S Lustigom na prosvjed za Bandića

Nacionalna groupie

Uhvatio sam Lustiga i šapnuo: ‘Kome da se priklonimo? Ovima iz šatora ili ovima iz Okupaja?’ Lustig se ražestio: ‘Ne možemo kukavno kalkulirat! Moramo kod onih koji će se odlučnije borit za Bandićevu stvar!’

Napokon nađem stranku u kojoj se odlučim angažirati i već dan kasnije vođu stranke strpaju u istražnu buksu. Snimku ponovnog uhićenja Milana Bandića, predsjednika stranke “Milan Bandić 365” u kojoj sam si zapikirao izgradit političku karijeru kao lider Bandićeve mladeži, gledao sam na svom malom kamiondžijskom televizorčiću u Plitvičkoj i od šoka se skoro ugušio zalogajem menzaškog CaoCaoa. Ali, nisam se predao besplodnom očajavanju. Dosjetio sam se da bih pred zatvorom u Remetincu mogao štrajkat glađu sve dok ne oslobode Bandića. Koji bi, siguran sam, znao cijeniti i dostojno nagraditi moju žrtvu. Ali to bi ispala jeftina furka na Glavaša. Iako bi mi dijeta dobro došla; od pomfrija u menzi na Strojarskom dobio sam masne jastučiće oko struka.

Sjelo mi je kao kec na desetku kad je ona potuljena ekipa iz Okupaj Kroejša ponovo organizirala antišatoraški prosvjed. Ja ću, isplanirao sam, kao ptica trkačica preko provalije protrčat između šatoraša i antišatoraša s razvijenim transparentom: “Borite se za Bandića, pa će se on poslije borit za vaša braniteljska prava!” I potaknut šatoraše da u svoje zahtjeve uvrste i oslobađanje Bandića. Dolaze vremena kad će riječ ulice ionako presuđivat.

Dok sam s tim u tuljac zamotanim transparentom u subotu išao na Trg, ispred Čarlija sam ukebao Branka Lustiga. Prišao sam mu i pitao ga hoće li mi se pridružiti u prosvjedu za Bandića, s obzirom da je njegovo hapšenje usporedio s holokaustom. Primaknuo mi se, poljubio me u čelo i poželio mi sreću na prosvjedu.

“I budite spremni otrpjeti napade zbog ove akcije. Tako su i mene napali, jer nitko danas ne prihvaća da se netko bori za ideale, a ne za svoju korist.

“Ako ne puste Bandića, izgubili ste glavnog financijera svog festivala”, rekao sam svečanim tonom.

“Zapravo, kad bolje razmislim, mogao bih malo protegnuti noge. Idem s tobom, odvažni mladiću.

Osjećao sam se kao Lija iz ježeve kućice, kad joj ono pristupi medo i kaže: “Poći ću s tobom jer volim šalu, hoću da vidim ježa budalu”.

Na Trgu se ovih iz Okupaja skupilo jedva tridesetak. Djelovali su kao neka družina od vješala. Pogotovo kad ih je okružila skupina šatoraša i počela ih vrijeđat, nazivat ih štakorašima. Lustig se zbunjeno osvrtao oko sebe. Bilo je jasno da ovdje može biti svega. I mene uhvatila trta. Uhvatio sam Lustiga pod ruku, šapnuo mu:

“Kome da se priklonimo? Ovima iz šatora ili ovima iz Okupaja? Možda bi ipak bilo sigurnije ovima iz šatora. Više ih je i djeluju uhranjenije, snažnije…

“Ne možemo tako kukavno kalkulirat! Moramo kod onih koji će se odlučnije borit za našu, odnosno Bandićevu stvar!‘’, ražestio se Lustig.

“Onda su to ovi iz šatora… Oni sigurno puno više poštuju narodnog, domoljubnog Bandića od ovih iz Okupaja koji ne kriju da su se spremni pobunit i protiv samog Stvoritelja. Ali s tima iz šatora morate bit spremni da će netko od njih, pogotovo ako se pojavi moj stari koji tamo prosvjeduje od jeseni, možda u jednom trenutku poviknut i “Za dom spremni”.

Lustig je problijedio. Vidjelo se da je na teškim mukama. Bijeli Panama šešir nakrivio mu se na glavi kao poklopac na loncu punom uzavrele juhe.

“Prestar sam za ovo predapokaliptično ili postapokaliptično, kafkijansko doba… Kad možeš zaspati kao Jevrej i onda se ujutro, kao Gregor Samsa preobražen u kukca, ni kriv ni dužan probuditi pretvoren u fašista. Idem ja bolje doma poručati i usput sastavit ispriku za medije za ono što sam pritvaranje Bandića usporedio s holokaustom. Ionako na vama mladima svijet ostaje, vi se morate boriti”, promrsio je Lustig i pokupio se.

Čim sam ostao tako sam na vjetrometini jedan šatoraš me trgnuo za rame i prijeteći mi izgovorio:

“Štakorašu, vrati se u kanalizaciju iz koje si izašao ili ću te ja vratit! Provuć ću te kroz rešetke od šahta kao bankovnu karticu o onu spravu kroz koju je provlačim kad kupujem u trgovini potrepštine na šator!

“Nisam štakoraš, ja sam šatoraš…“, propiskutao sam.

“Ti si lipov kurac! Nisi ni za bit štakoraš, cičiš ko miš! Briši odavde da te ne vidim, vrati se u svoju rupu!

Sklonio sam se u stranu, pod rep od konja Bana Jelačića. Da bi mi tamo na glavu palo nešto toplo i meko. Izmet! Posrao me banov konj! Podigao sam pogled i shvatio da je to ipak učinio bolesnjikavi golub što je skapavao na udubini konjske stražnjice. Otkako je Bandić u zatvoru, ništa ne funkcionira u gradu! Eto, još do dan danas nisu na Jelačićev spomenik postavili elektronsku napravu čija vibracija tjera golubove sa spomenika, bijesno sam pomislio.

Obrisao sam maramicom tjeme i kao maroder se, na sigurnoj udaljenosti, odvukao za šatorašima sve do Krajiške ulice, pod prozor premijeru Milanoviću. Tamo među ekipom oko Klema i Glogoškog, spazio sam i svog starog. Bio je s njima i neki kao od stijene odvaljen crnac. Već sam mogao čuti starog kako mi spočitava: “Evo do kud je došlo, crnac se bori za Hrvatsku, a moj vlastiti guzoglavi sin za Jugoslaviju i Nesvrstane! Ubij me, Bože!”

Nakon što su se šatoraši izvikali pod Milanovićevim prozorom i pokupili se natrag prema Savskoj, izvukao sam svoj transparent s podrškom Bandiću. Iz kombija je lijeno izašao kamerman televizije Z1 i uperio kameru prema meni. Nakašljao sam se i izražajno zapjevao najomiljeniju Bandićevu pjesmu: “Ak sam ti srčeko ranil, pozabil te nebum nigdar…”

Pomislivši valjda da to njemu pokajnički serenadu pjeva neki tankoćutniji šatoraš, Milanović je kroz poluspuštenu roletu promigoljio glavu. Nježno je kimnuo bradom kao da me potiče da nastavim pjesmu koja mu je očito blažila gorčinu što se kao skrama na prljavom prozoru nataložila na njegovom osjetljivom, izranjavanom srcu.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.