim kolicima skrivat i ručne bombe! Uz to, obojica smo bili dosta jadno, a samim tim i sumnjivo odjeveni. Unutra su u paviljonu svi bili u odijelima. Očito danas više nitko ne shvaća ozbiljno političare. Čak ni djeca više ne bacaju grude na njih kad pred zimske praznike dođu na božićnu svečanost u njihovu školu.

Unutra sam nakon uvodnih govora brzo povezao konce. Obreli smo se, shvatio sam, na donatorskoj večeri za darovite studente. Stajao sam odmah uz HDZ-ovca Milijana Brkića. Promatrao sam mu profil, lagano podignutu bradu. Sa svojom čvrstom vilicom, grčkim profilom, baš me jako podsjećao na Marlona Branda. Toliko je zračio muškošću, autoritetom, da sam na početku kad su pustili himnu čak položio dlan na grudi ne bih li se umilio Milijanu, dokazao mu da poštujem sve u vezi Hrvatske.

Prošarao sam pogledom po okupljenoj ekipi i vidio da su tu, osim Bandića, skoro sve sami hadezeovci. Kolinda je u svom govoru istaknula da trebamo uložit u obrazovanje mladih ljudi. Citirala je i Stjepana Radića, ono da su studenti kao zemlja, uloženo se trostruko vraća. I pozvala se na Ujedinjene nacije. Nada se, rekla je, da će kasnije na domjenku netko od darovitih studenata naći poticajne sponzore.

Tu mi se upalila lampica. Pa i ja sam student, doduše ponavljač, ali ipak student. I to što skoro uopće ništa ne učim ne znači da nisam darovit, to zapravo baš dokazuje da jesam. Marljivo uče samo oni nedaroviti, drugo im ništa ne preostaje. Zašto i ja ne bih pokušao ovdje naći nekog donatora? Spustio sam pogled na svoju olinjalu traper jaknu. Kako ću takav ofucan išta tražiti… Da mi ne ishlapi drčnost, ponovo sam počeo zabrijavat na Kum spiku. Kao, ja sam mladi Vito Korleone. Tek sam sa Sicilije došao u Njujork. Nemam još love za skupa odijela. Ali i ovako seljački odjeven opasan sam i lukav, spreman na sve da se dočepam početnog kapitala.

Skrenuo sam pogled prema Busi. Puklo me da ga izvadim iz kolica, posjednem ga van na klupu, uzmem njegova kolica i krunicu od hrastovog drveta s vrata, pa se takav u kolicima vratim u paviljon. I potencijalnim donatorima krenem uvaljivat spiku da ja, invalidan i talentiran student kroatistike i turkologije, spremam novu opsežnu studiju hrvatske književnosti koja bi napokon izjednačila književnu veličinu Krleže i Budaka. To bi bio korak prema ujedinjenju djece partizana i djece domobrana i ustaša kojem, po uzoru na Tuđmana, sudeći po uvodnom govoru teži i Kolinda. Tko bi me takvog u kolicima i s takvim nabrijanim projektom mogao odbiti? Samo izdajnici Hrvatske, petokolonaši.

Pitao sam Busu bi li mu smetalo da se na pola sata uvalim u njegova kolica?

“Odjebi, ajmo jest, krepavam od gladi”, odbio me.

Kad su konobari otvorili pladnjeve vidjeli smo da je sve to hrana iz studentske menze koja nam je već obojici izlazila na nos: kobasice, pljeskavice, konzervirane mahune… Poslužili su i one infantilne čokoladne tortice pune šećera.

“Čitavo ovo sranje moro sam slušat za menzaške splačine!“, razgnjevio se Buso.

Krajičkom lijevog oka spazio sam sina Jadranke Kosor, Lovru Škopljanca. Kružio je oko Kolinde kao mačak oko vruće kaše. Otkako je objavio knjigu “Književnost kao prisjećanje”, slavili su ga kao nekog vrhunskog književnog teoretičara koji čak zna i japanski. Imao je na sebi odijelo. Ali konzervativni imidž kvarila mu je brada i duga kosa. S ramena mu je visila pastirska torbica koju kao da je maznuo Araličinom djedu. Isto je djelovao kao došljak sa Sicilije. On mi je ovdje najveći rival, shvatio sam. Možda će tražit donacije za sličan projekt kao ja, naoružat se književno-teorijskim smicalicama i izjednačit Budakovu i Krležinu književnost.

Trebalo je brzo djelovat, eliminirat ga kao u Kumu. U meni je proključala krv hajdučkih predaka. Dohvatio sam iz menzaške juhe za krijestu raskuhanu kokošju glavu. Mirno sam otkoračao do Lovre, ubacio mu kokošju glavu u torbicu.

“Ovo ti je jedina donacija koju ćeš ovdje dobit.” Počešao sam se preko majice po lijevoj sisi, kao pravi mafijaški udarnik.

Lovro se uspaničeno zagledao u svoju torbicu.

“Umastio si mi isprintane projekte!”

“Kao što je tvoja majka ižmikala nagomilano salo iz HDZ-a. Da bi na njegovoj masti prepržila i servirala nam reš pečenu Kukuriku koaliciju. Od koje će nakon izbora ostat samo ova raskuhana kokošja glava. Nestani odavde, ovo više nije tvoja obitelj”, prijeteći ću.

Lovro je uplašeno napravio dva koraka unazad. I sudario se s Bandićevim leđima kao pritvorenik sa zatvorskim zidom.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.